Milena Radovčić: Pravo na obrazovanje

Pravo na obrazovanje jedno je od temeljnih ljudskih prava, i kao takvo je priznato brojnim zakonskim aktima – hrvatskim i međunarodnim. Ustavom Republike Hrvatske navodi se da je visoko obrazovanje dostupno svima u skladu s njihovim sposobnostima, no je li to zbilja tako? Što uopće znači da na obrazovanje imaju pravo svi u skladu sa svojim sposobnostima ako se ostaje na čisto formalnoj garanciji tog prava bez rada na eliminaciji socijalnih nejednakosti koje bi mogle biti prepreka tim sposobnostima? To je pitanje koje treba imati na umu kad se raspravlja o plaćanju visokog obrazovanja i kamo taj trend vodi.


Budućnost financiranja visokog obrazovanja moguće je deducirati iz trenutnog stanja, dosadašnjih praksi te primijećene tendencije države da sve više troškova za javne usluge (zdravstvo, školstvo) prebacuje na teret građana premda ti isti građani porezima koje plaćaju već izdvajaju za pokrivanje troškova javnih službi. Radi se, ustvari, o postupnoj privatizaciji i komercijalizaciji javnih službi s ciljem komodifikacije njihovih usluga koje se pretvaraju u robu koja se kupuje i prodaje poput bilo koje druge na tržištu i čiju vrijednost određuju isključivo zakoni ponude i potražnje.

Trošak školovanja na hrvatskim sveučilištima već sad predstavlja znatan izdatak roditeljima, i to dok su školarine još uvijek na većini fakulteta relativno niske. Ali treba imati na umu da školarine nisu jedini trošak koji stoji pred studentima odnosno njihovim roditeljima: tu su još knjige i materijali potrebni za studiranje, troškovi prijevoza, stanovanja i prehrane – pogotovo ako student odlazi studirati izvan rodnog mjesta. Čak i kad ostaje studirati u rodnom gradu, ne smijemo zanemariti činjenicu da student i dalje ostaje teret svojim roditeljima koji ga moraju uzdržavati sve dok on ne privređuje. Uz sve te izdatke, koji kad se zbroje čine pozamašnu godišnju sumu, školarina se čini još i među nižim troškovima – no dosadašnji trendovi pokazuju da se rast školarina neće usporiti a kamoli zaustaviti.

Kako će to utjecati na pristup obrazovanju pojedinaca iz srednjih i nižih slojeva društva? Učenicima koji potječu iz obitelji s nižim imovinskim statusom pristup visokom obrazovanju već sad je otežan uslijed visokog izdatka koje to školovanje uvjetuje. Trend rastućih školarina ukazuje na to da će se isto dogoditi i učenicima iz obitelji s nešto višim imovinskim statusom, odnosno onima koji potječu iz srednjeg sloja (pogotovo, na primjer, ako budu htjeli školovati više od jednog djeteta). Možemo predvidjeti da će rastući iznosi školarina, odnosno rastući troškovi studiranja, predstavljati prepreku koju će mnogi studenti odnosno roditelji moći prevladati tek uz podizanje kredita kojim bi se namirili troškovi studija. No uz postojeća opterećenja kućanstava, koja su nerijetko već zadužena putem raznih stambenih i inih kredita, kartica, minusa na tekućim računima i slično, dodatno uduživanje kako bi se pokrili sve brže rastući troškovi studiranja gurnut će srednji sloj društva u dužničko ropstvo a nižem sloju dodatno zaduženje neće ni biti moguće. U tom će slučaju visoko obrazovanje biti uistinu dostupno jedino bogatim pripadnicima društva; srednji će se sloj morati odricati drugih životnih potrepština ili luksuza kako bi svojoj djeci priuštili studij; a među najsiromašnijima studirat će samo rijetki koji uspiju osvojiti stipendije. Stipendije, pak, u ovakvom sustavu služe više pružanju iluzije o stvarnoj dostupnosti obrazovanja svima, nego što je to istina. Studenti najugroženijeg socio-ekonomskog statusa natjecat će se međusobno za relativno mali broj stipendija, a njihov odabir vršit će se vjerojatno na temelju ostvarenog uspjeha u školi odnosno na studiju. To znači da pravo na visoko obrazovanje studenti slabijeg materijalnog statusa neće imati na temelju svojih sposobnosti već na temelju izvrsnosti, dok će pravo na obrazovanje shodno njihovim sposobnostima biti rezervirano samo za one koji si ostvarivanje tog prava mogu i priuštiti. U ovome se očituje ključni problem školarina i rastućih troškova školovanja, a to je produbljivanje nejednakosti između bogatih i siromašnih, kroz ograničavanje pristupa siromašnih visokom obrazovanju, te osiromašivanje srednjeg sloja društva.


Plaćanje = kvaliteta?

Često se tvrdi da plaćanje studija nije nužno loša stvar jer će ono potaknuti rast kvalitete studija: što više studenti budu plaćali studij, to će im biti važnije da taj studij bude kvalitetan. No tvrdnja da kvaliteta studija nužno proizlazi iz činjenice da se studij plaća baš i ne stoji ako se razmotre (do)sadašnji trendovi. Prije par desetljeća u Hrvatskoj je visoko školstvo bilo besplatno za sve, dok danas svoj studij (su)financira njih gotovo dvije trećine. Broj se studenata u razdoblju od 1991. do 2004. godine povećao za 82%, a broj studenata koji (su)financiraju svoj studij porastao je za 814%. Jesu li poboljšanja u kvaliteti studiranja porasla i približno toliko skokovito u tom razdoblju? Brojni fakulteti još uvijek imaju premale kapacitete s obzirom na broj upisanih studenata, mnoge knjižnice još uvijek su nedovoljno opremljene pa manjka literature potrebne za ispite i seminare, itd. – upitno je koliko je kvaliteta nastave porasla time što je sustav visokog obrazovanja prešao iz besplatnog u ono koje svake godine plaća sve veći broj studenata. Kao zanimljiv primjer možemo uzeti školarine doktorskih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koje su se prije par godina podvostručile (sad iznose od 10,000 kn po semestru i više) a da se studentima na doktoratu nisu ponudili bitno bolji uvjeti studiranja (nastava se još uvijek izvodi u blokovima od nekoliko sati, petkom i subotom), ili program odnosno nastavnici bitno kvalitetniji nego do tad. Možemo li na temelju dosadašnjih trendova poboljšanja nastave i kvalitete studija s obzirom na rast školarina ustvrditi da ovo prvo nužno proizlazi iz ovog drugog?

Uvođenjem školarina nije se išlo sustavno ka poboljšanju visokog obrazovanja u Hrvatskoj, već ka prebacivanju dijela troškova za visoko obrazovanje s države na pojedince – premda svi ti pojedinci već izdvajaju za obrazovanje iz poreza koje plaćaju na svoj dohodak, imovinu itd. A ako je sudeći prema trendovima rasta participacije građana u troškovima javnih usluga poput zdravstva i školstva, vladajuće strukture očito imaju namjeru posve rasteretiti državni budžet troškova za školstvo i nametnuti ih umjesto tome građanima i privatnom sektoru. Ne trebamo biti zavarani činjenicom da školarine u Hrvatskoj do sada nisu dosegle iznose poput onih u SAD-u ili nekim drugim državama gdje studenti kasnije godinama otplaćuju kredite kojima su financirali studij – rastući iznosi školarina pokazuju da smo na sigurnom putu prema takvom stanju. Jednom kad su školarine uvedene, postupno se povećavaju njihovi iznosi te broj studenata za koje su one obavezne. Izuzev činjenice da Vlada smatra neisplativim izdvajati za visoko školstvo u usporedbi s izdvajanjima za, npr., misije u Afganistanu, gradnje rukometnih dvorana i slično, postoji i drugo „opravdanje“ za prebacivanje financiranja visokog školstva s države na građane: ako studenti budu percipirali obrazovanje kao nešto za što treba izdvojiti veće svote novca (iako ni sad, kad se svi troškovi uzmu u obzir, ti iznosi nisu mali), bit će im više stalo do toga da to obrazovanje bude što kvalitetnije. U tom smislu, rastuće školarine postaju nužnost za unaprjeđenje kvalitete studija – školarine moraju biti visoke kako bi studenti više cijenili obrazovanje i bili izbirljiviji, što će pak potaknuti konkurentnost među fakultetima i rast kvalitete njihovih studijskih programa. Zanemarene u tom argumentu ostaju dvije posljedice: smanjena dostupnost visokog obrazovanja manje imućnim članovima društva, te usmjeravanje obrazovanja na ono što je tržišno isplativo (jer studenti i njihovi roditelji neće ulagati desetke tisuća kuna u obrazovanje koje se nakon završenog školovanja neće isplatiti odnosno kojim neće moći otplatiti troškove studiranja). A ono što će se šutke podmetnuti u tom argumentu jest da kvalitetu obrazovanja (koja se definira tržišnom isplativošću i čije se postizanje onda prebacuje na leđa studenata) nije moguće postići bez da se ono masno naplati – jer nam nedostaje motivacije da se za to potrudimo.


Čemu služi obrazovanje?

Što ovakav razvoj stvari znači za društvo u cjelini, i visoko obrazovanje kao takvo? U takvom kontekstu, isplativost studija postaje jedan od ključnih faktora odabira zvanja i zanimanja. Školarine, pak, dobivaju funkciju usmjeravanja visokoškolskih institucija k produkciji kadra potrebnog tržištu tako što navode studente da se orijentiraju prvenstveno na isplativost ulaganja u školovanje, a koje se očituje u stopi zapošljivosti studenta nakon završenog studija. Time obrazovanje, odnosno znanje samo po sebi, postaje isključivo tržišna kategorija, koju vrijednost ima u okvirima isplativosti i potrebnosti na tržištu. Neprofitna zanimanja – uglavnom ona na koja su orijentirani društveno-humanistički studiji – tako postaju praktički beskorisna samom činjenicom što nisu u nekoj značajnijoj mjeri unovčiva. Postavlja se pitanje, što onda u takvom kontekstu može (i ne može) značiti sintagma društvo znanja? Znanje u ovom okviru prestaje biti kategorijom koja ima vrijednost sama po sebi već se njegova vrijednost određuje s obzirom na trenutno stanje na tržištu; ono prestaje služiti dobrobiti svih pojedinaca odnosno cjelokupnog društva već služi zahtjevima kapitalističke ekonomije (koja u vidu ima dobrobit individue ali ne i socijalnu pravdu odnosno cjelokupno društvo); te prestaje biti slobodno jer je nužno vezano uz potrebe i zahtjeve tržišta. Znanje prestaje imati vrijednost ukoliko nije praktički upotrebljivo, odnosno isplativo, a društvo znanja se u tom kontekstu shvaća kao kategorija koja ima prvenstveno ekonomsku vrijednost i funkciju, a koju bi trebali financirati građani – roditelji i studenti – svojim dohotcima i kreditima.

Zamjena kritičkog obrazovanja onim isključivo aplikativnim, odnosno isplativim, pogoduje tržištu (ne i društvu u cjelini) a na koncu će je omogućiti trenutna reforma školstva (Bolonja), kojom se stvara idealna visokoškolska struktura za zadovoljenje potreba tržišta – struktura koja za cilj ima smanjiti vrijeme školovanja i specificirati opseg obrazovanja kako bi što uspješnije isporučila kadar koji je u tom trenutku potreban tržištu. No takvo znanje i školstvo, koje zavise o tržišnim potrebama i utjecajima, ne mogu tvoriti temelj prave demokracije – ako uzmemo da se demokracija temelji na osviještenim građanima koji su sposobni kritički sagledati ključna politička, ekonomska i društvena pitanja i sudjelovati u donošenju odluka, oblikovanju kulture i zajedničkih društvenih ciljeva te preuzimanju kontrole nad društvenim, ekonomskim i političkim stvarnostima umjesto da one kontroliraju njih. O tržištu neovisno sveučilište jedino je sveučilište koje može biti usmjereno k razvijanju takve svijesti i koje može biti mjesto nezavisnog, kritičkog djelovanja i promišljanja. Obrazovanje, na svim razinama, mora ponuditi metode i načine kritičkog propitkivanja temeljnih društvenih formi i institucija, umjesto da se orijentira prvenstveno na tržišno isplativa znanja i vještine.

Možda bi kod rasprave o besplatnom obrazovanju prvo pitanje koje se postavlja trebalo biti što je obrazovanje i čemu (kome) ono služi? O tome se sigurno da raspravljati, ali ovim se tekstom nastoji ustvrditi da obrazovanje (na svakoj razini, pa tako i na visokoškolskoj) nije moguće svesti samo na stjecanje znanja i vještina koje su potrebne za postizanje tržišnog uspjeha. Na toj se tvrdnji temelji ovdje iznesen stav da obrazovanje nužno mora biti besplatno kako bi sačuvalo svoju nezavisnost od tržišnih utjecaja i osiguralo onu ulogu koju mu mnogi pridaju: ulogu temeljnog pokretača socijalnog napretka, prostora na kojem se nudi mogućnost razvijanja kritičkog promišljanja, i mjesta razvoja kako individualne tako i socijalne svijesti.

U tom je smislu sveučilište kojemu trebamo težiti ono kojemu je cilj široka edukacija u svrhu promicanja kritičkog promišljanja, društvenog angažmana, osnaživanja demokracije, promicanja socijalne pravde i smanjenja nejednakosti između viših i nižih slojeva društva većim uključivanjem manje imućnih u sustav visokog obrazovanja, a ne ono koje teži pukom zadovoljavanju tržišnih potreba uz sve veće raslojavanje društva na bogate i siromašne – što je ultimativni cilj prema kojem se postojećom reformom školstva, ekonomskom politikom prebacivanja troškova školovanja na studente i tendencijom rastućih školarina krećemo.

Milena Radovčić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve