Irska bi trebala učiti na argentinskom primjeru

U još jednom kritičkom komentaru o krizi u Irskoj, Dean Baker, ekonomist i ko-direktor Centra za ekonomska i politička istraživanja iz Washingtona govori o uvjetima ‘spašavanja’ Irske koje nameću ECB i MMF.

Kada vatrogasci ili hitna pomoć nekoga spase, spašeni u pravilu bolje prolazi nego da intervencije nije bilo. To je, međutim, manje samorazumljivo kada se spasioci zovu Europska centralna banka (ECB) i MMF.

Irska trenutno proživljava stopu nezaposlenosti od 14,1%. Udovoljavanja uvjetima financijske pomoći, koja će značiti dodatne rezove u državnim izdavanjima i povećanje poreza, gotovo sigurno će kao posljedicu imati dodatni rast stope nezaposlenosti. Irski narod će se vjerovatno zapitati ne bi li njihova ekonomija bolje prošla da nije spašena.

Međutim, muke kojima ECB i MMF izlaže Irsku potpuno su nepotrebne. Da je Europska centralna banka bila spremna Irskoj osigurati zajmove po niskim kamatnim stopama, što je mjera koja je u potpunosti u njezinoj moći, Irska sada ne bi imala nikakvih ozbiljnijih problema s proračunom. Projekcija golemih deficita prvenstveno je rezultat kombinacije visokih kamatnih stopa na dugove i posljedicâ ekonomske aktivnosti bitno ispod razine pune zaposlenosti – oboje okolnosti za koje je u velikoj mjeri odgovoran upravo ECB.

Vrijedi se prisjetiti da je Irska smatrana modelom fiskalne uzoritosti sve do izbijanja globalne ekonomske krize. Raspolagala je velikim proračunskim suficitom zadnjih pet godina prije početka krize. Problem Irske dakle nipošto nije bila podivljala državna potrošnja, nego hazarderski bankarski sustav koji je napuhivao ogroman mjehur na tržištu nekretninâ. Ekonomski mađioničari ECB-a i MMF-a rastući mjehur ili nisu bili u stanju prepoznati ili ga nisu smatrali vrijednim spomena.

No, propust ECB-a i MMF-a da poduzmu mjere koje bi rast mjehura obuzdale prije izbijanja krize ove međunarodne financijske institucije danas ne čini ništa stidljivijima u nametanju rigidnih uvjeta. Plan je nametnuti rigidne mjere štednje, što će velik dio irske radne snage osuditi na dugi niz godina nezaposlenosti za koju, međutim, krivnju snose propusti irskih bankara i samog ECB-a.

Iako se često tvrdi da te institucije po karakteru nisu političke, samo netko s klinički mrtvim mozgom još može povjerovati takvim tvrdnjama. Odluka koja irske radnike, zajedno s radnicima u Španjolskoj, Portugalu, Latviji i drugim zemljama osuđuje na podmirivanje troškova hazarda bankarâ njihovih zemalja u potpunosti je politička. Ne postoji nikakav ekonomski imperativ koji bi nalagao da bi baš radnici morali biti oni koji će plaćati. Posrijedi je čisto politička odluka koju nameću ECB i MMF.

A to bi trebalo biti veliko upozorenje za sve one koji se smatraju društveno progresivnima, ali i za svakoga tko doista vjeruje u demokraciju. Ako ECB pakete spašavanja veže uz set uvjetâ, za bilo koju demokratski izabranu irsku vladu bit će vrlo teško te uvjete dovesti u pitanje. Drugim riječima, pitanja o kojima će irski glasači moći odlučivati vrlo će se vjerovatno svoditi na trivijalnosti u usporedbi s važnosti uvjetâ koje nameće ECB, ne pitajući pritom za njihovo mišljenje.

Ozbiljan argument u prilog centralnih banaka izvan demokratske kontrole ne postoji. Iako nitko ne očekuje niti priželjkuje da se parlamenti bave mikromenadžmentom monetarne politike, ECB i druge centralne banke trebale bi odgovarati izabranim tijelima vlasti. Bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako bi u takvoj situaciji opravdali planove koji Irsku i druge zemlje osuđuju na godine dvoznamenkastih stopa nezaposlenosti.

Druga stvar koju ne bismo smjeli zaboraviti je da čak i relativno male zemlje poput Irske imaju više od jedne opcije na raspolaganju. Konkretno, mogu napustiti eurozonu i obustaviti otplaćivanje duga. To svakako nije najpoželjniji mogući scenarij, ali ako je alternativa dvoznamenkasta stopa nezaposlenosti na neodređeno, napuštanje eura i obustava otplaćivanja dugova u usporedbi s tim postaju bitno privlačnije opcije.

ECB i MMF će inzistirati da je to put koji vodi u katastrofu, ali kredibilnost njihovih prosudbi po tom pitanju blizu je ništice. Postoji, naime, očigledan presedan. U 2001. MMF je Argentinu gurao u smjeru sve oštrijih mjera štednje. Poput Irske, i Argentina je važila za pokazni primjer uzoritosti među neoliberalima, sve dok se nije našla u poteškoćama.

MMF se, međutim, lako okrene protiv onih koje je do jučer hvalio. Program štednje koji je propisao smanjio je argentinski BDP za skoro 10%, a stopu nezaposlenosti gurnuo duboko u dvoznamenkasto područje. Na kraju 2001. za argentinsku je vladu postalo politički nemoguće pristati na daljne rezove. Rezultat je bio: raskinula je navodno neraskidivu vezu svoje valute s dolarom i prestala otplaćivati dugove.

Neposredni učinak bio je pogoršanje ekonomskog stanja zemlje, ali već u drugom dijelu 2002. njezina ekonomija je ponovno rasla. To je značilo početak pet i po godina solidnog rasta, sve dok svjetska ekonomska kriza 2009. nije obavila svoje.

MMF je u međuvremenu činio sve što je bilo u njegovoj moći da sabotira Argentinu, koja je interno postala poznata kao “riječ na A” (the “A word”). Služio se čak i fabriciranim projekcijama koje su kontinuirano predviđale manju stopu rasta od na koncu ostvarivane, u nadi da će tako podrivati argentinsko samopouzdanje.

Irska bi trebala dobro proučiti pouke koje se mogu izvući iz argentinskog slučaja. Napuštanje eura imalo bi posljedice, ali sve je izglednije da bi šteta od raskida bila manja od štete koju bi ostanak u eurozoni imao za posljedicu. Pored toga, samo spominjanje mogućnosti izlaska vjerovatno bi i ECB i MMF prisililo na zauzimanje umjerenijih pozicija. Ono što narod Irske, i svake druge zemlje, mora shvatiti jest – ako pristanu na igru po pravilima bankarâ, izgubit će.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

Članak je prvotno objavljen u Guardianu od 22. studenog 2010, a CEPR ga je ponovno izdao pod Creative Commons licencom. Vidi također: Andrew F. Cooper i Bessma Momani, “Pregovori o argentinskom izlasku iz financijske krize: Segmentiranje međunarodnih vjerovnika” (New Political Economy 10.3, rujan 2005.); Eric Helleiner, “Neobična priča o Bushu i argentinskoj dužničkoj krizi” (Third World Quarterly 26.6, prosinac 2005.); Eduardo Levy-Yeyati i Ugo Panizza, “Varavi troškovi neservisiranja državnog duga” (Inter-American Development Bank Research Department Working Paper #581, studeni 2006.); Samir Amin, “Upravljanje eurom: Nemoguća misija!” (MRZine, 17. lipnja 2010.); Luiz Carlos Bresser-Pereira, “Grčki dug: Neservisirati ili restrukturirati?” (MRZine, 10. srpnja 2010.); Yanis Varoufakis, “Skroman prijedlog za izlazak iz krize eura” (MRZine, 5. studenog 2010.): Tracy Alloway, “Tko tu koga spašava?” (FT Alphaville, 18. studenog 2010.); Landon Thomas Jr., “Europska dužnička kriza: Neki tvrde da je neservisiranje duga bolja opcija” (New York Times, 22. studenog 2010.); Bob Davis, “Usred pružanja pomoći Irskoj, nova opcija: Neki kritičari zadnjeg spašavanja predlažu neservisiranje državnog duga kako bi se kontrolirala ukupna dugovanja” (Wall Street Journal, 23. studenog 2010.)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve