Dani komune

Primož Krašovec nakon nekoliko dana provedenih na blokiranom FFZG analizira glavna obilježja studentskog pokreta. Krašovec najprije ukazuje na uklapanje sveučilišta u postpolitičku koncepciju svijeta posredstvom provođenja bolonjske reforme. Zatim ukazuje na političke novitete koje je studentski pokret uveo, de facto suspendirajući političku kulturu postsocijalističkih društava. Naposljetku, ukazuje na transformativne političke potencijale studentskog pokreta u odnosu na postsocijalističko političko polje.

Metelkova ulica, Ljubljana (izvor). Foto: Zairon.

„Tranzicija ne vodi nikamo.“ (Rastko Močnik)

„Baršunaste revolucije„ od godine 1989. do 1991. su se, u retrospektivi, pokazale tipičnim buržoaskim revolucijama – nakon momenta ekstaze, sveprisutnog oduševljenja i patetične retorike („danas su dozvoljeni snovi“ – Milan Kučan) slijedi, kao što piše Marx u 18. Brumaireu dugotrajan mamurluk: privatizacija, osiromašenje, inflacija, militarizacija, podivljali nacionalizam, mržnja, državno i mafijaško nasilje, uništenje socijalne države i, u slučaju Jugoslavije, još i rat. S izuzetkom pojedinaca, intelektualci su po uništenju Jugoslavije ili aktivno kolaborirali s novonastalim režimima (to posebno vrijedi za književnike i povjesničare kao najvažnije stvaratelje i čuvare „nacionalne supstancije“) ili tiho zatvarali oči, držali svoje akademske pozicije i nadali se da neće doći do najgoreg dok ne stignu do sigurne mirovine.

Osim opće socijalne devastacije, koju je proizvela tranzicija, njezina je možda najkatastrofalnija posljedica uništenje javnoga političkog prostora i političke participacije naroda. Ovo dvoje djelomično je povijesno naslijeđe socijalističkog samoupravljanja, a djelomično politička invencija „civilnog društva“ u osamdesetima koju su kasnije brzo pregazile novonastale stranačke oligarhije. Javni prostor masovne političke participacije nakratko se pokazao u prijelomnome povijesnom trenutku, kad je moć socijalističke države – koja je nadzirala i ograničavala deklariranu „narodnu demokraciju„ da se ova ne bi do kraja razvila i ugrozila i sam državno-partijski aparat – već popuštala i dok njeno mjesto još nije zauzeo novi administrativno-stranački aparat. To je bila alternativa osamdesetih koja se tako usprotivila socijalističkom establishmentu kao i nacionalizmu i militarizmu u nastajanju.

Politički zahtjevi alternative osamdesetih ostali su neispunjeni, nakon uništenja Jugoslavije uslijedili su ratovi, brutalna primarna akumulacija kapitala i uspostavljanje novih režima dominacije i eksploatacije. Alternativa je bila politički pobijeđena.

Osim opće socijalne devastacije, koju je proizvela tranzicija, njezina je možda najkatastrofalnija posljedica uništenje javnoga političkog prostora i političke participacije naroda.

Uništenje starog i onemogućenje stvaranja novoga javnog prostora masovne političke participacije nužna je nuspojava ekonomskih i političkih procesa poslije uništenja Jugoslavije – politika je postala cosa visoko specijaliziranih stručnjaka koji su, osim nekoliko mjeseci prije izbora, sasvim odvojeni od naroda i komuniciraju samo s masovnim medijima i poslovnim elitama; masovni mediji (od revolucionarnih tiskovina u vrijeme Francuske revolucije do radničkih i avangardnih novina u dvadesetom stoljeću) koji su nekad bili osnovno sredstvo javne artikulacije političkih zahtjeva i polemika između različitih političkih programa postali su produžetak ili stranačkog PR-a ili administrativne biopolitike (magazini za zdrav i uspješan život, za modu i životni stil); gradski kinematografi i lokalni kulturni centri ili su zatvoreni ili jedva preživljavaju itd. Zajedno s javnim prostorom iščeznula je i istinski demokratična politika i stranke se danas više ni ne pretvaraju da su odgovorne narodu – kad, na primjer, slovenski predsjednik vlade Borut Pahor traži konsenzus, traži ga isključivo unutar političke klase i tako, unatoč svojoj prenapetoj retorici, samo učvršćuje neprohodnu granicu između političke klase i naroda.

Sveučilišta koja su bila jedno od povijesno najvažnijih mjesta produkcije i artikulacije političko progresivnih ideja s bolonjskom su reformom postala mjesto produkcije stručnog znanja za potrebe državne administracije (porast statistike, upravnih studija, empirijske sociologije, informatike itd.) i tržišta (ekonomske „ekspertize“ i različite vrste menadžmenta).

Nova sveučilišta ne samo da ne proizvode više kritičkih i progresivnih ideja – bolonjska sveučilišta proizvode očigledno reakcionarna znanja koja postaju dio neoliberalnog tipa sinteze znanja i vlasti. Racionalnost vladanja neoliberalizma temelji se na konkurenciji kao osnovnom društvenom mehanizmu i bolonjska sveučilišta proizvode „znanja i vještine“ koja se neposredno upotrebljavaju u uništavanju socijalne države i uspostavljanju države konkurencije. Snovi alternative osamdesetih o socijalizmu s ljudskim pravima i postsocijalističkih sindikata o kapitalizmu s ljudskim licem bili su kratki, a buđenje iz njih mučno – humanizam obaju skupina realizirao se u okrutnome ljudskom licu neoliberalnog human resource managementa, u jačanju administrativnog nadzora nad populacijom, kontrolnog terora na radnim mjestima (kamere, ankete o efikasnosti, izvještaji o radu, kolegijalno doušništvo) i kapitalističkog iskorištavanja osnovnih kapaciteta ljudske vrste (jezik i kreativnost). Neoliberalizam je istina cmizdrave humanističke „brige o ljudima“.

U tranziciji je onaj industrijski način produkcije koji je nekada prevladavao nadomješten „financijskim inženjeringom“, a prazan prostor između šačice bogatih menadžera i mase nezaposlenih industrijskih radnika ispunilo je malo poduzetništvo. Socijalna se država raspala pod pritiskom konkurencije, a nekadašnje institucije socijalne solidarnosti nadomjestili su siromaštvo, nezaposlenost i očaj.

Uništenje javnog prostora dugo je sprječavalo artikuliranje istinski alternativne politike. Alternativna politika preselila se na marginu –

Blokada fakulteta do ispunjenja zahtjeva znači prestanak logike impotentnog protesta kao servilnog naslanjanja na vlast, apela na milost i mudrost vladara.

u Sloveniji, na primjer, u zauzetu bivšu tvornicu bicikala Rog, na Metelkovu i u omladinske kulturne centre. Otpor protiv kapitalizma zadobio je formu protesta koji reagira samo na pojedinačne poteze vlasti i ne suprotstavlja joj nove načine organizacije i alternativne političke institucije te u isto vrijeme reproducira iluziju demokratičnosti tranzicijskog društva u kojemu svatko može protestirati i na taj način izraziti svoje mišljenje – iako (odnosno upravo zbog toga) to takvo izražavanje nema nikakvih političkih učinka. Alternativna se politika, s nešto iznimaka (u Sloveniji su to bile akcije protiv NATO-a 2003. i velike radničke manifestacije 2005. i 2007.), prakticira u malim i izoliranim javnim prostorima na margini, daleko od neuralgičnih točaka neoliberalne transformacije društva koje su trenutačno školstvo, zdravstvo i druge institucije društvene solidarnosti, ili u obliku protesta koji su osuđeni na vječiti neuspjeh – sve do prvoga dana blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

 

Rezolucije komunarda

Dana 20. 4. 2009. pobunjeni studenti i studentice blokiraju FFZG i navečer organiziraju svoj prvi plenum na kojemu objavljuju svoj osnovni zahtjev – pravo na besplatno i javno obrazovanje za sve i na svim razinama. U sljedećim danima blokada se fakulteta širi po čitavoj Hrvatskoj, a uskoro je blokiran čitav niz fakulteta u svim hrvatskim sveučilišnim gradovima. Samo je jedna iskra započela požar.

Blokada, ne protest; plenum, ne delegacija zastupnika studentskih interesa; zahtjev, ne dijalog. 20.4.2009. dan je koji je na području bivše Jugoslavije suspendirao osnove tranzicijske „političke kulture“. Blokada fakulteta do ispunjenja zahtjeva znači prestanak logike impotentnog protesta kao servilnog naslanjanja na vlast, apela na milost i mudrost vladara. „Milost ne tražim, niti bih vam je dao.“ (Rade Končar) Pobunjeni studenti i studentice ne mole za milost i ne računaju na mudrost vlasti. Njihov je zahtjev produkt njihove autonomne mudrosti (odnosno, bez suvišne patetike, teorije), produkt razmišljanja o političkoj i socijalnoj situaciji i način političke artikulacije toga razmišljanja. Zahtjev studenata i studentica već je, dakle, produkt razmišljanja i dijaloga, što je dimenzija studentske borbe koju misaoni napori predstavnika državne vlasti nikako ne mogu dokučiti – nikako ne mogu razumjeti da studentski zahtjev nije apel na mudrost vlasti, nego rezultat teorije masa te da o zahtjevu mase ne misle razgovarati, nego da o vlasti zahtijevaju jedino ispunjenje svog zahtjeva. Pobunjeni su studenti i studentice u Zagrebu 20. 4.2009. razotkrili slijepu pjegu tranzicijskih vlasti – ona ne podnosi da mase misle autonomno i postavljaju političke zahtjeve izvan etabliranih mehanizama „socijalnog dijaloga“ i „političke kulture“. Pobunjeni studenti i studentice ne trebaju „širi konsenzus“, „stručne savjete“ i druge maškaradne protokole koji udružuju iluziju demokratičnosti tranzicijskih vlasti – oni jesu, po Rancierovoj definiciji, demos te govore i misle kao demos, u procesu svoje političke akcije koja ne ovisi o političkoj logici koju prakticira vlast i nije vezana uz nju.

Čin blokade (i kasnija organizacija autonomne i alternativne teorijske produkcije unutar blokiranih fakulteta) između osnovnih neuralgičnih točka racionalnosti vladanja neoliberalizma napada vladavinu stručnjaka, odnosno menadžment. Pobunjeni studenti i studentice ne trebaju stručnjake i menadžment jer imaju teoriju. Forma protesta uvijek je poziv stručnjacima specijaliziranim za neko područje da nađu prikladno rješenje koje onda službena politika po svojoj milosti ili prizna ili ne. Blokada fakulteta nešto je sasvim drukčije – kreacija javnog prostora u kojemu se unutar autonomnog i demokratskog političkog procesa artikuliraju zahtjevi, a ne molbe. Unatoč svojoj jasnoći, preciznosti i artikuliranosti, zahtjev studenata vlasti je nerazumljiv jer nije napisan u žargonu birokratskih stručnjaka koji je jedini jezik koji vlast, u svojoj duhovnoj jadnosti i ograničenosti, može razumjeti. „Republika ne treba učenjake.“ (Louis de Saint-Just) Studentska komuna ne treba stručnjake. Demos može misliti sâm izvan logike vlasti. To je prva važna povijesna lekcija studentske komune.

Različite instance vlasti, od Fakultetskog vijeća i Senata Sveučilišta do Ministarstva, pokušale su studentima nametnuti takvu ili onakvu vrstu kompromisa: školarine po načelu uspješnosti, „linearno“ plaćanje školarina, omogućivanje studentskih kredita odnosno naknadno plaćanje školarina… Osnovna je motivacija tih prijedloga bilo uvođenje načela konkurencije u dotad javni sustav obrazovanja.

Konkurencija, čije su glavno oružje u polju obrazovanja upravo školarine, može funkcionirati samo u neegalitarnom društvu, u društvu s velikim socijalnim nejednakostima.

Druga proizlazi iz sadržaja studentskog zahtjeva: besplatno i javno školstvo za sve.
U neoliberalnoj je perspektivi ustrajanje na školarinama nužno jer je, prema toj doktrini, obrazovanje investicija u sebe koja se investitoru nužno isplati kad zbog svojega dobrog obrazovanja dobije bolji posao i veću plaću u odnosu na manje obrazovane – zbog toga obrazovanje navodno ne smije biti besplatno. Ali – i ovu činjenicu neoliberalni apologeti uvijek prešute – školarine uvode socijalnu selekciju i diskriminaciju. Ako bi svaki pojedinac bio u stanju platiti školarinu, ne bi ni postojali oni manje obrazovani u odnosu na koje se više obrazovanima investicija u obrazovanje isplati. Školarine, dakle, direktno produciraju socijalnu nejednakost. Konkurencija, čije su glavno oružje u polju obrazovanja upravo školarine, može funkcionirati samo u neegalitarnom društvu, u društvu s velikim socijalnim nejednakostima. Konkurencija zapravo nije ništa drugo nego razlika – „konkurencijska prednost“ je razlika koja dijeli manje od više „uspješnih“ pojedinaca. Uvođenje načela konkurencije u prije relativno egalitarna društva (socijalne države) primarno, dakle, znači nasilno uništenje postojeće egalitarnosti i institucija društvene solidarnosti koje su nastale, tj. koje su bile postignuće stogodišnjih klasnih borbi radnih klasa. Uvođenje konkurencije – na bilo kojemu području društva – nije, ako zanemarimo sociološki žargon, ništa drugo do klasna borba vladajućih protiv onih kojima se vlada. Bezuvjetni zahtjev za besplatnim i javnim obrazovanjem za sve u toj povijesnoj situaciji znači reaktivaciju egalitarnosti kao osnovnoga političkog načela i organizaciju novih oblika društvene solidarnosti kao oblika prakticiranja tog načela.

 

Treća su povijesna i politička lekcija studentske komune plenumi. Plenumi nisu namijenjeni samo studentima i profesorima nego svima, najširoj javnosti. Na njima mogu raspravljati svi koji to žele. Svatko tko sudjeluje u plenumima ima pravo glasa. Neposredna demokracija i masovna politička participacija umjesto predizbornih karnevala i reality showa, umjesto „predstavnika naroda“ koji su prekinuli sve veze s narodom, umjesto „stručnog“ rukovanja „društvenim problemima“. Dizanje ruke na plenumima ne znači biranje između Pepsija i Coca Cole kao na izborima, a plenumske rasprave nisu neukusne parlamentarne retoričke eskapade koje je Marx, u gorespomenutoj knjizi, nazvao parlamentarnim kretenizmom. Prvi put poslije osamdesetih godina dvadesetog stoljeća možemo na postjugoslavenskom području govoriti o demokraciji bez pretvaranja i crvenjenja i izvan okvira apologetike vlasti.

Točka na dnevnom redu svakog plenuma jest i glasanje o nastavku blokade. „Blokada se nastavlja i sutra.“ Unatoč tomu što je takva odluka bila izglasana na kraju svakog dosadašnjeg plenuma, svaki su je put popratile ovacije. Za razliku od vladavine stranaka koja se predstavlja kao kraj povijesti i vječna, plenumi mogu izglasati i svoje samoukidanje i prekid blokade. Osnovni postupci političke prakse svaki su dan izručeni demokratskoj provjeri i demokratskoj raspravi, svakog trenutka mogu se ili promijeniti ili ukinuti, prilagođavaju se povijesnoj situaciji, odnosno svakodnevnoj konkretnoj analizi konkretnih okolnosti – teoriji. Mase na plenumima i preuzetim fakultetima diljem Hrvatske svaki dan dokazuju da stručnjaci i stranačka politika nisu samo nesposobni prakticirati demokraciju, nego prije svega da stručni diskurs i stranačka logika aktivno sputavaju prakticiranje istinske i neposredne demokracije i pokušavaju je na svaki način onemogućiti.

U izjavama za javnost nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje nema ni traga moralne unezvjerenosti humanista ili liberalnog lijepodušništva, što su diskursi koji nadomještaju radikalnu društvenu i političku kritiku u uvjetima tranzicijske intelektualne i socijalne devastiranosti.

Za razliku od vladavine stranaka koja se predstavlja kao kraj povijesti i vječna, plenumi mogu izglasati i svoje samoukidanje i prekid blokade.

Izjave inicijative ne poštuju „kulturu dijaloga“, to jest „kulturnog“ sučeljavanja ciničke rezignacije i arogancije vlasti kao što je to uobičajeno u lokalnim medijskim i parlamentarnim inscenacijama „demokracije“ – prije je riječ o figuri teorijskog boksača. Ako je, kako tvrdi Bourdieu, teorija uistinu borilačka vještina, izjave za javnost inicijative su Mohamed Ali. Kulturni je moment tih izjava u njihovoj jezičnoj virtuoznosti, preciznosti i jasnoći – njihova kultura nije bonton ili vječita spremnost na kompromis s vlašću, nego to što je kultura značila u partizanskim borbama 20. stoljeća od Kine do Jugoslavije: usavršavanje jezika u graničnim političkim situacijama, jezična domišljatost koja sudjeluje u političkoj inovaciji koju produciraju klasne borbe naroda.

 

Ali nisu važne isključivo direktne povijesne i političke lekcije studentske komune, nego i, kantovski rečeno, entuzijazam koji ona budi kako u cjelokupnom društvu, tako i preko granica. Sindikati opskrbljuju komunarde hranom, kumice s tržnice voćem, građani oduševljeno pozdravljaju aktiviste na terenu. Svaki dan stižu mnoga pisma podrške i solidarnosti sa sveučilištâ, institutâ, iz studentskih udruženja, sindikata, aktivističkih, radnih i nevladinih organizacija. „Jedan svijet, jedna borba!“

„Ne treba nam ni strah ni nada, samo tražimo nova oružja“ (Gilles Deleuze)

Mnogi medijski komentatori studentskom pokretu spočitavaju naivnost i nepoznavanje „realne“ društvene situacije. Preciznost i artikuliranost njihovih zahtjeva i izjava svjedoče da je stvar upravo suprotna,odnosno ruše prešutnu pretpostavku na kojoj se temelje predbacivanja o naivnosti pobunjenih studenta i studentica – daleko od toga da bi se sudjelovanjem u radnim odnosima „nove ekonomije“ (koja se u najvećoj mjeri sastoji od deindustrijalizacije i malog poduzetništva) omogućavalo teorijsku analizu i političku artikulaciju borbe protiv tranzicije i njenih zločina, ono što se u stvari producira samo je rezignaciju, cinizam i očajanje. Sa strane nove, tranzicijske klase malih poduzetnika nije došla još nijedna relevantna teorijska analiza ili oslobodilačka politička organizacija, a i sindikati se drže tradicionalizma i konformizma, bore za staru pravdu i pristaju na „socijalni dijalog“, dakle na onu vrstu podređenoga političkog govora koji pobunjeni studenti i studentice tako rezolutno odbijaju.

Studentski život jedini je otok slobode unutar tranzicijskog društva a njihova je borba uvjetovana njihovom povijesnom pozicijom – nisu niti dio novoga poduzetništva niti dio stare industrijske armade koja se pod komadom države pretvara u novu rezervnu armadu nezaposlenih; ne osjećaju ni nostalgiju za starim društvom rada ni oduševljenje nad novim društvom poduzetničke inicijative; imaju socijalna prava, a nisu zarobljeni fetišizmom rada – što im omogućava izumljivanje i prakticiranje novih oblika solidarnosti koji nisu vezani uz društvo rada i ujedno sprječavaju dolazak konkurencije i poduzetničkog duha.

Ako će netko naći izlaz iz tranzicije, to će u ovome trenutku biti pobunjeni studenti i studentice.

Upravo zbog toga im njihovo nesudjelovanje u produkcijskom procesu nove ekonomije ne samo da ne sprječava artikuliranje relevantnih političkih zahtjeva – ovo nesudjelovanje uvjet je političke artikulacije, ono je tek omogućava. Ako neizdrživa socijalna bijeda i bespravnost industrijske radnike i nezaposlene tjera u kompromise sa vlašću, mali su poduzetnici u situaciji u kojoj su bili europski seljaci u vrijeme kad je Marx pisao u 18. Brumaireu: razdijeljeni, atomizirani, zarobljeni u svoje sitne računice, u svoj sitni poduzetnički idiotizam (u izvornome, nekliničkom značenju – umjesto s pitanjima javnog i zajedničkog, bave se privatnim računovodstvom). Mali poduzetnici trenutačno su najreakcionarnija klasa – njihovo idiotsko sitno računarstvo vodi njihove žučne proteste protiv svega što je javno ili zajedničko, protiv svih političkih zahtjeva koji se temelje na društvenoj solidarnosti jer u njihovim bilješkama kao najveće zlo figuriraju porezi, to prokletstvo poduzetničkog idiota. Učešće u produkcijskom procesu nove ekonomije ne donosi, dakle, analitičku oštrinu ili političku preciznost, nego vodi ravno u antipolitički idiotizam. Ako će netko naći izlaz iz tranzicije, to će u ovome trenutku biti pobunjeni studenti i studentice.

 

Foucault je u uvodu Anti-Edipa Deleuza i Guattarija kao jednu od uputa za antifašistički život nabrojio i „nikad se ne zaljubi u vlast.“ Pobunjeni studenti i studentice na blokiranim hrvatskim fakultetima svoj zahtjev upućuju vlasti, ali ne prihvaćaju dijalog s njom. Rezolutno odbacuju političke procedure, metode i „kulturu“ koja je dovela školstvo i cjelokupno društvo do sadašnjega katastrofalnog stanja. Njihov jezik nije jezik vlasti. Njihove metode nisu metode vlasti. Nisu podređeni i ne traže milost – realno su postojeća politička sila koja prakticira slobodu i jednakost. Ne obećavaju ljepšu budućnost, nego oslobađaju sadašnjost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve