Crvena akcija: Skupština “europskih bankara”

Zagreb je ove godine domaćin godišnje skupštine Europske banke za obnovu i razvoj. Pitanje je, na koji način EBRD potpomaže obnovu i razvoj tranzicijskih, odnosno bivših socijalističkih zemalja, i bavi li se uopće onime što nam netočan prijevod njezinog naziva govori?


Hrvatska i Zagreb ove godine su domaćin godišnje skupštine Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Taj događaj pokušava se predstaviti kao veliki vanjskopolitički uspjeh i kao dokaz hrvatskog “liderstva u regiji” i brzog približavanja Europskoj uniji. U tim hvalospjevima vrlo malo pažnje se posvećuje barem minimalnoj analizi karaktera te institucije i njenog utjecaja na hrvatsko gospodarstvo. Naime, kako se sama predstavlja, banka se bavi promoviranjem i financiranjem “razvitka” u 29 zemalja “Istočne Europe i Središnje Azije”, pri čemu se misli isključivo na tranzicijske zemlje, odnosno bivše socijalističke zemlje.

Suprotno svom imenu, banka nije niti “europska”, niti se bavi “obnovom i razvojem”. Naime, banka ne pomaže razvitku zemlje u smislu da financira gradnju vrtića, škola, cestovne ili željezničke infrastrukture ili bilo čega što pomaže razvoju i boljem standardu stanovništva. Također, banka se ne bavi obnavljanjem gospodarstava koja su u istočnoj Europi bez sumnje propala u posljednjih dvadeset godina. Točan prijevod naziva banke bi bio banka za rekonstrukciju i razvoj, pri čemu se pod rekonstrukcijom misli na prelasku iz državnog u privatno vlasništvo, odnosno ubrzanje privatizacije u tranzicijskim zemljama. Funkcija EBRD-a je financiranje privatnih vlasnika koji žele preuzeti državno vlasništvo, tj. privatizirati firme u tranzicijskim zemljama. EBRD nije europska institucija jer nije nikakva zajednička agencija europskih država. To je u načelu dioničko društvo nekoliko zemalja čije se upravljanje provodi u skladu s vlasničkim udjelom u temeljnom kapitalu, pa točne podatke o tome koje zemlje zapravo upravljaju tom bankom možemo vidjeti na temelju vlasničkih udjela. I letimičan pogled na javne podatke o udjelima (prije povećanja temeljnog kapitala najavljenog jučer) nam pokazuje velike razlike između dviju grupa zemalja: najveći udio imaju SAD koje sudjeluju s dvije milijarde eura, a njih u stopu slijede Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Japan sa po 1,7 milijardi. Udio niti jedne druge zemlje ne prelazi 800 milijuna, a npr. Hrvatska sudjeluje s jedva 73 milijuna. Udio samo prvih šest zemalja prelazi 50% ukupnog temeljnog kapitala, što znači da one same mogu kontrolirati banku. Osim po vlasničkom i upravljačkom udjelu, zemlje sudionice razlikuju se i po statusu u banci. Banka ima šezdeset i jednog člana, od kojih, kao što smo rekli, banka “promovira i financira” razvoj samo u njih 29. Zemlje sudionice službeno se dijele na “samo članice” (SAD, VB, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Kanada, Nizozemska itd…) i zemlje koje “primaju investicije” (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Srbija, Latvija itd…). Takva formulacija uvelike želi sakriti koja je stvarna razlika među članicama: uloga banke je da kapitalom koji su osigurale države financira firme iz zapadnih zemalja (zemlje “samo članice”) u njihovom preuzimanju firmi u državnom vlasništvu u istočnim zemljama (zemlje “primateljice investicija”). Takva podjela naravno podrazumijeva da ta ista banka čak ni formalno ne može financirati firmu s istoka koja bi htjela privatizirati neku firmu na zapadu. Drugim riječima, ta naša banka zapravo je banka za sustavnu preuzimanje gospodarstava istočnih zemalja od strane privatnog kapitala iz zapadnih zemalja. Pri tome je posebno skandalozno to kako EBRD uvjerava našu javnost kako je svaka državna intervencija u gospodarstvo štetna, a istodobno sama državnim novcem financira privatne tvrtke u njihovim preuzimanjima gospodarstava tranzicijskih zemalja. Ni na ovoj zagrebačkoj skupštini čelnici banke nisu propustili da nas upozore kako trebamo provoditi “oštre rezove” i “reforme” pri čemu se dakako misli na rezove socijalnih prava za većinu te istodobne olakšice za “investitore”. Oprostit će nam ako im baš i ne povjerujemo kako im je pri tome baš naša dobrobit na umu. Naravno, ne treba se zanositi iluzijama kako je problematičan samo strani kapital, odnosno kako je “domaći” kapital išta bolji za radnike. Naposljetku, svakodnevna praksa nas u to najlakše razuvjerava. Ipak, dugotrajna strategija rasprodaje cijele nacionalne ekonomije inozemnim vlasnicima posebno je nepogodna jer, osim što proizvedeni višak vrijednosti bespovratno odnosi izvan zemlje, odnosi i svaku, pa čak i nominalnu mogućnost demokratske kontrole nacionalnog gospodarstva. Takav model nije bez presedana među “nerazvijenim” i “polurazvijenim zemljama”, njega već preko pola stoljeća pokušavaju primijeniti mnoge azijske i latinoameričke zemlje s vrlo jasnim rezultatom: sve veća ekonomska ovisnost stvara kapitalizma periferije nasuprot kapitalizmu centra što je “razvoj” koji je dugoročno socijalno (i pogotovo razvojno) izrazito nepovoljan po tu zemlju. Mi rezultate te politike jasno možemo vidjeti na potpunom uništenju industrije, gubitku svake kontrole nad bankarskim sektorom i naposljetku na vrlo neizvjesnoj socijalnoj situaciji dobrog dijela stanovništva. U tom smislu, skupština Europske banke za obnovu i razvoj svakako je odlična prilika da svoju razvojnu politiku u temeljima preispitamo.

Crvena akcija, 15.5.2010.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve