Rat protiv društva (III)

U trećem dijelu prijevoda poglavlja iz knjige We the peoples of Europe autorica Susan George piše o posljednjem od tri nadopunjujuća cilja koja pokreću europske elite u onome što ona naziva klasnim ratom: slamanju moći države. Ovoga puta za primjer uzima edukacijsku kampanju ATTAC France protiv GATS-a vođenu 2002. godine u Francuskoj.


Slamanje moći države

Svaka nada da će se nametnuti demokracija na razini Europske unije je nerealna je (sa ili bez Ustava) unutar trenutačnog sustava i bez novih političkih borbi. Za sada jedina dostižna demokracija jest ona nacionalne države. Francuski i nizozemski glasovi „protiv“ dokazali su da narod još uvijek može demokratskim sredstvima izazvati potres. Europske su elite osjetile opasnost: kako bi zadržale kontrolu, moraju ugušiti narodnu moć i oslabjeti nacionalne države što omogućavaju izražavanje takve moći. Sljedeća politička anegdota poslužit će kako bi se potkrijepio primjer.

2002. godine se Attac suprotstavio Općem sporazumu o trgovini uslugama, dijelu ugovora Svjetske trgovinske organizacije, i odlučio uzvratiti udarac. GATS se općenito odnosi prema obrazovanju, zdravstvu, obrazovanju, vodoopskrbi i odvodnji, javnim službama i ljudskim djelatnostima kao prema robi i stavlja ih u trgovinske odnose. Kako najbolje voditi kampanju? Znali smo da je uzaludno pristupiti samom WTO-u – odgovorili bi nam da je WTO tek tajništvo svojih 148 zemalja-članica. Ponekad bi se mogli poremetiti sami pregovori, kao u Seattleu, no pregovori bi se nastavili nakon nekoliko dana ili tjedana. Mogli smo pokušati obratiti se europskom povjereniku za trgovinu koji je pregovarao u ime svih zemalja-članica, no nije bilo previše nade da će nas saslušati, niti smo ga imali čime pozvati na odgovornost.

Pregovori o GATS-u slijede proceduru „zahtjeva i ponude“. Prvo EU zahtijeva od drugih zemalja koje nisu u EU otvaranje raznih sektora usluga europskim tvrtkama. U drugoj fazi, EU ponudiotvaranje nekih europskih sektora usluga prekograničnoj konkurenciji izvaneuropskih tvrtki.
Europske su elite osjetile opasnost: kako bi zadržale kontrolu, moraju ugušiti narodnu moć i oslabjeti nacionalne države što omogućavaju izražavanje takve moći.
Pascal Lamy, europski povjerenik za trgovinu, 2002. godine dao je na znanje da nijedan zahtjev ni ponuda neće biti obznanjeni čak ni Europskom parlamentu, a kamoli običnim građanima. Glavna mu je obrana bila da su pregovori u suštini morali biti tajni i da su „naši [trgovinski] partneri“ odbili objavljivanje zahtjeva EU. Mi, NGO-i i udruge, također smo imali partnere u zemljama koje nisu povezane s Europskom komisijom i oni su zasigurno htjeli znati otvaranje kojih sektora je EU zahtijevala od njihovih vlada. Naše brige nisu bile na radaru Komisije zato što nas se to iz njihove perspektive ionako nije ticalo.

Usprkos takvoj tuposti i omalovažavanju demokratskog procesa, Attac se udružio s nekim članovima Europskog parlamenta ne bi li pokušali prisiliti Lamyja da se pojavi tijekom vremena za zastupnička pitanja na parlamentarnom plenarnom zasjedanju te smo zatražili pravo uvida u popis zahtjevâ i ponudâ. Pritisak članova Europskog parlamenta (kao i informacije koje su procurile) konačno su primorale povjerenika Lamyja da popusti. Bili su potrebni mjeseci, no konačno je omogućen uvid i u zahtjeve i u ponude.

Tri godine kasnije novi povjerenik Peter Mandelson opušteno je objavio da će tekstovi zahtjevâ i ponudâ ubuduće biti tajni koristeći upravo iste one argumente koje je koristio i njegov prethodnik. Pouka ove priče jest ta da je pokušaj nametanja transparentnosti, a kamoli demokracije Komisiji – Sizifov posao. Još uvijek smo imali nešto demokratskog utjecaja na nacionalnoj razini, tako da je francuski Attac započeo kampanju za „GATS-free zone“. Na koncu zahvaljujući stalnom govorenju o tome u Francuskoj se više od 800 lokalnih, departmanskih i regionalnih vijeća proglasilo „GATS-free“ i time je barem simbolično pokriveno više od četiri petine francuske populacije. Kampanja je bila usmjerena na podučavanje javnosti i njenih izabranih predstavnika o prijetnjama GATS-a, koji im je bio velika nepoznanica, no također i na utjecanje na francusku vladu zato što je to bila naša jedina nada da se promijeni mandat povjerenika EU. Dok ovo pišem pregovori o WTO-u, uključujući i GATS, stavljeni su na led, ali mi vjerojatno nismo utjecali na to u značajnoj mjeri. Akcije na državnoj razini i lobiranje nisu uvijek najsigurniji put, no ostaju jedini mogući pristup demokratizaciji EU.

Ovaj konkretan slučaj pokazuje koliko je važno da europske nacionalne države sačuvaju svoju moć jer bi se, ako ih njihovi građani prisile na to, mogao promijeniti smjer kojim ide Europa. Budući da ova neznatna mogućnost još uvijek postoji, europske korporativne elite žele smanjiti prostor unutar kojeg demokratske vlade mogu djelovati zato što bi one eventualno mogle zauzdati neoliberalne mjere. Nitko ne očekuje da će europske vlade same od sebe djelovati na taj način te razumijemo da su same zemlje-članice stalne mete svojih vlastitih elita. Međutim, ponekad neka zemlja postane poprište uspješnog društvenog prosvjeda kao što je dokazao primjerice naš referendum u svibnju i lipnju 2005. godine. Bilo bi glupo zanemariti tu mogućnost i Francuzi i Nizozemci su to shvatili.

Ali isto bi se tako moglo reći, barem zasad, da imamo šunku, imali bismo jaja sa šunkom – da imamo jaja. Socijalna i demokratska Europa ima isti problem: nemamo niti šunku demokratskih sredstava za promjenu, niti jaja koherentne socijalne politike.
Bi li, dakle, Europa mogla postati nekakvom superdržavom-nacijom koja je sposobna pružiti uistinu demokratski javni prostor, zanimati se za opće dobro i postupno povećavati materijalno, političko, socijalno i kulturno blagostanje svih njenih državljana? U teoriji, da. U praksi, s obzirom na trenutačno stanje, ne. Moraju se ispuniti mnogi uvjeti da teorija postane praksom. Europski parlament trebao bi imati moć zakonodavnog poticaja i nadzirati monetarne i fiskalne mjere, čime bi se označio kraj potpune neovisnosti Središnje europske banke. Europa bi trebala mnogo veći proračun i zajmovnu sposobnost (tj. izdavanja obveznica) da bi se moglo početi s velikim javnim radovima i uložiti u učinkovite javne službe na razini cijele Europe. Proračun bi trebao namaknuti ogromna sredstva za pomoć novim zemljama-članicama te financijski podupirati demokratski razvoj u okolnim mediteranskim zemljama i Africi; tako bismo poduzeli silne istraživačke napore u temeljnim znanostima i tehnologiji obnovljive energije, zacrtali proaktivnu socijalnu politiku kao i politiku zapošljavanja – i još mnogo toga.

Ali isto bi se tako moglo reći, barem zasad, da imamo šunku, imali bismo jaja sa šunkom – da imamo jaja. Socijalna i demokratska Europa ima isti problem: nemamo niti šunku demokratskih sredstava za promjenu, niti jaja koherentne socijalne politike. A Europa, kako je trenutno zamišljena, radi sve što je u njenoj moći kako bi zaštitila zemlje-članice od pritisaka njihovih vlastitih građana.

Europske elite govore o „kompetitivnosti“ naglašavajući svaki slog. Kompetitivnost definiraju kao sposobnost prodaje dobara po niskim cijenama uz korištenje manje rada (treba zapamtiti da pristojne plaće i socijalna zaštita potkopavaju kompetitivnost). Stanovništvo bi trebalo šutjeti zato što ne razumije ekonomiju, a tržište u svojoj mudrosti mora slobodno propisivati pravila ako želi uspjeti. S druge strane, elite se ne zanimaju previše za oblikovanje uspješne Europe, ukoliko „uspješno“ znači socijalno i ekonomski pravedno. Preferiraju „Washingtonski konsenzus“ i neoliberalne recepte koji su podbacili gdje god su bili primijenjeni – ako podbačaj znači nepostizanje socijalne ili ekonomske pravde.

Francuski ekonomist Jean-Paul Fitoussi briljantno razlaže da ritualistički neoliberalni diskurs o „natjecanju“
ne uzima u obzir ostale odlučujuće faktore kompetitivnosti poput radne produktivnosti, koncentracije aktivnosti s visokom dodanom vrijednošću u bogatim zemljama, relativno visoke razine osnovnog kapitala, stupnja obrazovanosti, javnog ulaganja u istraživanje i razvoj, važnosti društvene kohezije.
Sve ove stvari zahtijevaju Državu i Fitoussi pokazuje da ukoliko je zemlja izložena šoku globalizacije, onda populacija mora biti zaštićena i nejednakosti koje stvara tržište moraju biti reducirane akcijama vlade kako bi uspjela. Opsjednutost inflacijom i restriktivnu monetarnu politiku koju ona zahtijeva treba napustiti u korist mjerâ za punu zaposlenost. No umjesto da slijedi takve zdravorazumske ciljeve, EU se pobrinula da se Europljane dvostruko šokira. Kao prvo, svaka se zemlja-članica mora natjecati sa svim drugima unutar Europe. EU šutke nagrađuje najnižeg ponuđača u „aukcijama“ politike plaće, socijalnim i poreznim politikama na razini cijele Europe. Kao drugo, europske zemlje su zajedno prisiljene suočiti se s globalnomkonkurencijom – što je popraćeno reduciranom socijalnom zaštitom i eliminacijom nacionalne i nadnacionalne solidarnosti.

Kada se nađu pred globalizacijom, „smanjeno interveniranje države“ u potpunosti je suprotno pobjedničkoj strategiji (pretpostavljajući da je to pravi cilj). Opet prema Fitoussiju:
nove prilike koje pruža otvaranje trgovini i investiranju možda će učiniti zemlje bogatijima, no također ih izlaže riziku i škodi im. Da ne bude nepovratne štete, ljude treba štititi više nego prije. Spregom međunarodne otvorenosti – što će reći globalizacije – i ekonomske sigurnosti stvoreno je vrzino kolo: otvorenost povećava zahtjeve za sigurnošću, a udovoljavanje tom zahtjevu za sigurnošću poticaj je većoj otvorenosti. Nadalje, voljnost pojedinaca da riskiraju ovisi o njihovom stupnju zaštićenosti […]

Istinski proeuropejci protiv elitâ

Unatoč postojanim naporima europskih elita, neporecivo je da europski model postoji. Unatoč njegovim manama i različitostima od zemlje do zemlje, taj model ima solidne temelje, zakonski je propisan i uspostavlja prava i dužnosti građana. Neodvojiv je od europskog identiteta, težnji i načina života.

Elite i njihovi saveznici mislili su da konačno mogu zadati završni udarac svemu ovome i baciti Europljane u neoliberalni zatvor bez izbora. Ustav je bio njihovo odabrano oružje. Njihov rat ne vodi se samo protiv ponajmanje povlaštenih Europljana – ciljna su mu skupina i mladi ljudi i umirovljenici, honorarci i nezaposleni, rođeni Europljani i imigranti. Tradicionalna desnica i UNICE sa socioliberalima kao suradnicima bore se na istoj strani. To je tragično, ali to je istina s kojom se moramo suočiti.

Glas „protiv“ je zadao udarac ovom savezu, ali to mora biti tek prvi u nizu. Nismo uključeni u klasičan rat kapitala protiv radničke klase koji su opisivali Marx i njegovi sljedbenici – još je gore, zato što je u sve uvučeno i dosta takozvane opozicije. Dovoljno se malih i podlih ljudi koji su očajnički htjeli biti na čelu bar nekog omanjeg ministarstva prodalo, povlačeći sa sobom mnogo nevinih glasača.

Gorila u središtu europske sobe – to je neoliberalni kapitalizam i oni koji ga provode izdajući narod, boje se demokracije i nemaju ništa doli prijezira prema Državi i najboljem u našim tradicijama, nasljedstvu, kulturi i samom europskom modelu.
Vlasnici kapitala u tradicionalnom smislu gotovo se ne moraju niti malo pomučiti da djeluju izravno i očigledno za neoliberalizam – imaju dovoljno saveznikâ na desnici, a sada i na „ljevici“. Mada transnacionalni kapital primjenjuje uobičajene neoliberalne metode kako bi akumulirao bogatstvo i resurse, prilično je sigurno da izbori u osnovi neće ništa promijeniti. U francuskom slučaju, bila tu riječ o Socijalističkoj partiji, UMP-u (Sarkozyjevoj stranci) ili bilo čemu između njih, njihovi su interesi zaštićeni, hvala lijepa na pitanju. Francuzi bi često prozreli šaradu i redovito bi svrgnuli one koji bi zaboravili svoja obećanja nakon nekoliko mjeseci na položaju. Ponovno su to učinili 29. svibnja 2005. i moraju pokušati to ponoviti i 2008. protiv novog Ugovora. Dakako da desnica brani neoliberalizam – a što drugo? – dok se socijalističko vodstvo ne može poslužiti istom izlikom. Nadam se da sam u ovom poglavlju razotkrila gorilu, štoviše cijelu grupu gorila. Gorila u središtu europske sobe – to je neoliberalni kapitalizam i oni koji ga provode izdajući narod, boje se demokracije i nemaju ništa doli prijezira prema Državi i najboljem u našim tradicijama, nasljedstvu, kulturi i samom europskom modelu.

Pobjeda glasa „protiv“ dala je naprednim snagama privremenu prednost.[7] Neoliberalno vodstvo je mislilo da će TEC biti prihvaćen bez uzburkavanja površine što im je dalo lažni osjećaj sigurnosti. No to se neće opet dogoditi, rad je tek počeo, ali je prvi korak već napravljen. U ostatku ove knjige, nadam se da ću i sama skromno doprinijeti obnovi ove ofenzive – ofenzive temeljene na misli, primjeru i djelovanju.

Susan George

S engleskog prevela Marija Ćaćić

[7] Ta je prednost bespotrebno i sebično protraćena u pripremama za predsjedničke izbore 2007. godine, no to je sasvim druga priča.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve