Dean Duda: Nakon 34 dana: o studentskoj blokadi s jedne i mentalnoj s druge strane
Sveučilište je proteklih tjedana pokazalo da ne razumije ni ideju jednakosti, ni javni interes, ni jednakost prilika ili solidarnost odnosno ne vidi ili pak odbija vidjeti da je vrijednosni sustav studentske pobune nešto posve drugo od postojećeg korporacijskog habitusa koji se ponašanjem sveučilišta i fakultetskih uprava uglavnom nameće kao jedini poželjan tranzicijski oblik postojanja akademske zajednice
Blokada nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obustavljena je nakon trideset i četiri dana. Blokade u glavama onih na čiju su adresu upućeni studentski zahtjevi i dalje ustrajno odolijevaju, uz povremenu medijsku dijareju, modificirano bauljanje po Teslinoj i haklersko širenje poruka mira i ljubavi (jer Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska…). Blokade u srcima onih koji preziru jednakost, solidarnost i zalaganje za opće dobro ionako su su stvar tranzicijske bešćutnosti i malograđanskog komfora.
Ispisalo se proteklih tjedana i izgovorilo svašta, napele su se misli, međuljudski odnosi i razna povjerenstva. Usoptala se i pristojna količina tranzicijskog fašizma, što akademskog što izvanakademskog, što imenovanog što tradicionalno bezimenog. Okolnosti su iziskivale, ispričavam se unaprijed na neakademskoj formulaciji, jedino i samo “mozak s jajima”, a njega je izgleda bilo samo na jednoj strani. Rješenje je tjednima kolalo u obliku jednostavnog dvokoraka: proračunska uplata školarina za sljedeću akademsku godinu i, zatim, zakonsko prevođenje toga čina u trajno stanje. Jednostavnije? Nitko ne plaća studij sljedeće godine, a u tom se razdoblju donosi zakon da to vrijedi i ubuduće. Još jednostavnije? Besplatno školstvo.
Sveučilište (sveučilišna vlast, izabrani čelnici, senati, Rektorski zbor itd.) doživjelo je, uostalom kao i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i hakla, studentske zahtjeve kao incident i zato je reagiralo represivno, što razumljivo proizlazi iz položaja nejakog, nedefiniranog subjekta koji u studentima prepoznaje protivnike, a u činovnicima državnog aparata, unatoč višegodišnjoj lošoj komunikaciji (primjer Sveučilišta u Zagrebu), još uvijek vidi hijerarhijski nadređene figure koje ponizno i strpljivo tumači kao partnere. Način na koji je ministar pojeo rektorovu konferenciju za medije u prvom tjednu trajanja blokade samo je, na žalost, najočitiji površinski primjer takva odnosa osoblja i posoblja. Nastup ministrova glasnogovornika na plenumu Filozofskog fakulteta, kad se dvostruki magistar znanosti legitimirao i kao tvrdokorni posvećeni profesionalac kojemu smjena vlasti dođe nešto kao “ni iz džepa, ni u džep”, pokazuje mizeriju samodopadnog sustava koji ne može dokučiti da postoje stvari koje nadilaze pojedinačni interes i ugodu vlastitog brloga. Prijetnje, zaključana vrata i promijenjene brave pokazuju pak veliko ništa.
Sveučilište je, međutim, studentske zahtjeve manipulativno iskoristilo kao relativno povoljnu okolnost da u dogledno vrijeme “usavrši” postojeći model plaćanja visokoškolskog obrazovanja, dakle sveučilište ne razmišlja o potpunom javnom financiranju visokog školstva nego koristi postojeće studentske zahtjeve kao alibi za provedbu “kontrolirane” komercijalizacije. Kontrola je zamišljena prema kriteriju tzv. uspješnosti, koji doduše nedefiniran pluta dok mu majstori traže značenje, ali se u paketu sličnih mentalno-leksičkih bravura kao što su “linearni model”, “studentske participacije u troškovima studiranja”, “oslobađanje od plaćanja” ili “studij za osobne potrebe” jasno detektira njegovo porijeklo i pretpostavljeni učinak. Stoga je razumljivo da sveučilište, kao ni Ministarstvo znanosti i pomirenja nogometnog sjevera i juga uostalom, ne razumije jednostavnu činjenicu da plaćanju u visokoškolskom obrazovanju doslovno nema mjesta i da se tzv. sankcioniranje studenata koji nisu pravodobno udovoljili uvjetima propisanim njihovim studijskim programima ne smije provoditi uz zvuk novca.
Sveučilište (osobito ono u Zagrebu) propustilo je priliku da ustrajnim zagovorom besplatnoga visokog obrazovanja aktivno sudjeluje u razrješenju niza neuralgičnih točaka što već godinama progrediraju na fakultetima koji funkcioniraju prema specifičnom akademskom modelu javno-privatnog partnerstva, u kojemu se uspješno poslovanje uvelike mjeri količinom novca namaknutog plaćanjem studija za tzv. osobne potrebe. Primjer Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje su navodno neki studenti i njihovi roditelji zaprijetili sudskim tužbama upravi, jer je došlo do prekida u redovitom isporučivanju unaprijed plaćenih usluga, pokazuje paradoks akademske situacije utemeljene na načelima javno-privatnog partnerstva. Smisao zahtjeva nezavisne studentske inicijative usmjeren je i na to da u visokoškolskom sustavu svi studenti budu jednostavno studenti, a ne klijenti ili strane u kupoprodajnom ugovoru.
Sveučilište je proteklih tjedana pokazalo i da ne razumije ideju jednakosti, kao što ne razumije ni javni interes, jednakost prilika ili solidarnost, odnosno ne vidi ili pak odbija vidjeti da je vrijednosni sustav studentske pobune nešto posve drugo od postojećeg korporacijskog habitusa koji se ponašanjem sveučilišta i fakultetskih uprava uglavnom nameće kao jedini poželjan tranzicijski oblik postojanja akademske zajednice. Upravo su zato studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta tretirani kao divlje meso društva i sustava koji inače skladno funkcioniraju, a činjenica da je Katolička crkva ponudila ruku spasa ugroženim akademskim dušama i njihovim dislociranim tijelima samo je pokazatelj na koga se sveučilište u čuvanju s mukom stečenih korporacijskih vrednota može uvijek osloniti.
Ispada da sveučilište koje ideju besplatnog školstva očevidno doživljava kao incident, uopće ne razumije društvene procese, svoju ulogu u društvu, niti je svjesno vlastite kolonijalne pozicije. Pritom je, osobito ono u Zagrebu, još jednom propustilo priliku za ozbiljnu samorefleksiju. Laskanja, dodvoravanja ili pak medijska prenja o tome tko je zakasnio na svoju ’68 ili ’71; tko se ukrcao u lokomotivu, a tko u zadnji vagon; je li metoda – ovakva ili onakva – uvezena ili domaća, narančasta ili crveno-crna; čitav taj vatromet uvida i promašaja, licenciranih i manje licenciranih tumača, predstavlja – kako je to svojedobno rekao jedan lingvist (Jakobson) prilikom smrti jednog pjesnika (Majakovski) – tek “muhin izmet na stranicama povijesti” u odnosu na osnovni zahtjev koji je posljednjih tjedana u obamrlom društvu pokrenuo nešto što napokon nadilazi pojedinačne ili partikularne interese.
Sveučilište i ostali sistemski akteri, na žalost, ne vide da obustava blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nije početak kraja jedne simpatične idejice zaigranih postpubescenata, “copy and paste” web- i mail generacije koja glavu okreće prema Vermontu i Grčkoj, nego tek simbolički čin kraja jednoga početka. Na djelu je proces u kojemu su sudionici, gle čuda, uvjereni da ljudi, za razliku od uobičajenoga tranzicijskog scenarija, mogu i mijenjati okolnosti u kojima žive i u tome namjeravaju istrajati. Radi se samo o tome da oni s druge strane obustave svoje mentalne blokade.*