Neven Jovanović: Blokada u sedam slika

Donosimo, sa zakašnjenjem, jednu od kolumni Nevena Jovanovića iz Zareza, a u kojoj autor iznosi svoje dojmove i zapažanja skupljena tijekom sudjelovanja na plenumu tijekom blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na čijem je Odsjeku za klasičnu filologiju zaposlen kao docent. Iako je blokada suspendirana već mjesec dana, objavljujemo tekst kao svojevrsni podstrek za daljnje sudjelovanje na plenumima, a autora možete dalje pratiti kako u Zarezu, tako i na njegovu blogu.

Krhotine iz dnevnika: u kakve slike filološki mozak preoblikuje tridesetčetverodnevno vježbanje izravne demokracije.

Dvorana 7, ili Sedmica, najveća je predavaonica na fakultetu na kojem radim kao javni službenik. Sedmica – starinska dvorana iz sedamdesetih s tribinama čije su izgrebane drvene klupe prilično uske – služi dvjema glavnim svrhama: u njoj se drže kolegiji s najvećim brojem polaznika, i u njoj studij počinje i završava – tu se pozdravljaju brucoši i dodjeljuju diplome. Predavanja na tim najvećim kolegijima obično su i najdosadnija (mi smo tamo slušali pedagogiju i ONO i DSZ), pozdravljanja su nepodnošljivo bahata, a dodjele diploma odnedavno se diče nakaradnim pseudo-tradicijama crnih halja i bacanja akademskih šešira u zrak (sve uvezeno ravno iz američkih filmova). Ukratko, Sedmica je bila sinonim za gnjavažu i davež.
Dok fakultet na kojem radim nisu okupirali njegovi studenti i počeli u Sedmici održavati plenum.

Meteor

Rektor sveučilišta čija je jedna od sastavnica fakultet na kojem radim gostuje na sjednici vijeća toga fakulteta. Sjednica počinje iskazom lojalnosti: pročelnici odsjeka ustaju jedan za drugim i pokorno javljaju da je fakultetska nastava uspješno uspostavljena na “alternativnim lokacijama”. To zadovoljno potvrđuje i dekan fakulteta na kojem radim. Onda uzima riječ i rektor i “iznosi kronologiju”: nadugo nam i naširoko govori svemu što svi dobro znamo, kao i o besplatnom visokom obrazovanju, koje je, zahvaljujući upravo rektoru, od 2007. apsolutno besplatno (samo što ga većina studenata mora plaćati).
Prostorija u kojoj se taj igrokaz odigrava – fakultetska vijećnica – nalazi se dvadeset metara daleko od Sedmice, u kojoj plenume održava nezavisna studentska inicijativa za besplatno visoko obrazovanje, koja blokira nastavu na fakultetu na kojem radim. Ali usprkos toj blizini ton je rasprava u vijećnici jednodušno ovakav: na naš je fakultet, eto, pao meteor. Zbog pada meteora, naravno, ne možemo na fakultetu održavati nastavu, pa smo je preselili na “alternativne lokacije”. Uklanjanje meteora očekuje se u najskorijem roku.
Činjenica da se taj meteor sastoji od četiristo, petsto, šesto, sedamsto naših vlastitih studenata, da oni blokiraju nastavu zbog uvjerenja da bi besplatno visoko obrazovanje trebalo biti jednako besplatno za sve, da blokada nastave ovisi o odgovoru ministarstva, ministra i vlade – to svi govornici u vijećnici galantno mimoilaze.

Figa u džepu

Jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Neki se profesori obraćaju studentima. Pokazuje se da je ovdje situacija drugačija. Pokazuje se da plenum nije učionica (u kojoj su profesori apsolutni samovladari). Ovi studenti jesu i nisu njihovi studenti. Ovdje autoritet nije samorazumljiv – on se mora zaraditi. Istina, prema profesorima studenti imaju u startu nešto više poštovanja, ali tono se može potrošiti. S posljedicama. Takvi koji moraju svoja dva boda zakucati po svaku cijenu (pa i po cijenu gubljenja utakmice), takvi koji ne mogu ne docirati, ne poučiti “djecu” što sve nisu naučila, a što su sve propustila, jednako kao i takvi koji pokušavaju tretmane provjerene na “odraslima” – svi oni izgore nevjerojatnom brzinom. Plenum ih pojede u času.
S druge strane, pravi je autoritet pred tim ljudima vrlo lako steći. Samo im se obrati s poštovanjem, govori otvoreno, nemaj figu u džepu.
Uh.

Palestinski logor

Još jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Ljudi raspravljaju o reakcijama – i izostancima reakcija – svih onih koji bi o besplatnom visokom obrazovanju trebali razmišljati, svih onih koji bi, u krajnjoj liniji – ako je naša zemlja zaista toliko siromašna da si besplatno visoko obrazovanje ne može priuštiti – trebali naprosto doći među ljude, na plenum, i reći im to, priznati im to, staviti karte na stol. Umjesto toga, ignoriranje i muk.
O tome ljudi raspravljaju, i osjeća se – posve se jasno osjeća – kakva mora biti atmosfera u nekom palestinskom logoru. Opipljiva je nemoć, osjećaj da nikog drugog nije briga. I može se posve jasno – kao u eksperimentalnim uvjetima, kao u laboratoriju – pratiti kako i iz čega nastaju ekstremizmi i radikalizmi. Kako se više plješće, jače reagira na izjave koje su oštrije, drastičnije, nepomirljivije, borbenije.
Osjeća se i kakvo olakšanje donose parole – sve ono što te tišti na neobičan se način savršeno uklopi u puno puta ponavljane četiri riječi, tih je četiri riječi najjednostavnije izreći, tu se svi u ovome malom getu savršeno razumiju.
Može se posve jasno pratiti što ljude dovodi do toga da se opasuju eksplozivnim nabojima i jure u smrt.

Zubarski stolac

Kako teče blokada nastave na fakultetu, nižu se i serijski sastanci u vijećnici. Na tim sastancima predstavnici profesora – koji su se našli između čekića i nakovnja – pokušavaju dokučiti što mogu i što da rade. Posljedica je svega toga da na stolac u vijećnici sjedam kao da idem zubaru: znam da će dugo trajati i da će biti neugodno. S druge strane, na plenum u susjednu Sedmicu idem s posve drugačijim osjećajima (iako i ondje sastanci dugo traju i prilično su naporni).

Prosvjed na trgu

Dan predizborne šutnje: pobunjeni studenti i ostale prosvjeduju na glavnome trgu glavnoga grada. Vruće je i raspoloženje je festivalsko. Prosvjed je obrubljen: navijačkim šatorom prepunim klinaca u plavim dresovima, ljudima koji s punim vrećicama žure s placa da uhvate tramvaj, ljudima koji sjede na terasi gradske kavane i bez ikakve reakcije gledaju pobunjene studente i ostale kako prosvjeduju. Prosvjed zauzima otprilike četvrtinu ili petinu glavnoga trga glavnoga grada.
Omjer se čini vrlo realnim.

Glas iz stroja

Nakon tridesetak dana blokade nastave, pošto je vlast prikupila dovoljno jasnih signala da joj većina građana studentsku blokadu neće uzeti za zlo, najviši javni službenik zadužen za visoko obrazovanje odlučuje krenuti u propagandnu kontraofanzivu. Daje intervju ilustriranom tjedniku i gostuje na popularnom radiju. Njegov razgovor na popularnom radiju potpuno je nestvaran. Ne samo da nema veze s onim što se događa – najviši javni službenik o tome što se događa govori tako da se može razabrati da on svoj “resor” – u biti, ljude za čiju je dobrobit zadužen, ljude čiji napredak on financira novcima svih građana, ljude koji bi u konačnici, kad jednom budu visoko obrazovani, trebali pridonijeti da svi zajedno živimo bolje – dakle, najviši javni službenik taj svoj resor doživljava kao jedan stroj. Stroj radi svojim tempom, i opremljen je spletom indikatora, regulatora, ventila, transmisija; kad kazaljke pojedinih indikatora skoče do crvenoga, treba tu otpustiti, tamo pritegnuti, nešto zamijeniti, nešto nadograditi. I to je sve.
A onda se najednom iz toga stroja začuje ljudski glas, ljudski glas koji želi nešto najjednostavnije. Kao da stroj naprasno zaželi, recimo, čašu vode.
Naravno da se najviši javni službenik pred tako nečime može samo potpuno izgubiti.

Filozof

Praktički u predvečerje konca blokade nastave na fakultetu na kojem radim, u Sedmici svoje knjige predstavlja svjetski poznati subverzivni filozof. Neobičan po tome što njegova planetarno popularna subverzivnost zaista i jest subverzivna. Za nas cinike to je krajnje paradoksalno: u modi je čovjek koji ima razloga da bude u modi, i to baš iz onog razloga iz kojeg ne bi trebao biti u modi. U svakom slučaju, taj planetarno popularni paradoks sjedi tamo u Sedmici, maše mikrofonom, trlja nos svakih pet sekundi, fuflja, priča viceve i govori jezikom staljinizma i socijalizma. I sve što govori apsolutno stoji. I Sedmica je puna kao na plenumu – usto, puna prilično neočekivanih ljudi, među kojima je i moj automehaničar koji studira na Evangeličkom fakultetu. Svjetski poznati filozof daje odlučnu podršku studentskoj blokadi (govoreći usput o Tertulijanu i Duhu svetom kao ekvivalentu kompartije), i ne mogu se ne sjetiti i one prostorije sa zubarskim stolcima preko puta, i onih dosadnih predavanja iz pedagogije i onih sramotnih bacanja crnih kapa u zrak. Sve to na istom mjestu, sve to u istoj zgradi.
Koja je napokon počela sličiti Filozofskom fakultetu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve