Pismo potpore prosvjedu mljekara

Na plenumu održanom 23. veljače 2010., izglasana je podrška prosvjedu mljekara zakazanom za ponedjeljak, kojim se između ostalog traži povećanje otkupne cijene mlijeka sa 1,40 kuna na 3,91 kuna po litri. Kako je u međuvremenu došlo do dogovora o zaštitnoj cijeni od 2,40 kuna po litri i drugim mjerama, a predstavnici Hrvatskog saveza udruga proizvođača mlijeka izrazili zadovoljstvo te otišli prezentirati zaključke članicama nakon čega će se donijeti konačne odluke o daljnjim aktivnostima, spekulira se da, s obzirom na stajališta čelnika udruga, prosvjeda neće biti. Naša podrška u svakom slučaju stoji, kao i ponuda pomoći pri direktno demokratskom organiziranju prosvjeda.


Mljekari su za ponedjeljak 1. ožujka najavili novi štrajk pred Ministarstvom poljoprivrede. Osnovni im je zahtjev povećanje otkupne cijene mlijeka. To je samo još jedan od brojnih takvih prosvjeda u zadnje vrijeme, što jasno ukazuje na stanje hrvatske poljoprivrede i mljekarstva.

Poznata je činjenica da mljekarstvo, kao ni poljoprivreda općenito, nigdje u svijetu ne može biti uspješno bez državnih poticaja. Toga su itekako svjesne razvijene i velike zapadne zemlje koje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor. Istodobno se pak od manjih zemalja, kao što je Hrvatska, traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Europska Unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda, mlijeka itd. iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja. U Hrvatskoj je situacija za domaće proizvođače mlijeka, osim smanjenjem carina, tj. otvaranjem vanjskom tržištu, dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a ono što je možda i najviše utjecalo na loš položaj domaćih proizvođača mlijeka je privatizacija nekoć državnih mljekara. Sve su mljekare danas u privatnim rukama (katkad i u vlasništvu velikih međunarodnih korporacija). Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene mlijeka do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja hrvatskoga mljekarstva (mlijeko se uvijek može i uvoziti, bez obzira na to što će domaći proizvođači mlijeka zbog toga trpjeti strašne posljedice). Kada Vlada Republike Hrvatske kaže da ne može utjecati na otkupnu cijenu mlijeka koju postavljaju privatnici, to je potpuno točno, no to je također i posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 20 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist hrvatskih seljaka i cijeloga društva.

Iz navedenih razloga plenum Filozofskoga fakulteta daje punu potporu mljekarima da se direktnom akcijom izbore za svoja prava i da prisile kapital i državu koja radi u interesu kapitala da postupe na način koji će odgovarati malim proizvođačima mlijeka i omogućiti im pristojan život. Samo se mljekari sami mogu izboriti za ono što im pripada, nitko im to neće dragovoljno pokloniti. Na prosvjedu treba ustrajati, ako treba i oštrim mjerama (kao što je, primjerice, blokada prometnicâ traktorima), sve do ispunjenja svih zahtjeva. Iz iskustva su prethodnih prosvjeda jasne dvije stvari:

a) ne smije se pristajati na polurješenja i na birokratsko “muljanje” i
b) konačno rješenje trebaju svojim glasovima potvrditi svi prosvjednici.

Prepusti li se odlučivanje o rezultatima pregovorâ samo nekolicini profesionalnih pregovarača, kao što je dosada bio slučaj, pregovori će i opet završiti seljačkim porazom. Jedino je pravično rješenje koje onemogućuje manipulacije vlasti to da svi prosvjednici zajedno demokratski odlučuju o daljnjim akcijama i prihvaćanju ili neprihvaćanju predloženoga sporazuma.

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve