Grčki laboratorij: Doktrina šoka i narodni otpor

Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu. Ovaj članak je uređena verzija govora održanog na institutu Birkbeck 5. svibnja 2010. Tog dana su u Grčkoj održani opći štrajk i goleme demonstracije u svim većim gradovima, tijekom kojih je troje ljudi poginulo kao posljedica požara u banci u središtu Atene.


Sjena nečeg golemog i prijetećeg počinje se nadvijati nad zemljom. Nazovite to sjenom oligarhije, ako želite; to je najbliža usporedba koji se usudim povući. Bojim se pomisliti kakva će joj biti priroda. Drugim riječima: u strašnoj ste opasnosti. (Jack London, Željezna peta)


“Šok i strah” nad Grčkom


Jedan od načina na koji možemo razumjeti što se događa u Grčkoj je koristeći termin ne tako davno predstavljen u knjizi Naomi Klein Doktrina šoka. Prema tom pogledu grčka situacija je prvi slučaj da se tzv. “doktrina šoka”, kao osnovni element svake neoliberalne čistke, primjenjuje u zapadnoeuropskoj državi, nakon što je već bila testirana mnogo puta ranije u različitim dijelovima svijeta, pa tako i u istočnim dijelovima europskog kontinenta, posljedice čega su nam sada sasvim jasne. Ukratko, doktrina šoka je u sljedećem: nemoguće je provesti neoliberalnu čistku, odnosno kvalitativni skok u brzini i dubini neoliberalnih reformi, i da pritom te reforme društvo barem tolerira ako već neće prihvatiti, a da se ne stvori ili ne inscenira izvanredna situacija, odnosno situacija krajnje nužde, uslijed koje “normalan” život biva prekinut te se ono što je dosad bilo nemoguće jednostavno dogodi.

To je upravo “šok i strah” (shock and awe): šok i strah koji cilja na društveno tijelo, gdje su glavni cilj narodne mase i podčinjene grupe svih društvenih formacija. Tako se prekidaju “normalna” vremena i “normalan” tijek događaja. Bio sam u Grčkoj mnogo puta u zadnjih nekoliko mjeseci, te sam svaki puta ostao zapanjen stalnim ubrzanjem događanja. Mediji i politički sustav su svakako učinili to ubrzanje dramatičnijim, ali ono je u svojoj biti bilo posljedica otkrivanja objektivnih kontradikcija same situacije. Zato to treba razumjeti kao oslobađanje osnovnih nasilnih sistemskih sila, usporedivih, da citiram primjere koje Klein podcrtava u svojoj knjizi, s ratovima, okupacijama, vojnim pučevima ili posljedicama određenih prirodnih katastrofa kao što je uragan Katrina. Velika ekonomska kriza, poput ove koja sada traje, je upravo taj tip događaja. Kriza je velika jer nije riječ o uobičajenoj cikličkoj recesiji, nego prije o slomu koji potresa temelje državne ekonomije te temelje društvenog i političkog sustava u cjelini. Prema terminu Antonija Gramscija, to je – organska kriza.

Iz toga slijedi da će se društvene i političke sile u Grčkoj morati suočiti s novom situacijom bez presedana. Za tu situaciju nitko nije pripremljen, niti u najvišim slojevi društva, niti na dnu, među narodnim masama, odnosno onima koji će pretrpjeti posljedice ovog ekonomskog i socijalnog uragana. Upravo zato što su svi destabilizirani, ishod grčke situacije je krucijalan. Sve što sam dosad rekao o šok terapiji vrijedi općenito. Ali kako su snažnim tezama naznačili mnogi raniji govornici, Grčka je specifična jer je ova šok terapija, ta neoliberalna čistka, u njenom slučaju još potrebnija jer se suočava sa slabošću političkih struktura, posebno grčke države.


Zašto je grčka država tako nemoćna?

Costas Lapavitsas je, vrlo prikladno, govorio o neuspjehu grčke vladajuće klase. Taj neuspjeh možemo gledati na dva načina. Prvi je kratkoročan. Na prvom mjestu to je nesposobnost da se adekvatno nose s kontradikcijama grčkog kapitalističkog sustava. Cijeli zadnji ciklus ekonomskog rasta se bazirao na vrlo krhkim ili čak neodrživim osnovama. Analizu tih kontradikcija su već podcrtali Lapavitsas i suradnici iz grupe Research on Money and Finance pa ja o tome više neću govoriti. Ali postoji, također, i dugoročniji neuspjeh koji u nastavku želim naglasiti.

Govorim i pozicioniram se unutar marksističke tradicije. U toj tradiciji jedan od ključnih načina odnosa spram države je da govorimo njenoj “relativnoj autonomiji”. Nicos Poulantzas je puno govorio o toj ideji. Relativna autonomija znači da država ima kapacitet držati na distanci različite skupine unutar vladajuće klase i balansa klasnih sila unutar društva. Kako je Poulantzas sada već slavno rekao, država intervenira kako bi konstituirala konačan ishod klasnih utjecaja i konstituirala sebe kao kondenzaciju balansa između klasnih sila i klasnih odnosa.

Karakteristično je za grčku državu da je ta relativna autonomija, zbog dubljih razloga iz grčke povijesti, uvijek bila mnogo slabija, i mnogo ograničenija nego u drugim državama. I doista, grčka država je već desetljećima u konstantnom ratu s narodnim, sa svojim vlastitim narodom. Koliko god paradoksalno zvučalo, u samoj srži slabosti grčke države je neuspjeh narodnih masa da postignu trajnu formu reprezentacije i regulacije svojih interesa unutar države. Svi fenomeni o kojima smo govorili tijekom ove diskusije, poput difuzije korupcije “odozdo”, klijentelizma itd., su samo načini na koji se i odozgo i odozdo kompenzira ta slabost. To utječe na esencijalni dio narodnih masa kojima nedostaje institucionaliziraniji i stabilniji oblik socijalnog kompromisa koji su narodne mase u ostalim dijelovima Europe uspjele postići u kontekstu tzv. države blagostanja. Oni dakle tim praksama, koje smo spomenuli ranije, zaobilaze tu manjkavost kako bi postigli neki oblik partikularnih ili fragmentarnih zadovoljenja neposrednih interesa. Ali to, dakako, prvenstveno vrijedi za vladajuće klase i dominantne grupe. Ono što bi u Grčkoj zvali korupcijom predstavlja svu opscenost i incestuoznost odnosa posebnih kapitalističkih interesa i grčke države kao takve.


Izgledi narodnog otpora

Kako onda tumačiti nove mogućnosti koje se, razvojem krize, otvaraju uslijed strukturalnih slabosti grčke države? Ukazao bih na dvije među njima. Prva je vezana za relativan položaj Grčke unutar međunarodne podjele rada. Mislim da je jedna od glavnih zanimljivosti navedene važne studije, koju su proveli Costas Lapavitsas i grupa ekonomista koja je radila s njim, ažuriranje i obnavljanje analize polarizirajućih efekata podjele Europe na jezgru i periferiju. Mislim da moramo razlikovati dvije razine periferije u Europi. Prva uključuje Grčku, jug mediterana, tzv. zemlje “PIGS” (Portugal, Italija, Grčka, Španjolska, op. prev.); a druga je još perifernija – periferija periferije – i podrazumijeva dakako istok Europe, rezervu jeftine radne snage cijelog kontinenta, poput novog Mezzogiorna (Mezzogiorno – siromašni jug Italije, sinonim za podjelu na bogate i siromašne, napredne i zaostale, op. prev.). U kontekstu šok terapije slabost grčke države nije ništa drugo doli gubitak posljednjih ostataka “nacionalne suverenosti”. Ne spominjem to da bih branio bilo koju vrstu nacionalne suverenosti ili iz neprijateljstva prema nadilaženju nacionalne suverenosti kao takve, nego zato što to za narodne mase znači gubitak elementarnih oblika demokratske kontrole države i dezorganizaciju reprezentacije, odnosno, odnosa reprezentacije između države i frakcija dominantnih klasa. Propadanje pozicije grčke države unutar međunarodnog sustava će imati mnogo dalekosežnije posljedice. Unutar tog konteksta narodne mase moraju pozicionirati vlastitu borbu, razraditi strategije, i izgraditi svoj vlastiti sustav savezništva na europskoj i međunarodnoj razini.

Druga posljedica slabosti grčke države, jednostavno i malo optimističnije rečeno, jest otvaranje mogućnosti za direktnu intervenciju narodnih masa. I zaista, kako već znamo, grčka je povijest, uključujući i ove recentne događaje, uvijek bila karakterizirana tim tipom direktne intervencije naroda, odnosno borbe naroda na političkoj sceni. Današnji događaji daju nam uvid u ono što će se događati narednih tjedana i mjeseci. Spomenut ću par primjera iz proteklog desetljeća. Pobuna grčkog sindikalnog pokreta iz 2001. godine uspjela je zaustaviti brutalne, divljačke reforme mirovinskog sustava koje je inicirala tzv. “modernizirajuća vlada PASOK-a”[1] Kostasa Simitisa. Grčka je jedina država u kojoj je studentski pokret 2006. i 2007. uspio zaustaviti mnoge elemente bolonjske reforme i pokušaje djelomične privatizacije visokog obrazovanja. Legitimitet same države doveden je u pitanje najznačajnijim demonstracijama i masovnim sukobima s policijom u Europi još od 1970-ih, koje su bile posljedica policijskog ubojstva Aleksandrosa Grigoropulosa iz 2008. godine.

Ono što danas (proljeće 2010, op.prev.) gledamo na ulicama Atene i drugih grčkih gradova je kombinacija svih tih događaja. Dvodnevni opći štrajk koji su organizirali sindikati, demonstracije stotina tisuća ljudi, radnici u javnom sektoru ulaze u nasilne sukobe s policijom te ostale vrste pobune. Razvoj takvih društvenih praksi odozdo ima tendenciju slamanja postojećih okvira političke reprezentacije, političkih sukoba i javnih rasprava. Bez ikakve sumnje to će biti glavna karakteristika nadolazećeg perioda. Također bit će to, u skorijoj budućnosti, i glavni izazov ljevici i narodnim snagama u Grčkoj. Taj izazov bi ih mogao i uništiti. Nije to samo retorika, već vrlo stvarna mogućnost: ako su ljevica i organizirani društveni pokreti nesposobni odgovoriti na izazov, ako se pokažu fragmentiranima i nemoćnima, pomest će ih dislokacija socijalnih odnosa, porast beznađa i, vjerojatno, uzlet najreakcionarnijih i najregresivnijih tendencija u društvu. Ali ako nađu način da se uključe, da ponude autentičnu perspektivu koja artikulira bijes ljudi, tada takva pogibeljna situacija može otvoriti mogućnosti bez presedana, za budućnost zemlje, narodnih pokreta, te više od toga, za progresivne sile u Europi i drugdje.


Objavljeno 5. svibnja 2010. na mrzine.monthlyreview.org
S engleskog preveo Mislav Stublić


[1] Grčka verzija blairovske transformacije laburista u “nove laburiste”. PASOK je grčka socijalistička stranka koju je 1974. osnovao Andreas Papandreu, otac trenutnog premijera i vođe PASOK-a Georgea Papandreua. Simitis je preuzeo poziciju premijera i vođe stranke nakon smrti Andreasa Papandreua 1996. godine te je bio na vlasti do 2004. godine.

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve