Objava klasnog rata u Engleskoj?

Trideset tisuća ljudi protestiralo je u Londonu u četvrtak 9. prosinca 2010. protiv prihvaćanja novog sistema plaćanja fakulteta. Plan je istog dana izglasan s 323 prema 302 glasa, s čime je maksimalna naknada za godinu studiranja podignuta sa £3290 na £9000. Fakultete će ogromna većina stanovništva završavati uz desetke tisuća funti duga. Mnogi ovu odluku vide kao službeno objavljivanje klasnog rata. Donosimo fotoreportažu s protesta.

Parlament Velike Britanije izglasao je niz drastičnih rezova državnog sufinanciranja visokog obrazovanja, koje je time postalo financijski dostupno samo sitnom postotku najbogatijeg stanovništva. Ostalima je nametnut dužnički sistem s kojim će prosječan student nakon tri godine fakulteta izaći s dugom od između 50 i 60 tisuća funti. Kakve su moguće posljedice govori vijest koju smo nedavno prenijeli o studentskom dugu u SAD-u koji je prerastao dugove kreditnih kartica. Prema istraživaču Marku Kantrowitzu, kako izvještava The Detroit Free Press, studentski dug je narastao na 850 milijardi dolara. Engleska kreće sličnim stopama.

Radikalne rezove i uvođenje dužničkog sistema izglasala je koalicija konzervativaca i liberala, no izrađen je po izvještaju čiji je glavni autor bivši šef British Petroleuma bez ikakvog radnog iskustva u obrazovanju, kojeg su odabrali novi laburisti.

Izglasani model je koktel ideološko-ekonomskih mjera dizajniranih za stvaranje novih radikalnih klasnih razlika, poslušnije radne snage – drastičnim dugovanjima nametnutima na samom počeku životnog radnog vijeka – te potčinjavanju visokog obrazovanja tržištu i kapitalu.

Nakon velikog protesta prije mjesec dana, drugi veliki protest se desio ponovo koordiniranjem samih studenata, čiji se oblici suradnje i organizacije tek stvaraju.

Uobičajeni vođe ovakvih protesta, veliki sindikati i male lijeve političke partije, bili su i ovoga puta prisutni iskazujući solidarnost.

No sasvim je jasno da je ovo za sada samoorganizirana erupcija pobunjenih studenata i srednjoškolaca koji, uz svesrdnu podršku znatnog dijela zaposlenih na fakultetima, okupiraju prostore sveučilista i nastavljaju sa planiranjem niza akcija. U četvrtak su napunili ulice Londona, a mi vam donosimo fotografije i kratke video snimke.

Studenti su opetovano radili živi zid, hrabro blokirajući prolaz policiji na konjima, kako bi spriječili pojačavanje kordona koji su zatvorili prilaze trgu ispred parlamenta.

Kad je policija konačno uspjela dovesti odred na konjima, uslijedile su serije zalijetanja konjanika u zatvorene mase ljudi. Demonstranti su ponekad sjedili na podu, ne bi li spriječili napad konjanika, no policija nije marila za rizik od ozljeda. Pendreci su letjeli vrlo lako, i najčešće bez povoda.

U jednom od takvih napada je ozlijeđen Alfie Meadows, 20-godišnji student filozofije sa Middlesexa. Alfija sam upoznao za vrijeme duge okupacije Odjela za filozofiju na Middlesexu ovog proljeća, a poslije sam ga viđao po studentskim aktivističkim okupljanjima.

Ima mladih studenata koji vole izazivati policiju i iskušavati efekte adrenalina, te onih koji su došli spremni za probijanje kordona kojime je policija blokirala kretanje prosvjednicima. Alfie nije jedan od njih. Dapače, on je jedan od najmirnijh, najpovučenijih studenata koje sam upoznao. Valjda je nad takvima lakše provoditi nasilje. Bilo je i studenata koji su bili dobro opremljeni da se brane, te spremni da grupno i organizirano pokušaju probiti kordone kad bi policija demonstrante blokirala u zatvorene prostore. Od udarca policijskim pendrekom u glavu, Alfie je dobio izljev kriv u mozak. Trosatnom operacijom iste večeri i još jednom dan poslije, spašen mu je život.

Kad je počela padati noć, mlađi učesnici postali su nervozniji jer im je spriječen prilaz do parlamenta, ispred kojeg je prosvjed najavljen te od policije odobren. Glasanjem su na licu mjesta, ispred policijskog kordona, odlučili da se traži alternativni ulaz do parlamenta. DJ na trokolici sa glasnim razglasom poveo je povorku od nekoliko stotina. Trčali smo u nekoliko navrata, te brzim hodom navigavali uličicama Westminstera.

Ljudi iz obližnjih zgrada i kafića su mahali, fotografirali i sa smijehom pratili naše ubrzano izmicanje maloj policijskoj pratnji koja je brzo izgubila ritam i prebacila se na radio komunikaciju javljajući naš pravac kretanja i broj ljudi svojim kolegama. Nakon nekoliko minuta stigli smo do zapadne strane parlamenta. Prošli smo kroz nekoliko kolona parkiranih policijskih kombija, a policija nas je u čudu gledala – tu nas nisu očekivali. No brzo su reagirali i za minutu-dvije stvorio se kordon koji nam je priječio put do ostalih ispred parlamenta, zaustavivši nas u ulici Abingdon.

Sa sigurnošću se može reći da je glavni i osnovni izvor nasilja bilo policijsko okruživanje i zatvaranje prosvjednika (kettling), te nakon zatvaranja visok nivo policijske agresije, napadi pendrecima i s konja.

Temperatura je bila malo iznad nule i protest je već satima bio gotov kada je policija lažno obavijestila prosvjednike da mogu napustiti trg ispred parlamenta preko Westimnster mosta. Na mostu su nekoliko tisuća ljudi zatvorili oko 21 sat i tamo ih držali stisnute do poslije 23 sata. Nije bilo prostora ni za sjesti, ljudi su padali od iscrpljenosti, a novine su dan poslije objavljile pisma roditelja u kojima su protestirali zbog policijskog tretmana naglašavajući da su im djeca dolazila kući uplakana i potrešena.

(* izvor ove fotografije nije poznat)

Opći je konsenzus da se ovaj put radi o protestima prepunim srednjoškolaca, mlađih studenata, te rijetko viđenim miješanjem siromašnje mladosti iz londonskih predgrađa sa dotjeranom djecom više srednje klase sa elitnih univerziteta poput Cambridgea i Oxforda. Bio sam svjedok dogovorima ovakvih, inače socijalno sasvim odvojenih, grupa o taktici kako probijati policijske kordone zajedno. Osim ovakvih do sada neviđenih klasnih solidarnosti, londončani u srednjim godinama gotovo su zaboravili kako izgledaju vladavine konzervativaca, dok su studenti tada većinom bili djeca. Cjelokupni nastup policije, a pogotovo ovo zatvaranje na mostu, demonstracije su drugačijeg, militantnijeg pristupa prema vlastitom stanovništvu. Tu nema mjesta za liberalno uljepšavanje stvarnosti, pogotovo ne onakve vrste kakvo je obilježilo vladavinu novih laburista od 1997.

Do jučer je teško bila zamisliva vijest da će policajci pokušati spriječiti da se ozljeđenog prosvjednika primi u bolnicu u situaciji kada mu je život u opasnosti. Alfie je imao sreće da je osoblje ambulantnih kola prve pomoći inzistiralo da ga se odmah primi, jer ga je policija htjela poslati u drugu bolnicu, što je u njegovom stanju lako moglo značiti i smrt.

Sljedeće tri fotografije i video dokumetiraju uspješan pokušaj probijanja policijskog kordona.

Ovakav tretman ima prizvuke Argentinskog horora, gdje je policija desetljećima direktno zapletena s mafijom i desnicom, te gdje je ubijanje mladih političkih aktivista legitimna praksa. 11. prosinca 2010. u Buenos Airesu je ubijen 19-godišnji aktivist i bilo je puno ranjenih. To je bilo treće takvo ubojstvo u dva dana. Policija nije niti izvršila očevid. U zadnjih nekoliko mjeseci u Buenos Airesu su desnice i bande ubile šest mladih političkih aktivista.

U Londonu je bilo jako hladno, pa su se vatre palile za grijanje, a i iz dosade. Naime, kada policija postavi svoje kordone da bi izolirala glavni prostor demonstracije, ne ostaje baš puno toga smislenog za raditi. Niti možete pronaći društvo s kojim ste stigli, niti vidjeti tko je sve na protestu. Niti se približiti zgradi parlamenta, službenim mjestom odobrenog prosvjeda.

Oko 18 sati čuli smo da je prijedlog izglasan: 320 prema 300 glasova. Nadolazeće generacije studenata od proljeća će se upisivati uz trostruko skuplje godišnje naknade, najvjerojatnije u visini od 9000 funti, što ocjenjuje bakalaureat sa 27000 funti ili otprilike 240000 kuna. Naknada se neće morati platiti odmah, već će se studentima akumulirati dug koji će otplaćivati kroz plaću čitav život s kamatama sličnima kreditima za nekretnine. Fakultet će tako ogromna većina stanovništva završavati uz desetke tisuća funti duga. Samo će mali broj ultra bogatih, i mali dio najbogatije srednje klase, a i to često uz velika odricanja, moći platiti studij.

Ako je suditi po brojnim protestima i političkim analizama u širokom spektru medija, Engleska je vlada ovim drastičnim rezovima i poskupljenjima visokog obrazovanja i službeno objavila klasni rat.

U trenutku kada su gubitci privatnih banaka koje je država sanirala stotine puta veći od uštede koja će se postići ovim rezovima, zaključci drugačiji od ovih o klasnom ratu bogatih prema ogromnoj većini stanovništva teško drže vodu. A ako je tako, onda u tom svjetlu treba gledati na novo ostvarene solidarnosti srednje klase i siromašnijih slojeva kroz studentske prosvjede. Fascinatno je da za takvo spajanje nisu bili potrebni politički posrednici, poput partija, ne vladinih organizacija ili sindikata. Radi se o istinskom direktno demokratskom buđenju disparatnih klasa. Ako ovaj novo nastali studentski pokret potraje, Englesku čekaju burne političke godine.

Toni Prug, fotografije, video i tekst (osim *)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve