Dean Duda: Nakon 34 dana: o studentskoj blokadi s jedne i mentalnoj s druge strane

Tekst je objavljen u današnjem broju Novoga lista (30. svibnja 2009.). Zahvaljujemo Deanu Dudi na slanju teksta!

Divlje meso društva

Sveučilište je proteklih tjedana pokazalo da ne razumije ni ideju jednakosti, ni javni interes, ni jednakost prilika ili solidarnost odnosno ne vidi ili pak odbija vidjeti da je vrijednosni sustav studentske pobune nešto posve drugo od postojećeg korporacijskog habitusa koji se ponašanjem sveučilišta i fakultetskih uprava uglavnom nameće kao jedini poželjan tranzicijski oblik postojanja akademske zajednice

Blokada nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obustavljena je nakon trideset i četiri dana. Blokade u glavama onih na čiju su adresu upućeni studentski zahtjevi i dalje ustrajno odolijevaju, uz povremenu medijsku dijareju, modificirano bauljanje po Teslinoj i haklersko širenje poruka mira i ljubavi (jer Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska…). Blokade u srcima onih koji preziru jednakost, solidarnost i zalaganje za opće dobro ionako su su stvar tranzicijske bešćutnosti i malograđanskog komfora.

Ispisalo se proteklih tjedana i izgovorilo svašta, napele su se misli, međuljudski odnosi i razna povjerenstva. Usoptala se i pristojna količina tranzicijskog fašizma, što akademskog što izvanakademskog, što imenovanog što tradicionalno bezimenog. Okolnosti su iziskivale, ispričavam se unaprijed na neakademskoj formulaciji, jedino i samo “mozak s jajima”, a njega je izgleda bilo samo na jednoj strani. Rješenje je tjednima kolalo u obliku jednostavnog dvokoraka: proračunska uplata školarina za sljedeću akademsku godinu i, zatim, zakonsko prevođenje toga čina u trajno stanje. Jednostavnije? Nitko ne plaća studij sljedeće godine, a u tom se razdoblju donosi zakon da to vrijedi i ubuduće. Još jednostavnije? Besplatno školstvo.

studentski zahtjevi kao incident

Sveučilište (sveučilišna vlast, izabrani čelnici, senati, Rektorski zbor itd.) doživjelo je, uostalom kao i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i hakla, studentske zahtjeve kao incident i zato je reagiralo represivno, što razumljivo proizlazi iz položaja nejakog, nedefiniranog subjekta koji u studentima prepoznaje protivnike, a u činovnicima državnog aparata, unatoč višegodišnjoj lošoj komunikaciji (primjer Sveučilišta u Zagrebu), još uvijek vidi hijerarhijski nadređene figure koje ponizno i strpljivo tumači kao partnere. Način na koji je ministar pojeo rektorovu konferenciju za medije u prvom tjednu trajanja blokade samo je, na žalost, najočitiji površinski primjer takva odnosa osoblja i posoblja. Nastup ministrova glasnogovornika na plenumu Filozofskog fakulteta, kad se dvostruki magistar znanosti legitimirao i kao tvrdokorni posvećeni profesionalac kojemu smjena vlasti dođe nešto kao “ni iz džepa, ni u džep”, pokazuje mizeriju samodopadnog sustava koji ne može dokučiti da postoje stvari koje nadilaze pojedinačni interes i ugodu vlastitog brloga. Prijetnje, zaključana vrata i promijenjene brave pokazuju pak veliko ništa.

Sveučilište je, međutim, studentske zahtjeve manipulativno iskoristilo kao relativno povoljnu okolnost da u dogledno vrijeme “usavrši” postojeći model plaćanja visokoškolskog obrazovanja, dakle sveučilište ne razmišlja o potpunom javnom financiranju visokog školstva nego koristi postojeće studentske zahtjeve kao alibi za provedbu “kontrolirane” komercijalizacije. Kontrola je zamišljena prema kriteriju tzv. uspješnosti, koji doduše nedefiniran pluta dok mu majstori traže značenje, ali se u paketu sličnih mentalno-leksičkih bravura kao što su “linearni model”, “studentske participacije u troškovima studiranja”, “oslobađanje od plaćanja” ili “studij za osobne potrebe” jasno detektira njegovo porijeklo i pretpostavljeni učinak. Stoga je razumljivo da sveučilište, kao ni Ministarstvo znanosti i pomirenja nogometnog sjevera i juga uostalom, ne razumije jednostavnu činjenicu da plaćanju u visokoškolskom obrazovanju doslovno nema mjesta i da se tzv. sankcioniranje studenata koji nisu pravodobno udovoljili uvjetima propisanim njihovim studijskim programima ne smije provoditi uz zvuk novca.

studenti, a ne klijenti

Sveučilište (osobito ono u Zagrebu) propustilo je priliku da ustrajnim zagovorom besplatnoga visokog obrazovanja aktivno sudjeluje u razrješenju niza neuralgičnih točaka što već godinama progrediraju na fakultetima koji funkcioniraju prema specifičnom akademskom modelu javno-privatnog partnerstva, u kojemu se uspješno poslovanje uvelike mjeri količinom novca namaknutog plaćanjem studija za tzv. osobne potrebe. Primjer Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje su navodno neki studenti i njihovi roditelji zaprijetili sudskim tužbama upravi, jer je došlo do prekida u redovitom isporučivanju unaprijed plaćenih usluga, pokazuje paradoks akademske situacije utemeljene na načelima javno-privatnog partnerstva. Smisao zahtjeva nezavisne studentske inicijative usmjeren je i na to da u visokoškolskom sustavu svi studenti budu jednostavno studenti, a ne klijenti ili strane u kupoprodajnom ugovoru.

Sveučilište je proteklih tjedana pokazalo i da ne razumije ideju jednakosti, kao što ne razumije ni javni interes, jednakost prilika ili solidarnost, odnosno ne vidi ili pak odbija vidjeti da je vrijednosni sustav studentske pobune nešto posve drugo od postojećeg korporacijskog habitusa koji se ponašanjem sveučilišta i fakultetskih uprava uglavnom nameće kao jedini poželjan tranzicijski oblik postojanja akademske zajednice. Upravo su zato studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta tretirani kao divlje meso društva i sustava koji inače skladno funkcioniraju, a činjenica da je Katolička crkva ponudila ruku spasa ugroženim akademskim dušama i njihovim dislociranim tijelima samo je pokazatelj na koga se sveučilište u čuvanju s mukom stečenih korporacijskih vrednota može uvijek osloniti.

tek kraj jednoga početka

Ispada da sveučilište koje ideju besplatnog školstva očevidno doživljava kao incident, uopće ne razumije društvene procese, svoju ulogu u društvu, niti je svjesno vlastite kolonijalne pozicije. Pritom je, osobito ono u Zagrebu, još jednom propustilo priliku za ozbiljnu samorefleksiju. Laskanja, dodvoravanja ili pak medijska prenja o tome tko je zakasnio na svoju ’68 ili ’71; tko se ukrcao u lokomotivu, a tko u zadnji vagon; je li metoda – ovakva ili onakva – uvezena ili domaća, narančasta ili crveno-crna; čitav taj vatromet uvida i promašaja, licenciranih i manje licenciranih tumača, predstavlja – kako je to svojedobno rekao jedan lingvist (Jakobson) prilikom smrti jednog pjesnika (Majakovski) – tek “muhin izmet na stranicama povijesti” u odnosu na osnovni zahtjev koji je posljednjih tjedana u obamrlom društvu pokrenuo nešto što napokon nadilazi pojedinačne ili partikularne interese.

Sveučilište i ostali sistemski akteri, na žalost, ne vide da obustava blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nije početak kraja jedne simpatične idejice zaigranih postpubescenata, “copy and paste” web- i mail generacije koja glavu okreće prema Vermontu i Grčkoj, nego tek simbolički čin kraja jednoga početka. Na djelu je proces u kojemu su sudionici, gle čuda, uvjereni da ljudi, za razliku od uobičajenoga tranzicijskog scenarija, mogu i mijenjati okolnosti u kojima žive i u tome namjeravaju istrajati. Radi se samo o tome da oni s druge strane obustave svoje mentalne blokade.*

Dean Duda

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve