Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?

Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.

Featured Video Play Icon


Tomislav Medak svoje je izlaganje „Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?“ započeo referirajući na pretpostavke o tehnološkom razvoju koje se smatra konstitutivnima za tehnološki determinizam: autonomnost (odvojenost od društvene, ekonomske i političke sfere), linearnost (sukcesivnost u realizaciji postignuća) i determinirajući karakter (poticanje širih društvenih promjena). Unatoč tendencijama u društvenoj teoriji koje idu prema napuštanju ovakvih tehnodevelopmentalističkih pretpostavki, izlagač smatra kako tehnološki determinizam reflektira hegemonijski „zdravi razum“ – učinkovit je na legitimacijskoj, deskriptivnoj i normativnoj razini (Wyatt) – zbog sveprisutnosti i motivirajućeg djelovanja tehnoloških sustava na očekivanja i ponašanje javnosti, vlada i investitora, odnosno tzv. prijeđenog puta. Napominje kako se efekti tehnoloških sustava velikih razmjera, poput onih povezanih s ekstrakcijom resursa, poljoprivredom, transportom, proizvodnjom i infrastrukturom, multipliciraju u interakciji sa socijalnim i metaboličkim procesima. Na taj se način otvara put za stvaranje dugoročne ovisnosti društva o pojedinim tehnologijama, ali, tvrdi Medak, proporcionalno raste i potencijal za jačanje te multipliciranje osporavalačkog i disruptivnog djelovanja.

Osvrnuvši se na knjigu Fosilni kapital (2016), u kojoj Andreas Malm progovara o razvoju kapitalističke ekonomije ovisne o fosilnim gorivima na primjeru Britanije 19. stoljeća, izlagač je podsjetio kako povijesna dominacija ugljena kao energetskog resursa nije uvjetovana poželjnošću njegovih prirodnih svojstava ili tehnološkim razvojem, nego socioekonomskim kontekstom. Činjenica da je voda, kao jeftin izvor energije kojega ima u izobilju i koji se koristio u seoskim vodenicama, zamijenjena ugljenom, s jedne je strane korelirala s pojavom masovne industrijske proizvodnje smještene u gradovima, a s druge strane s pojavom organiziranog radničkog pokreta, koji je doveo do ukidanja određenih prokapitalističkih zakona. „Prostornovremenski profil“ ugljena, njegova pouzdanost i prilagodljivost, omogućila je kapitalistima organizaciju proizvodnje na lokacijama gdje je radna snaga bila najjeftinija te implementaciju mehanizacije i automatizacije neophodne u discipliniranju radnika_ica za potrebe kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, podcrtava Medak, tehnološke inovacije izvedene su iz društvenih promjena, a ne obrnuto – društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima.

Prije trideset godina klimatolog J. E. Hansen upozorio je američke donositelje odluka na antropogene uzroke emisije stakleničkih plinova, no bez obzira na ovo upozorenje, podsjetio je izlagač, svjetska godišnja emisija u međuvremenu se gotovo udvostručila, a globalna temperatura iznosi preko 1 °C iznad predindustrijskog prosjeka. Razvijena kapitalistička društva, koja su svoj napredak ostvarila koristeći fosilna goriva, predstavljaju glavnu prepreku akcijama zadržavanja globalnog zagrijavanja do 2100. ispod 1.5 ili 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

Jedan od načina na koji kapitalistička, tehnološki napredna društva pokušavaju doskočiti klimatskim promjenama različita su inženjerska rješenja. Medak se osvrnuo na rad geologa Petera K. Haffa, koji smatra da bismo ogromnu tehnosferu, odnosno agregiranu tehnološku bazu, koja je nastala kao rezultat
Društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima
posljednja dva stoljeća industrijskog kapitalističkog razvoja, trebali analizirati kao autonomnu geološku paradigmu o kojoj ovisi naše preživljavanje i reprodukcija. Planetarna tehnosfera, upogonjena fosilnim gorivima, ujedno definira i koordinate za buduće političke odluke i društveno djelovanje.
 
Osmišljavanje novih tehnoloških sustava zauzima centralno mjesto u strategijama za ublažavanje klimatskih promjena, naglasio je izlagač. No, usprkos očiglednoj urgentnosti situacije, promjene su linearne i nedostatne. Dekarbonizacija procesa proizvodnje i potrošnje primarno ovisi o njihovoj učinkovitosti i mogućnosti zamjene fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Medak pritom napominje da je energetske sustave teže zamijeniti što su rasprostranjeniji te da je razvoj obnovljivih izvora energije, kao što su valovi, vjetar i biomasa, suočen s tehnološkim, biofizičkim i okolišnim ograničenjima.
 

Kako potreba za djelovanjem postaje sve urgentnija, a nedostatnost trenutnih modela ublažavanja klimatskih promjena sve očiglednija, fokus energetske tranzicije sve se više usmjerava na klimatski inženjering, navodi izlagač. Klimatski inženjering predstavlja tehnološku manipulaciju okolišem s ciljem smanjenja atmosferske temperature, odnosno odgađanja ili neutraliziranja nekih od posljedica klimatskih promjena. Rješenja koja nudi klimatski inženjering dijele se u dvije temeljne kategorije: upravljanje solarnim zračenjem (solar radiation management) i uklanjanje ugljičnog dioksida (carbon dioxide removal). Upravljanje solarnim zračenjem podrazumijeva rješenja koja se zasnivaju na smanjenju atmosferske temperature reflektiranjem radijacije u svemir prije nego dosegne atmosferu. Postupci koji to omogućavaju su ubrizgavanje sulfatnog aerosola u atmosferu, raspršivanje morske vode atmosferom (tzv. sijanje i izbjeljivanje oblaka – cloud seeding and whitening), te postavljanje reflektirajućih čestica u atmosferu ili reflektirajućih površina u orbitu. Postupak uklanjanja ugljičnog dioksida koji drži toplinu zarobljenu u atmosferi podrazumijeva kaptiranje ugljičnog dioksida koji se već nalazi u atmosferi ili onog koji nastaje tijekom procesa izgaranja. Neki od načina za postizanje ovog cilja su pošumljavanje, sekvestracija ugljika pod zemlju i u stijene, povećanje oceanskih kapaciteta za prihvaćanje CO2 putem oplođivanja fitoplanktona željezom, korištenje biougljena ili permakulturnih metoda.

Međutim, podsjetio je izlagač, planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije. Primjerice, ponuđena rješenja za uklanjanje ugljičnog dioksida na trenutnoj razini tehničkog razvoja mogu obuhvatiti samo manji dio kumulativnih atmosferskih emisija. Izuzetak čini postupak pošumljavanja, osobito ako se kombinira s proizvodnjom biomase kao energenta i kaptiranjem te sekvestracijom ugljika u procesu njezina korištenja. No, upozorava Medak, pošumljavanje velikih razmjera, koje bi omogućilo zadržavanje globalnog rasta temperature ispod 2 °C do 2100. godine, podrazumijeva i masovnu prenamjenu zemljišta za potrebe proizvodnje biomase, što bi dovelo do problema u proizvodnji hrane, uništavanja ekosustavâ i bioraznolikosti te potencijalnog curenja ugljičnog dioksida zbog tehnoloških implikacija takvih shema. S druge strane, rješenja koja se odnose na reflektiranje solarne energije ne zahtijevaju dodatna velika ulaganja u tehnološki razvoj, a omogućavaju nam da u roku od jedne do dvije godine smanjimo ili u potpunosti zaustavimo otapanje ledenjakâ i rast razine mora te tako dobijemo više vremena za tranziciju na niskougljične tehnologije. Ipak, upozorio je izlagač, njihova je upotreba potencijalno opasna.
Planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije
Primjerice, Alan Robock ukazao je na negativni utjecaj ubrizgavanja sulfatnog aerosola u atmosferu na lokalnu klimu, poput slabljenja afričkih i azijskih monsuna, što bi dovelo do povećanja broja sušnih razdoblja. Pri tome ne treba zaboraviti na opasnost, naglasio je izlagač, da se sudbina čovječanstva nađe u rukama privatnih kompanija koje kontroliraju primjenu tehnoloških inovacija.
 

Medak je potom adresirao pitanje distributivne pravednosti procesa ekološke tranzicije: napredne kapitalističke zemlje svoju razvijenost temelje na tehnologijama koje onečišćuju okoliš, dok su zemlje koje su historijski bile isključene iz takvog procesa razvoja postale najranjivije na globalne klimatske promjene zbog manjka sredstava da bi im se adaptirale. Kako se približavamo tzv. točki bez povratka (tipping point), kada će, po modelu domino efekta, klimatske promjene postati ireverzibilne, a na tragu diferencirane obveze smanjenja emisija za razvijene i nerazvijene zemlje, izlagač smatra kako bi djelomično upravljanje solarnim zračenjem, koliko god dvojbeno, moglo umanjiti nepravde uzrokovane klimatskim promjenama u manje razvijenim zemljama, koje na njih nisu u stanju odgovoriti adaptivnim strategijama. Benefiti bi bili još veći kada bi se ovakva praksa uparila s drugim strategijama adaptacije klimatskim promjenama, ublažavanja njihova učinka ili klimatskog inženjeringa. Međutim, neadekvatno globalno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena pretvorilo je klimatski inženjering, iako zamišljen kao „plan B“, u sve izgledniju opciju. Pritom se, uz ostale kontradikcije, postavlja pitanje težeg napuštanja trenutno dominantnog ekstraktivističkog i eksploatacijskog kapitalističkog modela proizvodnje, u slučaju unilateralne primjene nekog od rješenja klimatskog inženjeringa.

Medak se kritički osvrnuo i na činjenicu da se pitanja vezana uz „moralnost“ ekološke tranzicije temelje primarno na ljudskoj dobrobiti te ignoriraju vezu ljudi i prirode. Klimatski inženjering podrazumijeva instrumentalno-mehanicistički pogled na prirodu koji je na historijsku scenu stupio s kapitalističkim modernitetom. Međutim, neophodno je, smatra izlagač na tragu ekofeminističke marksistkinje Carolyn Merchant, uspostaviti novo promišljanje prirode koje će uz proizvodnju obuhvaćati i brigu.

Na kraju izlaganja Medak je upozorio kako klimatski inženjering pruža tehnološko rješenje za probleme koji su primarno političke naravi. Pitanje je kako proces dekarbonizacije proizvodnje i potrošnje provesti u uvjetima pravedne redistribucije. Radi se o tehnički, ako ne i ekonomski ostvarivom cilju, međutim, rješenja koja nudi klimatski inženjering „zatvaraju“ (lock-in) i dugoročno određuju naše djelovanje, uvodeći nas u zonu nesigurnosti i primoravajući nas na adresiranje regionalnih i globalnih prirodnih nestabilnosti uvođenjem još više novih tehnoloških rješenja.

Podsjetivši na izlaganje „Is Earth F**ked?: Dinamic Futility of Global Environmental Management and Possibilities for Sustainability via Direct Action Activism“ koje je Brad Werner održao na Kongresu američkih geofizičara (2012), Medak je ukazao na važnost otpora u formiranju održivog društveno-ekološkog modela. Prema Werneru, direktna akcija i disrupcija sustava predstavljaju važne faktore stabilizacije procesa ekološke tranzicije.
Ekološka kriza bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države – definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij
Jedan od takvih primjera, istaknuo je izlagač, direktni je otpor američkog starosjedilačkog stanovništva izgradnji naftovoda Dakota Access na području rezervata plemena Standing Rock, koji je bio učinkovit ne samo na razini ometanja konkretnog projekta, nego i u delegitimaciji upotrebe fosilnih goriva. Na taj je način akcija manjeg broja prosvjednika otvorila prostor za transformaciju širih društvenih razmjera.
 

Prilikom osmišljavanja strategija otpora, naglasio je izlagač, važno je prepoznati historijski formirane društvene strukture, poput kapitalističke države. Ukazuje na teoriju strateško-relacijskog pristupa Boba Jessopa, koji tumači državu i ekonomiju kao dva međuzavisna i koevoluirajuća autopoetička sustava – kapitalistička ekonomija ovisi o državi za izglađivanje svojih kontradikcija, uspostavljanje tržišta i obranu njenih komparativnih prednosti na globalnom planu, dok država ugrađuje ekonomiju u socijalne odnose, uspostavljajući putem nje vlastitu hegemoniju.

Državne institucije odražavaju relacijsku moć društvenih aktera, ali mogu biti osporene i promijenjene, proizvodeći učinke unutar različitih društvenih podsistema. Ekološka kriza, naglasio je Medak, bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države – definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij. Zahtjev za hitnim i radikalnim odricanjem od korištenja fosilnih goriva omogućava transformativno djelovanje i na razini hegemonijskih tehnopolitika i na razini tehnološke baze. Kolektivno djelovanje horizontalno mobilizira druge društvene pokrete da se priključe zajedničkoj borbi, a vertikalno prisiljava državu i ekonomske aktere na put ekološke tranzicije. Radi se o konfrontacijskoj strategiji, no samo tako, smatra izlagač, možemo uzdrmati postojeći hegemonijski „zdravi razum“ koji normalizira daljnju upotrebu fosilnih goriva, i učiniti nova tehnološka rješenja plauzibilnima za buduće održivije i pravednije društveno-ekološke odnose.

Andreja Gregorina

 

Green Academy: Moving Beyond Fragments

Organized by: Institute for Political Ecology (IPE, Institut za političku ekologiju)

Module – Climate Change & Just Transition

Location: Spomen dom, Komiža, Vis, Croatia

Date: 26th August 2018

Speaker: Tomislav Medak (Multimedia Institute/MaMa, Zagreb)

Convenors: Jagoda Munić (FoE Europe), Dražen Šimleša (IPE)

 

——————

 

Climate change is one of the biggest threat to human civilisation and Earth’s ecosystems, as we know them. Nowadays, both science and political decision makers are convinced we need urgent action and consequently, in 2015, at Conference of the Parties under UN Framework Climate Change Convention the “Paris agreement was adopted with an aim to reduce greenhouse gases pollution and curb the climate change. The agreement was a big diplomatic success, but it is based on the “pledges” by states and all together, mitigation ambition is not enough, leading to 2,8 °C increase, instead of 1.5 °C, as written in the agreement itself. Since then, the main issue is how to speed up the transition from the fossil fuel to post-fossil fuel societies, which necessarily requires a fundamental change of the current political, social and economic system.

 

What this transition requires and how it should be done is a key debate among different stakeholders. Industry and some of the decision-makers, rely heavily on the technology and efficiency to solve the problem. Labour movement demandsjust transition that would provide justice for the workers in the fossil fuel industries. The International Trade Union Confederation (ITUC) created the Just transition Centre to lead on the debate from the perspective of labour unions. Environmental and climate justice organisations are demanding that the burden of transition is not carried by the poorest part of society, that would suffer if the transition costs are automatically transferred in the end costs of services – for example house heating. Others are viewing transition from the perspective of regions, for example, how to change economy of coal dependent regions in order to maintain jobs in the region. We will explore these perspectives and will discuss what does the transition look like in the European periphery.

 

The Climate justice module has many overlaps with degrowth and commons/municipalisation module, as we need urgently shift from fossil fuels, but the key question is how we will do it and who will pay the costs? To use less and more efficiently resources and energy is the first, very often, the most neglected tool to curb the climate change. The ownership of the production is also very important. For example, community energy projects are ways to enable local communities to produce their own renewable energy and even sell it to the grid. Such decentralised production would provide more resilience in the system and profits would spread more evenly, which would eliminate energy poverty.

 

In the climate module, we will therefore explore Climate governance and Just Transition from the environmental and social perspective and community energy models.

 

——————

 

Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?

 

Tomislav Medak is a doctoral student at the Centre for Postdigital Cultures at Coventry University. He is also a member ofthe theory and publishing team of the Multimedia Institute/MAMA in Zagreb, an amateur librarian for the Memory of the World/Public library project, and an artist in the performing arts collective BADco. His research is on technologies, environmental disruption and post-capitalist transition.

 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.





Dijelovi izlaganja korišteni su u mozaiku trideset i šeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 8.12.2018. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2018. Lekcija iz pogrešnog načina ublažavanja klimatskih promjena Klimatske promjene uzrokovane višestoljetnom industrijskom eksploatacijom fosilnih goriva ubrzanim tempom postaju goruće političko-ekonomsko pitanje, no unatoč jasno postavljenom imperativu nadilaženja globalne socioekološke konfiguracije, šampioni kapitalizma rade sve što je u njihovoj moći kako bi očuvali sustav koji nas je doveo pred sâm rub klimatske provalije. Nedavne blokade željezničkog prijevoza ugljena u Njemačkoj, a naročito aktualne pobune tzv. žutih prsluka diljem Francuske stavljaju u fokus zaoštravanje klimatskog rata protiv siromašnih. U nastavku pročitajte prijevod članka ekologa Andreasa Malma.
  • 22. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Politika klimatskih promjena i postpolitički populizam
    Antropogeograf Erik Swyngedouw sa Sveučilišta u Manchesteru, u predavanju u sklopu modula posvećenog klimatskim promjenama i pravednoj tranziciji ovogodišnje Zelene akademije, govorio je o potrebi da se problem klimatskih promjena razmotri s obzirom na moment političkog, odnosno trenutak uprizorenja jednakosti od strane onih koji nemaju drugog izbora. Također, upozorio je na tendenciju populističkog fetišiziranja smanjenja emisija CO2, ali bez kritičke analize socioekonomske stvarnosti koja sukonstituira ekološku konjunkturu i namjere da je se transformira. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 21. prosinca 2016. Tehnooptimizam na staklenim nogama Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
  • 10. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Do zadnje kapi: tajni rat za vodu u Europi
    Nakon hrvatske premijere dokumentarca Up to the Last Drop: The Secret Water War in Europe (2017, r: Yorgos Avgeropoulos) na ovogodišnjoj Zelenoj akademiji u Komiži, o filmu i specifičnostima borbe protiv privatizacije vodnih resursa i infrastrukture u Europi, ali i globalno, te različitim institucionalnim aranžmanima demokratskog, ekološkog upravljanja vodom kao javnim dobrom i ljudskim pravom, govorio je sindikalist Pablo Sanchez Centellas iz European Water Movementa, koji u toj borbi okuplja sindikate, udruge civilnog društva, društvene pokrete i ekološke udruge. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 18. listopada 2018.
    Featured Video Play Icon
    Rast i dominacija – manjkavosti rasprave o (od)rastu
    Današnji svijet uvelike je uvjetovan paradigmom rasta, ali trenutni rast ekonomije, ako i postoji, ne podrazumijeva bolji život za većinu, već njezinu prekarizaciju u ime poboljšanja ekonomskih pokazatelja. Kako je recentna povijest pokazala, ljevica nije uspjela parlamentarnim polugama pokrenuti svjetsku promjenu te kapitalizam stoga i dalje nesmetano tendira prema razvoju autoritarnih politika. U svojem izlaganju, Urlich Brand pokušava otvoriti put analizi društvenih ograničenja koja predstavljaju izazove za teoriju odrasta (degrowth) i još uvijek postojeće mogućnosti emancipatorne reartikulacije demokratskog društva koje će biti kadro zaustaviti ekološku destrukciju.
  • 18. siječnja 2015.
    Featured Video Play Icon
    Snimka drugog dana seminara „Capital, the State and European Integration“
    Pogledajte snimku drugoga dana seminara "Capital, the State and European Integration", održanog 17-18.10.2014. u sklopu programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Analizirajući radove Hayeka i Mueller-Armacka, Werner Bonefeld postavlja tezu o EU kao sustavu koji obuzdava demokratske elemente stvarajući uvjete za nesmetan rad tržišta, dok Bob Jessop na podlozi Marxa, Gramscija, Poulantzasa, Foucaulta i Latoura govori o strateško-relacijskoj perspektivi pri analizi kapitalističke države kao složenog društvenog odnosa. U trećoj sesiji održana je druga zajednička rasprava sa sudionicima seminara.
  • 31. prosinca 2017. Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 30. prosinca 2017. Gori sve Interpretacija klimatskih promjena kao niza ahistorijskih prirodnih fenomena bez korelacije s antropogenim aktivnostima (koju plasiraju političko-korporativne elite) sve više gubi na vjerodostojnosti pred dokazanom povezanošću kapitalizma i ekološke krize. U kontekstu kapitalnih ulaganja u fosilna goriva, obnovljive izvore energije i korektivna tehnološka rješenja osmišljena da kapitalizam održe na životu, Richard Seymour analizira izvještaj Međunarodne agencije za energetiku (IEA) o smanjenoj potrošnji ugljena.
  • 11. prosinca 2017. Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?
    U Novinarskom domu, u ponedjeljak 5. prosinca, održana je tribina pod naslovom „Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?“. Povod za tribinu, kao i za konferenciju o vodama koja je održana ranije toga dana, objavljivanje je istraživanja udruge Zelena akcija na temu „Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu“. Na tribini, koju su organizirale udruge Zelena akcija i Pravo na grad, govorili su autor istraživanja Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju), ekologinja Lidija Runko Luttenberger (FFRI) i redatelj Dario Juričan. Donosimo cjelovitu snimku i kratki izvještaj.
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 11. prosinca 2016. Ljudi bez empatije su užasno problematičan društveni činilac Među izazovima suvremenog kapitalizma koji se nalaze na dnevnom redu evropske ljevice sve više i sve češće nalaze se i ekološka pitanja, odnosno takozvana zelena agenda. Važnu ulogu pritom igra politička ekologija, pristup usmjeren na klasnu analizu uzroka i posljedica ekoloških promjena. Uključivanjem takvog pristupa, ljevica nadograđuje registar tema kojima se bavi i svoju političku borbu proširuje na dosad zanemarivane probleme i populacije. O odnosu političke ekologije i ljevice, crveno-zelenoj privredi, socijalnoj inkluziji marginaliziranih društvenih grupa, ali i odnosu čovjeka prema drugim živim bićima razgovarali smo s Marijom Jakovljević, sociologinjom iz Beograda.
  • 8. kolovoza 2014. Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”
  • 7. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Zelena akademija / zimski seminar
    Donosimo snimku jednodnevnog seminara "New Economic Thought, Policies and Practices for Green-Left Alliances" posvećenog promišljanju novih ekonomskih alternativa kao potencijalnih prostora suradnje zelenih i lijevih političkih pokreta širom Europe. Kroz tri panela i dva predavanja više od 60 participanata raspravljalo je o eurocentrizmu, mjerama štednje i demokratizaciji javnih usluga, socijalnoj državi, bezuvjetnom temeljnom dohotku, odrastu, samoupravljanju, zajedničkim dobrima, lijevim političkim snagama na europskoj (polu)periferiji i u Južnoj Americi, pitanju rada i duga, crpljenju prirodnih resursa, epistemičkim zajednicama te civilnom društvu kao ekonomskom subjektu.
  • 7. lipnja 2015. Zbog zagrijavanja planeta oceanima prijete najveće promjene u posljednjih tri milijuna godina

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve