O urbanim zajedničkim dobrima

Urbana zajednička dobra (urban commons) su resursi koji postoje u gradovima, nužni su za egzistenciju i prosperitet urbanog stanovništva, te ih iz ovog ili onog razloga ni država ni tržište ne uspijevaju osigurati. Trebali bismo im pristupiti kao ključnim resursima oko kojih lokalne zajednice mogu proizvoditi nove ekonomske i institucionalne modele, odnosno nove upravljačke modele bazirane na samoupravljanju ili suupravljanju ovim resursima zajedno s drugim akterima/icama urbanih upravljačkih struktura.

Prvi je korak razvijanje praksi urbanih zajedničkih dobara kao dijela urbane kulture. Dakle, razvijanje procesa i prakse suradnje kroz dijeljenje ovih resursa, kako bi potom došlo do stvaranja novih zajedničkih dobara. Smatram da je širenje kulture urbanih zajedničkih dobara i njihovih praksi ključan aspekt jer današnje urbano stanovništvo zauzima individualistički stav, ljudi ne mare jedni za druge, kao ni za prostor koji ih okružuje, odnosno, ne mare za ništa što prelazi granice njihova privatnog vlasništva.

Postoje brojni načini širenja kulture urbanih zajedničkih dobara. Naravno, jedan bitan način je provođenje edukativnih programa u školama i na fakultetima, te pokretanje eksperimentalnih praksi u gradovima, koje u javnosti mogu poslužiti kao prototipi i primjeri koji će možda inspirirati još više ljudi da u gradu usvoje ovakva rješenja.

Smisao zajedničkih dobara leži upravo u praksama zajedničkih dobara, ili preciznije, važni su odnosi i veze koje ljudi stvaraju kroz zajedničku proizvodnju, suradnju i suživot. Dakle, radi se o ljudskim odnosima i prevazilaženju razlika, a takve je stvari potrebno testirati. Bitno je raditi s ljudima jer je to preduvjet za poboljšanje dijaloga u gradu i mogućnost osmišljavanja sve sofisticiranijih rješenja, jer trenutno ne postoji gotovi model. Postoje eksperimenti koji su vrlo inspirativni i uspješni, ali ne znamo jesu li ta rješenja primjenjiva u drugim susjedstvima i gradovima.

Danas, kada ljudi osjećaju potrebu za djelovanjem, prakse zajedničkih dobara predstavljaju oblik kolektivnog djelovanja koje nadilazi političke cikluse koji se uglavnom svode na čin glasanja na izborima. Radi se o aktiviranju ljudi na svakodnevnoj razini; kroz brigu o urbanim zajedničkim dobrima i njihovoj regeneraciji, pokretanje novih poduzeća baziranih na ideji otvorenih zajedničkih dobara, primjerice digitalnih kooperativa, suradničkih prostora ili radionica za digitalno modeliranje (fab labs). Ove vrste novih ekonomskih aktivnosti do određene su mjere utemeljene na zajedničkim dobrima.

Ako implementaciju ovih novih pristupa ograničimo samo na interpretacije pravnih dokumenata, propisa i regulacija, čak i ako postoji pisani diskurs o zajedničkim dobrima, propuštamo najvažniji dio zajedničkih dobara, a to su već spomenuta praksa, odnosi i procesi koji nastaju kroz zajednička dobra i oko njih. Kada ljudi zajednički djeluju, u izvjesnom smislu stvaraju nova zajednička dobra, nove društvene odnose i novi društveni kapital, što je možda i najvažniji segment priče, odnosno glavna razlika između ovog i drugih modusa posredovanih tržištem ili državom.

Uloga države ovdje je nedvojbeno od ključne važnosti. Država je osmišljena da bude standardni sistemski oslonac zajedničkih dobara i ustvari bi trebala predstavljati naše interese. Međutim, dobro znamo da država počesto u većoj mjeri djeluje u skladu s javnim interesom ili u interesu sebe same, što je u suprotnosti s općim, kolektivnim interesom. Država se mora vratiti svojim korijenima, pokazati odgovornost i povratiti legitimitet, koji proizlazi iz naroda, na način da osnaži ljude za kolektivno djelovanje. Dakle, uloga države je ključna jer su joj na raspolaganju različita sredstva, kapaciteti i vještine, koje se mogu staviti u službu onih članova/ica urbanih zajednica koji/e su spremni/e djelovati.

Javni službenici i političari ne bi više trebali brinuti samo o onome što se događa unutar zidina gradskih vijećnica i djelovati unutar tih parametara, već bi trebali provoditi svaki dan svojeg mandata i profesionalnih karijera djelujući u gradu. Birokrati moraju početi provoditi više vremena izvan gradske vijećnice, raditi uz bok stanovnicima grada i služiti njihovoj volji da samoupravljaju, umjesto tek predstavljaju svoje zahtjeve. Dakle, potrebno nam je savezništvo s državom, koja mora otvoriti prostore za kolektivno djelovanje.

Ako se složimo da postoji potreba za ulogom države kao snažnog saveznika zajedničkih dobara, javni službenici i birokrati koji djeluju unutar državnih institucija moraju promijeniti svoju kulturu. Ta je kultura dosad bila kultura ljudi koji rade za tzv. državni Levijatan, odnosno državu koja zapovijeda i kontrolira. Dakle, potreban nam je novi oblik države koja potiče djelovanje ljudi, što znači da se birokrati i državni službenici više ne smiju ponašati u skladu s racionalnošću koju nalažu njihovi birokratski predlošci i modeli. Morali bi što je više moguće koristiti svoju imaginaciju i podupirati imaginaciju stanovnika grada kako bi se osmislila nova rješenja koja bi bila utemeljena na bazičnoj ideji da lokalne zajednice ne predstavljaju problem, već mogu biti dio rješenja.