Ljetna škola – Joseph Choonara: Kapitalizam i kriza

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon priloga o Argentini, donosimo prijevod teksta poglavlja “Kapitalizam i kriza”, iz knjige Josepha Choonare Unravelling Capitalism. A Guide to Marxist Political Economy, Bookmarks Publications, London 2009.



Tri su osnovna pristupa razumijevanju ekonomskih kriza. Prvi je pristup onaj klasičnih teoretičara 19. st. koji su prvi pokušavali shvatiti funkcioniranje kapitalizma. Oni su mislili da se sustav u načelu sâm regulira i da to vodi do neke vrste ravnoteže. Adam Smith, jedan od najvećih klasičnih teoretičara, govorio je da kapitalista vodi “nevidljiva ruka” tržišta: “Vodeći se svojim interesima on često promiče interese društva učinkovitije nego da ih doista namjerava promicati”.

Neoklasični ekonomisti koji su slijedili, i koji su imali premoć sve do 1930-ih, odbijali su zamisli Adama Smitha i Davida Ricarda o radnoj teoriji vrijednosti. Umjesto toga su zasnivali svoje teorije na idejama marginalizma što su se koncentrirale na fluktuacije tržišnih cijena pod utjecajem promjena u ponudi i potražnji, koje se moglo razumjeti primjenom matematičkih metoda. No ipak su prihvaćali dosta od klasičnoga pristupa što se tiče mehanizama automatskoga ekvilibrija. To je uključivalo i Sayov zakon (“ponuda stvara potražnju”). Ekonomist John Maynard Keynes napisao je 1938. o tom zakonu: “Danas se ta doktrina nikad ne ističe u tom grubom obliku. No ipak još stoji u pozadini cijele… teorije koja bi bez nje propala.”

No u velikim je ekonomijama ipak od klasičnoga razdoblja pa sve do 1930-ih ipak redovno dolazilo do ekonomskih kriza, recesija i usporavanja gospodarstva. Primjerice, National Bureau of Economic Research u SAD-u navodi 16 razdoblja ekonomske kontrakcije između 1854. i 1919. Kako to objasniti?

Da bi objasnili krizu, ekonomisti se često okreću izvanjskim čimbenicima, tj. faktorima izvan ekonomije same. Tako bi se kriza možda mogla objasniti kakvom abnormalnosti ljudske psihe. Možda bi problem moglo biti miješanje države u tržište – to je polazište koje su oživjeli Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka u programima strukturalne prilagodbe što su ih u 1980-ima nametnuli dijelu Trećega svijeta. Jedan je pak ekonomist, William Stanley Jevons, mislio da bi krize mogle uzrokovati sunčeve pjege (naziv sun spot (“sunčeva pjega”) i danas mnogi ekonomisti upotrebljavaju za “neekonomske” pojave koje mogu uzrokovati krizu). U svim se tim slučajevima ekonomija smatra prirodnim, samoregulirajućim sustavom. Neki su kasniji ekonomisti uklopili postojanje procvata i propasti (boom and bust) u svoje teorije govoreći o “poslovnim ciklusima”. Kapitalizam bi tako još uvijek bio samoregulirajuć, ali bi sada prolazio kroz ciklični obrazac svakih desetak godina, umjesto da jednostavno raste s vremenom. Takvi se ciklusi sve više smatraju “prirodnim” fenomenima. Tako se u jednom članku u Observeru u srpnju 2008. opisuje obrazac recentnih bumova i usporavanja te se govori o “prirodnim ‘poslovnim ciklusima'”, kao da je to nešto što se može usporediti sa smjenom godišnjih doba ili plime i oseke.

Tu je teoriju dokrajčila kriza 1930-ih koja je trajala čitavo desetljeće. Sustav je na kraju iz ponora izvukla tek masovna nezaposlenost, bankrot, drastične državne intervencije, klanje u Drugom svjetskom ratu i ponovno naoružavanje. Sve više je staru ortodoksiju zamjenjivala nova, temeljena na Keynesovim teorijama. Keynes je prihvatio mnogo toga iz marginalističkoga pristupa što se tiče onoga što se danas zove “mikroekonomska razina” (postupaka pojedinačnih kapitalista i potrošača). No njegov je pristup bio različit što se tiče “makroekonomske razine” (ponašanja ekonomije kao cjeline). Prema njemu, sustav jest težio ravnoteži, ali ta je ravnoteža mogla biti utemeljena ili na masovnoj nezaposlenosti i stagnaciji ili na punoj zaposlenosti i rastu. Države moraju intervenirati u gospodarstvo izravno ulažući i potičući potražnju da bi izgladile poslovne cikluse i osigurale pravu razinu ravnoteže.

U desetljećima koja su slijedila nakon Drugog svjetskog rata tvrdilo se da je obrascu “procvata i propasti” došao kraj. Unatoč tome, od 1945. do 1975. je samo u SAD-u bilo sedam usporavanja gospodarstva, a do 1970-ih je svjetska ekonomija opet bila pred strašnim problemima. Kejnzijanska rješenja, koja ionako zapravo nisu ni bila potrebna tijekom većine 1950-ih i 1960-ih, pokazala su se neefikasnima suočena s krizom. Stimuliranje potražnje i povećavanje državnih zajmova radi financiranja investicija kao da je proizvodilo samo spiralnu inflaciju. Kejnzijanska je ortodoksija odbačena. Ekonomisti i političari su se na koncu ponovno vratili novim verzijama klasičnih i marginalističkih teorija – monetarizmu, neoliberalizmu itd. I opet je rečeno da je “procvatu i propasti” došao kraj. Od tada je gospodarstvo SAD-a doživjelo recesije 1980-2, 1990-1. i 2001-3. Kako ovo pišemo, ulazimo u novi globalni pad gospodarstva, s prvom kontrakcijom svjetskoga gospodarstva od 1930-ih, pri čemu se dosta govori o “kraju neoliberalizma” i “povratku Keynesu”.

Marxove teorije nude drugačije razumijevanje krize. Za marksiste je kapitalizam neplanski sustav, temeljen na profitu umjesto na potrebi i na natjecanju umjesto na suradnji. Prožet je unutarnjim proturječnostima koje vode u cikluse procvata i propasti. No također postoje i dugoročne tendencije koje mogu bumove skratiti i učiniti površnima, a recesije produžiti i učiniti još ozbiljnijima. Dok kejnzijanizam i klasična ekonomija u kapitalizmu vide vječni sustav, marksisti ga, nasuprot tome, smatraju sustavom koji je nastao u jednom trenutku u povijesti i koji može dovesti do drugoga sustava – bilo katastrofom uslijed siromaštva i rata ili kroz njegovo zbacivanje i uspostavu socijalističkoga društva.

Prema marksističkom gledanju kontradikcije se kapitalizma ne mogu izgladiti. One vode do ponavljajućih kriza, nakon kojih slijede razdoblja novih procvata. Poslovni su ciklusi dio same potke kapitalizma. Dok je ekonomija u razdoblju procvata, blijede sjećanja na prethodeću recesiju, a političari se natječu u preuzimanju zasluga za novo “zlatno doba”. Radnici se privlače u nove poslove, plaće mogu rasti dok nezaposlenost pada, a investicije rastu. No istodobno procvat počinje stvarati uvjete za propast. Kompetitivna akumulacija vodi do agresivna smanjivanja cijena. Najmanje efikasni kapitalisti mogu propasti, kao i oni koji su prerano investirali i potrošili previše na opremu. Na vrhuncu buma rast troškova rada može uzdrmati profite, a nestašica nekih proizvoda može stvoriti probleme, dok kod drugih proizvoda, u profitabilnim područjima, može doći do prevelike produkcije i nemogućnosti da se prodaju.

Isprva se samo nekoliko kompanija uspaniči oko margine profita i smanji proizvodnju. No kapitalizam je sistem u kojem su različiti proizvođači povezani karikama tržišne interakcije. Što utječe na jednog kapitalista, s vremenom se širi i na ostale. Kako prvi kapitalist počinje smanjivati proizvodnju, to pogađa njihove dobavljače. Nakon toga kompanije počinju otpuštati radnike pa pada i potražnja za potrošačkim proizvodima, što pogađa još kompanija. Tako se, primjerice, kriza koja počne propašću velike tvornice automobila prvo širi na njezine dobavljače, proizvođače komponenata kao što su sigurnosni pojasi i retrovizori. Zatim se širi na proizvođače plastike, metala i stakla, pa na trgovine, pekarnice i tiskare koje ovise o svim tim grupama radnika koji kupuju njihove proizvode.

Ali tu nije kraj. Rastuća recesija stvara uvjete za sljedeći bum. Kako radnici gube posao, plaće padaju, a neprofitabilne kompanije propadaju, tako se kapital obezvrjeđuje. Neki kapitalisti propadaju ili moraju rasprodati robu koju su proizveli za djelić očekivane cijene. Radničke plaće se snižavaju pod pritiskom prijetnje nezaposlenosti. Kapitalisti koji opstanu mogu kupiti strojeve, sirovi materijal i neprodanu robu, pa i radnu snagu puno jeftinije nego prije. Na koncu se kompanije koje su opstale počnu osjećati dovoljno samopouzdanima da počnu investirati i tako dolazi do novoga buma. Lukaviji su zagovornici kapitalizma itekako svjesni mogućnosti koje donosi kriza.

Howard Davies, ravnatelj London School of Economics, je u članku u Financial Timesu u jesen 2008. savjetovao kapitaliste kako da se nose s nadolazećom recesijom:

Menadžerske strukture morat će se iznova učiti delikatnoj umjetnosti opstanka. Je li to samo savjet iz očaja? Ne baš. Pod okriljem se tame, da se tako izrazimo, mogu učiniti i pozitivne stvari. Kompanije mogu lakše dobiti potporu za rezanje troškova. Mogu se dobro pozicionirati za razdoblje oporavka kada dođe, a mora doći.

Drugim riječima, napadnite radnike da povećate profite, pokušajte preživjeti recesiju i onda pokupujte sve živo od svojih rivala koji su propali.

Detalji su svakoga ciklusa drugačiji te je stoga, da bi se razumjelo pojedinačne krize, potrebno prolaziti kroz statistike, podatke i komentare srednjostrujaških ekonomista. No isto je tako važno shvatiti da do fenomena procvata i propasti (boom and bust) dolazi zbog problema inherentnih kapitalizmu, a ne zbog nekih izvanjskih faktora. Čak i kad je sustav u razmjerno zdravu stanju, i opet je za nj tipičan model “stani-kreni”. Tako je i za dugog buma 1950-ih i 1960-ih, koji se često naziva “zlatnim dobom” kapitalizma, svejedno bilo ciklusa u kojima je ekonomija rasla i onih u kojima je usporavala, iako ti ciklusi tada nisu bili toliko destruktivni kao u drugim razdobljima.

Katkada kriza koja je potrebna da bi povratila “zdravlje” sistemu može biti doista ozbiljna. Razina profita se može djelomično obnoviti u krizi, ali obično se ne obnovi do razine prethodnoga buma. I tako, dok profiti rastu i padaju tijekom ciklusa, prosječna razina profita može opadati od ciklusa do ciklusa, kao što se dogodilo u periodu nakon Drugog svjetskog rata dok je organska kompozicija kapitala postupno rasla kroz dva desetljeća. Potpuna obnova razine profita može zahtijevati vrlo ozbiljnu krizu, primjerice duboku krizu 1930-ih, u kojoj je golema količina kapitala nestala u gospodarskom kolapsu i globalnom ratu. Samo je to, uz povećanu državnu kontrolu nad ekonomijama tijekom priprema za rat i samog rata, moglo utrti put za obnovu razine profita te postaviti temelje za novi procvat.


Joseph Choonara

Preveo: Drago Markiša

Vezani članci

  • 20. rujna 2020. Resetiranje države blagostanja "Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."
  • 20. rujna 2020. Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada "Povjerenstvo koje je u potpunosti sačinjeno od osoba sa življenim iskustvom sustava socijalnih naknadi pokrenulo je radni plan kako bi preuredilo sustav socijalne sigurnosti."
  • 20. rujna 2020. Sto godina Addisonovog zakona "Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."
  • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom "Jednom kada prihvatimo da smo svi uvučeni u probleme s kojima se suočava cijeli svijet, njihovo rješavanje postaje puno zahtjevniji zadatak od pukog svrgavanja neke tajne kabale. Međutim, to ipak znači da možemo adresirati i ponuditi bolja objašnjenja i rješenja za stvarne svjetske probleme i iskustva zbog kojih ljudi mogu završiti u zečjoj rupi ekstremno desnih teorija zavjere."
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini "Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije."
  • 6. rujna 2020. Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad "Film Asistentica, redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe."
  • 6. rujna 2020. Striptizete su radnice koje imaju moć sindikalnog udruživanja "Striptizetama i vozačima_cama Ubera zajednička je barem jedna stvar: žrtve su pogrešne klasifikacije svojih šefova, koja sve više uzima maha. Međutim, Brandi Campbell, plesačica za odrasle iz Ohia, borila se protiv takve prakse na sudu i pobijedila. Zakon je u tom pogledu jasan: striptizete su radnice koje imaju pravo na sindikalno udruživanje i štrajk."
  • 6. rujna 2020. Pesticidi ubrzavaju širenje smrtonosnih parazita "Čak i niske koncentracije pesticida mogu povećati transmisiju i oslabiti napore da se obuzda druga najčešća parazitska bolest"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve