Richard Wolff: Ekonomska kriza uništava javno obrazovanje

Donosimo prijevod članka Richarda D. Wolffa, američkog ekonomista, “Ekonomska kriza uništava javno obrazovanje”. U tekstu, originalno objavljenom 18. prosinca 2009. na mrzine.monthlyreview.org, autor vrši studiju utjecaja ekonomske krize na sektor javnog obrazovanja SAD-a kroz rezanje državnih sredstava potrebnih za njegovo kontinuirano funkcioniranje te povećanje i uvođenje novih participacija, što ima kako neposredan tako i dugoročno negativan učinak po njegove korisnike.

Kapitalističke krize, osobito one ozbiljne, su analize slučaja društvenih troškova sistema. Budući da poslušnička konzervativna ekonomska profesija rijetko provodi studije takvih slučajeva, napravit ćemo jednu ovdje, fokusirajući se na to kako trenutna kapitalistička kriza šteti javnom obrazovanju. Škole kojima se smanjuje kvaliteta ostavljaju ožiljke koji traju dugo godina. One umanjuju kvalitetu vještina i znanja narednih generacija u njihovim individualnim sposobnostima kao radnika, građana, prijatelja, roditelja itd. Ništa manje nego budućnost ovog naroda je na kocki.

Na jednom kraju zemlje, u Kaliforniji, guverner Republikanske stranke reže milijarde dolara iz sredstava državnih obrazovnih institucija i programa kako bi se uhvatio u koštac s utjecajem 12%-ne stope nezaposlenosti na državne dohotke. Kalifornijsko vijeće regenata je 19. studenog 2009. izglasalo povećanje školarinâ na Sveučilištu u Kaliforniji (najvećem u državi) za 32% i nametanje sličnih povećanja u participacijama studenata diplomaca i profesionalaca. Deseci tisuća studenata ove su godine isključeni iz broja upisanih u sustav javnog visokog obrazovanja u Kaliforniji. Srozavajući studentski ekonomski uvjeti dijelom su ih primorali da se ispišu, a dijelom reagiraju na značajna povećanja u školarinama i participacijama proteklih godina. Čak i na državnim komunalnim fakultetima, participacije su lani porasle za 30%. Umjesto osiguravanja prihoda za državu od onih koji su to najviše u mogućnosti platiti i koji su ekonomski najbolje pozicionirani da prebrode trenutnu krizu, uništava se javno obrazovanje. U međuvremenu, prema Los Angeles Timesu, „tijekom protekla dva desetljeća, godišnji udio ukupnog kalifornijskog dohotka utržen od strane 1% najbogatijih porastao je sa 13,8% na 25,2%“.

Objašnjenje za ovakvo stanje stvari razotkriva temeljne probleme politike SAD-a. Političari ovise o korporacijama i bogatima za donacije i veze potrebne za izbore. Kampanje za sve glavne položaje na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini sada osobito ovise o kupnji skupog publiciteta u masovnim medijima. Promidžbene poruke kandidata moraju povlađivati idejama „zdravog razuma“, kao na primjer onima koje demoniziraju sve poreze i državne ekonomske intervencije. Te ideje promiču think tankovi, zaklade, sveučilišni instituti itd., koje također financiraju korporacije i bogati.

Političari zabrinuti za svoje karijere ne usude se tražiti dodatni državni dohodak kod korporacijâ i bogatih. Umjesto toga, režu državne servise koje njihovi pokrovitelji ne favoriziraju. A budući da djeca bogatih u sve većem broju pohađaju privatne škole ili određene elitne javne škole, političari uglavnom završe na rezanju javnog obrazovanja koje služi svima ostalima. Kako američke korporacije prebacuju sve više stručnih poslova u prekomorske zemlje, trebaju sve manje obrazovanih američkih radnika.

Na drugom kraju zemlje, na gusto naseljenom njujorškom Long Islandu, nedavna studija javnih osnovnih i srednjih škola nanovo bilježi duboke ekonomske nejednakosti ugrađene u tom dijelu sustava javnog obrazovanja u SAD. Financiranje takvih škola ovisi o lokalnim porezima na imovinu kao i pomoći federalne vlade (kao i u svim mogućnosti na koje su djeca ove države prisiljena: škole u bogatim četvrtima mogu si priuštiti daleko bolje obrazovanje nego sve ostale. Vodeći autor studije, profesorica Amy S. Wells sa Sveučilišta Columbia, piše: „U siromašnijim školama, plafon je udovoljavanje državnim propisima; za bogatije škole, čak je i akademski pod viši od plafona siromašnih škola.“. Nadalje kaže da „smo otkrili da u nekim bogatijim okruzima postoji stotine aplikanata za jedan učiteljski posao, dok u siromašnijim predjelima, samo par milja dalje, škole imaju poteškoća privući makar jednog aplikanta za učiteljski posao.“ U ključnom dijelu zaključka studije stoji da „postoje ogromne razlike u tome koliko okruzi troše po učeniku. Čak i državna formula za financiranje koja bi trebala poravnati nejednakosti između okruga to ne čini, kad se svi tokovi financiranja sagledaju u njihovoj cjelovitosti.“

Ekonomska kriza grubo pogoršava ove nejednakosti između javnih škola u New Yorku. Siromašni i srednje siromašni školski okruzi pokazuju više stope nezaposlenosti i ovrha nekretnina, brži pad vrijednosti nekretninâ, i jače stegnute obiteljske budžete nego bogati školski okruzi. Rezultirajući pritisci da se snize porezi na imovinu bit će veći u siromašnim i srednje siromašnim okruzima nego u bogatim. Shodno tome pati i financiranje školâ. Nejednakost unutar javnog obrazovanja rast će usporedo s onom između javnog i privatnog obrazovanja. Produbljujuća nejednakost u obrazovanju pojačat će kasnije nejednakosti u kvalifikacijama, poslovima i prihodima od kojih će ova generacija mladih ljudi patiti.

Država New York niti pomaže, a kamoli da prebija dugove srozavajućim javnim školama Long Islanda. Naprotiv, kao odgovor na ekonomsku krizu, guverner Demokratske stranke Patterson ovog je prosinca srezao 750 milijuna dolara iz trenutne proračunske pričuve za škole i lokalnu upravu i predložio proračun za 2009-2010. koji bi rezao pomoć školama za još 700 milijuna, istovremeno namećući nove pristojbe kao što je 18-postotni porez na prodaju bezalkoholnih pića („u ime borbe protiv pretilosti“), eliminirajući izuzeće od porezâ na prodaju odjeće i obuće čija je cijena ispod 110 dolara, i namećući porez na prodaju kablovske televizije i satelitskog radija. Dok u isto vrijeme takvo rezanje pomoći direktno šteti javnom obrazovanju, dodatne predložene mjere povećanja regresivnih poreza dodatno pogone zahtjeve za olakšicom na porez na imovinu koji potkopava financiranje za škole.

Reagirajući na ekonomsku krizu, i Busheva i Obamina administracija dopustile su da državne i lokalne potpore financiranju javnog obrazovanja padnu diljem cijele zemlje. Obrazovne mogućnosti se smanjuju dok u isto vrijeme nejednakost u pristupu obrazovanju raste. Od istočne obale do zapadne obale, većina studentskih poslovnih, dohodovnih i životnih perspektiva sve više opada iza onih koje imaju djeca bogatih. Odgovor vlade SAD na ekonomsku krizu mogao bi se ironično preimenovati u „ne ostavimo ni jednog bankara na cjedilu“. Međutim, slom sustava javnog obrazovanja ne prijeti budućnosti društva ništa manje nego slom kreditnog tržišta. Predsjednik koji je vodio kampanju na programu nade vodi prema njezinu nestajanju za većinu djece.