Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (IV)

Donosimo posljednji, četvrti, dio teksta “Sveučilišta u neoliberalnom svijetu”, poglavlje “Otpor nije uzaludan”, u kojem Callinicos tvrdi da vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od uništenja putem neoliberalne transformacije. Za otpor toj transformaciji potrebno je čvrsto inzistirati na tome da nema ništa prirodno u svijetu u kojem vlada tržište te odbaciti uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu.

Otpor nije uzaludan

Neoliberalna transformacija sveučilišta u posljednjih 25 godina bila je nemilosrdna, ali i postupna. Promjene se nisu događale naglo već korak po korak. Na svakoj razini reakcija mnogih pripadnika akademske zajednice nije bila protiv posljednjih nedobrodošlih promjena, već je išla za tim da ih adaptira na najmanje moguće štetan način. To je dovelo do njihove suradnje u procesu čiji je kumulativni efekt bio radikalna pretvorba sveučilišta, u znatnoj mjeri na gore.

Učinak je bio duboka demoralizacija za mnoge pripadnike akademske zajednice koji su proveli promjene koje doista mrze. Temelj sudjelovanja je slavna izreka gospođe Thatcher: “nema alternative”. Protivljenje neoliberalnoj “reformi” je, dakle, uzaludno. Prihvaćanje te pretpostavke dovodi u najgorem slučaju do pridruživanja drugoj strani, tj. postajanja jednim od ljudi u odijelima koji trenutno vode britanska sveučilišta, ili u najgorem slučaju do potrage za individualnim rješenjima – promaknućem ili prijevremenom mirovinom.

No postoji i alternativa – otpor nije uzaludan. To je postalo očito s pokretom otpora neoliberalnoj globalizaciji koji se počeo rađati – u Chiapasu, u Meksiku, u siječnju 1994., a zatim na puno većoj razini s protestima u Seattleu u studenome 1999. i u Genovi u srpnju 2001. Svjetski socijalni forum, opće okupljalište takvih pokreta, popularizirao je slogan “drugačiji svijet je moguć” – drugim riječima, ne moramo se podrediti logici neoliberalnog kapitalizma. Prvi Europski socijalni forum u Firenci u studenom 2002. proširio je fokus pokreta uključivši problem imperijalizma i rata pozivom, dotad bez presedana, na globalni dan akcije protiv predstojećeg napada na Irak 15. veljače 2003.

Alternative neoliberalizmu postale su vidljive posebice zahvaljujući načinu na koji se razvija borba u Latinskoj Americi. U Venezueli predsjednik Hugo Chávez temelji svoju politiku na potpori siromašnima, koristeći prihode zemlje od prodaje nafte u provedbi istinskih društvenih reformi i prkoseći hegemoniji Sjedinjenih Država. U Boliviji Evo Morales osvojio je mjesto predsjednika zahvaljujući dvjema masovnim pobunama siromašnih, u listopadu 2003. te svibnju/lipnju 2005., koje su uklonile njegove neoliberalne prethodnike, te je nastojao vratiti državnu kontrolu nad industrijom nafte i plina, koja je prodana stranim multinacionalnim kompanijama.

Bliže nama, u više nego jednom smislu, u ožujku i travnju 2006. spektakularan prosvjed francuskih srednjoškolaca i studenata uspio je, uz potporu sindikatâ, srušiti nacrt zakona o ugovoru o prvom zaposlenju, koji bi omogućio poslodavcima otpuštanje radnika u dobi do 26 godina bez objašnjenja tijekom prve dvije godine njihovog ugovora. Ta pobuna protiv pokušaja vlade desnog krila da nametne mnogo veću prekarnost mladim radnicima obilježena je bližim odnosom studenata i radnika nego tijekom velike studentsko-radničke pobune u svibnju/lipnju 1968. “Ovoga puta školska i sveučilišna mladež djelovala je kao dio svijeta rada “, piše Stathis Kouvelakis.[70]

Prema Kouvelakisu, ova je promjena odražavala nestanak tradicionalne razdvojenosti funkcijâ školâ i sveučilištâ, gdje se radna snaga reproducira edukacijom, i radnih mjesta, gdje se proizvodi roba:

To se odvajanje, ustvari, maskira pod utjecajem dvostruke osnovne tendencije unutar neoliberalnog restrukturiranja kapitalizma: s jedne strane, povećava se podčinjenost školâ i sveučilištâ kapitalističkoj-robnoj logici koja pretvara najmasovnije i najmanje “konkurentne” dijelove u centre za obuku kojima sve više upravlja ista logika (na kojoj je teško pozavidjeti) koja upravlja tržištem rada koje opskrbljuju; i s druge strane, smanjuje se jaz između mladih u školama i na sveučilištima i mladih radnika zbog učestalosti rada za plaću među školskom omladinom, a iznad svega studentima.

Određene grane ili sektori (brza hrana, pozivni centri, robne kuće, trgovački lanci) čak su se specijalizirali za tu kategoriju radništva. Ako ćemo tome dodati izniman udio kratkoročnih ugovora, lažne probne rokove, razdoblja nezaposlenosti i sl., koji su u Francuskoj nametnuti pogotovo onima između 18-e i 26-e, dobivamo lepezu različitih pozicija koje utjelovljuju nasilni pokret reproletarizacije ovog segmenta radne snage.

Takav pomak čini zastarjelom staru podjelu na manjinu mladih iz dobrostojećih obitelji s pristupom srednjoškolskom i sveučilišnom obrazovanju i na većinu iz radničke klase.

Ta velika transformacija je naravno (u usporedbi s 1968.) ne samo olakšala povezanost s radnicima nego joj je dala “organski” karakter – karakter građenja zajedničke borbe, a ne solidarnosti među odvojenim pokretima.

Također pojašnjava glavni oblik koji je zadobio studentski pokret, sada bliskiji borbama radničke klase: “blokada” (umjesto “okupacije”, zanimljiva semantička distinkcija unatoč tome što su često usporedive) gimnazija i sveučilišta koja se smatraju mjestom i instrumentom rada (i za rad) čiji produkcijski tokovi (predavanja, ispitivanja) imaju biti prekinuti.[71]

Radikalni impuls studentskog pokreta nametnuo je disciplinu sindikalnim vođama, ograničavajući tako njihov manevarski prostor i sprječavajući ih u pregovaranju s vladom koji bi doveo do dogovora i tako spasio nepoželjni zakon. Ništa slično u Britaniji se nije dogodilo, no usprkos tome, ovdje ipak djeluje trend koji je opisao Kouvelakis, a koji ide za znatnim povećanjem rada studenata kao prekarnih radnika. Francuski primjer važan je za studente i predavače u Britaniji. Drugdje u Europi pomogao je potaknuti studentske okupacije u Grčkoj u svibnju i lipnju 2006. koje su uz pomoć sindikalne podrške prisilile desničarsku vladu da odgodi svoje planove za privatizaciju sveučilišta.

Ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji je razvoj militantnijih sindikata među sveučilišnim profesorima, što je dovelo do ujedinjavanja AUT i Natfhe s ciljem stvaranja UCU. Prvi test je došao u proljeće 2006., kada su sindikati koji su se upravo trebali spojiti zajednički bojkotirali Procjenu u prilog svom zahtjevu da sveučilišni poslodavci ispune svoje i Vladino obećanje da će koristiti dodatni prihod od školarinâ kako bi preokrenuli relativni pad sveučilišnih plaća.

Bojkot je dobio snažnu podršku predavačâ, unatoč zlostavljanju sveučilišnih uprava, od kojih su mnoge prijetile da će smanjiti plaću onima koji sudjeluju u protestnim akcijama, a neke su uprave zaista to i učinile. Budući da su znanstvenici uslužni radnici, čiji rad izravno koristi korisnicima njihovih usluga, štrajk i drugi oblici protestnih akcija uvijek su teško provedivi. Najefikasniji oblici djelovanja, kroz sprečavanje nastave i ocjenjivanja, izravno pogađaju studente kojima prijeti uskrata obrazovanja ili čak diplome. No to nije razlog da predavači ne poduzimaju štrajkaške akcije. Oni bi trebali provesti akciju koja brzo udara – opće štrajkove ili bojkote procjenâ – kako bi izvršili maksimalni pritisak na poslodavce da ponude najprihvatljiviju opciju s minimalnom štetom za studente.

Odgovor studenata na bojkot bio je neujednačen. Predsjedništvo NUS-a je dalo podršku, ali je palo pod pritiskom nekoliko studentskih udruga koja su vodila kampanju protiv bojkota. Bio je to odraz dvaju problema. Prvi je bio neuspjeh predsjedništva NUS-a u vođenju uspješne masovne kampanje u obranu studentskih interesa, na primjer što se tiče povećanja školarinâ. Bez ikakvog očitog dokaza o učinkovitosti kolektivne akcije, bilo je neizbježno da će neke od studenata privući ideja sebe kao individualnih potrošača koji traže osiguravanje vlastitih prava od sveučilišnih sindikata.

Drugo, postoji i druga strana društvene transformacije koju je istaknuo Kouvelakis. Studenti su socijalno heterogena skupina. Dok će većina završiti na nekom manje ili više kvalificiranom činovničkom poslu, neki dolaze iz sredina koje garantiraju povlaštenu budućnost. Ostali iz siromašnijih domova još uvijek žude za vrlo dobro plaćenim radnim mjestima koja samo uska elita može dobiti, najčešće u financijskom centru Londona. Studenti koji se nadaju da će naslijediti mjesto u gornjim dijelovima klasne strukture ili se tamo uspeti, vjerojatno će s negodovanjem promatrati kolektivne akcije usmjerene ka otklanjanju nejednakosti čijem iskorištavanju teže.

Bojkotiranje procjene 2006. svelo se na igru kukavice: tko će prvi trepnuti – sindikati ili poslodavci? Nažalost, prvo je trepnulo predsjedništvo onoga što je trebalo postati UCU. Gazeći obećanja svojim članovima da neće prekinuti akciju dok je glasanje u toku, prekinuli su bojkot na temelju ponude malo različitije od one koju odbili samo nekoliko dana ranije.

Sindikalni čelnici pravdali su to popuštanje objašnjenjima da se bojkot počeo lomiti (iako nisu ponudili nikakve dokaze za to) i da će se, ako se akcija nastavi, mnoga sveučilišta povući iz cjenkanja za plaće na nacionalnoj razini. Lokalna cjenkanja mogu nesumnjivo biti stvarna opasnost, ali slomit će ju jedino dokazivanje snage sindikata, a ne iskaz slabosti.

Unatoč svemu tome, snaga bojkota je pokazala dokle ide odanost nekih sveučilišnih zaposlenika prema sindikatima. To se možda najviše istaklo na nekim starim sveučilištima na kojima je mlado ugovorno osoblje pomoglo udahnuti novi život u lokalne udruge AUT-a, pretvorivši ih tako u sindikalne ogranke. Bojkot je omogućio uvid u potencijal UCU-a istovremeno ukazavši i na potrebu ljevice za učinkovitom organizacijom unutar ujedinjenog sindikata kako bi i dalje mogli pozivati vodstvo na odgovornost.

Jaz između načelno progresivne politike Natfhe i AUT-a i ponašanja njihovih dužnosnika prema bojkotu nije ništa novo ni jedinstveno za sindikate sveučilišnih profesora. Sindikalci u stalno radnom odnosu imaju tendenciju formiranja posebnih socijalnih grupa definiranih njihovom posredničkom ulogom između kapitala i rada. Oni pronalaze bolje načine eksploatacije umjesto da vode bitke koje ciljaju na ukidanje eksploatacije. Zbog toga, iako je važno izabrati što moguće bolje vodstvo, ostali članovi sindikata se nikad ne bi trebali oslanjati na njih, već bi se trebali sami organizirati.

Nova ljevica UCU-a održala je svoju prvu konferenciju u lipnju 2006. Morat će izgraditi čvrste područne organizacije koje mogu poduzimati akcije neovisno o vodstvu sindikata (zaposlenicima sindikata na puno radno vrijeme), a također su nužna i šira politička gledišta. Kao što smo vidjeli, ono što je sprječavalo mnoge sveučilišne radnike – kao i radnike na drugim radnim mjestima – je uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu. Najvažnije postignuće pokreta za drugačiju globalizaciju je dovođenje u pitanje te tvrdnje – kako bi se pokazalo da nema ništa prirodno u svijetu u kojem je tržište gospodar. Ljevica na sveučilištima biti će najučinkovitija tamo gdje sebe postavi kao dio globalnog otpora neoliberalizmu i ratu.

Za to je potrebno uložiti mnogo truda i rada. Europski socijalni forum osigurao je okvir unutar kojeg se borci za obrazovanje iz cijele Europe mogu sastajati i izmjenjivati ideje, no čini se da je to razvijenije među srednjoškolskim učiteljima i njihovim sindikatima nego među sveučilišnim profesorima. No, ako je drugačiji svijet moguće, zašto ne bi bilo moguće i drugačije sveučilište?

Danas sveučilišta obavljaju hrpu različitih društvenih funkcija, uključujući:

  • individualni razvoj;
  • usađivanje kompleksnih, društveno korisnih vještina;
  • “čista” istraživanja – potraga za znanjem radi znanja;
  • komercijalna i vojna istraživanja;
  • podrška reprodukciji kohezivne dominantne klase, pa čak i
  • kritičko razmišljanje o društvu.

Trenutno restrukturiranje sveučilištâ ima za cilj izravno podrediti ih potrebama neoliberalnog kapitalizma. Nije ni čudo stoga da je Bill Rammell, državni ministar za cjeloživotno učenje i više i visoko obrazovanje, procijenio niži postotak prijava za predmete poput filozofije, povijesti, klasične i likovne umjetnosti u akademskoj godini 2005. kao “ništa loše”: “Studenti biraju predmete za koje misle da su stručno korisni”, objasnio je.[72]

No nema nikakvog razloga zašto bi se gore navedene funkcije trebale obavljati u jednoj instituciji – dapače, povijesno gledajući ni nije bilo tako. Mnogi od najutjecajnijih mislilaca u posljednjih nekoliko stoljeća – Darwin, Marx i Freud, na primjer – radili su izvan sveučilišta. Albert Einstein je završio u akademskom sjaju Instituta za napredne studije u Princetonu, ali je članke koji su promijenili fiziku napisao dok je radio kao službenik u Uredu za patente u Ženevi. Tek od drugog svjetskog rata sveučilišta su postala središnja mjesta razvoja kritičke teorije društva, a mnogi smatraju da je efekt bio poticanje proizvodnje teško razumljiva teorijskog diskursa stvorena za akademsko čitateljstvo.[73]

Vrijednosti koje postoje na sveučilištima svakako treba zaštititi od prijetnje uništenjem putem neoliberalne transformacije. Na primjer, s obzirom na sveobuhvatni utjecaj zaglupljujućih korporativnih medija, važno je da sveučilišta i dalje pružaju intelektualni prostor za razvoj kritičkog mišljenja. Ali jedna tema kritičke rasprave trebala bi biti briga o ulozi sveučilišta u istinski demokratskom društvu. Vrijedne aktivnosti kao što su samorazvoj, stjecanje novih vještina, te provođenje istraživanja ne moraju biti provedeni u istoj instituciji. Niti moraju biti ograničene na određeni period u životu, na primjer ranu odraslu dob – to je element istine u službenim lupetanjima o “cjeloživotnom obrazovanju”.

Također, nema potrebe da sveučilišta budu hijerarhijski ustrojena s menadžerima i redovnim profesorima na vrhu, kako je slučaj danas. Zahtjevi za demokratizaciju sveučilišta – da studenti i svi sveučilišni radnici sudjeluju u donošenju odluka – koje su postavili studentski pokreti 1960-ih i 1970-ih nisu nimalo izgubili na svojoj važnosti.

No kakav stvarni pokušaj otvaranja sveučilišta prema van i njihova demokratizacija bila bi šamar nastojanjima vlade koja, uz podršku tvrtki, podjarmljuje visoko obrazovanje prioritetima natjecanja i profita. Ti prioriteti nisu mogli, na primjer, tolerirati velike preraspodjele sredstava od bogatih siromašnima, financirane putem progresivnog oporezivanja, koje bi bile potrebne kako bi se istinski izjednačio pristup obrazovanju od najranije dobi nadalje.

Neoliberalizam je uspio u izoliranju i provođenju vrlo čistog oblika logike samog kapitalizma. Kao što smo vidjeli u slučaju sveučilišta, to je logika konkurencije i profita. Izazvati tu logiku znači stremiti k drugačijem svijetu, vođenu drugačijim načelima – na primjer, socijalnom pravdom, održivošću okoliša i pravom demokracijom.[74] Očuvanje i razvijanje onoga što je vrijedno u sveučilištima kakva su danas ne može biti odvojeno od šire borbe protiv kapitalizma samog.

Alex Callinicos
S engleskog prevele Ruža Lukšić, Andrea Milat i Jelena Miloš

Bilješke

[70] S. Kouvelakis, “France: From Revolt to Alternative”, International Socialist Tendency Discussion Bulletin, no. 8, srpanj 2006, www.istendency.net, str. 5.
[71] Kao i gore, str. 6.
[72] “Trend to Drop Philosophy No Bad Things, Says Rammell”, Guardian, 15. veljače 2006.
[73] O tim promjenama vidi u R. Jacoby, „The Last Intellectuals“ (New York, 1987).
[74] Vidi A. Callinicos, “Alternatives to Neoliberalism”, Socialist Review, srpanj 2006.

Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (I)
Na sveučilišta diljem svijeta vrši se pritisak da se restrukturiraju u skladu sa zahtjevima neoliberalizma, koji svaki aspekt društvenog života želi podrediti tržišnoj logici…
Objavljeno: 29. studenog 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (II)
Kako se privatne tvrtke povlače iz skupih ulaganja u istraživanje, sveučilišta postaju sve važnija za napredak i razvoj u znanosti, što znači da moraju biti strože podređena dinamičnim potrebama gospodarstva…
Objavljeno: 8. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (III)
Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta dovodi do sve veće proletarizacije akademskih profesija, dok se istovremeno sve veći broj znanstvenog osoblja nalazi na nesigurnim poslovima…
Objavljeno: 14. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve