Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu

"Bhattacharya želi razmotriti rodno nasilje u širem kontekstu. Unatoč tome što ga često doživljavamo kao interpersonalno nasilje (jedna osoba vrši nasilje nad drugom), napominje da kritička teorija nije adekvatna za razumijevanje osobne motivacije, već pokazuje svoju važnost kao eksplanatorni alat u razumijevanju uvjeta koji proizvode nasilje, odnosno, otvaraju mogućnost za pojavu nasilja. Drugim riječima, prioritet u bavljenju temom iz perspektive kritičke teorije ne vidi u pokušaju da se ponudi odgovor na pitanje hoće li jedna osoba izvršiti nasilje nad drugom, nego da se utvrdi koji to uvjeti omogućuju, a potom izvede i određene zaključke o tome kakve društvene okolnosti, za razliku od nekih drugih, pogoduju proizvodnji nasilja."

Featured Video Play Icon


U uvodnom dijelu predavanja, Bhattacharya poziva prisutne da zamisle prizor golog bijelog muškarca kako kroz hodnike skupog hotela u Manhattanu proganja tražiteljicu azila, crnkinju koja je zaposlena na minimalnu plaću, kako bi je prisilio na spolni odnos. Otkriva da se radi o tadašnjem direktoru Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), francuskom političaru Dominiqueu Strauss-Kahnu. Tridesettrogodišnja Nafissatou Diallo, tražiteljica azila u SAD-u, rodom iz Gvineje, bila je spremačica u njegovom hotelu. Sve kaznene optužbe za silovanje i napad protiv Strauss-Kahna su odbačene, ali je morao platiti nagodbu i podnijeti ostavku. Bhattacharya se pita: možemo li reći da je pravda zadovoljena? Zaključuje da je odgovor na ovo pitanje treba zanimati revolucionarne marksiste – moramo istražiti zbog čega ovo nisu samo individualni događaji, nego opetovani slučajevi kada je u pitanju ova rasa i klasa muškaraca.
 
Spomenuti prizor za nju je ikona našeg vremena u smislu zahvaćanja trenutka u kojemu distinkcija između individualnog i društvenog nestaje, i u kojem se bijeli, goli bogataš i crna siromašna žena ispoljavaju kao čisto utjelovljenje društvenoga – prestaju biti pojedinci i pojedinke te postaju reprezentacija postojećih društvenih odnosa. Prema Bhattacharyji, ovdje se ne reprezentira samo simbolička, nego stvarna moć koju međunarodne financijske institucije poput MMF-a imaju nad zemljama globalnog Juga kao što je Gvineja – od kasnih 1970-ih i tijekom 1980-ih godina institucije kao što je Svjetska banka etabliraju neoliberalne politike u ovom dijelu svijeta. Dakle, zaključuje Bhattacharya, ljudi kao Strauss-Kahn imali su direktnu ulogu u osiromašenju žena kao što je Diallo – ove institucije prouzrokovale su okolnosti zbog kojih je Diallo bila prisiljena zarađivati kao radnica-migrantkinja u SAD-u.
 
Bhattacharya želi razmotriti rodno nasilje u širem kontekstu. Unatoč tome što ga često doživljavamo kao interpersonalno nasilje (jedna osoba vrši nasilje nad drugom), napominje da kritička teorija nije adekvatna za razumijevanje osobne motivacije, već pokazuje svoju važnost kao eksplanatorni alat u razumijevanju uvjeta koji proizvode nasilje, odnosno, otvaraju mogućnost za pojavu nasilja. Drugim riječima, prioritet u bavljenju temom iz perspektive kritičke teorije ne vidi u pokušaju da se ponudi odgovor na pitanje hoće li jedna osoba izvršiti nasilje nad drugom, nego da se utvrdi koji to uvjeti omogućuju, a potom izvede i određene zaključke o tome kakve društvene okolnosti, za razliku od nekih drugih, pogoduju proizvodnji nasilja.
 
Bhattacharya tvrdi da je potrebno razumjeti u čemu se sve sastoji utjecaj neoliberalizma tijekom proteklih četrdeset godina kako bismo razumjeli zašto svjedočimo eskalaciji nasilja, ne samo u obliku fizičkih napada nego i zakonodavnih mjera koje ih omogućuju (kao što su legislativni napadi na reproduktivna prava žena ili legitimizacija retorike silovanja koju koriste određeni američki senatori) i navodi tri osnovne teze koje proizlaze iz marksističke teorije i mogu nam koristiti u tu svrhu:
 
1) posljednja četiri desetljeća neoliberalizma dovela su do eskalacije rodno uvjetovanog nasilja u većini zemalja, a financijska kriza iz 2008. godine samo je to dodatno zaoštrila,
 
2) nužno je da se socijalistkinje i socijalisti te feministkinje i feministi kritički uhvate ukoštac s ovakvom situacijom koja odskače od uobičajenog stanja stvari, i pruže objašnjenje problema,
 
3) kapitalizam traži rješenje za krizu s kojom je suočen na dva međusobno povezana načina:
 
– pokušava restrukturirati proizvodnju, odnosno nameće mjere štednje kako bi se izvukao iz krize;
 
– pokušava restrukturirati socijalnu reprodukciju kroz nastojanja da ponovo oblikuje rodne identitete te pusti u opticaj određene ideologije o obitelji radničke klase.
 
Treća točka, a osobito njezin drugi dio, ujedno je fokus Bhattacharyjinog predavanja. Naime, kako objašnjava, restrukturiranje proizvodnje i restrukturiranje socijalne reprodukcije simultani su procesi, a teorija socijalne reprodukcije može nam pomoći u razumijevanju porasta rodno uvjetovanog nasilja.
 
Bhattacharya ukratko pojašnjava osnovne postavke teorije socijalne reprodukcije: riječ je o marksističko-feminističkoj teoriji koja polazi od Marxove ideje da kapitalizam pokreće robna proizvodnja i proizvodnja viška vrijednosti koju obavljaju radnici. No, feministkinje postavljaju pitanje tko reproducira radnu snagu, odnosno koji su resursi potrebni radnici ili radniku koji se vraća kući umoran s posla, da bi regenerirao radnu snagu i vratio se na posao idućeg dana kako bi je zapošljavatelj mogao ponovno koristiti? Radniku je potreban odmor, a u tu svrhu i namješteni krevet te zaklon (mjesto za stanovanje), objed (što uključuje kupovinu i pripremu hrane), podrška i utjeha nakon napornog radnog dana (emocionalni rad), itd. Svi ovi zadaci obavljaju se besplatno u kućanskoj jedinici koju nazivamo obitelj. Međutim, radna snaga reproducira se i kroz javne obrazovne i zdravstvene institucije u kojima se oblikuje i održava radna snaga ili kroz javni prijevoz koji nam pomaže da dođemo na posao.
 
Dakle, sumira Bhattacharya, mjesto za stanovanje i hrana dva su osnovna preduvjeta za socijalnu reprodukciju, na što se nadovezuju druge socijalizirane usluge koje služe održavanju ljudskog života i digniteta, kao što su zdravstvo, obrazovanje, dječja skrb, mirovinski sustav, javni prijevoz itd. Bhattacharya dovodi socijalnu reprodukciju u vezu s rodno uvjetovanim nasiljem, pozivajući da zamislimo na koji bi način uvjeti života bili gori u društvu i radničkim zajednicama bez ovih javnih socijalnih servisa, odnosno što bi se dogodilo kada bi se privatiziralo sve bolnice, škole i parkove, te ukinulo regulacije najamnina i subvencije za hranu itsl.
 
Osvrčući se na pitanje zaklona, Bhattacharya naglašava da dom, jednako kao i obitelj, unutar kapitalizma funkcionira kroz dva suprotstavljena registra: s jedne strane, ima funkciju utočišta od nesigurnosti vanjskog svijeta – to je prostor u kojemu je moguće razvijati autentične ljudske odnose bazirane na ljubavi i suradnji. S druge strane, upravo zato što spada u sferu privatnosti, dom je zaštićen od nadzora javnosti i stoga također može biti mjesto nasilja i tajni (Bhattacharya podsjeća na prizor žene koja prikriva modrice ili djeteta koje se zatvara u sebe u prisustvu „voljenog“ ujaka), a također je i poprište visoko orodnjenih očekivanja u pogledu provođenja funkcija socijalne reprodukcije.
 
Stoga ne treba čuditi što je na globalnom Sjeveru nakon financijskog kraha 2008. godine financijski stres povezan s ovrhama i hipotekarnim dugovima značajno pridonio pojavi intimnog partnerskog nasilja, tvrdi Bhattacharya, i navodi podatke National Survey of Families and Households, iz kojih je vidljivo da su u SAD-u žene općenito, a osobito afroamerikanke, pojačano na udaru lihvarskih kredita i obiteljskog nasilja koje prati ovrhe i deložacije. Bhattacharya navodi i druge statistike, iz kojih je vidljivo da Ujedinjeno Kraljevstvo bilježi porast obiteljskog nasilja od 35 posto tijekom 2010. godine, da je u Irskoj 2008. godine 21 posto više žena zatražilo pomoć od službi za potporu žrtvama obiteljskog nasilja u usporedbi s 2007., i 43 posto više žena u 2009. godini, kao i da je 2011. godine u SAD-u 80 posto skloništa za žene zabilježilo porast slučajeva obiteljskog nasilja treću godinu za redom, dok je 73 posto ovih slučajeva pripisano financijskim problemima, između ostalog, gubitku zaposlenja.
 
Bhattacharya napominje i kako se uslijed mjera štednje i manjka financijskih sredstava zatvaraju skloništa za žene žrtve nasilja i beskućnike, i to upravo u vrijeme kada je potreba za njima najveća jer žene pokušavaju napustiti nasilne partnere; istovremeno su stanarine previsoke, pa ženama ostaju dva izbora: beskućništvo, ili ostanak u nasilnim vezama. Umjesto da pojača socijalnu ulogu, država ojačava svoje zatvorske funkcije, primjerice, tako što uvjetuje financijska sredstva za funkcioniranje skloništa suradnjom s policijom – upozorava Bhattacharya.
 
Nadalje, naglašava da se briga o hrani, vodi i drugim sličnim potrepštinama unutar ekonomije kućanstva uglavnom smatra ženskom odgovornošću i da su najčešće upravo žene historijski proizvodile dobra koja imaju upotrebnu vrijednost u kućanstvu. Međutim, implementacija neoliberalnih politika kroz MMF-ove programe strukturnih prilagodbi u zemljama globalnog Juga, dovela je do uništenja ekonomija osnovnih potreba u kojima su žene često participirale, kao i do pune integracije žena na tržište rada, objašnjava Bhattacharya: MMF je prisilio vlade na održavanje balansiranog proračuna nauštrb svih navedenih socijalnih servisa, pa su one, primjerice, u zemljama Zapadne Afrike, ukinule financijsku pomoć javnim kompanijama zaduženima za opskrbu vodom (ključnim sastojkom za kuhanje, čišćenje i rad brige), što znači da u mjestima u kojima pristup vodi više ne osigurava država, kao u ruralnim dijelovima Senegala, žene moraju hodati do deset kilometara kako bi pribavile vodu za svoje obitelji. Bhattacharya ukazuje i na problem koji je nastao devalvacijom valuta spomenutih zemalja, kao jednog od glavnih zahtjeva MMF-a, radi podizanja cijene uvezenih roba, i smanjenja njihove konzumacije. Naime, najveći dio tih uvoznih roba otpada na hranu, gorivo i lijekove.
 
Bhattacharya sumira: neoliberalne politike su u posljednja četiri desetljeća bile uspješne u sferi proizvodnje i trgovine upravo zato što su u korist kapitala eliminirale sustave javne podrške različitim aspektima socijalne reprodukcije (na sličan način na koji je u mnogim dijelovima svijeta zemlja ogoljena za potrebe novonastale ekstraktivne industrije) i premjestile odgovornost za njih na individualne obitelji ili ih privatizirale (da bi potom zbog visokih cijena postali nedostupni većini stanovništva). Dakle, država se odrekla odgovornosti za socijalnu reprodukciju, dok je dom lišen svih resursa nužnih za samodostatan život (od vrta s povrćem u stražnjem dvorištu, zajedničkih zemljišta na kojima je bilo moguće prikupljati drva za ogrjev, do mlina za rižu koji je morao biti prodan kako bi si obitelj mogla priuštiti pakiranu rižu uvezenu iz Teksasa), no potreba za materijalnom reprodukcijom ljudskog radnog tijela i dalje je prisutna, isprepletena s ideološkim očekivanjem da je njezino namirivanje odgovornost žena. Kombinacija ovih faktora, poentira Bhattacharya, stvara povoljne uvjete za mogućnost pojave rodno uvjetovanog nasilja.
 
Bhattacharya napominje da su žene, kada više ne bi mogle podmirivati potrebe svojih obitelji, često bivale prisiljene pobrinuti za njih na ulici (primjerice, skupljanjem kartona zajedno s djecom), a osim povećanog obujma reproduktivnog rada u domu, na tržištu rada su, uslijed povećanog broja otpuštenih radnika i smanjenja plaća do kojih dolazi tijekom kriza, često bile prisiljene ili pronaći još jedan posao ili prihvatiti lošije uvjete na trenutnim radnim mjestima. Međutim, čak i kada su radile prekovremeno ili postajale glavni hranitelj obitelji, rad žena u javnoj sferi i dalje je nosio biljeg neformalnog, neplaćenog rada u privatnoj sferi, a uglavnom je podrazumijevao niskoplaćene poslove unutar uslužnog sektora, koji su često neregulirani i ne podliježu zakonima o radu, te se, slično kao i kućanski rad, odvijaju i izvan onoga što se smatra uobičajenim radnim vremenom.
 
Kao primjer veze između neoliberalnih politika i rodno uvjetovanog nasilja, Bhattacharya navodi slučajeve dviju žena koje su nedavno silovane i ubijene u neoliberalnoj Indiji: obje su radile za zapadnjačke call centre, te su, osim prekarnog i slabo plaćenog rada, zbog usklađivanja radnog vremena s vremenskim zonama konzumenata njihovih usluga sa Zapada bile izložene i riziku povratka kući usred noći. Zapošljavatelji im pak nisu organizirali siguran način prijevoza u Delhiju, gradu koji je poznat po zastrašujuće lošoj zaštiti žena i gdje žene ne mogu zatražiti pomoć policije pri povratku kući jer su policajci počinitelji najvećeg udjela nasilja, kao i rodno uvjetovanog nasilja (što se kao diferencirani podatak uglavnom ne napominje u rasističkom srednjostrujaškom medijskom izvještavanju Zapada o nasilju indijskih muškaraca nad ženama u Indiji).
 
Bhattacharya citira izjavu odvjetnika obrane u slučaju silovanja iz 2012. godine, koji je ustvrdio da nikada nije čuo za slučaj u kojem su silovane žene bile „ugledne“, i nastavio na tragu dominantnog hinduističkog nacionalističkog diskursa koji propagira silovanje kao zasluženu kaznu za žene koje noću izlaze s muškarcima. Bhattacharya navodi i primjere radnica koje su u Lesotu žene silovane pri povratku kući noću sa svojeg radnog mjesta u tekstilnim tvornicama, kao i radnica iz Bangladeša koje se također vraćaju kasno s posla i kojima zapošljavatelji kriju stvarne prekovremene sate koje im ne žele platiti, a koje su prisiljene odraditi, time ujedno pobuđujući sumnju, ljubomoru i prijetnje njihovih muževa.
 
Bhattacharya poseban naglasak stavlja na izvozno-procesne zone (EPZ – export processing zones) kao neobuzdana poprišta rodno uvjetovanog nasilja, u kojima su uglavnom zaposlene tekstilne radnice koje šivaju odjeću poznatih brendova poput Zare i H&M-a (žene se zapošljava jer navodno imaju spretnije prste, ali i zato što su poslušnije). Daje primjer Bangladeša i Meksika, gdje se zakoni o radu u EPZ-ovima ne primjenjuju (sindikalno organiziranje je zabranjeno), a zahtjevi stranih kompanija za osiguravanjem određenih uvjeta za radnice u Bangladešu (kao što je prostorija za skrb o djeci) zanemaruju, uz slanje lažnih povratnih informacija kojima se tvrdi da su uvjeti osigurani. Nadalje, podsjeća na slučaj ogromnog požara u tekstilnoj tvornici Rana Plaza u Dhaki i činjenicu da ova postrojenja nisu izgrađena u skladu s pravilima o zaštiti od požara. Pretraživanja uz skidanje do gola i druge vrste ponižavanja, kao i silovanja, vrlo su učestala na ovakvim radnim mjestima i dio su radne discipline, napominje Bhattacharya i ukazuje da se zbog nevjerojatno visokog broja napada šefova i menadžera na radnice, EPZ u Meksiku naziva „Meksičkom prijestolnicom femicida“. Bhattacharya se pritom pita je li moguće da se ovakva kultura nasilja i rodnih očekivanja ne raširi i na ostatak zemlje, ako je integralni dio načina na koji određena država i njezine elite zarađuju novac.
 
Momente akutnog neoliberalnog restrukturiranja, razlaže Bhattacharya, prate i napori prema izmišljanju određenih seksističkih ideja i slika o ulozi žena u društvu koje se pokušava legitimizirati (kao i nacionalističke ideje) apeliranjem na tradiciju – rodna podjela rada znači da je muškarac zadužen za posao, a žena odgovorna za dom i sve što u njemu manjka, dok se širi kontekst zbog kojeg zaista manjka hrane ili vode zanemaruje. Bhattacharya navodi rezultate studije British Medical Journala, prema kojoj je stopa suicida naglo porasla u zemljama Europe najzahvaćenijima financijskom krizom od 2008-9. (koja je povećala nezaposlenost i pritisnula radničke prihode), i to trostruko više među muškarcima, što studija u zaključku dovodi u korelaciju s izgradnjom muškog identiteta i svrhe oko činjenice zaposlenosti i bivanja glavnim hraniteljem obitelji. Međutim, tvrdi Bhattacharya, ideal domaćice koja nije zaposlena u povijesti je kapitalizma bio ostvaren samo u vrlo ograničenom razdoblju i odnosio se na iznimno usku skupinu žena – primjerice, crne žene su u SAD-u uvijek radile. Kroz gotovo čitavu povijest kapitalizma, radili su i muškarci i žene.
 
Bhattacharya referira na knjigu Joan C. Williams Reshaping the Work-Family Debate: Why Men and Class Matter, prema kojoj je ideal muškarca kao hranitelja danas vezan isključivo uz klasnu privilegiju, i od 1780-ih signalizira status srednje i više klase. Dakle, upozorava Bhattacharya, ovaj „tradicionalni“ model domaćice i hranitelja, kao i rodna očekivanja koja iz njega izrastaju, nikada nisu bili tradicionalni model radničke klase, ali radničke obitelji njemu aspiriraju jer predstavlja ideal srednje i više klase; njegova moć leži upravo u sposobnosti da izbriše realno-postojeće klasne razlike kroz prezentaciju univerzalnog bratstva svih muškaraca, razdjeljujući pritom radničku klasu na temelju roda i imputirajući nerealna i neostvariva rodna očekivanja i muškarcima i ženama. S jedne strane, tvrdi Bhattacharya, seksističke ideje ovog modela šalju poruku muškarcima da su njihovi životi promašeni i da su izgubili svoju ulogu u društvu ako ne mogu dostići ideal hranitelja obitelji. S druge strane, u stvarnosti, u SAD-u i muškarci i žene sve više rade na plaćenim poslovima jer su nadnice toliko niske da su oboje prisiljeni raditi, ali obavljaju i neplaćeni rad u svojim kućanstvima. Muškarci također moraju obavljati dio kućanskih poslova, ali to nikada ne ulazi u proizvodnju ideala maskuliniteta.
 
Dakle, zaključuje Bhattacharya, orodnjeni model domaćice i hranitelja je klasni model i moćno ideološko oružje koje kapitalizam mobilizira kako bi utišao klasni antagonizam u društvu, a reinvencija ove idealne obitelji i obiteljskih vrijednosti koristan mu je alat tijekom ekonomskih kriza. Pritom slutshaming, napade na trans osobe, opravdavanje silovanja od strane važnih društvenih figura, legislativne napade na reproduktivna i LGBTIQ+ prava navodi kao neke od raznih načina ponovnog uspostavljanja feminiteta i ponovnog prizivanja mitskog ideala domaćice i hranitelja heteronormativne obitelji, kroz kojega se postavlja model ponašanja za muškarce i žene iz radničke klase. Ključ uspjeha neoliberalizma, tvrdi Bhattacharya, leži u uspješnom i iznimno orodnjenom (a ne samo klasnom) napadu na globalnu radničku klasu.
 
Bhattacharya smatra #MeToo jednim od vodećih pokreta protiv rodno uvjetovanog nasilja, koji nam ne otkriva samo prirodu nasilja između muškarca i žene, nego i diktatorsku prirodu radnog mjesta – naime, većina muškaraca koje je ovaj pokret razotkrio kao počinitelje nasilja nalazi se na nadređenim, dominantnim položajima na radnom mjestu ili zajednici u odnosu na žene nad kojima su počinili nasilje (bilo kao njihovi zapošljavatelji ili profesori), što bitno otežava pokušaje kolektivne borbe protiv nasilja. Prema Bhattacharyji, #MeToo pokazuje normativnu moć koju zapošljavatelj ima nad životom radnica i radnika, i koja se svakodnevno reproducira kroz moć odlučivanja o zapošljavanju te zastrašivanje, bullying i otvoreno nasilje, a situacija je utoliko gora imamo li u vidu da je zbog više radnih mjesta na kojima su zaposlene, veliki broj žena suočen s više zapošljavatelja ili institucija koje imaju nadzor nad mogućnošću njihova zaposlenja. Progovore li o nasilju na radnom mjestu, objašnjava Bhattacharya, neke žene riskiraju deportaciju i stoga nasilje ne mogu prijaviti – nadnica koju žena prima i dalje je jedini način da osigura resurse nužne za život, a zaposlenje je često povezano sa zdravstvenim osiguranjem i drugim uslugama koje omogućuju socijalnu reprodukciju nužnu za život žena i njihovih obitelji.
 
No, napominje Bhattacharya, ne radi se samo o strahu od gubitka posla – kako bi progovorile o nasilju, ženama je nužna ne samo sigurnost od odmazde na radnome mjestu, nego i sigurnost u smislu robusne socijalne infrastrukture koja će jamčiti neprekinutu mogućnost uzdržavanja za nju i obitelj dok ne pronađe novi posao. Dok je prvi zahtjev moguće osigurati kroz sindikalno organiziranje, za ostvarenje drugog zahtjeva potrebna je mnogo šira i često antisistemska borba, tvrdi Bhattacharya, opominjući kako sindikalna borba mora povezati svoje borbe u domeni proizvodnje sa širom borbom protiv društvenih nejednakosti – jednako kao što se žene ne bore za veće nadnice zbog samih nadnica nego boljeg života sebe i svojih obitelji koji one mogu osigurati, sindikat se ne može boriti samo za sigurnost zaposlenja žene koja proživljava nasilje. Bhattacharya smatra kako zahtjevi za univerzalno dostupnim zdravstvom, besplatnim obrazovanjem i besplatnim javnim prijevozom, moraju također biti uključeni u sindikalne borbe jer upravo takvi društveni uvjeti omogućavaju ženama da podignu svoj glas protiv nasilnika.
 
Bhattacharya završava svoje predavanje pitanjem: što učiniti sa zlostavljačima? S jedne strane, ukazuje na potrebu da se zlostavljači kazne, kao i na podatak da je stopa presuda u slučajevima nasilja nad ženama iznimno niska. S druge strane, podsjeća kako kazna znači da tražimo povećanje zatvorske funkcije kapitalističke države. Ovu juridičku kontradikciju koju proizvodi kapitalizam Bhattacharya oprimjeruje kroz dva različita aktualna pokreta u SAD-u: #MeToo pokret ukazuje na seksualno nasilje i traži da zlostavljači budu izvedeni pred sud pravde, dok Black Lives Matter ukazuje na rasizam koji je ukorijenjen u funkcioniranju države i koji se manifestira disproporcionalnim zatvaranjem crnih ljudi. S jedne strane, kapitalizam stvara uvjete za rodno uvjetovano nasilje, a s druge strane nudi isključivo ono rješenje koje se nalazi u rukama kapitalističke države. Bhattacharya spekulira kako će ovakva dilema možda uvijek postojati unutar kapitalizma, upravo zbog načina na koji trenutni pravosudni sustav funkcionira, te zaključuje da se, dok abolicijski feminizam ne zaživi, možemo dogovoriti barem oko sljedećeg: iako se može promišljati o pitanju oprosta za individualne zlostavljače, kao i o restorativnoj pravdi, sistemu koji ga je proizveo i štitio nikada nije moguće oprostiti.
 





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve