Joshua Clover: Pet aksioma za poduzimanje akcija na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu

1. Pokušaji dijaloga od strane uprave su strategije kojim nas pokušavaju ušutkati
2. Jedna akcija, jedan zahtjev
3. Policija nema pristup kampusu
4. Nastavno osoblje neka bude uz studente a protiv uprave, u suprotnom neka se makne s puta
5. Povijest stvaraju oni koji se suprotstavljaju
Da bi se sav ovaj proces mogao odviti uz najbolje namjere, ne smije doći do ugrožavajućih situacija. Pregovori se ne mogu odvijati uz prisutnost specijalne policije, ni kada je policija prisutna, ni skrivena, ni na pet ni na sto pedeset metara udaljenosti. Policijski kordoni koji su bili prisutni u dvorani Mrak 19. studenoga savršeno su opisivali mnogo dublji kontekst cijele situacije. Prije dva tjedna govorio sam o “nama” i “njima”, tim terminima sam pokušao pojasniti neprijateljstvo između onih koji žele privatizirati obrazovanje i naše živote i onih koji na to ne pristaju. To neprijateljstvo predstavlja put naše borbe – od privatnog i zatvorenog do javnog i otvorenog. Policija je tada napravila sličan put. Policajci vjerojatno ne žele biti tamo ništa više nego vi kad sudjelujete u ovoj borbi, ali su plaćeni za to da osiguraju da privatno ostane privatno, da put ostane otvoren i da se to ne dovodi u pitanje. Uprava će pričati dok slušatelji umiru od dosade, no samo jedan pokušaj da se kaže da nećemo napustiti zgradu koja je naša, a ne njihova, pa čak i ako niste nikakva prijetnja, nenaoružani ste i pristojni, okružit će vas policija. Policija nije tamo da čuva mir, dapače, nema sumnje da prisutnost policije prosvjedima dodaje na opasnosti od nasilja. Policija je tamo samo zato da osigura da razlika između “našeg” i “njihovog” ostane jasna i neprobojna. Kada to dovedete u pitanje, riskirate uhićenje. Slabašnu ženu savladavaju četiri policajca i bacaju je na haubu auta. Kampus postaje posve militariziran, a uokolo šeta sedam postrojbi s palicama i psima dok kampus nadlijeće helikopter. 30 000 vojnika šalje se u Afganistan dok se školarine povećavaju za 32 posto, a radnici bivaju otpušteni. Privatizacija i militarizacija su dva konteksta istog problema, a problem je sveopća kupnja i prodaja i zastrašivanje koje vodi do toga da se tome prepustimo. Sve ovo vodi trećem aksiomu: policija i majstori privatizacije iz istog su lonca. Ako želimo zaustaviti privatizaciju ili barem očuvati tu mogućnost, moramo početi sa zahtjevom oko kojega ne smije biti pregovora: policija nema pristup kampusu. Ako bih osobno morao odabrati najvažniji od zahtjeva, odabrao bih ovaj. To je preduvjet za bilo kakav dijalog jer ako smo pod prijetnjom fizičkim nasiljem, nećemo moćini izložiti druge zahtjeve. Policija van s kampusa, u suprotnom smo ušutkani.
Bilo bi primamljivo tražiti i da se nastavno osoblje ne pojavljuje na fakultetu. Nastavno osoblje je na svoj način također uspješno ušutkavalo studente (vidi paragraf o dijalogu i razgovoru) pričajući im i privodeći ih navodnom zdravom razumu, gurajući ih podalje od akcije koju je potrebno poduzeti. Veliko je razočarenje što se nastavno osoblje ne pridružuje akciji i prepušta svu borbu sveučilištu u Sacramentu pod parolom “što dalje od mog fakulteta”, kao i činjenica da nije prepoznalo princip solidarnosti. Nastavno osoblje bi moglo imati tri moguće uloge. Nijedna od njih ne uključuje savjete studentima kako se ponašati niti pokušaje da usmjere zamah pokreta na krivi put, pa čak ni s najboljom namjerom na umu. Mislim da nastavno osoblje treba biti uz studente i radnike, a pri tome mislim na to da budu s njima i pružaju pomoć iz solidarnosti, iz zajedničke prirode ove borbe, kao drugovi, ne kao nadređeni. Mislim da nastavno osoblje može iskoristiti svoje povlastice da pritisne upravu i policiju, usmjeriti ih na pravilno ponašanje i tako pokušati stvoriti prostora da se studenti i radnici autonomno organiziraju. Mogu se i ne miješati, ako već ne vide da se borimo i za njih i da ovu borbu treba izvojevati djelima, a ne riječima. Vi ste to shvatili prije svojih nastavnika, što vam služi na čast. Četvrti aksiom koji je uperen prema mojim kolegama glasi: nastavno osoblje neka bude uz studente a protiv uprave, u suprotnom neka se makne s puta.
Zadnja točka, koja uključuje sve prethodne je o govorenju, odnosno, o tome tko treba govoriti. Više puta smo pozivani na razgovor. Svaki sastanak prodekana poziva na razgovor. Svaki dekan, svaka komisija. Puno dokaza govori u prilog činjenici da što se više govori, više se povećavaju školarine, više je otkaza, veći je domet privatizacije. Također, ovakvim metodama se bitno smanjuje mogućnost palice u bubrege ili uhićenja, ali povećava se mogućnost ignoriranja zahtjeva. Nema slobodnog govora kad je policija prisutna, kao ni kad je unaprijed odlučeno da nećete biti saslušani, kao i što smijete, a što ne smijete reći. Zapravo, govor nije dozvoljen, osim kada je u suštini oblik tišine koja odobrava sadašnju situaciju. To se predstavlja kao jedina opcija, ali to je daleko od istine. Istina je da vam nitko ne treba određivati gdje i kada, niti vas igdje pozivati. Možete reći: “Ne, danas imam druge stvari u planu.” Možete govoriti djelima. Sami odlučite gdje ćete govoriti, neka oni dođu k vama. Sada vidimo da će to i učiniti. Predsjednik govori, komisija govori, dekan govori. Sitničavi su, govore neiskreno, umotavaju stvari u jezik demokracije, nade, dijaloga i neizbježnosti. Ako itko takve priče dovede u pitanje pomoću činjenica, bit će ignoriran. Ako ih dovede u pitanje akcijom, bit će upozoren na pravila i propise. Ako ne pristanete pojaviti se na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme, bit ćete ušutkani. No, povijest također govori iz Montgomerya, Alabama 1955, iz Stonewalla 1969, iz Argentine 2001, kada su radnici okupirali tvornice i postupno ih deprivatizirali. Na svakom od tih mjesta poštovala su se pravila i propisi, svako od tih mjesta imalo je svoje dekane i komisije i svoje Lindu Katehi i Janet Gong i policiju. Unatoč tome, povijest je govorila, odnosno, ljudi su govorili i stvorili povijest, iako su okolnosti bile stvorene da ih odvrate od borbe. Odbili su odustati. U tom kontekstu, moj zadnji aksiom je povijest stvaraju oni koji se suprotstavljaju. Govorili smo kad smo se uhvatili za ruke u dvorani Mrak. Rekli smo ne. Nismo bili prvi na Sveučilištu u Davisu, a sigurno nećemo biti ni zadnji. Netko će se upitati nije li neprikladno uspoređivati borbu na fakultetu sa pokretom za ljudska prava, pokretom za prava homoseksualnih osoba ili radničkim pokretom. Možda i jest, no pogledavši dvoranu Mrak, vidio sam mnogo ljudi različitih rasa, spolnih orijentacija, zaposlenih ljudi. Ti pokreti s nama dijele život i mi im dugujemo. Vjerujem da je naša borba paralelna s njihovom i da to treba prepoznati. Ovdje se ne radi samo o poskupljenju školarina niti o porezima. Naravno, to je važno, ali ako je to jedino što nas interesira, tada se doista nemamo pravo uspoređivati s povijesnim borbama. Ako želimo biti u doticaju s tradicijom, naša obveza je mijenjati osnovne strukture koje nas žele rastaviti i podijeliti. Naša obveza je promijeniti strukture koje nas okružuju podjelama, policijom, privatizacijom. Prema njima trebamo usmjeriti svoje ne i to moramo učiniti zajedno. To je najmanje što možemo učiniti protiv dominacije nad našim životima, najmanje što možemo učiniti sami za sebe. Mislim da je vrijeme da svi progovorimo tako da nas se čuje, bez poziva i dozivanja nas k njima, ako žele biti dijelom povijesti koju sada stvaramo. Pozivam ih da to učine, da dođu na pravu stranu povijesti, izvan policijske zagrade. Njih je mnogo, ali nas je mnogo više.
objavljeno u Zarezu, 10.12. 2009.