Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija

Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.

Featured Video Play Icon


U prvom od dvaju predavanja održana u Zagrebu na poziv Centra za ženske studije i Multimedijalnog instituta, Cinzia Arruzza, marksistička feministkinja i teoretičarka socijalne reprodukcije održala je feminističko predavanje o klasi, kao jednu od inicijalnih etapa novog projekta rada na članku, a potom i knjizi o klasnoj borbi.
 
Nastojeći zaobići raspravu o tome što predstavlja primarnu društvenu kontradikciju, a time i politički prioritet (klasa i klasna borba ili rod i feministička borba), smatrajući to pogrešnom optikom, Arruzza postavlja pitanje što je zapravo klasna borba i iznosi namjeru da rekonceptualizira klasnu borbu tako da se feminističke i rodne borbe razumije kao konstitutivni, nužni dio procesa klasne formacije.
 
Knjigu Lise Vogel Marxism and the Oppression of Women (Marksizam i podčinjavanje žena, 1983/2013), koja je nedavno doživjela i svoje reizdanje, Arruzza uzima kao jedno od temeljnih djela teorije socijalne reprodukcije i marksističkog feminizma i, unatoč svojim ograničenjima, jedan od najuspješnijih pokušaja objašnjenja strukturne veze između kapitalizma i rodne opresije, pomoću koncepta socijalne reprodukcije i uz osporavanje dualističkih koncepcija kapitalizma i patrijarhata.
 
Vogel, napominje predavačica, u poglavlju naziva “Dual Legacy” („Dvostruko nasljeđe“) piše o dvama kontradiktornim pristupima opresiji žena u sklopu socijalističke tradicije: s jedne strane, Clara Zetkin i Lenjin predstavljaju početak elaboracije konstitutivne uloge opresije žena u kapitalizmu i njezine reprodukcije putem kapitalističkih odnosa proizvodnje.
 
S druge strane, implicitno dualistički pristup ženskoj i seksualnoj opresiji te klasnoj eksploataciji, temeljen na Engelsovim dvosmislenim formulacijama u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države, prisutan je u povijesti europskog socijalizma i obilježava većinu organizacija koje su pripadale Drugoj internacionali, a u eksplicitnu, sistematičnu teoriju razvijen je tek u anglofonoj debati iz 1970-ih, elaboracijom dvosistemske teorije.
 
Arruzza ukazuje da dvosistemska teorija tumači opresiju žena i klasnu eksploataciju kao dva odvojena fenomena, dva različita sistema odnosa moći i eksploatacije, koje treba analizirati zasebno, ali i zajedno, u njihovim recipročnim kombinacijama. Uz kapitalizam i dalje postoji patrijarhat, kao sistem koji je u specifičnoj interakciji s kapitalizmom, i koji predstavlja uzrok opresije žena u kapitalizmu.
 
Predavačica ukazuje na Vogelinu analizu knjige Žena i socijalizam Augusta Bebela i pamfleta Žensko pitanje Edwarda Avelinga, koja naglašava ograničenja njihova eklektičnog teorijskog pristupa koji vodi prema kontradiktornim i implicitno dualističkim perspektivama, kao i na posljedice koje takvi pristupi imaju na analizu kapitalističkog društva, ali i na političke strategije te razumijevanje klasne borbe.
 
Naime, prema Vogel, izostanak robusne teorijske elaboracije odnosa kapitalizma i opresije žena kod Bebela dovodi do političkih i teorijskih oscilacija između ideje da će socijalistička revolucija riješiti sve ženske probleme, i strategije paralelnih pokreta feminističke i klasne borbe, što je vrijedilo kao zdravi razum u organizacijama koje su pripadale Drugoj internacionali. Aveling i Bebel razmatrali su pitanje ženskog ugnjetavanja sa stajališta jednakih prava te ekonomske i pravne neovisnosti o muškarcima, a ta je tendencija prisutna i kod Engelsa.
 
Paradoks se za Arruzzu sastoji u tome da se s jedne strane proklamira kako samo socijalistička revolucija može osloboditi žene od opresije i stoga se oslobođenje žena tretira kao utopija koju će se ostvariti rušenjem kapitalizma, dok se s druge strane žensku borbu unutar kapitalizma konceptualizira tek kao borbu za jednaka prava između žena i muškaraca, što je teško razlučiti od liberalnog feminizma. Dakle, ne postoji veza između utopijske perspektive budućnosti bez opresije, i strategija borbe u konkretnom, aktualnom trenutku – protiv kapitalizma, ali unutar kapitalizma.
 
Ovakav dualistički pristup, tvrdi Arruzza, predstavlja i ishodište poimanja klasne borbe kao neorodnjene odnosno slijepe na spol, a stoga i različitih teoretizacija o hijerarhijama prioriteta, primjerice, ideji da klasna borba ima primat nad antikolonijalnom ili ženskom borbom itd. Također, Arruzza navodi kako Vogel povezuje teorijski dualizam s reformističkim strategijama odnosno reformističkim strujama unutar Druge internacionale, kojima nije bilo teško prilagoditi se ideji da su klasna eksploatacija i opresija žena odvojeni, paralelni fenomeni, prigrliti univerzalnu kategoriju žene kao polazišnu točku i na tim se osnovama boriti za jednakost formalnih prava između muškaraca i žena.
 
Nasuprot tome, ukazuje predavačica, revolucionarke poput Zetkin i Lenjina uvelike odbacuju univerzalne kategorije žene ili obitelji kao svoje teorijske polazne točke, fokusirajući se na specifičnost opresije žena s obzirom na njihovu klasnu poziciju unutar određenog načina proizvodnje. Međutim, Arruzza napominje kako unatoč teorijskoj nijansiranosti ni Zetkin ni Lenjin nisu proizveli koherentnu, sistematičnu teoriju na tu temu.
 
Arruzza navodi kako Vogel u drugom dijelu knjige razvija vlastitu teoriju socijalne reprodukcije, odnosno unitarnu teoriju, identificirajući strukturne elemente koji odlučno doprinose reprodukciji rodne opresije u kapitalizmu – onaj rad, aktivnosti i institucije koje reproduciraju, organiziraju i podređuju proizvodnji za profit ne samo individualnu radnu snagu, nego čitavu radničku klasu. Vogel tvrdi da razlog zbog kojeg opstaje opresija žena, unatoč svim obećanjima kapitalizma o individualnoj slobodi i emancipaciji, nisu zaostaci prošlih patrijarhalnih društava nego specifična dinamika unutar kapitalizma koja proizvodi uvjete, okvir i impetus za reprodukciju opresije žena, a socijalna reprodukcija je ključna društvena sfera pomoću koje to možemo objasniti.
 
Arruzzina je namjera artikulirati one komponente teorije socijalne reprodukcije koji još nisu razvijeni. Kako napominje, iako Vogel u knjizi analizira Marxov Kapital ne bi li ga nadopunila onim dijelovima koji objašnjavaju nužnu vezu između suvremene rodne opresije i kapitalizma, ne bavi se revizijom klasnih teorija na podlozi vlastite teorije socijalne reprodukcije, odnosno unitarne teorije, kao ni političkom alternativom dualizmu koji kritizira u Drugoj internacionali.
 
Predavačica pojašnjava kako je teorija socijalne reprodukcije bila prominentna tijekom 1960-ih i 1970-ih, nakon čega je par desetljeća nestala sa scene, da bi danas opet bila aktualna, a zbog takvog razvojnog puta nedostaju joj neki elementi – primjerice, nije potpuno razvijena teorija rodnog nasilja i objašnjenje njegove veze sa socijalnom reprodukcijom, postoji početak refleksije o seksualnosti, ali nema previše toga o odnosu koncepta rase i socijalne reprodukcije, i ne postoji klasna teorija temeljena na socijalnoj reprodukciji (jedini tekst koji adresira što se ubraja u klasnu borbu, “How Not To Skip Class: Social Reproduction of Labor and the Global Working Class”, objavila je Tithi Bhattacharya u zborniku Social Reproduction Theory: Remapping Class, Recentering Oppression koji je uredila 2017., a izvorno u Viewpoint Magazineu).
 
Imajući u vidu da se nalazimo unutar snažnog transnacionalnog feminističkog vala koji koristi štrajkove kao sredstvo borbe, samoidentifikacije i politizacije, Arruzza napominje kako je hitno potrebno nadopuniti teoriju socijalne reprodukcije tako što ćemo na kreativni, nedogmatski način odgovoriti što je klasa i kako izgleda odnos između klasne borbe i novog feminističkog pokreta.

*

Na početku idućeg dijela predavanja, Arruzza podsjeća da nije jasno na koji način poimati klasu unutar marksističke teorije, premda je ona, uz kapital, po svoj prilici jedan od osnovnih marksističkih koncepata. Naime, unatoč izjavi iz Komunističkog manifesta prema kojoj je povijest svih dosad postojećih ljudskih društava povijest klasnih borbi, već kod Marxa ne postoji jedna koherentna definicija klase, a taj se ambigvitet kroz daljnju marksističku tradiciju prevodi u niz različitih nagovještaja i konkurirajućih interpretacija.
 
Primjerice, kako ukazuje Arruzza, radnička klasa kod Marxa, osobito u ranijim radovima, ponekad se doima kao metafizički entitet (element filozofije povijesti koji vodi prema negaciji negacije i ostvarenju polja slobode, proletarijat koji nema što izgubiti osim svojih lanaca), dok je drugdje, na temelju objektivnih ekonomskih i socioloških kriterija odnosno pozicioniranosti unutar proizvodnih odnosa usko definira kao specifičnu formu klase – industrijsku radničku klasu, koju kapital eksploatira aproprijacijom viška vrijednosti koji proizvodi.
 
U Bijedi filozofije, Marx pak pravi razliku između klase po sebi i klase za sebe, a premda ne razvija te koncepte, oni su se kasnije do neke mjere koristili u strateškim debatama socijalističkih i komunističkih političkih struja. Dakle, ponekad mu nije dovoljan kvantitativni sociološki kriterij, iliti mjesto unutar proizvodnih odnosa, nego traži i moment političke agencije – ne naziva određenu društvenu skupinu klasom ako se ista ne ponaša kao klasa i u političkom smislu, kao u Osamnaestom Brumaireu Louisea Bonapartea, gdje kooptirane seljake koji čine društvenu bazu bonapartizma naziva „vrećom krumpira“.
 
Arruzza trasira ovaj ambigvitet u daljnjoj marksističkoj tradiciji, kao karakteristiku debate koja je često bila podijeljena između:
 
  • objektivističkih interpretacija klase, koje inzistiraju na objektivnim, mjerljivim kriterijima (npr. pozicija unutar odnosa proizvodnje, razina prihoda, autonomija na radnom mjestu, status itsl.) kao nužnim i dovoljnim uvjetima za identifikaciju i distinkciju među društvenim klasama, i najčešće se poistovjećuju s radništvom (uz varijacije unutar ovog pristupa na temelju navedenih kriterija)
  •  
  • političkih interpretacija klase, kojima su društvena i politička, odnosno klasna subjektivacija i političko djelovanje nužni, fundamentalni, ali ne i dovoljni kriteriji za definiciju klase
  •  
    Arruzza se koncentrira na potonju liniju interpretacije, kao onu koja omogućava da se kreativnije reformulira definiciju klasne borbe i izbjegne zamku suprotstavljanja klasne i feminističke borbe, osobito u odnosu na aktualni feministički val, referirajući pritom na rad E. P. Thompsona, Ellen Meiksins Wood, Daniela Bensaïda i Davida McNallyja (najavljuje da će se u daljnjem radu na ovoj temi pozabaviti i idejom klasne kompozicije unutar talijanskog operaizma, osobito u njegovom ranom periodu; tijekom 1960-ih i 1970-ih, zbog određenih sličnosti s idejom klasne formacije kod Thompsona).
     
    Nakon objave E. P. Thompsonova djela Stvaranje engleske radničke klase, pojašnjava predavačica, kritičari su imali zamjerke na metodološki uvod knjige, tvrdeći da se prikazom klase kao proizvoda historijskog procesa (koji bi se mogao nazvati subjektivacijom, iako Thompson ne koristi taj termin) ignorira objektivnu strukturnu determinaciju klasa, te je Thompson, kao i E. M. Wood, Robert Brenner i drugi, prozvan političkim marksistom i optužen za subjektivistički, voluntaristički, kontingentni koncept klase. Kako kaže Arruzza, nesporazum je dijelom rezultat toga što Thompson u uvodu ne razjašnjava na sustavan način koncept koji koristi jer je njegovo djelo povjesničarsko, a ne teorijsko.
     
    Međutim, Arruzza napominje kako Thompson svoju teorijsku koncepciju klase artikulira jasnije i sistematičnije u kasnijem članku iz 1978. godine, “Eighteenth-Century English Society: Class Struggle without Class?” („Englesko društvo osamnaestog stoljeća: Klasna borba bez klase?“), nazivajući je prije svega historijskom kategorijom i tvrdeći da je treba derivirati iz razmatranja konkretnih individualnih i kolektivnih ponašanja, koja s vremenom pokazuju svoj klasni karakter i stvaraju klasne institucije (sindikate, partije, druge vrste radničkih organizacija itsl.).
     
    Dakle, Thompson tvrdi da je teoriju klase nemoguće artikulirati nauštrb rezultata historijskih opažanja jer je klasa historijska kategorija i stoga dinamična ideja kojom se referira na proces, a ne na statičnu esenciju, što je fundamentalna razlika naspram sociološkog pristupa, koji na temelju klasifikacijskih i kvantitativnih kriterija pokušava dati validnu definiciju klase za sva vremena (primjerice, radnička klasa kao cjelokupno radništvo). Nasuprot tome, Thompson daje prednost klasnoj borbi nad klasom, kako iz teorijske, tako i iz historijske perspektive – klasa je proizvod klasne borbe, a ne obrnuto jer se o klasama može govoriti samo unutar antagonističkog odnosa između društvenih skupina koje artikuliraju klasno ponašanje u međusobnoj borbi i kroz nju.
     
    Arruzza napominje da i Daniel Bensaïd, na sličan način kao Thompson, kritizira sociološku koncepciju klase u knjizi Marx l’intempestif (Marx za naša vremena), tvrdeći kako Marx ne smatra klasu entitetom koji se može razmatrati i definirati izolirano, već samo u antagonističkoj dinamici s drugim klasama, i stoga predstavlja društveni odnos, a ne statičnu esenciju ili predmet.
     
    No, predavačica uviđa kako ova perspektiva ne odgovara na to koja je uloga ekonomske i strukturne baze u definiciji društvene skupine kao klase, te da bismo na toj razini definicije mogli reći da bilo koja društvena skupina može postati klasa ako se bori. Kako bi obranila i razjasnila Thompsonovu poziciju, Arruzza stoga poseže za člankom Ellen Meiksins Wood, „The Politics of Theory and the Concept of Class: E. P. Thompson and His Critics“ („Politika teorije i koncept klase: E. P. Thompson i njegovi kritičari“), iz 1982. godine, u kojem Meiksins Wood tvrdi da ćemo Thompsonovu poziciju najbolje razumjeti napravimo li distinkciju između klasnih situacija i klasnih formacija.
     
    Prema takvoj konceptualizaciji, pojašnjava Arruzza, kapitalistički društveni odnosi proizvodnje strukturiraju društvo proizvođenjem društvenih hijerarhija i pozicioniranjem pojedinki i pojedinaca unutar tih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima, odnosno postavljanjem pojedinki i pojedinaca u klasne situacije određene objektivnim faktorima: ako nemam sredstva za proizvodnju, moram raditi za plaću, iako možda neću pronaći posao, itsl.
     
    Međutim, ova objektivna strukturna određenja treba sagledati kao historijske sile koje djeluju na historijski način, a ne kao teorijske konstrukte koji se mehanički nameću povijesti – pojedinke i pojedinci u klasnim situacijama nisu pasivni materijal, lišen povijesti, kulturnih tradicija i veza koje odlučuju o njihovim klasnim situacijama, već akterke i akteri koji se odnose prema svojoj klasnoj situaciji na historijski situiran i stoga varijabilan način.
     
    Nadalje, to što se nalaze u određenoj klasnoj situaciji ne podrazumijeva i da imaju iskustvo pripadanja određenoj klasi, jer klasni odnosi nisu automatski prisutni u klasnoj situaciji, i stoga nisu neposredno dostupni življenom iskustvu – možemo biti u klasnoj situaciji, a ne doživljavati se kao da pripadamo toj klasi, što nije samo pitanje svijesti nego i iskustva, a ima veze kako s procesima borbe, tako i s objektivnim faktorima.
     
    Arruzza naglašava da je problematično poistovjećivati radničku klasu s radništvom, jer se radnice i radnici kao pojedinke i pojedinci nalaze u poziciji međusobne kompeticije za poslove na tržištu rada, gdje ih je postavila objektivna situacija (objektivni klasni odnosi, koncipirani na sociološki način) te postavlja pitanje kako postaju klasa koja se ponaša kao klasa, odnosno djeluje u antagonizmu prema drugoj klasi?
     
    Arruzza nastavlja razlagati pristup Meiksins Wood, koja se referira na radna mjesta, odnosno mjesta proizvodnje: radnice i radnici u istoj tvornici nemaju neposredno iskustvo pripadanja klasi niti iskustvo proizvodnih odnosa općenito, nego iskustvo konkretne situacije vlastitih uvjeta života i rada u pojedinačnoj proizvodnoj jedinici unutar koje su objektivno okupljeni na istom mjestu u isto vrijeme. Iznosi primjer rada u call centru, koji će nam pružiti neposredno iskustvo groznih radnih uvjeta i eksploatacije (kao i, primjerice, seksualnog napastovanja, rasizma, marginalizacije i nejednakih primanja ako smo žene ili rasizirane osobe).
     
    Iako objektivna pozicioniranost s obzirom na proizvodne odnose stvara uvjete za mogućnost da se transcendira razinu puke okupljenosti u pojedinačnoj proizvodnoj jedinici, prepozna i usporedi slična iskustva radnica i radnika iz drugih proizvodnih pogona te iskusi viša razina klasnog jedinstva, ova superiornija jedinica nije ni proizvod automatskog mehaničkog procesa, niti vjeran prikaz društva fragmentiranog proizvodnim odnosima, već rezultat situiranog, varijabilnog i iznimno kompliciranog historijskog procesa koji Meiksins Wood naziva klasnom formacijom, i koji uključuje borbu, eksperimentiranje s širim oblicima zajedništva itd. Da bi radnice i radnici oformili klasu, nužno je da se bore kao klasa.
     
    Iako za Meiksins Wood klasna formacija uključuje konkretno iskustvo antagonizma i razvoj klasne svijesti, nije ju moguće reducirati na pitanje svijesti ili ideologije (ne radi se samo o svijesti da pripadamo određenoj klasi, u smislu da nas je netko tome podučio), jer klasa nije statični entitet, nego društveni odnos i politička grupacija koja se konfigurira na kontingentan način u historijski specifičnim uvjetima.
     
    Dakle, tvrdi Arruzza, unatoč očitim sličnostima, ovu koncepciju ne bi trebalo brkati s tradicionalnim interpretacijama poznate Marxove formule o klasi po sebi i klasi za sebe, koja se često tumačila kao da klasa već postoji kao konkretni entitet – klasa po sebi je skrivena esencija, determinirana strukturnim faktorima, koja samo mora zadobiti klasnu samosvijest i manifestirati se kao klasa za sebe.
     
    Naime, predavačica ukazuje na nedavni članak Davida McNallya u kojem autor argumentira da definiranje klase u terminima apstraktne univerzalne esencije (primjerice, totaliteta radne snage ili totaliteta ekspropriranih od sredstava za proizvodnju) nije u potpunosti pogrešno. Međutim, takva definicija predstavlja unilateralni, nepotpuni i osiromašeni pristup pitanju klase jer nam ne omogućava da vidimo kompleksni proces samokonstitucije koji se odvija između klase po sebi i klase za sebe.
     
    McNally upozorava kako između klase po sebi i klase za sebe ne postoji moment „prosvjećenja“ u kojem dolazi do manifestacije ove apstraktne esencije, već se radi o iznimno neurednom i kompliciranom historijskom procesu klasne formacije, koji iziskuje da postoji iskustvo borbe. Na podlozi ovakvog razumijevanja, ukazuje Arruzza, klasa po sebi predstavlja samo najneodređeniju, najprekarniju determinaciju klase, koja korespondira onome što Meiksins Wood naziva klasnom situacijom, i koja riskira da prikaže klasu kao stvar, a ne kao dinamični društveni odnos.

    *

    U zaključnom dijelu predavanja, Arruzza dodatno objašnjava motive za inzistiranje na definiciji klase i u kakvoj je to vezi s feminizmom i novim feminističkim valom. Elaborira da ako klasu ne tumačimo kao zadanu esenciju (dakle, ne kao Laclau, koji sugerira da je klasa prazni označitelj oko kojega se možemo regrupirati i pritom ignorira objektivne odnose proizvodnje koji situiraju ljude u klasne situacije), nego kao ishod historijskog procesa samokonstitucije utemeljenog na objektivnim društvenim odnosima, prije svega treba prepoznati ogromnu historijsku varijabilnost načina na koje se klasa formira i bori, i toga kako se antagonizam manifestira.
     
    Dakle, Arruzza ističe kako ne možemo od stvarnosti očekivati da korespondira s predodređenim modelom onoga što se ubraja u klasnu borbu, već obratno – moramo pokušati dokučiti imaju li aktualne, realno postojeće borbe (ne one koje priželjkujemo) klasni karakter.
     
    Arruzzina je hipoteza da se novi feministički val može nazvati klasnom borbom, zato što u više zemalja (iako ne svugdje jer je riječ o neravnomjernom procesu) ima klasni karakter i jest proces klasne formacije. Dakle, smatra da je pogrešno postaviti pitanje „Kakav je odnos ovog feminističkog vala s radničkim pokretom i kako ih povezati?“, jer ovaj feministički pokret već jest klasna borba, iako vrlo drukčijeg karaktera, i sa specifičnim značajkama u odnosu na imaginarij borbe za nadnice industrijskog, dominantno muškog radništva (koji ionako nikada nije uistinu korespondirao stvarnosti).
     
    Predavačica u prilog svojoj hipotezi navodi primjer stupanja tisuća radnica sektora čistoće u štrajk u Glasgowu 23. listopada 2018. godine, uz zahtjev za izjednačavanjem primanja između žena i muškaraca u njihovoj domeni rada, kao i događaj koji se zbio samo nekoliko tjedana kasnije, kada je tisuće radnica i radnika Googlea, od New Yorka do Tokija, prekinulo s radom, prosvjedujući protiv seksualnog uznemiravanja u toj kompaniji i pozivajući na sindikalna prava te uvođenje zaštita, uz slogane poput onog iz New Yorka: „Radnička prava su ženska prava“. Arruzza se slaže kako pitanje seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu moramo dovesti u vezu s radničkim pravima – uvjeti su pogodniji za uznemiravanje tamo gdje je manje radničkih prava, gdje su jače hijerarhije i odnosi moći brutalniji, dok se seksualno uznemiravanje često koristi i kao oblik discipliniranja radnica na radnim mjestima.
     
    Navedene akcije, nastavlja Arruzza, samo su dvije u nizu ženskih štrajkova ili štrajkova predvođenih radnicama – poput međunarodnog feminističkog štrajka za Osmi mart ili štrajkova radnica u ugostiteljskom i obrazovnom sektoru u SAD-u između 2018. i 2019. Ženski štrajkovi ili štrajkovi protiv rodnog nasilja odnosno rodnog jaza u nadnicama povlače sa sobom fundamentalna pitanja.
     
    Arruzza napominje da ćemo, prigrlimo li logiku paralelnih pokreta kao interpretativni pristup ovim događajima, tumačiti te štrajkove ili kao klasnu borbu ili kao feministički pokret, ili kao savez između toga dvoga. Takvom se logikom previđa da novi feministički val dovodi u pitanje odvojenost između tih dviju kategorija te da je štrajkove u Glasgowu i Googleu, kao i osmomartovske štrajkove, prikladnije tumačiti kao feminističku klasnu borbu. Novi feministički val, ukazuje Arruzza, tako se sve više razvija kao proces formacije klasne subjektivnosti sa specifičnim karakteristikama: on je neposredno antineoliberalan, internacionalistički, antirasistički, s antikapitalističkim tendencijama, i naravno, feministički.
     
    Arruzza podsjeća da se jezgra drugog feminističkog vala iz 1960-ih i 1970-ih nalazila u nizu razvijenih zapadnih zemalja, dok se aktualni feministički val rađa na periferiji (Argentina, Poljska) i širi na globalnu razinu, a masovne razmjere poprima u nizu zemalja najviše pogođenih financijskom krizom, mjerama štednje i politikama kontrole duga. Jedan od slogana argentinskog feminističkog pokreta izvorno je glasio „Želimo živjeti“, dok je prošle godine nadopunjen u „Želimo živjeti i osloboditi se duga“, kao odgovor na novu krizu duga u Argentini i mjere kojima je adresira nova argentinska vlada. Arruzza naglašava i kako je u ovim zemljama socijalna reprodukcija bila osobito pogođena financijalnom krizom.
     
    Predavačica napominje kako su digitalne tehnologije i društvene mreže znatno doprinijele neposrednoj transnacionalnoj prirodi pokreta, potičući ne samo koordinaciju borbi, nego i cirkulaciju dokumenata, članaka, ideja, slogana, analiza i informacija, što je osiguralo dinamiku širenja mobilizacije (pokret se ove godine proširio u nove zemlje, održavanjem prvog feminističkog štrajka u Čileu, Belgiji i Njemačkoj, a 14. lipnja dolazi i u Švicarsku).
     
    Međutim, kao najvažniju novinu novog feminističkog vala Arruzza navodi štrajk – ne samo zato što se njime ženski rad i ulogu žena u socijalnoj reprodukciji postavljaju u središte rasprave, već i zato što je postao glavna pokretačka snaga procesa subjektivacije putem kojega se razvija novi antikapitalistički feministički subjektivitet, koji je iznimno kritičan prema liberalnom feminizmu.
     
    Potencijalni utjecaj aktualnog procesa feminističke subjektivacije, argumentira Arruzza, vidi se najjasnije uzmemo li u obzir fundamentalnu razliku između ovog vala i prva dva, koje skicira u ekstremno shematskim terminima: prvi feministički val u zadnjim desetljećima 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća odvija se u vrijeme rađanja i konsolidacije radničkog pokreta – rasta njemačke socijaldemokracije i formiranja sindikata i socijaldemokratskih te komunističkih partija širom Europe i SAD-a.
     
    Arruzza napominje da se usred ovog historijskog procesa masovne politizacije i erupcije radničke klase na političku scenu prvi feministički val borio za punu realizaciju univerzalističkog obećanja svojstvenog kako demokratskom liberalizmu, tako i socijalizmu, agitirajući oko slogana jednakosti, u smislu sposobnosti i prava. (Smatramo ipak nužnim naglasiti da su po pitanju univerzalizma koji Arruzza pripisuje navedenim političkim strujama unutar samog vala postojala znatna proturječja, neslaganja i momenti oprečnog djelovanja. Za drukčiji uvid u raščlambu političkih pozicija i angažmana tijekom prvog feminističkog vala, povezan s pitanjem univerzalnog prava glasa, vidi tekst „Pet funti godišnje“ Andreje Gregorine).
     
    Drugi feministički val, nastavlja Arruzza, zbiva se unutar još jednog procesa klasne subjektivacije – pojave nove ljevice u razvijenim kapitalističkim zemljama i vala antikolonijalnih borbi i borbi za nacionalno oslobođenje, te aproprira parolu „razlike“, posuđenu iz Crnog nacionalizma i antikolonijalne borbe, kako bi denuncirao seksizam u društvu, i unutar pokreta dao glas i vidljivost specifičnosti koja je prečesto bila utišana.
     
    Kontekst trećeg feminističkog vala, tvrdi Arruzza, radikalno je drukčiji, jer novi feministički pokret nije izraz partikularizma unutar šireg procesa subjektivacije – ne nalazimo se u fazi koordiniranog jačanja klasne borbe na svjetskoj razini, usporedivog s rođenjem radničkog pokreta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, niti u situaciji pojave nove ljevice ili antikolonijalne borbe, od 1950-ih do 1970-ih. Arruzza smatra da, unatoč postojećim borbama i masovnim mobilizacijama, primjerice, u Alžiru i Sudanu, tek izlazimo iz četrdesetogodišnjeg perioda povlačenja iz borbe i napuštanja klase, te podsjeća da je iza nas četrdeset godina neoliberalizma.
     
    Navodi kako eksploziji feminističkog pokreta prethode druge mobilizacije, osobito niz pokreta između 2011. i 2013. godine (Occupy Wall Street, Indignados, Trg Taksim, Arapske revolucije), a ukazuje i na elemente kontinuiteta novog feminističkog pokreta s tim pokretima: uglavnom nastaje izvan svih partija i organizacija tradicionalne ljevice, a karakterizira ga i brzina kojom su se konkretni, partikularni zahtjevi (primjerice, denuncijacija femicida i otpor napadu na pravo na pobačaj) transformirali u opću osudu sistema, odnosno kapitalističkog načina proizvodnje u cjelini, i njegovih državnih institucija.
     
    Međutim, Arruzza napominje kako antisistemskoj prirodi mobilizacija između 2011. i 2013. nije parirao ni kapacitet organizacijske sedimentacije, ni sposobnost da se identificiraju prakse, borbe i strategije koje korespondiraju radikalnosti analize i aspiracija, dok su u slučaju Arapskih revolucija mobilizacije bile brutalno ugušene.
     
    Arruzza ukazuje da se feministički pokret rodio iz pepela protekle sezone društvenih pokreta i kako nasljeđuje neke od njegovih karakteristika, ali je napravio krucijalni korak naprijed (osobito u usporedbi s pokretima poput Occupyja, Indignadosa, ili Taksima) koordiniranim međunarodnim preuzimanjem i reinvencijom štrajka kao glavnog momenta borbe i političkog identiteta. Daleko od toga da izražava partikularizam ili parcijalnu perspektivu unutar šireg procesa masovne mobilizacije, tvrdi Arruzza, feministički pokret se kroz ženske štrajkove postavlja kao međunarodni proces klasne formacije; dakle, ne kao feministički moment unutar šireg procesa klasne formacije – u mnogim zemljama, feministički pokret jest proces klasne formacije kojem danas svjedočimo.
     
    Predavačica napominje da se – premda se pokret zasad širi geografski i u pogledu participacije, te pruža određeni optimizam – očigledno radi samo o potencijalnosti te da postoje i zapreke te ključne strateške točke: problem strategije (što napraviti nakon organiziranja tri transnacionalna štrajka); potreba organizacije međunarodnih sastanaka (radi procjene trenutne situacije, preporuka za daljnje djelovanje i bolje koordinacije pokreta, te nadilaženja nacionalne dimenzije i podizanja strateške rasprave na transnacionalnu ravan); impetus vršenja daljnjeg pritiska na radnički pokret (njegova redemokratizacija odnosno pomicanje ulijevo).

    *

    Arruzza sumira poantu vlastitog rada, sugerirajući da ako ljevica želi na međunarodnoj razini propisno raspravljati o rekonstituciji i jačanju internacionalističkog okvira klasne borbe, treba započeti s borbama koje se već događaju (umjesto s onima koje bi tek trebalo izmaštati) te uzeti u obzir feministički pokret jer je to borba koja se danas odvija na transnacionalnoj razini. Realizacija potencijala nastalog iz novog feminističkog vala, napominje Arruzza, zahtijeva kapacitet pokreta za samorefleksiju, ali i strateško promišljanje na istoj razini na kojoj se već pozicionirao praksom – razini klasne borbe i antisistemskog pokreta na globalnoj razini.
     
    Pritom su za Arruzzu pitanja kao što su konsolidacija zajedničkih praksi borbe, organizacijska sedimentacija na nacionalnoj i transnacionalnoj razini, te univerzalizacija feminističkog pokreta kroz njegovo proširenje na cjelinu društva i kapacitet da progovara za cjelinu, odnosno transverzira, riječima Verónice Gago, među središnjim pitanjima o kojima feministički pokret mora raspravljati i s kojima se mora suočiti u narednom periodu.
     
    Martin Beroš
     



    5.6.2019., SKD Prosvjeta, Zagreb

    Multimedijalni institut, Centar za ženske studije

    Predavačica: Cinzia Arruzza

    Moderira: Mia Gonan

     

    Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija

     

    Filozofkinja i feministička aktivistkinja Cinzia Arruzza održat će predavanje pod naslovom “Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija”.

     

    U predavanju predstavlja tezu po kojoj aktualni feministički val, a osobito feministički štrajkovi, dovode u pitanje uvriježene distinkcije između feminističkih pokreta i klasne borbe te se umjesto toga razvijaju u feminističku klasnu borbu. Argument je razvijen referirajući se s jedne strane na Lise Vogel i njezinu kritiku onog što se naziva „logikom paralelnih pokreta“ i s druge strane na koncept klasne formacije E. P. Thompsona.

     

    Arruzza je profesorica filozofije na New School for Social Research u New Yorku, suorganizatorica recentnih ženskih prosvjeda u SAD-u i koautorica manifesta Feminizam za 99%, koji je u hrvatskom prijevodu objavljen u izdanju Multimedijalnog instituta, Centra za ženske studije, Instituta za političku ekologiju i udruge Bijeli val.

     
     

    (izvor)

     



    Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

    Vezani članci

    • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
    • 31. prosinca 2019.
      Featured Video Play Icon
      Mariti dovoljno da se pobunimo: Feminizam za 99 posto i feminizam nove klasne borbe
      "Od ženskih štrajkova u Argentini i Španjolskoj do učiteljskih štrajkova u SAD-u i Alžiru, trenutno svjedočimo globalnom valu pokreta i štrajkova predvođenih ženama. Ovaj je popis pobuna zapravo GPS uređaj za mapiranje neoliberalizma. Svaka točka na karti pojavljuje se zbog zapanjujuće identičnog niza pitanja: manjka resursa zbog rezova u javnim servisima ili izostanka socijalnih usluga. U kontekstu aktualne krize, feministkinje moraju moći objasniti zašto su se navedeni pokreti pojavili u ovome trenutku, kao i osmisliti načine da ih se proširi. Ovo je moguće učiniti jedino ako je naš feminizam antikapitalistički. Feminizam za 99 posto odnosi se na sposobnost radničke klase, prevođene potlačenima, da utaba novi smjer za različite živote na ovoj planeti, kao i za nju samu."
    • 11. rujna 2015.
      Featured Video Play Icon
      Marksizam i podčinjavanje žena
      Pogledajte snimku predavanja Lise Vogel, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem je naznačila glavne teze koje iznosi u svojoj knjizi, kontekst u kojem je knjiga izvorno nastala i njezinu dosadašnju recepciju, Vogel u raspravi s moderatoricom Ankicom Čakardić i publikom govori o konceptima intersekcionalnosti i patrijarhata, teorijskoj rigoroznosti i empirijskim istraživanjima te budućnosti marksističkog feminizma.
    • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
    • 31. prosinca 2017. Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je Die Gleichheit, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
    • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
    • 22. siječnja 2016. Grobari kapitalizma Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
    • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
    • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
    • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
    • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
    • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
    • 23. lipnja 2017.
      Featured Video Play Icon
      Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
      Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
    • 31. prosinca 2019.
      Featured Video Play Icon
      Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
      Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
    • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
    • 31. prosinca 2019.
      Featured Video Play Icon
      U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma
      "U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."
    • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
    • 11. siječnja 2015. Je li solidarnost bez poistovjećivanja moguća?
    • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
    • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
    • 19. svibnja 2012. Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva
    • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
    • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
    • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
    • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
    • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
    • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
    • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
    • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
    • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
    • 14. lipnja 2015. Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga reaproprirati Preusmjeravanjem pažnje sa socioekonomskih pitanja na kulturno formirane rodne razlike, politizacijom osobnog i kritikom paternalizma države blagostanja, feminizam drugog vala potpomogao je konsolidaciji neoliberalnog kapitalizma. Donosimo prijevod teksta Nancy Fraser u kojem autorica analizira na koji je način liberalno-individualistički feminizam postao saveznik kapitala u eksploataciji žena te što treba poduzeti kako bi feministički pokret reaproprirao svoju poziciju u borbi za ekonomski pravedno i solidarno društvo.
    • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
    • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
    • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
    • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
    • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
    • 31. prosinca 2018. Borba se nastavlja Prije stotinu godina (15. siječnja 1919.), nakon radničkog ustanka u Berlinu, protofašistički Dobrovoljački odredi (tzv. Freikorps), uz potporu socijaldemokratske vlade na čelu s Friedrichom Ebertom, pogubile su Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, osnivače revolucionarne Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke. Pročitajte prijevod dvaju pisama koja je Rosa Luxemburg uputila dugogodišnjoj suborkinji Clari Zetkin nakon izlaska iz zatvora u studenom 1918. i za vrijeme trajanja Spartakističkog ustanka u siječnju 1919., problematizirajući pitanje agitacije među ženama u sklopu novoosnovanog časopisa Rote Fahne (Crvena zastava), glasila Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke te razmjenjujući s njom razmišljanja o političkim prilikama u novoosnovanoj Komunističkoj partiji Njemačke.
    • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve