Ljetna škola – Monica Bruckman: Neka ti siromašni Peruanci prestanu prosjačiti!

Novo izdanje Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi pregled situacije u Peruu kroz tekst Monice Bruckman – sociologinje i istraživačice s područja političkih znanosti. Jaka državna represija u toj zemlji proizvodi kontraefekt – stanovništvo ustaje protiv privatizacije prirodnih i energetskih resursa, kao i protiv čitavog niza neoliberalnih mjera. Prijevod teksta preuzet je iz ovogodišnjeg rujanskog izdanja Le Monde diplomatique-a, a objavljen je i u Skripti br. 48.


U veljači 2008., dva seljaka pogubili su pripadnici policije koja je trebala spriječiti blokadu cesta tijekom poljoprivrednog štrajka u regiji Ayacucho. Nekoliko dana kasnije, peruanski predsjednik Alan Garcia je izjavio: “Policija je djelovala s mnogo uvjerenja i odlučnosti i ja joj čestitam, to je jako dobro da brani Peru. Neka to posluži kao lekcija onima koji javno potiču na štrajk i nemire, neka znaju kamo to vodi”.[1]

Te se prijetnje oslanjaju na zakonski aparat osnovan u vrijeme vlade Alberta Fujimorija, koji je vlada Alana Garcije još pojačala. Njime se dopušta kriminalizacija socijalnih pokreta i nekažnjavanje oružanih snaga u represivnim akcijama. Jednako kao policija, imaju ovlasti da slobodno koriste oružje protiv prosvjednika i ne moraju odgovarati pred zakonom zbog prouzročenih ranjavanja i smrti. Demonstranti se smatraju “nasilnicima” i mogu dobiti 25 godina zatvora. Vlasti koje podupiru štrajkove također se osuđuju zbog “nasilja”. Svatko može biti uhićen bez naloga i deset dana ostati bez kontakta s vanjskim svijetom. Policija može intervenirati u istragama bez odobrenja tužitelja. Fujimorijeva vlada pozivala je u pomoć paravojne skupine, dok je Garcia stvorio pravni okvir koji ozakonjuje njihove aktivnosti.

Osnovana 1920-ih, Američka narodna revolucionarna alijansa (APRA), stranka šefa države, s vremenom je doživjela važne ideološke preobrazbe. Antiimperijalističku koncepciju njezina osnivača Victora Raula Haye de la Torrea zamijenila je Garcijina doktrina, takozvanog “vrtlareva psa”: onoga koji ne jede i sprečava druge da jedu.[2] Još 2007. ukorio je siromašne: “Moraju prestati prosjačiti, jer ih to pretvara u parazite”.[3] Poistovjetivši socijalne pokrete, domoroce, ekologe i ljevicu s tim “vrtlarevim psom”, predsjednik Garcia definirao ih je kao neprijatelje svoje politike “modernizacije”.

Ta je “modernizacija” velikim dijelom pripremljena u sklopu bilateralnih pregovora oko Sporazuma o slobodnoj trgovini, potpisanog 4. prosinca 2007. sa Sjedinjenim Državama. Ondje nalazimo klasične sastojke neoliberalizma: privatizacija prirodnih i energetskih resursa; davanje koncesija u središtu amazonske šume radi privlačenja privatnog kapitala; prodaja zemlje seoskih i domorodačkih zajednica; jačanje rudarske industrije, zahvaljujući smanjenju poreza koji pritišće tu djelatnost; privatizacija voda namijenjenih poljoprivrednom navodnjavanju… Čak je i more djelomice ustupljeno velikim tvrtkama.

Kad je riječ o Peruu, privatizacija domorodačke zemlje ne predstavlja samo ekonomski problem – što bi već samo po sebi bilo dovoljno teško. Time se napada određeni pogled na svijet. Zemlja za Indijance predstavlja ne samo sredstvo za proizvodnju koje im je oduzeto još na početku europske kolonizacije, nego i prostor na kojem – kako oni kažu – “naša djeca mogu živjeti” i “biti sretni”. To je filozofija u kojoj očuvanje okoliša jednostavno znači obranu života.

Zato je došlo do borbe koju vode protiv dekreta 1090 (zakon o šumama i šumskoj fauni) i 1064 (pravni režim za eksploataciju poljoprivrednog zemljišta) kojima se odobrava trgovina Amazonijom i zajedničkom zemljom. Dvanaest mjeseci narodnih prosvjeda koje je vodilo Međuetničko udruženje za razvoj šume (AIDESEP) tražeći povlačenje tih zakona prethodilo je regionalnom štrajku koji je trajao gotovo šezdeset dana. Na prijedlog AIDESEP-ao održavanju okruglog stola radi započinjanja pregovora, vlada je odgovorila uvođenjem izvanrednog stanja.

Petoga lipnja u Bagui, intervencija snaga reda kojom se željelo ukloniti nekoliko tisuća domorodaca koji su blokirali prometnice pretvorila se u dramu: ubijena su 24 policajca i 10 civila (nepoznat broj ljudi je nestao). Garcia je optužio “subverzivne” elemente, spomenuo je “brižljivo pripremljenu akciju protiv Perua” i implicitno je optužio bolivijskog predsjednika Eva Moralesa i venecuelskog predsjednika Huga Chaveza da su potaknuli indijansku pobunu. Ali vlada je odbila osnovati istražnu komisiju, što je tražio domorodački pokret. S razlogom… 7. kolovoza, tužiteljica Luz Marleny Rojas Mendez hrabro je, na vlastitu inicijativu, započela istragu protiv 16 časnika, među kojima su bila i dva generala, svi pripadnici državne policije, koje je optužila za pretjeranu upotrebu sile, budući da su domoroci “za svoju obranu koristili samo rudimentarno oružje (koplja), koje se stalno upotrebljava, te predmete poput kamenja i štapova”.

Na geopolitičkom planu, Peru ima stratešku važnost za američku i latinoameričku desnicu. Odatle mogu slobodno djelovati protiv ljevičarskih vlada koje prijete njihovim interesima. Tako je politički azil dobio Manuel Rosales, bivši oporbeni kandidat na venecuelskim predsjedničkim izborima, koji je u bijegu nakon otvaranja postupka zbog nezakonitog bogaćenja. Ili pak Jorge Torres Obleas, bivši bolivijski ministar protiv kojeg se u njegovoj zemlji vodi sudski postupak zbog sumnje da je umiješan u smrt 63 osobe, za vrijeme demonstracija protiv predsjednika Gonzala Sanchesa de Lozade u El Altu 2003.

Peruanski teritorij postao je također središte operacija američkih oružanih snaga. Pažljivim promatranjem premještanja njihovih trupa i pomorskih jedinica otkriveno je da je od 2004. do 2009. najmanje 55.350 američkih vojnika ušlo na peruanski teritorij. I da se prosječno trajanje njihova boravka od 2006. produljilo: sa 100 na 277 dana za svaki ulazak. Obavještajne aktivnosti, “informativna podrška”, “obuka protiv narkoterorizma”, itd. – aktivnosti tih patrola koncentriraju se na zone s jakim socijalnim sukobima, a to su džungle i njihova okolica.

Obala je pak postala središte operacija Četvrte flote Sjedinjenih Država na Pacifiku. Njezine proturaketne fregate i druge pomorske jedinice provode vježbe obuke za rat na morskoj površini, u podmorju i u zraku, zajedno sa svojim kolegama iz Perua. Luke se koriste za opskrbu brodova i odmor posade.

Toj strateškoj podređenosti u odnosu na Washington pridodaje se sve veća vojna integracija između Perua i Kolumbije. Ona se konkretno provodi zajedničkim manevrima u pograničnim zonama. U te su manevre uključene zračne operacije, uspostava komunikacijskih kanala i koordinacijskih postupaka kao i obuka glavnih stožera. U prvom polugodištu 2009. provedene su četiri zajedničke vježbe, upravo u regiji u kojoj djeluju patrole vojske Sjedinjenih Država.

Apsolutna potpora peruanske vlade otvaranju američkih vojnih baza u Kolumbiji i stalno učvršćivanje veza s predsjednikom Alvarom Uribeom Limu pretvaraju u sastavni dio bedema protiv napredovanja ljevice u Ekvadoru, Boliviji i Venezueli.

Povijesno gledano, peruanski socijalni pokreti raspolažu golemim potencijalom za mobilizaciju i prosvjede. 1978. su izazvali pad vojne diktature Francisca Moralesa Bermudesa, a 2000. Fujimorijeva režima. Malo im je nedostajalo da 1985. dođu na vlast, s Alfonsom Barrantesom, kandidatom Ujedinjene ljevice (IU). Poduprijevši kampanju Ollande Humale na posljednjim izborima 2006., omogućili su Nacionalističkoj stranci da postane druga snaga u zemlji.

Polarizacijom koju proizvodi, brutalna politika Alana Garcije stvara uvjete za ofenzivu naprednih političkih organizacija. Represija je moćno oružje, ali istodobno i vrlo opasno: može se, naime, okrenuti protiv onih koji je koriste.



Monica Bruckman



1 La Republica, Lima, 21. veljače 2008.

2 Alan Garcia, “El sindrome del perro del hortelano”, El Comercio, Lima 28. 10. 2007.

3 “Peru: el presidente Alan Garcia pide a los pobres ‘que dejen de pedir'”, Diarioexterior.com 25. veljače 2007.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve