Peter Hallward: Naša uloga u haićanskim nedaćama

Povodom katastrofalnih potresa na Haitiju, uz suosjećanje s žrtvama, donosimo prijevod teksta Petera Hallwarda “Our role in Haiti’s plight”, objavljenog 13. siječnja na guardian.co.uk. Autor, koji se duže vrijeme bavi Haitijem, razmjer uništenja i haićanske nedaće vidi kao posljedicu dugog povijesnog puta kojim je dominirala promišljena politika izrabljivanja, osiromašivanja i uplitanja od strane iste međunarodne zajednice koja sada šalje hitnu pomoć. Tako problem smješta u nešto širi kontekst koji često ostaje zanemaren uime (opravdane) histerije oko urgentnosti situacije.


Bilo koji veći grad u svijetu pretrpio bi znatnu štetu od potresa jačine onog koji je razorio haićanski glavni grad u utorak popodne, ali nije slučajnost da veći dio Port-au-Princea sada izgleda poput ratne zone. Velik dio devastacije prouzročene ovom zadnjom i najrazornijom katastrofom koja je zadesila Haiti najbolje se može razumjeti kao još jedan rezultat ljudskog djelovanja kroz dug i ružan povijesni slijed.

Zemlja se suočila s više nego dovoljno katastrofa. Stotine su poginule u potresu u Port-au-Princeu u lipnju 1770., a veliki potres 7. svibnja 1842. ubio je oko 10 000 ljudi samo u Cap-Haitiju, gradu na sjeveru. Uragani redovno pogađaju otok, zadnji su bili 2004. i ponovno 2008.; oluje iz rujna 2008. poplavile su grad Gonaïves i pomele velik dio njegove slabašne infrastrukture, usmrtivši više od tisuću ljudi i uništivši više tisuća domova. Konačni razmjer razaranja ovog potresa vjerojatno neće biti jasno vidljiv još nekoliko tjedana. Godinama će trajati završetak čak i minimalnih popravaka, a dugotrajne posljedice je nemoguće predvidjeti.

Međutim, ono što je već i sada više nego jasno, jest činjenica da će te posljedice biti ishod još dulje povijesti smišljena osiromašivanja i izvlašćivanja. Haiti se uvijek opisuje kao “najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere“. To siromaštvo je direktno nasljeđe jednog od vjerojatno najbrutalnijih sistema kolonijalne eksploatacije u svjetskoj povijesti, nastavljena kroz desetljeća sistematskog postkolonijalnog ugnjetavanja.

Plemenita “međunarodna zajednica”, koja se sada grčevito trudi poslati svoju “humanitarnu pomoć” Haitiju, uvelike je odgovorna za razmjere patnje koje sad pokušava reducirati. Još otkad je SAD zauzeo i okupirao zemlju 1915., svaki ozbiljan politički pokušaj da se Haićanima dopusti korak naprijed (riječima bivšeg predsjednika Jean-Bertranda Aristidea) “iz posvemašnje bijede u dostojanstveno siromaštvo” bio je nasilno i promišljeno blokiran od strane vlade SAD-a i nekih njezinih zemalja saveznica.

Vlada samog Aristidea (izabrana 75%-nom podrškom izbornog tijela) bila je zadnja žrtva takvog uplitanja kad je srušena međunarodno sponzoriranim državnim udarom 2004., u kojem je ubijeno nekoliko tisuća ljudi, uz veliko nezadovoljstvo većine stanovništva. Slijedom toga, UN je u zemlji održavao brojne i iznimno skupe snage za stabilizaciju i pacifikaciju.

Haiti je danas zemlja gdje, prema zadnjim dostupnim istraživanjima, oko 75% stanovništva “živi s manje od 2$ dnevno, a 56% – četiri i pol milijuna ljudi – s manje od 1$ dnevno”. Desetljeća neoliberalnih “prilagodbi” i neoimperijalnih intervencija lišila su njegovu vladu svih mogućnosti da značajno investira u svoje stanovništvo ili regulira svoju ekonomiju. Punitivni međunarodni sporazumi o trgovini i financijama osiguravaju da će takva oskudica i nemoć ostati strukturna činjenica haićanskog života u bližoj budućnosti.

Upravo to siromaštvo i ta nemoć objašnjavaju puni razmjer današnjeg užasa u Port-au-Princeu. Od kasnih sedamdesetih, nesmiljeni neoliberalni napadi na haićansku poljoprivredu potjerali su desetke tisuća malih farmera u prenatrpane gradske slumove. Iako nema pouzdanih statistika, stotine tisuća žitelja Port-au-Princea žive na užasan način u potleušicama često nesigurno podignutima u kotlinama ogoljenima od drveća. Izbor ljudi da žive po takvim mjestima i u takvim uvjetima nije sam po sebi ništa više “prirodan” ili slučajan no što je raspon nepravdi koje su pretrpjeli.

Kako ukazuje Brian Concannon, direktor Instituta za pravdu i demokraciju iz Haitija: “Ti ljudi su se našli tamo gdje jesu zbog toga što su oni ili njihovi roditelji namjerno izgurani sa sela politikama pomoći i trgovine kreiranima upravo tako da stvore veliku zarobljenu i stoga iskoristivu radnu snagu u gradovima; po definiciji to su ljudi koji si neće moći priuštiti graditi kuće otporne na potrese.” U međuvremenu, osnovna infrastruktura grada – tekuća voda, struja, ceste itd. – ostaje žalosno neadekvatna, često nepostojeća. Sposobnost vlade da osigura bilo kakvu pomoć u slučaju katastrofe je ravna nuli.

Međunarodna zajednica efektivno vlada Haitijem od puča 2004. Međutim, iste zemlje koje danas grčevito skupljaju sredstva da pošalju hitnu pomoć na Haiti, tijekom zadnjih pet godina su dosljedno glasale protiv bilo kakvog produljenja mandata misije UN-a izvan njegove neposredne vojne svrhe. Prijedlozi da se nešto tog “ulaganja” usmjeri prema smanjenju siromaštva ili poljoprivrednom razvoju su bili blokirani, u skladu s dugoročnim obrascima koji nastavljaju oblikovati distribuciju međunarodne “pomoći”.

Iste oluje koje su ubile toliko ljudi 2008. na Haitiju, pogodile su i Kubu istom jačinom, no ubile samo četvero ljudi. Kuba je izbjegla najgore učinke neoliberalne “reforme”, a njezina vlada ima sposobnost da štiti svoje ljude od katastrofa. Ako smo ozbiljni u želji da pomognemo Haitiju u ovoj zadnjoj krizi, onda bismo trebali imati ovu usporedbu na pameti. Zajedno sa slanjem pomoći, trebamo se zapitati što možemo napraviti kako bismo omogućili samoosnaživanje naroda Haitija i njegovih javnih institucija. Ako smo ozbiljni u želji da pomognemo, trebamo prestati pokušavati kontrolirati haićansku vladu, pacificirati njegove građane i eksploatirati njegovu ekonomiju. A onda trebamo početi plaćati barem za dio štete koju smo već učinili.

Peter Hallward

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 9. prosinca 2021. Domaći uradak: tri nove knjige o radu Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige bi mogle da potaknu ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i da naznače horizont za nove načine borbe.
  • 30. studenoga 2021. Staljin – revolucionarni realpolitičar i(li) grobar revolucije? Da bi se razumjelo zašto je Staljin bio toliko popularan u brojnim zemljama u kojima su postojala snažna komunistička nastojanja te zašto je četvrtinu stoljeća predstavljao utjelovljenje ideja komunizma, valja napustiti simplificirane narative utemeljene na „kultu ličnosti“, te ozbiljno pristupiti analizi struktura unutar kojih je djelovao ovaj revolucionarni realpolitičar (i istovremeni „grobar revolucije“). U tekstu koji manevrira kroz političke, strateške, pa i teorijske putanje sovjetskog konteksta, Staljinovo se ime prije svega vezuje uz dosljednu i pobjedničku antifašističku politiku, te fascinantnu (iako i vrlo problematičnu) industrijalizaciju. Tragedija staljinizma se, pak, ne promatra kroz banalni imaginarij o dvama tobože sličnima „totalitarizmima“ (fašizmu i komunizmu), već se ogleda u deprioritiziranju revolucionarnog horizonta koji je otvorila boljševička revolucija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve