O urbanim zajedničkim dobrima

"Bitno je okupiti dovoljan ljudi jer to je preduvjet za poboljšanje dijaloga u gradu i mogućnost osmišljavanja sve sofisticiranijih rješenja. Trenutno nemamo ovakve modele. Postoje eksperimenti koji su vrlo inspirativni i uspješni, ali ne znamo jesu li ta rješenja primjenjiva u drugim susjedstvima i gradovima. Danas kada ljudi osjećaju da se moraju aktivirati, otvara se prostor za stvaranje raznih oblika kolektivne akcije koji nadilaze političke cikluse obično svedene na čin izbornog glasanja."

Featured Video Play Icon


Što su urbana zajednička dobra?

Urbana zajednička dobra resursi su koji predstavljaju osnovu za preživljavanje i napredak gradskog stanovništva, a koje iz nekog razloga ni država niti tržište nisu uspjeli osigurati. Dakle, to su ključni resursi oko kojih lokalne zajednice s drugim akterima urbane uprave mogu osmišljavati nove ekonomske i institucionalne modele, odnosno nove modele upravljanja, samoupravljanja i suupravljanja.
 

Koji su mogući koraci u kreiraju kulture zajedničkih dobara?

Prvi je korak razvijanje kulture urbanog zajedničkog upravljanja i procesa praksi suradnje kako bi se resursi dijelili te kako bi kroz suradnju dolazilo do uspostave novih zajedničkih dobara. Kada kažem da je širenje kulture vezane uz urbana zajednička dobra i njihovo upravljanje kritičan aspekt, kažem to jer današnje urbano stanovništvo živi u gradovima s jednim potpuno drugačijim stavom, a to je stav individua koje ne mare jedne za druge, ne mare za prostor koji ih okružuje i ništa što prelazi granice njihova privatna vlasništva. Radi se o prilično novom pristupu i postoje mnogi načini za širenje ovakve kulture. Naravno, jedan bitan način je provođenje edukativnih programa u školama i na fakultetima, ali također je važno pokretanje eksperimentalnih praksi u gradovima. One u javnosti mogu poslužiti kao prototipi i primjeri koji će možda inspirirati još više ljudi u gradu da usvoje ovakvu vrstu rješenja.
 

Zašto je važno testirati ideju zajedničkih dobara kroz praksu?

Važno je zato što smisao zajedničkih dobara leži upravo u procesu zajedničkog upravljanja. Točnije, važni su odnosi i veze koje ljudi stvaraju kroz suradnju i suživot. Dakle, radi se o ljudskim odnosima i premošćivanju razlika, a to je potrebno testirati. Bitno je okupiti dovoljan ljudi jer to je preduvjet za poboljšanje dijaloga u gradu i mogućnost osmišljavanja sve sofisticiranijih rješenja. Trenutno nemamo ovakve modele. Postoje eksperimenti koji su vrlo inspirativni i uspješni, ali ne znamo jesu li ta rješenja primjenjiva u drugim susjedstvima i gradovima. Danas kada ljudi osjećaju da se moraju aktivirati, otvara se prostor za stvaranje raznih oblika kolektivne akcije koji nadilaze političke cikluse obično svedene na čin izbornog glasanja. Radi se o aktiviranju na svakodnevnoj razini, kroz brigu o zajedničkim dobrima, njihovu regeneraciju, pokretanje novih poduzeća koja su bazirana na ideji otvorenih zajedničkih dobara, kao što su to primjerice digitalne kolaboracije, suradnički prostori, fablabovi i slične vrste novih ekonomskih aktivnosti koje su u određenoj mjeri bazirane na zajedničkim dobrima.
 

Zašto je nedostatno implementirati tek legalni okvir za zajednička dobra?

Ako implementaciju tih novih pristupa ograničite samo na interpretacije iz pravnih dokumenata, propisa i pravila, tj. ograničite se na zapisani okvir zajedničkih dobara, propuštate najvažniji dio zajedničkih dobara, a to je, kao što sam već rekao, sama praksa, odnosi i procesi koji nastaju kroz zajednička dobra i oko njih. Kada se ljudi udruže stvaraju nova zajednička dobra, nove društvene odnose, nov društveni kapital, a to je možda i najvažniji segment. To utječe na način na koji se odnosimo jedni prema drugima, a on je različit od odnosa koji proizlaze iz tržišta i države.
 

Kakva bi trebala biti uloga države u upravljanju zajedničkim dobrima s obzirom na zajednička dobra kao dugoročni projekt?

Uloga države je ovdje ključna. Država je osmišljena da bude sistemski oslonac zajedničkih dobara. Ustvari, država – to smo mi. Dobro znamo da vrlo često država ne djeluje u skladu s općim interesom, već više u skladu s javnim interesom, tj. u interesu države same, a to je u suprotnosti s interesom opće javnosti. Država se mora vratiti svojim originalnim odgovornostima, legitimizaciji koja proizlazi iz naroda, što znači da mora omogućavati kolektivnu akciju u populaciji. Važno je da država usmjeri sve mogućnosti i vještine koje ima na raspolaganju prema služenju urbanim zajednicama, onima koji su spremni nešto poduzeti. Javni službenici i političari ne bi više trebali brinuti samo o onome što se događa unutar zidina gradskih uprava, oni bi trebali svaki dan svog mandata i profesionalnih karijera raditi u gradu. Birokrati moraju početi provoditi više vremena izvan gradskih vijećnica, nego unutar njih, moraju početi raditi bok uz bok sa stanovnicima grada te služiti njihovoj volji, ne samo reprezentirati određene stavove, već sudjelovati u samoupravljanju. Dakle, mora postojati savezništvo, država mora omogućavati kolektivne akcije.
 

Na koji je način budućnost zajedničkih dobara povezana s promjenom kulture birokracije?

Ako se složimo da postoji potreba za ulogom države u ovoj priči, da država bude snažan saveznik zajedničkih dobara, onda javni službenici i birokrati koji djeluju unutar države moraju promijeniti svoju kulturu. Ta kultura se dosad svodila na rad za tzv. Levijatana, a to podrazumijeva državu koja zapovijeda i kontrolira. Dakle, potreban nam je novi oblik države koja podržava, što znači da se birokrati i državni službenici ne smiju ponašati u skladu s onim što im nalažu i sugeriraju birokratski modeli. Morali bi što je više moguće koristiti svoju imaginaciju te podupirati imaginaciju stanovnika grada kako bi se osmislila nova rješenja zasnovana na ideji da lokalne zajednice nisu problem, već dio rješenja.
 
Razgovor vodili Martin Beroš i Ivana Jandrić
 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve