Boris Buden: Doniram argument

Boris Buden nam je, u nemogućnosti da dođe i podrži nas osobno, poslao tekst koji je napisao ekskluzivno za naš blog. Tekst je, kako kaže, njegova “donacija” našoj inicijativi – zahvaljujemo gospodinu Budenu od sveg srca!

Umjesto deklarativne podrške htio bih komentirati pokušaj da se studentski protest delegitimira insinuacijom kako njegov glavni zahtjev, zahtjev za besplatnim obrazovanjem, pripada vremenu propalog komunističkog sustava te stoga nije kompatibilan s vrijednostima liberalne demokracije, slobodnog tržišta, odnosno da je pod današnjim povijesnim pretpostavkama nerealan, neostvariv te vodi prije u Sjevernu Koreju, nego u Slobodnu Europu, itd.

Kao aktivni sudionik studentskog protesta na Filozofskom fakultetu 1981/82 želim podsjetiti na činjenicu koja će mnogima danas zazvučati nevjerojatno – bio je to protest protiv komercijalizacije obrazovanja(!?). O čemu je riječ? Od sredine sedamdesetih, nakon takozvane reforme školstva, u socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a potom i u cijeloj Jugoslaviji, školstvo i visoko obrazovanje nije financirano iz državnog proračuna, nego iz «udruženog rada». Iza tog ideologema skrivala se sfera materijalne proizvodnje, odnosno proizvodnih subjekata koji su posredstvom takozvanih Interesnih zajednica za usmjereno obrazovanje osiguravali sredstva za čitav obrazovni pogon. Ono «usmjereno» ne odnosi se ni na kakve humanističke ideale, nego na interese tih proizvodnih subjekata. Drugim riječima, oni su financirali ona znanja za kojima su imali potrebu, odnosno – tržišni! – interes. Nota bene: u bivšoj Jugoslaviji je postojalo tržište, doduše ne toliko slobodno kao u ordinarnim kapitalističkim zemljama, ali dovoljno slobodno da proizvede partikularne tržišne interese, konkurenciju, socijalne razlike, ovisnost o MMF-u, nezaposlenost, itd, uz, dakako, pozitivne efekte kao na primjer otvorenost granica. Potonja nije bila posljedica oduševljenja vlastodržaca idejom slobode, nego interes odnosno nužda rješavanja problema za socijalizam do tada nezamislive nezaposlenosti, konkretno, prebacivanja viška radne snage na globalno tržište. (Tako su nastali gastarbajteri). U tom je dakle sistemu i znanje bilo tretirano kao roba. Logično, ona znanja za kojima nije bilo tržišnog interesa osjetila su se ugroženima. Dok je, primjerice, u studiranju stranih jezika svoj interes prepoznala turistička industrija, ostalo je sasvim nejasno, u čijem je tržišnom interesu recimo studiranje filozofije ili grčkog odnosno latinskog. Na taj račun smo mi studenti pravili viceve, recimo o turistima iz stare Grčke ili Rima. Šalu na stranu, niti je sistem bio tako glup, niti smo mi bili tako naivni. Naravno, riječ je bila o političkom pitanju, odnosno o antagonizmu u samoj biti političkog, naime u pitanju, što je javno dobro u kojem se utemeljuje društvo kao društvo i tko ima pravo odnosno moć odlučivati o tom dobru. Ukratko, riječ je bila o političkoj borbi i pitanje je, je li ta borba ostavila traga u onome što se danas u hrvatskom društvu artikulira kao povijesno iskustvo. Čini se da ne. Zašto?

Zato što se ideološki učinak hegemonijalnog narativa o padu komunizma kao konačnom oslobođenju sastoji upravo u sabotiranju svakog pokušaja stvaranja povijesnog iskustva – prepoznavanja aktualnog u prošlom i prošlog u aktualnom. To u konkretnom primjeru znači, prepoznavanje kapitalističkih, štoviše, neoliberalnih i postfordističkih tendencija u propalom sistemu samoupravnog socijalizma, (tu temu je izvrsno razradio mladi slovenski filozof Gal Kirn) odnosno, s druge strane, prepoznavanje odnosa dominacije koji su nadživjeli propast komunizma i danas se perpetuiraju u takozvanoj slobodnoj, demokratskoj stvarnosti. Stoga u onom intelektualnom smeću koje se danas u okviru hrvatskog narativa o konačnom oslobođenju 1990. nudi kao povijesna svijest valja prepoznati prije svega njegovu ideološku funkciju: Ono glorificira isprazne diferencije (Srbi, Hrvati, ova kultura, ona kultura, whatever) da bi prikrilo opasne kontinuitete – kontinuitet eksploatacije i dominacije ali i kontinuitet borbe protiv te eksploatacije i dominacije.

Naš protest otprije skoro trideset godina završio je kao politička diverzija, u čemu je bio njegov epohalni doseg i ujedno skromni uspjeh. Usprkos volji studentica i studenata (prepuna sedmica) kao i samoupravnom mehanizmu odlučivanja koji je omogućavao da se ni jedna odluka na fakultetu ne može donijeti bez studentskog pristanka, odnosno da se blokira svaka odluka koja se protivi studentskoj volji (na kraju je čak izmijenjen zakon da bi se spriječilo studentsko blokiranje «normalnog» funkcioniranja fakulteta), naš je protest onemogućen – kako različitim oblicima represije prema «kolovođama», aktiviranjem provokatora, špicla i «zdravih snaga», tako i oportunizmom šutljive većine (koja to možda i nije bila), u prvom redu profesora. Među rijetkima koji su tada podržali studentski protest, i ujedno najglasniji među njima, bio je pokojni Milan Kangrga (Slava mu!). On se najotvorenije suprotstavljao tadašnjoj reformi školstva u cjelini (samoupravnosocijalistička Bologna avant la lettre) i neumorno «grmio» protiv njenog glavnog cilja, protiv – doslovno – pretvaranja znanja u robu. Ostali su uglavnom šutjeli i po strani čekali rasplet, tek rijetko privatno izražavajući svoje simpatije prema studentskom protestu. Oportunisti jučer, štrajkbreheri danas. I tu je riječ o nekom kontinuitetu.

Ovo što sam ispričao nema po sebi nikakva smisla (jadan je to smisao koji se svodi na privatnu traumu), odnosno, ima samo onoliko smisla koliko toj priči retroaktivno daje vaš današnji protest, konkretno, onoliko koliko vam ta priča može poslužiti kao argument u vašoj današnjoj borbi. Znam, ne trebaju vam dodatni argumenti. Nije čak riječ o tome da ih imate dovoljno i da ih u odnosu na javnost koja vas okružuje superiorno umijete artikulirati. Kada bi u Hrvatskoj bilo bar malo nepokvarene liberalne svijesti, one koja bi zadržala kakvu takvu ironičnu distancu spram stvarnosti, bila sposobna utopijski artikulirati liberalne ideale, među njima i ideal solidarnosti na primjer, onda vam argumenti gotovo ne bi ni trebali. Pokretač promjene nije u superiornom argumentiranju, nego u sposobnosti da se govori drugačije (Rorty, zar ne). Nažalost, u Hrvatskoj nema više ni jednog nepokvarenog, ironičnog liberala, ako ga je ikada i bilo. Ostali su samo cinični neoliberali. Stoga ne isključujem mogućnost da će vam zatrebati pokoji argument kad vam ponovo, kao pijesak u oči, dobace svoju otrcanu maksimu «(Drugovi) nema ništa besplatno!». Upamtite, ista ne dolazi iz vaše svijetle liberalnodemokratske budućnosti nego iz njihove mračne samoupravnosocijalističke prošlosti. I nije ju teško ismijati.

Poznato vam je da ti isti koji vas proglašavaju nerealnim budalama stvarnost u kojoj danas živimo ideološki legitimiraju kao živo otjelovljenje ideala svete borbe protiv komunističkog totalitarizma, odnosno kao ultimativnu realizaciju tih ideala. Predlažem mali misaoni eksperiment da provjerimo je li to istina. Predočite sebi onaj dobro poznati ikonički dokument događaja s kojim je započelo rušenje komunističkog totalitarizma, sliku pobunjenih radnika brodogradilišta Lenjin u Gdanjsku u jesen 1980. – događaj koji je nama studentima nešto kasnije bio direktna i eksplicitna inspiracija. Ako je istina da je današnja stvarnost realizacija njihovih ideala, onda je na njihovim transparentima očigledno moralo pisati otprilike ovo: «Sva vlast financijskom kapitalu», «Privatizacija svega postojećega – odmah», «Naprijed u dužničko ropstvo», «Sloboda medijskim monopolima» i, last but not least, «Dolje besplatno obrazovanje za našu djecu». Smiješna slika zamišljene prošlosti? Ne nego tragična istina stvarnosti u kojoj živimo.

Nasuprot elitističkoj reprezentaciji koja tvrdi: «Ti šljakeri su subalterni mutavci koji nisu znali reći što zapravo hoće (neoliberalni kapitalizam), pa su se potrošili u uzaludnoj borbu za nerealna radnička prava» – a koja, elitistička reprezentacija, danas s jednakim cinizmom u studentskim zahtjevima ne vidi ništa drugo nego suvišno proturječje sa stvarnošću – iz suprotne, egalitarističke perspektive čini se, naprotiv, se da su svi ti zavarivači i bravari, čistačice i knjigovotkinje imali sasvim realnu svijest o sebi i svom odnosu prema stvarnosti odnosno vlasti koja je zastupala tu stvarnost kao (jedinu moguću) stvarnost: svijest o sebi kao obespravljenim, poniženim, izrabljivanim posloprimcima u najamnom odnosu prema komunističkoj državi kao svemoćnom (u posjedu totalnog monopola) poslodavcu koji svojevoljno kroji njihovu sudbinu. Iz te perspektive njihov je zahtjev za neovisnim radničkim sindikatom, kao i ime koje su mu dali – Solidarnost – potpuno odgovarao stvarnosti u kojoj su živjeli. Dakako, ne u kontemplativnom smislu, kao objektivni uvid u tu stvarnost, nego kao praktično politički stav koji se artikulirao u antagonizmu prema toj stvarnosti. Tako i danas pitanje, je li besplatno obrazovanje realno ili ne, nije pitanje objektivnog uvida u stvarnost nego političkog stava prema toj stvarnosti, odnosno pitanje solidarnosti s onima koji su razotkrili antagonistički karakter te stvarnosti i zauzeli svoj jasan stav prema njoj. Za neutralnost je sad prekasno.

Za prvi proleterski film, «Kuhle Wampe», koji je snimljen ovdje u Berlinu 1931. Bertolt Brecht je napisao poznati Solidaritätslied – pjesmu solidarnosti – s čijim refrenom završavam svoju malu donaciju vašem velikom i hrabrom djelu: Vorwärts, und nicht vergessen,/worin uns´re Stärke besteht!/Beim Hungern und beim Essen,/vorwärts, nie vergessen, die Solidarität!

Da skratim: Naprijed i ne zaboravite na solidarnost.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve