Milena Radovčić: Pravo na obrazovanje
Pravo na obrazovanje jedno je od temeljnih ljudskih prava, i kao takvo je priznato brojnim zakonskim aktima – hrvatskim i međunarodnim. Ustavom Republike Hrvatske navodi se da je visoko obrazovanje dostupno svima u skladu s njihovim sposobnostima, no je li to zbilja tako? Što uopće znači da na obrazovanje imaju pravo svi u skladu sa svojim sposobnostima ako se ostaje na čisto formalnoj garanciji tog prava bez rada na eliminaciji socijalnih nejednakosti koje bi mogle biti prepreka tim sposobnostima? To je pitanje koje treba imati na umu kad se raspravlja o plaćanju visokog obrazovanja i kamo taj trend vodi.Budućnost financiranja visokog obrazovanja moguće je deducirati iz trenutnog stanja, dosadašnjih praksi te primijećene tendencije države da sve više troškova za javne usluge (zdravstvo, školstvo) prebacuje na teret građana premda ti isti građani porezima koje plaćaju već izdvajaju za pokrivanje troškova javnih službi. Radi se, ustvari, o postupnoj privatizaciji i komercijalizaciji javnih službi s ciljem komodifikacije njihovih usluga koje se pretvaraju u robu koja se kupuje i prodaje poput bilo koje druge na tržištu i čiju vrijednost određuju isključivo zakoni ponude i potražnje.
Trošak školovanja na hrvatskim sveučilištima već sad predstavlja znatan izdatak roditeljima, i to dok su školarine još uvijek na većini fakulteta relativno niske. Ali treba imati na umu da školarine nisu jedini trošak koji stoji pred studentima odnosno njihovim roditeljima: tu su još knjige i materijali potrebni za studiranje, troškovi prijevoza, stanovanja i prehrane – pogotovo ako student odlazi studirati izvan rodnog mjesta. Čak i kad ostaje studirati u rodnom gradu, ne smijemo zanemariti činjenicu da student i dalje ostaje teret svojim roditeljima koji ga moraju uzdržavati sve dok on ne privređuje. Uz sve te izdatke, koji kad se zbroje čine pozamašnu godišnju sumu, školarina se čini još i među nižim troškovima – no dosadašnji trendovi pokazuju da se rast školarina neće usporiti a kamoli zaustaviti.
Kako će to utjecati na pristup obrazovanju pojedinaca iz srednjih i nižih slojeva društva? Učenicima koji potječu iz obitelji s nižim imovinskim statusom pristup visokom obrazovanju već sad je otežan uslijed visokog izdatka koje to školovanje uvjetuje. Trend rastućih školarina ukazuje na to da će se isto dogoditi i učenicima iz obitelji s nešto višim imovinskim statusom, odnosno onima koji potječu iz srednjeg sloja (pogotovo, na primjer, ako budu htjeli školovati više od jednog djeteta). Možemo predvidjeti da će rastući iznosi školarina, odnosno rastući troškovi studiranja, predstavljati prepreku koju će mnogi studenti odnosno roditelji moći prevladati tek uz podizanje kredita kojim bi se namirili troškovi studija. No uz postojeća opterećenja kućanstava, koja su nerijetko već zadužena putem raznih stambenih i inih kredita, kartica, minusa na tekućim računima i slično, dodatno uduživanje kako bi se pokrili sve brže rastući troškovi studiranja gurnut će srednji sloj društva u dužničko ropstvo a nižem sloju dodatno zaduženje neće ni biti moguće. U tom će slučaju visoko obrazovanje biti uistinu dostupno jedino bogatim pripadnicima društva; srednji će se sloj morati odricati drugih životnih potrepština ili luksuza kako bi svojoj djeci priuštili studij; a među najsiromašnijima studirat će samo rijetki koji uspiju osvojiti stipendije. Stipendije, pak, u ovakvom sustavu služe više pružanju iluzije o stvarnoj dostupnosti obrazovanja svima, nego što je to istina. Studenti najugroženijeg socio-ekonomskog statusa natjecat će se međusobno za relativno mali broj stipendija, a njihov odabir vršit će se vjerojatno na temelju ostvarenog uspjeha u školi odnosno na studiju. To znači da pravo na visoko obrazovanje studenti slabijeg materijalnog statusa neće imati na temelju svojih sposobnosti već na temelju izvrsnosti, dok će pravo na obrazovanje shodno njihovim sposobnostima biti rezervirano samo za one koji si ostvarivanje tog prava mogu i priuštiti. U ovome se očituje ključni problem školarina i rastućih troškova školovanja, a to je produbljivanje nejednakosti između bogatih i siromašnih, kroz ograničavanje pristupa siromašnih visokom obrazovanju, te osiromašivanje srednjeg sloja društva.
Često se tvrdi da plaćanje studija nije nužno loša stvar jer će ono potaknuti rast kvalitete studija: što više studenti budu plaćali studij, to će im biti važnije da taj studij bude kvalitetan. No tvrdnja da kvaliteta studija nužno proizlazi iz činjenice da se studij plaća baš i ne stoji ako se razmotre (do)sadašnji trendovi. Prije par desetljeća u Hrvatskoj je visoko školstvo bilo besplatno za sve, dok danas svoj studij (su)financira njih gotovo dvije trećine. Broj se studenata u razdoblju od 1991. do 2004. godine povećao za 82%, a broj studenata koji (su)financiraju svoj studij porastao je za 814%. Jesu li poboljšanja u kvaliteti studiranja porasla i približno toliko skokovito u tom razdoblju? Brojni fakulteti još uvijek imaju premale kapacitete s obzirom na broj upisanih studenata, mnoge knjižnice još uvijek su nedovoljno opremljene pa manjka literature potrebne za ispite i seminare, itd. – upitno je koliko je kvaliteta nastave porasla time što je sustav visokog obrazovanja prešao iz besplatnog u ono koje svake godine plaća sve veći broj studenata. Kao zanimljiv primjer možemo uzeti školarine doktorskih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koje su se prije par godina podvostručile (sad iznose od 10,000 kn po semestru i više) a da se studentima na doktoratu nisu ponudili bitno bolji uvjeti studiranja (nastava se još uvijek izvodi u blokovima od nekoliko sati, petkom i subotom), ili program odnosno nastavnici bitno kvalitetniji nego do tad. Možemo li na temelju dosadašnjih trendova poboljšanja nastave i kvalitete studija s obzirom na rast školarina ustvrditi da ovo prvo nužno proizlazi iz ovog drugog?
Uvođenjem školarina nije se išlo sustavno ka poboljšanju visokog obrazovanja u Hrvatskoj, već ka prebacivanju dijela troškova za visoko obrazovanje s države na pojedince – premda svi ti pojedinci već izdvajaju za obrazovanje iz poreza koje plaćaju na svoj dohodak, imovinu itd. A ako je sudeći prema trendovima rasta participacije građana u troškovima javnih usluga poput zdravstva i školstva, vladajuće strukture očito imaju namjeru posve rasteretiti državni budžet troškova za školstvo i nametnuti ih umjesto tome građanima i privatnom sektoru. Ne trebamo biti zavarani činjenicom da školarine u Hrvatskoj do sada nisu dosegle iznose poput onih u SAD-u ili nekim drugim državama gdje studenti kasnije godinama otplaćuju kredite kojima su financirali studij – rastući iznosi školarina pokazuju da smo na sigurnom putu prema takvom stanju. Jednom kad su školarine uvedene, postupno se povećavaju njihovi iznosi te broj studenata za koje su one obavezne. Izuzev činjenice da Vlada smatra neisplativim izdvajati za visoko školstvo u usporedbi s izdvajanjima za, npr., misije u Afganistanu, gradnje rukometnih dvorana i slično, postoji i drugo „opravdanje“ za prebacivanje financiranja visokog školstva s države na građane: ako studenti budu percipirali obrazovanje kao nešto za što treba izdvojiti veće svote novca (iako ni sad, kad se svi troškovi uzmu u obzir, ti iznosi nisu mali), bit će im više stalo do toga da to obrazovanje bude što kvalitetnije. U tom smislu, rastuće školarine postaju nužnost za unaprjeđenje kvalitete studija – školarine moraju biti visoke kako bi studenti više cijenili obrazovanje i bili izbirljiviji, što će pak potaknuti konkurentnost među fakultetima i rast kvalitete njihovih studijskih programa. Zanemarene u tom argumentu ostaju dvije posljedice: smanjena dostupnost visokog obrazovanja manje imućnim članovima društva, te usmjeravanje obrazovanja na ono što je tržišno isplativo (jer studenti i njihovi roditelji neće ulagati desetke tisuća kuna u obrazovanje koje se nakon završenog školovanja neće isplatiti odnosno kojim neće moći otplatiti troškove studiranja). A ono što će se šutke podmetnuti u tom argumentu jest da kvalitetu obrazovanja (koja se definira tržišnom isplativošću i čije se postizanje onda prebacuje na leđa studenata) nije moguće postići bez da se ono masno naplati – jer nam nedostaje motivacije da se za to potrudimo.
Zamjena kritičkog obrazovanja onim isključivo aplikativnim, odnosno isplativim, pogoduje tržištu (ne i društvu u cjelini) a na koncu će je omogućiti trenutna reforma školstva (Bolonja), kojom se stvara idealna visokoškolska struktura za zadovoljenje potreba tržišta – struktura koja za cilj ima smanjiti vrijeme školovanja i specificirati opseg obrazovanja kako bi što uspješnije isporučila kadar koji je u tom trenutku potreban tržištu. No takvo znanje i školstvo, koje zavise o tržišnim potrebama i utjecajima, ne mogu tvoriti temelj prave demokracije – ako uzmemo da se demokracija temelji na osviještenim građanima koji su sposobni kritički sagledati ključna politička, ekonomska i društvena pitanja i sudjelovati u donošenju odluka, oblikovanju kulture i zajedničkih društvenih ciljeva te preuzimanju kontrole nad društvenim, ekonomskim i političkim stvarnostima umjesto da one kontroliraju njih. O tržištu neovisno sveučilište jedino je sveučilište koje može biti usmjereno k razvijanju takve svijesti i koje može biti mjesto nezavisnog, kritičkog djelovanja i promišljanja. Obrazovanje, na svim razinama, mora ponuditi metode i načine kritičkog propitkivanja temeljnih društvenih formi i institucija, umjesto da se orijentira prvenstveno na tržišno isplativa znanja i vještine.
Možda bi kod rasprave o besplatnom obrazovanju prvo pitanje koje se postavlja trebalo biti što je obrazovanje i čemu (kome) ono služi? O tome se sigurno da raspravljati, ali ovim se tekstom nastoji ustvrditi da obrazovanje (na svakoj razini, pa tako i na visokoškolskoj) nije moguće svesti samo na stjecanje znanja i vještina koje su potrebne za postizanje tržišnog uspjeha. Na toj se tvrdnji temelji ovdje iznesen stav da obrazovanje nužno mora biti besplatno kako bi sačuvalo svoju nezavisnost od tržišnih utjecaja i osiguralo onu ulogu koju mu mnogi pridaju: ulogu temeljnog pokretača socijalnog napretka, prostora na kojem se nudi mogućnost razvijanja kritičkog promišljanja, i mjesta razvoja kako individualne tako i socijalne svijesti.
U tom je smislu sveučilište kojemu trebamo težiti ono kojemu je cilj široka edukacija u svrhu promicanja kritičkog promišljanja, društvenog angažmana, osnaživanja demokracije, promicanja socijalne pravde i smanjenja nejednakosti između viših i nižih slojeva društva većim uključivanjem manje imućnih u sustav visokog obrazovanja, a ne ono koje teži pukom zadovoljavanju tržišnih potreba uz sve veće raslojavanje društva na bogate i siromašne – što je ultimativni cilj prema kojem se postojećom reformom školstva, ekonomskom politikom prebacivanja troškova školovanja na studente i tendencijom rastućih školarina krećemo.
