Govor T.J. Clarka s prosvjeda na Kalifornijskom sveučilištu

T.J. Clark Kako smo već pisali, Kalifornijsko se sveučilište ove godine suočava s drastičnim rezanjima budžeta, otkazima i rastom školarina – zbog čega su prošli tjedan studenti, nastavnici i radnici odlučili prvi dan nastave obilježiti velikim zajedničkim prosvjedom koji je obuhvatio svih deset kampusa Kalifornijskog sveučilišta. Pritom su se okupljenim prosvjednicima obratili neki od istaknutih profesora Kalifornijskog sveučilišta, među kojima i T.J. Clark, profesor povijesti umjetnosti na Berkeleyu. Ovim putem objavljujemo prijevod njegova govora.


Zovem se Timothy Clark. Na Berkeley sam došao 1988. i 21 godinu koju sam ovdje proveo poučavajući i istražujući smatram s mnogo aspekata najinspirativnijim periodom mog života. Stoga su, kao što možete zamisliti, moji osjećaji bolno proturječni, gledajući u stare i nove prijatelje. Čast je i privilegija održati prvi govor u ovoj prilici, ali istovremeno i tragedija.

Dozvolite da najprije krenem s počastima. Ovo što vidim preda mnom – transparenti, lica, zahtjevi – predstavlja sveučilišni život kako ga ja poimam. Sveučilište je ono koje zauzima poziciju u javnoj sferi – odmičući se od akademskih vijećnica, otklanjajući žargon poduzetnika i tražitelja patenata, te podsjećajući nas što sveučilište uistinu jest. Sveučilište nije ime tržišne marke. Ono nije pokrovna organizacija 150 specificiranih korporativnih laboratorija koji sadrže fakultete koji se nastoje nagoditi s ulagačima o tome koliko će mnogo, ili koliko malo, novoproizvedenog znanja biti smjesta »privatizirano«. Sveučilište – javno sveučilište – nije završni stadij obrazovanja za sinove i kćeri sve manjeg broja onih koji su u mogućnosti priuštiti si pristojbe. Sveučilište ne gradi svoju budućnost preko leđa svojih najranjivijih članova – muškaraca i žena koji naše radne prostore održavaju čistim, sigurnim i primjerenim za funkcioniranje. Sveučilište – i to je posljedni i vitalni element sveučilišnog moralnog i intelektualnog života – ne sagledava svoju krizu izolirano od one koja ugrožava državu u cjelini. Ono zna što se događa u učionicama i u Richmondu i u Oaklandu i u San Joseu. Ono suosjeća s očajem onih kojima su Sustav kalifornijskih javnih fakulteta (California Community Colleges System) ili Kalifornijsko državno sveučilište (California State University) nudili priliku napredovanja, i koji sada promatraju kako im se kolegiji ukidaju, a zgrade zatvaraju. I sve to – i to je upravo ono neoprostivo – u zemlji gdje koncentracija privatnog i korporativnog bogatstva ostaje enormna, ali ju je propali politički sustav gurnuo preko granica čak i u ovom trenutku kad je u pitanju sam život ili smrt našega društva.

Ljudi će reći da u usporedbi s težinom situacije na razini zemlje sveučilištima još dobro i ide. Na takav prigovor imam dva odgovora. Prvo, naravno da ne tvrdimo kako trpimo u jednakoj mjeri kao i oni istinski obespravljeni i ranjivi koji podnose najjače posljedice državne finacijske propasti. Obznanjujemo stvari kojima još uvijek raspolažemo – ali, u isto vrijeme znamo da je sustav javnog obrazovanja u velikoj zemlji poput Kalifornije kompleksna, međuzavisna jedinica, i da se trebamo boriti svime čime možemo, bez isprika, kako bismo ga sačuvali kao cjelinu. Sustav Kalifornijskog sveučilišta (University of California) dragocjeni je resurs – javni resurs – koji je građen dulje od stoljeća novcima poreznih obveznika, sredstvima priskrbljenim od privatnih i odrješitih darivatelja, te intelektualnom energijom generacija studenata, profesora i osoblja. Država koja normalno razmišlja ne uništava takve resurse kad situacija zagusti.

Ali upravo to se događa. Koliko su puta u protekla dva tjedna studenti naišli na zatvorena vrata svog odsjeka kada su hitno trebali savjet oko kolegija i obaveza – »zbog nedostatka osoblja«? Koliko ste se puta morali prisjetiti da biste, ako želite učiti u knjižnici nadolazećeg vikenda – ta osnovna potreba sveučilišnog života – morali ponovno razmisliti o toj opciji jer si knjižnice na Berkeleyu ne mogu priuštiti da budu otvorene subotom i nedjeljom (za razliku od onih na Mississippijskom ili Aljaškom sveučilištu)? Jedna mi je kolegica jučer prepričala konverzaciju koju je vodila – jednu od mnogih sličnih ovog tjedna – s povjerljivim i privrženim članom osoblja u njezinoj zgradi kojeg je mimoišao otkaz koji ju je očajnički upitao: »Kako bih ja sad trebao raditi ovaj posao? Kako jedna osoba može spriječiti propadanje cijelog pogona do točke s koje neće biti povratka?«.

Nije vrijeme za denuncijatorsku politiku. Svjestan sam da su dekani i predsjedavajući mnoge od ovih odluka donijeli pod prisilom i da ne vide drugi način da obave ono što im je naloženo s vrha. Ali ono što me tjera da se gušim od bijesa je situacija koju proživljavamo i koja je rezultat generalne strategije. Ona je destruktivna i duboko nepoštena. Previše se približava – ako mogu posuditi zloglasnu frazu poznatog člana našeg fakulteta – modelu kriznog upravljanja zvanim »organska propast«. I ako naši vođe iz Predsjedničkog ureda sveučilišta misle da će nas na kraju iscrpiti koristeći najstariju taktiku reakcionarnog scenarija – Podijeli, Zavaraj, Prikrij, Demoraliziraj – duboko se varaju. Mi ćemo uzvratiti.

Konačno, dozvolite mi izložiti jednostavan ocrt alternative. Shvaćamo da smo u stanju krajnje nužde i mnogi od nas voljni su pomoći pozabaviti se time. Što želimo? Kako možemo nastupiti kao aktivni sudionici u procesu rekonstrukcije?

Pa, kad bi nam se izložio pošten i transparentan i koherentan plan očuvanja javnih sveučilišta u teškim vremenima… kad bi taj plan uistinu uračunavao podjelu žrtava – u kojem favorizirani projekti, napuhani građevinski programi i skriveni generalni troškovi ne bi bili izvan dosega pri raspravljanjima o uštedama… kad bi se dijelove sustava Kalifornijskog sveučilišta koji stvaraju profit (usput, takvi zaista postoje) upitalo – možda i samo privremeno, zbog situacije istinske nužde – da doprinesu dijelom svog suviška hitnim potrebama sveučilišne nastavne jezgre… kad bi zaštita istinske ekonomske, rasne i etničke raznolikosti studentskog tijela Kalifornijskog sveučilišta bila apsolutni prioritet, nepregovorivi dio našeg institucionalnog karaktera… kad bi bilo jednostavno nepomislivo da će sveučilišnu budućnost, kao što Yudof[1] i upravno vijeće planiraju, krojiti komisija profesionalnih obrazovnih menadžera i tehničara koji rijetko ili nikad ne kroče u učionice ili laboratorije…

Tada bismo nastupili. I to se, moji prijatelji, još može dogoditi. Trenutno smo blizu kolapsa i nitko se ne pretvara da će izlazak iz tog stanja biti bezbolan. Mnogo toga ovisi o široj državnoj politici. Na nama je zastupati slučaj javnih sveučilišta – za javno obrazovanje – u demokraciji koja je u krizi. Kriza je stvarna. Ali krize stvaraju odabire. Bacaju svjetlo na menadžere i menadžerski novozbor. Omogućuju drugačiju viziju. Podsjećaju nas zašto smatramo da je poučavanje, učenje i stvaranje novog znanja važno – zašto je ono od vitalnog interesa za društvo u cjelini – i pozivaju nas na borbu kako bismo sačuvali prostor u kojem je takav napredak moguć. Borba je počela.
Preneseno s portala infinite thøught
S engleskoga preveo: Goran Pavlić

1 Mark Yudof, rektor Kalifornijskog sveučilišta

Povezano: U izdanju Guardiana od 4. listopada 2009. pročitajte reakciju Judith Butler na događanja na Kalifornijskom sveučilištu: Spasite kalifornijska sveučilišta!

Vezani članci

  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve