Ljetna škola – Joseph Choonara: Kapitalizam i kriza

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon priloga o Argentini, donosimo prijevod teksta poglavlja “Kapitalizam i kriza”, iz knjige Josepha Choonare Unravelling Capitalism. A Guide to Marxist Political Economy, Bookmarks Publications, London 2009.



Tri su osnovna pristupa razumijevanju ekonomskih kriza. Prvi je pristup onaj klasičnih teoretičara 19. st. koji su prvi pokušavali shvatiti funkcioniranje kapitalizma. Oni su mislili da se sustav u načelu sâm regulira i da to vodi do neke vrste ravnoteže. Adam Smith, jedan od najvećih klasičnih teoretičara, govorio je da kapitalista vodi “nevidljiva ruka” tržišta: “Vodeći se svojim interesima on često promiče interese društva učinkovitije nego da ih doista namjerava promicati”.

Neoklasični ekonomisti koji su slijedili, i koji su imali premoć sve do 1930-ih, odbijali su zamisli Adama Smitha i Davida Ricarda o radnoj teoriji vrijednosti. Umjesto toga su zasnivali svoje teorije na idejama marginalizma što su se koncentrirale na fluktuacije tržišnih cijena pod utjecajem promjena u ponudi i potražnji, koje se moglo razumjeti primjenom matematičkih metoda. No ipak su prihvaćali dosta od klasičnoga pristupa što se tiče mehanizama automatskoga ekvilibrija. To je uključivalo i Sayov zakon (“ponuda stvara potražnju”). Ekonomist John Maynard Keynes napisao je 1938. o tom zakonu: “Danas se ta doktrina nikad ne ističe u tom grubom obliku. No ipak još stoji u pozadini cijele… teorije koja bi bez nje propala.”

No u velikim je ekonomijama ipak od klasičnoga razdoblja pa sve do 1930-ih ipak redovno dolazilo do ekonomskih kriza, recesija i usporavanja gospodarstva. Primjerice, National Bureau of Economic Research u SAD-u navodi 16 razdoblja ekonomske kontrakcije između 1854. i 1919. Kako to objasniti?

Da bi objasnili krizu, ekonomisti se često okreću izvanjskim čimbenicima, tj. faktorima izvan ekonomije same. Tako bi se kriza možda mogla objasniti kakvom abnormalnosti ljudske psihe. Možda bi problem moglo biti miješanje države u tržište – to je polazište koje su oživjeli Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka u programima strukturalne prilagodbe što su ih u 1980-ima nametnuli dijelu Trećega svijeta. Jedan je pak ekonomist, William Stanley Jevons, mislio da bi krize mogle uzrokovati sunčeve pjege (naziv sun spot (“sunčeva pjega”) i danas mnogi ekonomisti upotrebljavaju za “neekonomske” pojave koje mogu uzrokovati krizu). U svim se tim slučajevima ekonomija smatra prirodnim, samoregulirajućim sustavom. Neki su kasniji ekonomisti uklopili postojanje procvata i propasti (boom and bust) u svoje teorije govoreći o “poslovnim ciklusima”. Kapitalizam bi tako još uvijek bio samoregulirajuć, ali bi sada prolazio kroz ciklični obrazac svakih desetak godina, umjesto da jednostavno raste s vremenom. Takvi se ciklusi sve više smatraju “prirodnim” fenomenima. Tako se u jednom članku u Observeru u srpnju 2008. opisuje obrazac recentnih bumova i usporavanja te se govori o “prirodnim ‘poslovnim ciklusima'”, kao da je to nešto što se može usporediti sa smjenom godišnjih doba ili plime i oseke.

Tu je teoriju dokrajčila kriza 1930-ih koja je trajala čitavo desetljeće. Sustav je na kraju iz ponora izvukla tek masovna nezaposlenost, bankrot, drastične državne intervencije, klanje u Drugom svjetskom ratu i ponovno naoružavanje. Sve više je staru ortodoksiju zamjenjivala nova, temeljena na Keynesovim teorijama. Keynes je prihvatio mnogo toga iz marginalističkoga pristupa što se tiče onoga što se danas zove “mikroekonomska razina” (postupaka pojedinačnih kapitalista i potrošača). No njegov je pristup bio različit što se tiče “makroekonomske razine” (ponašanja ekonomije kao cjeline). Prema njemu, sustav jest težio ravnoteži, ali ta je ravnoteža mogla biti utemeljena ili na masovnoj nezaposlenosti i stagnaciji ili na punoj zaposlenosti i rastu. Države moraju intervenirati u gospodarstvo izravno ulažući i potičući potražnju da bi izgladile poslovne cikluse i osigurale pravu razinu ravnoteže.

U desetljećima koja su slijedila nakon Drugog svjetskog rata tvrdilo se da je obrascu “procvata i propasti” došao kraj. Unatoč tome, od 1945. do 1975. je samo u SAD-u bilo sedam usporavanja gospodarstva, a do 1970-ih je svjetska ekonomija opet bila pred strašnim problemima. Kejnzijanska rješenja, koja ionako zapravo nisu ni bila potrebna tijekom većine 1950-ih i 1960-ih, pokazala su se neefikasnima suočena s krizom. Stimuliranje potražnje i povećavanje državnih zajmova radi financiranja investicija kao da je proizvodilo samo spiralnu inflaciju. Kejnzijanska je ortodoksija odbačena. Ekonomisti i političari su se na koncu ponovno vratili novim verzijama klasičnih i marginalističkih teorija – monetarizmu, neoliberalizmu itd. I opet je rečeno da je “procvatu i propasti” došao kraj. Od tada je gospodarstvo SAD-a doživjelo recesije 1980-2, 1990-1. i 2001-3. Kako ovo pišemo, ulazimo u novi globalni pad gospodarstva, s prvom kontrakcijom svjetskoga gospodarstva od 1930-ih, pri čemu se dosta govori o “kraju neoliberalizma” i “povratku Keynesu”.

Marxove teorije nude drugačije razumijevanje krize. Za marksiste je kapitalizam neplanski sustav, temeljen na profitu umjesto na potrebi i na natjecanju umjesto na suradnji. Prožet je unutarnjim proturječnostima koje vode u cikluse procvata i propasti. No također postoje i dugoročne tendencije koje mogu bumove skratiti i učiniti površnima, a recesije produžiti i učiniti još ozbiljnijima. Dok kejnzijanizam i klasična ekonomija u kapitalizmu vide vječni sustav, marksisti ga, nasuprot tome, smatraju sustavom koji je nastao u jednom trenutku u povijesti i koji može dovesti do drugoga sustava – bilo katastrofom uslijed siromaštva i rata ili kroz njegovo zbacivanje i uspostavu socijalističkoga društva.

Prema marksističkom gledanju kontradikcije se kapitalizma ne mogu izgladiti. One vode do ponavljajućih kriza, nakon kojih slijede razdoblja novih procvata. Poslovni su ciklusi dio same potke kapitalizma. Dok je ekonomija u razdoblju procvata, blijede sjećanja na prethodeću recesiju, a političari se natječu u preuzimanju zasluga za novo “zlatno doba”. Radnici se privlače u nove poslove, plaće mogu rasti dok nezaposlenost pada, a investicije rastu. No istodobno procvat počinje stvarati uvjete za propast. Kompetitivna akumulacija vodi do agresivna smanjivanja cijena. Najmanje efikasni kapitalisti mogu propasti, kao i oni koji su prerano investirali i potrošili previše na opremu. Na vrhuncu buma rast troškova rada može uzdrmati profite, a nestašica nekih proizvoda može stvoriti probleme, dok kod drugih proizvoda, u profitabilnim područjima, može doći do prevelike produkcije i nemogućnosti da se prodaju.

Isprva se samo nekoliko kompanija uspaniči oko margine profita i smanji proizvodnju. No kapitalizam je sistem u kojem su različiti proizvođači povezani karikama tržišne interakcije. Što utječe na jednog kapitalista, s vremenom se širi i na ostale. Kako prvi kapitalist počinje smanjivati proizvodnju, to pogađa njihove dobavljače. Nakon toga kompanije počinju otpuštati radnike pa pada i potražnja za potrošačkim proizvodima, što pogađa još kompanija. Tako se, primjerice, kriza koja počne propašću velike tvornice automobila prvo širi na njezine dobavljače, proizvođače komponenata kao što su sigurnosni pojasi i retrovizori. Zatim se širi na proizvođače plastike, metala i stakla, pa na trgovine, pekarnice i tiskare koje ovise o svim tim grupama radnika koji kupuju njihove proizvode.

Ali tu nije kraj. Rastuća recesija stvara uvjete za sljedeći bum. Kako radnici gube posao, plaće padaju, a neprofitabilne kompanije propadaju, tako se kapital obezvrjeđuje. Neki kapitalisti propadaju ili moraju rasprodati robu koju su proizveli za djelić očekivane cijene. Radničke plaće se snižavaju pod pritiskom prijetnje nezaposlenosti. Kapitalisti koji opstanu mogu kupiti strojeve, sirovi materijal i neprodanu robu, pa i radnu snagu puno jeftinije nego prije. Na koncu se kompanije koje su opstale počnu osjećati dovoljno samopouzdanima da počnu investirati i tako dolazi do novoga buma. Lukaviji su zagovornici kapitalizma itekako svjesni mogućnosti koje donosi kriza.

Howard Davies, ravnatelj London School of Economics, je u članku u Financial Timesu u jesen 2008. savjetovao kapitaliste kako da se nose s nadolazećom recesijom:

Menadžerske strukture morat će se iznova učiti delikatnoj umjetnosti opstanka. Je li to samo savjet iz očaja? Ne baš. Pod okriljem se tame, da se tako izrazimo, mogu učiniti i pozitivne stvari. Kompanije mogu lakše dobiti potporu za rezanje troškova. Mogu se dobro pozicionirati za razdoblje oporavka kada dođe, a mora doći.

Drugim riječima, napadnite radnike da povećate profite, pokušajte preživjeti recesiju i onda pokupujte sve živo od svojih rivala koji su propali.

Detalji su svakoga ciklusa drugačiji te je stoga, da bi se razumjelo pojedinačne krize, potrebno prolaziti kroz statistike, podatke i komentare srednjostrujaških ekonomista. No isto je tako važno shvatiti da do fenomena procvata i propasti (boom and bust) dolazi zbog problema inherentnih kapitalizmu, a ne zbog nekih izvanjskih faktora. Čak i kad je sustav u razmjerno zdravu stanju, i opet je za nj tipičan model “stani-kreni”. Tako je i za dugog buma 1950-ih i 1960-ih, koji se često naziva “zlatnim dobom” kapitalizma, svejedno bilo ciklusa u kojima je ekonomija rasla i onih u kojima je usporavala, iako ti ciklusi tada nisu bili toliko destruktivni kao u drugim razdobljima.

Katkada kriza koja je potrebna da bi povratila “zdravlje” sistemu može biti doista ozbiljna. Razina profita se može djelomično obnoviti u krizi, ali obično se ne obnovi do razine prethodnoga buma. I tako, dok profiti rastu i padaju tijekom ciklusa, prosječna razina profita može opadati od ciklusa do ciklusa, kao što se dogodilo u periodu nakon Drugog svjetskog rata dok je organska kompozicija kapitala postupno rasla kroz dva desetljeća. Potpuna obnova razine profita može zahtijevati vrlo ozbiljnu krizu, primjerice duboku krizu 1930-ih, u kojoj je golema količina kapitala nestala u gospodarskom kolapsu i globalnom ratu. Samo je to, uz povećanu državnu kontrolu nad ekonomijama tijekom priprema za rat i samog rata, moglo utrti put za obnovu razine profita te postaviti temelje za novi procvat.


Joseph Choonara

Preveo: Drago Markiša

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve