Ivana Perica: Demantij Anti

Tekstovi i reakcije na prošlotjednu kolumnu Ante Tomića ne prestaju nam stizati! Ovoga puta donosimo tekst Ivane Perice – pročitajte!


Yankee Stadion, nulto poglavlje DeLillova romana “Mao II” prikaz je mase mladih ljudi, muškaraca i žena, okupljenih na stadionu New York Yankeesa u treperavu iščekivanju polaganja bračnih zavjeta pred velikim vođom Majstorom Moonom: „On gleda na njih s podesta, koji se izdiže na tribini purpurnih i srebrnih boja. Nosi bijelu svilenu tuniku i visoku krunu sa stiliziranim perunikama. Imaju ga u genima. On živi u njima poput lanaca molekula koje određuju njihovo biće.“ U masi pred i pod Majstorom Moonom stoji mlada Karen, koja je samo jedna od vjerojatno većine djevojaka koje „s makrobiotičkim krekerom u ruci zaljubljeno slušaju plameni solilokvij glavnog ideologa studentske pobune“. – Ali, trenutak, ovaj je citat iz jednog drugog, znatno recentnijeg teksta. Vratit ću se DeLillu: „Što pritom užasava, jest da ga oni slijede jer im daje ono što oni trebaju. On zadovoljava njihovu potrebu, oduzimajući im teret slobodne volje i neovisnog mišljenja. Pogledaj samo, kako se sretnima čine.“ Ti ljudi pred svojim vođom, „mladi i bezbrižni, ispružili su se, kao na teferiču, među žutim maslačcima na tratini ispred fakulteta, a da ih ne bi tkogod optužio da dangube, izabrali su se boriti za socijalnu jednakost.“ – Samo malo, ovi pred Majstorom Moonom se ne bore za socijalnu jednakost, nego očekuju bračne zavjete. Još jedna čudna interferencija. Dakle, točno, što oni rade? „Oni pjevaju za nov život, vječni mir, kraj osamljenosti duša i patnje. Oni pjevaju za jedan jezik, riječ, vrijeme, u kojem imena ništa više ne znače.“ A glazba, nektar, ambrozija? „Pije se vjerojatno nekakvo jeftino makedonsko vino, negdje u pozadini sviraju Flaming Lipsi ili Teenage Fanclub.“ – Hm, očigledno se dva teksta nezadrživo ukrižavaju. A kako i neće, uostalom, Majstor Moon ili glavni ideolog studentske pobune – svejedno je! Jer jasno je da je aktualni studentski prosvjed tek ciktavi urlik „smotanih studentica komparatistike, već malo pošandrcalih od teških poststrukturalističkih eseja“, izmiješan s prodornim glasom „glavnog ideologa studentske pobune, jednog raščupanog s piercingom na obrvi, koji tvrdi da ga policija prati i prisluškuje“, a kasnije i sa zvonjavom njegova mobilnog telefona, dovoljno prodornom da prekine tijek plenuma. I smotane studentice i zanosan ideolog kojeg one u svojoj pobuni slijede konačno su našli kanal kojim će usmjeriti mladenački višak energije i hormona – ili ono što bi se u nekom sklonijem tonu nazvalo „idealima“.

DeLillo opisuje inicijaciju mlade Amerikanke u Unifikacijsku crkvu, čiji je vođa Sun Myung Moon očigledno snažnije privlači od njezina budućeg supruga Kima (Japanca ili Korejca – majka nije sigurna), u braku s kojim namjerava ostvariti transkontinentalnu, univerzalnu sponu. S tribina je u masi dalekozorom traže roditelji, koji strepe s velike zablude kćerine i, pogotovo otac, odlučuju pročitati sve o toj zajednici kako bi u posljednjem času još uspjeli spasiti svoju kćer.

Manje zabrinuto (jer je zapravo cijeli pokret „uzaludan“), ali zato i s dozom simpatije i blazirane ironije, prema zagrebačkom Filozofskom fakultetu zirka oko Ante Tomića u članku Učiš li, Vedrane? objavljenom u Jutarnjem listu 25. travnja 2009., odakle su neke rečenice, po pravdi ili krivdi, „preskočile“ u DeLillov tekst. Ante priznaje da i sâm sve više razmišlja babinom gujicom, pardon, babinom logikom, ali ipak ne može potisnuti sjećanja na vlastitu buntovnu mladost i suzdržati se iskrenih simpatija za „djecu“. Ta babina gujica, opet: logika, koja nasjeda na cijelu ovu priču, svojom polunaklonošću i nezainteresiranim, tek letimičnim poglédanjem s tribine nadolje, bezazlenim paušalnim suđenjem na prvu loptu, učinkovito retorički čepi i betonira svaki smisao realnih traženja nekih mogućih rješenja.

Mislim da se cijela igra posprdne simpatije i odvraćanja pogleda od stvarnog stanja stvari, koja se poput kovitlaca prašine uzdigla oko studentskih prosvjeda u hrvatskim sveučilišnim gradovima, a koja se sad već proteže od medija do dobrosusjedskih ćakula, vrti oko problematičnog odnosa realnog i potencijalnog, stvarnosti i mogućnosti. U Čovjeku bez osobina Robert Musil kaže sljedeće: „Kada želimo uspješno proći kroz otvorena vrata, moramo paziti na činjenicu da imaju čvrst okvir: to načelo jednostavno je zahtjev koji postavlja osjećaj za stvarnost.“ Za razliku od ovog prvog, znatno raširenijeg osjećaja, onaj drugi, rijetki, a stvaralački osjećaj za mogućnost Musil znanstvenički definira kao „sposobnost promišljanja svega što bi jednako tako moglo biti i gledanja na ono što jest kao ništa važnije od onoga što nije“, samo što na taj osjećaj oni drugi ljudi, ljudi s osjećajem za stvarnost, uvijek nekako podozrivo gledaju i čine ga nevažnim. „Djeci“, kaže Musil, „koja je pokažu, takvu sklonost nastojimo temeljito izbiti, a takve ljude pred njima nazivamo fantastima, sanjalicama, slabićima, mudracima ili popravljačima svijeta. Želimo li ih hvaliti, te lude nazivamo i idealistima, no očito sve to obuhvaća jedino njihov slabašni izraz, koji ne može shvatiti stvarnost ili joj bolećivo izmiče, pa nedostatak osjećaja za stvarnost doista znači manjak.“

Paralele između Antine „djece“ i DeLillove Karen su očigledne: naivnost, idolopoklonstvo, intelektualna maloljetnost i neupućenost u istinu o svijetu i životu. No, kad bi se Ante spustio s tribine i zašao u tu masu koju, uzgred budi rečeno, ne čine samo devetnaestogodišnje studentice komparatistike / kroatistike (pa dobro, na koje misli?) s krekerima u ruci, nego i starije studentice i studenti, od kojih neki pohađaju i dva studija istovremeno, objavljuju članke, knjige, angažirani su u javnoj sferi, u nevladinim organizacijama… možda bi onda Ante pomislio da se ipak malo – zeznuo.

Ovi su studenti dovoljno inteligentni, a da bi zaboravili što je masa i kako valja pristupiti javnosti, dovoljno su svjesni toga da njihovi zahtjevi moraju nadići plenumsku dvoranu D VII Filozofskog fakulteta u Zagrebu i uklopiti se sa zahtjevima studenata iz drugih naših sveučilišnih gradova, znaju da moraju imati potporu velikog dijela javnosti i, povrh svega, da se ne smiju smatrati ni šačicom ni masom. Ako mi je dopuštena takva drskost, onda bih te studente nazvala dijelom mnoštva, točnije onom drugom glavom imperijalnog orla, koja je „pluralno mnoštvo proizvodnih, stvaralačkih subjektivnosti globalizacije koje su naučile ploviti po tome ogromnome moru“ (Hardt/Negri). Drugim riječima, riječ je o ljudima koji poznaju što je liberalna demokracija i koju ulogu mediji u njoj imaju. Svojski se trude da slike odaslane u javnost ne budu ni hadezeovske ni ezdepeovske, ni buntovno-prevratničke ni servilne, ukratko, riječ je o ljudima s idealima, ali koji dobro znaju kroz kakav okvir, kroz kakva im je uska vrata proći da bi se ti ideali (napominjem: realni ideali) dosegnuli.

„The future belongs to crowds“, zaključuje DeLillo, i upravo je masa točka divergencije dviju slika: Dok je Karen dio mase, a njezini roditelji tek tračak opće sumnje koji će se moguće izgubiti s nestajanjem roditeljske generacije, one studentice s krekerima i cijeli taj „džumbus“ brojčano su zanemariva skupina prema ostalim studentima koji, nezainteresirani ili ustrašeni, zaobilaze dvoranu D VII. Na koncu – parafrazirat ću Kerumov odgovor na poziv splitskih intelektualaca građanima da ne glasaju za njega – što će ta šačica mladih intelektualaca? „Narodu je puna kapa takvih“, kaže Kerum, narodu je dosta bunta i grintanja, stvari treba pustiti da idu svojim tokom, a ovakvi ljudi samo „truju društvo, prave razdor među narodom, a vrijeme skandala i svađe davno je prošlo“. Da, to je vrijeme davno prošlo pa je normalno da ljudsko pravo na obrazovanje nadalje kroje financijski moćnici. Budući da je i Ante potpisnik spomenute inicijative, naglašavam da ga ne dovodim u vezu s Kerumovom izbornom logikom, ali ga tim više moram pitati koliko je zapravo od Kerumove udaljena njegova babina logika. Da se razumijemo, nije bit ovog teksta optužiti Antu za napisani tekst. On (tekst) stoji takav kakav jest i možda ga je uputnije čitati kao simptom tipičnog nerazumijevanja s kojim se studenti suočavaju – onog da se smatraju djecom, socnostalgičarima, zanesenjacima bez realnih osnova. To da je jedna generacija (Antina) morala spasti s konja ideala na magarca društvene zbilje pa se umjesto parole „budimo realni, tražimo nemoguće“, progutavši tešku knedlu, priučiti onoj „budimo realni, daj šta daš“ jest bolna i gorka domaća činjenica, ali zar iz tog sveopćeg društvenog gutanja ne valja nešto naučiti, ispljunuti naučeno van, umjesto da se svjesno štancaju zajedljivi komentari?! Studentski transparent nove generacije glasi: „budimo realni, tražimo moguće!“ On signalizira dvoje: Prvo, mada aludira na šezdesetosmašku parolu, on i odmiče od nje, ukazuje na otrežnjenost i pragmatičnost jedne nove, bolonjske generacije, a drugo, on istodobno signalizira da studentski zahtjevi jesu realni jer jedino visoko obrazovanje čije troškove (za redovne studente) u potpunosti pokrivaju javna sredstva, dakle ona iz državnog proračuna, znači ozbiljno shvaćanje ideje društva znanja. Sve je drugo rog pod svijeću.

Konačno, gdje se sad studenti nalaze? Nisu li i oni poput Karen i Kima svjedoci nezaustavljiva globalnog kretanja koje znanje definira kao obrazovnu uslugu, a diplomu srozava na komercijalno dobro? No, za razliku od Karen, koja je samo dio mase „imunizirane protiv jezika svojeg ja“, ovi su studenti svjesni toga tko su, što mogu i gdje se nalaze: na stadionu globalnih jenkijevskih igrača, i to u izvornom značenju te riječi: nadmenih natjecatelja u bitki za profit; ali i u lokalnom, vrlo konkretnom sukobu s državnom vrhuškom koja studentske prosvjede perfidno retorički amortizira iskazujući im načelnu solidarnost, ali zapravo, posve nezainteresirana, svoj pogled radije usmjerava na neka oku ugodnija događanja – primjerice, ona na novoizniklim stadionima.

Ivana Perica







Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve