Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (II)

Jane Hardy je profesorica političke ekonomije na Sveučilištu u Hertfordshireu. Tekst Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi koji objavljujemo u dva dijela, objavljen je u International Socialism Journal br. 128. Autorica se u drugom dijelu teksta bavi slučajevima Mađarske, Poljske, Češke te društvenim nemirima i porastom nezadovoljstva u postkomunističkim zemljama EU.

„Od dobrog đaka do propalog slučaja“: Mađarska

Mađarska je također smatrana blistavim primjerom tržišne reforme i uzornim đakom neoliberalizma. Zbog toga je sve misionare povezanosti između slobodnih tržišta i rasta i stabilnosti iznenadilo to što je Mađarska bila prva zemlja u regiji koju je zahvatila financijska kriza. No problemi u Mađarskoj antidatiraju krizu iz 2008. godine. Do 2005./2006. mađarski budžetni deficit od 10 posto BDP-a smatran je previsokim za kriterije postavljene u Maastrichtu, gdje je za cilj postavljeno 3 posto. Vlada se upustila u niz paketa mjera štednje povećavajući poreze i smanjivanjem beneficija i subvencija. U rujnu 2006. su izbili neredi, nezapamćeni nakon 1990. godine, kada je narod saznao da im je vlada lagala o stanju gospodarstva kako bi dobila izbore.

Politička pozadina visoke potrošnje je povijest natjecanja između glavnih stranaka oko javne potrošnje. Svi parlamentarni izbori do 2006. godine okončavali su porazom tada vladajuće stranke – obično se radilo o prosvjedu protiv njihovih mjera štednje. Zahvaljujući agitiranju prije svakih izbora budžetni deficit bi dosegao vrhunac, stvarajući ciklični uzorak neviđen drugdje u Europi. BDP je dostigao razinu iz 1989. godine tek 1999., tako da su sljedeće mađarske vlade bile prisiljene povećati javnu potrošnju da potpomognu gospodarstvo.

Kada je 2008. kriza pogodila mađarsko gospodarstvo, koje je posrtalo zbog dvogodišnjih mjera štednje, ono je bilo dvostruko izloženo. Kao prvo, vlada, poduzeća i domaćinstva (Tablice 2 i 3) uzimala su kredite u stranim valutama, što se pokazalo katastrofalnim kada je vrijednost forinte pala. 2010. godine 1,7 milijuna ljudi od 10 milijuna stanovnika imalo je zajam u stranoj valuti. Vlada je procijenila da je 10 do 15 posto njih „ugroženo“ – eufemizam za insolventnost. Neki su ljudi morali prodati svoje domove, a drugi su suočeni s porastom od 33 posto u uplatama hipoteke.[21] Drugi izvor mađarske ranjivosti je bila njena ovisnost o potražnji zapadnoeuropskih ekonomija za njihovom robom, koja se sunovratila s razvojem krize.

Što se kriza dalje preobražavala u krizu vanjskog duga, međunarodne financije su špekulantski napale mađarski državni dug. Iako je dug u javnom sektoru dramatično srezan s 10 na 3.5 posto BDP-a te je bio znatno niži od onoga u drugim zemljama (Tablica 1), smatrano je da se radi o nedovoljnoj bijedi da MMF intervenira.

Tablica 4: Udio u BDP-u izvoza odabranih gospodastava[22]

Zemlja Total Strojevi i složeni proizvodi Vozila i motorni dijelovi
Češka 66.8 36.5 11.2
Mađarska 65.5 42.3 6.2
Poljska 34.4 13.3 4.3
Slovačka 75.7 30.8 12.4

Poljska i Češka: „Baršunasta“ kriza?

Vlade Poljske i Češke su pokušale izbjeći špekulantske napade na svoja gospodarstva pokušavajući se distancirati od katastrofa koje su se dogodile u drugim dijelovima SIE. Češka, poljska, slovačka, rumunjska i bugarska vlast objavile su zajedničku izjavu u kojoj traže da investitori ne trpaju i jače i slabije ekonomije u regiji u isti koš. Nisu željeli da se na njih gleda kao na niži red Europe zajedno s pribaltičkim državama i Mađarskom.

Gospodarstva Poljske i Češke ekonomska kriza je najlakše ozlijedila. Pad u BDP-u u Češkoj stavlja ju tek malo ispod prosjeka EU. Poljska je 2009. godine imala porast BDP-a od 1,7. posto, mada je to slabo u usporedbi s 6,8 posto 2007. i 5 posto 2008. godine. Iako su imali najbolji rast u OECD-u, to nije bilo teško s obzirom na dramatične padove drugdje u SIE. Dnevne novine Gazeta Wyborcza nazvale su krizu u Poljskoj „baršunastom krizom“.[23] Postoji mnogo čimbenika koji su donekle zaštitili Poljsku od gospodarske krize i recesije. Fluktuirajući tečaj značila je da je zlot pao u odnosu na euro za 30 posto između kolovoza 2008. i 2009. što je značilo da je mogao steći prednost nad konkurentima čije valute nisu fluktuirale.[24]

Poljska i Češka za razliku od pribaltičkih država i Mađarske nisu imale velike balone nekretnina koje su hranile strane banke. Njihova izloženost stranim valutama je bila mnogo niža: 8 posto u Češkoj i 30 posto u Poljskoj. Iako su obje zemlje bile podložne posljedicama recesije drugdje u Europi, Poljska je bilo puno manje izložena od Češke zbog manje ovisnosti o izvozu (vidi Tablicu 4).

Međutim, s „uspješnim“ poljskim prebrođenjem oluje trenutne krize treba oprezno postupati. Taj skromni rast skriva visoke razine siromaštva: 44 posto naroda zarađuje manje od 75 posto prosječne plaće, a nejednakost u bogatstvu raste. Visoka prosječna stopa nezaposlenosti od 9.8 posto nepotpuna je priča budući da je tekuća nezaposlenost mladih u 2010. bila 23 posto. Nadalje, 27 posto stanovništva radi na neodređeno vrijeme – najviše u Europi.[25] Borba za preživljavanje se odražava u padu štednji i povećanju razine zaduženosti. U budućnosti potreba se neće smanjiti zbog činjenice da će Poljska biti najveći primatelj kohezijskih fondova EU, što će između 2009. i 2015. prosječno iznositi 3,3 posto BDP-a godišnje. Poljska Ahilova peta je visok deficit u javnom sektoru koji ju ostavlja izloženu špekulantskim napadama na njezin vanjski dug, koji je brzo porastao s 2 posto BDP-a u 2007. i 3,6 posto BDP-a 2008. godine na 7,1 posto 2010. godine (Eurostat).

Slovačka s nezaposlenošću od 15 posto do 2010. godine nije najbolje prošla. Nije imala mogućnost devalviranja kao Poljska i uvela je euro te je k tome bila naročito izložena recesiji, s izvozom koji čini 75,7 BDP-a (vidi Tablicu 4).

Različiti simptomi, isti lijek

Rašireni obrazac parlamentarne politike je bio sličan diljem regije. Nakon 1990. uz pojavu demokršćanskih desničarskih političkih stranaka, stari su se staljinisti preustrojili u socijaldemokratske stranke. U postkomunističkim ekonomijama razočaranje parlamentarnim strankama je bilo još dublje no u Zapadnoj Europe budući da su stranke „desnice“ i „ljevice“ pošle putem privatizacije i tržišnih reformi koje su obogatile malen dio populacije, ostavivši ogromnu većinu bez dobiti od transformacije. Skeptičnost prema politici i političarima potpomognuta je rasprostranjenom korupcijom.

Dubina krize je varirala između zemalja SIE ovisno o razmjeru balona cijena nekretnina, razini ovisnosti o izvozu, veličini deficita u javnom sektoru i imaju li fluktirajući tečaj pomoću kojeg bi mogli steći prednost u odnosu na konkurentske zemlje. Reakcija vladâ, međutim, bila je svugdje ista: krizu će platiti radnička klasa. Mnoštvo paketâ mjerâ štednje diljem regije jednostavno je sastavljen od varijacijâ na temu smanjivanja plaćâ i povlasticâ, napada na mirovine, rezanja potrošnje na zdravstvo i socijalnu skrb te povišavanja (regresivnih) poreza. Unatoč rastućoj nezaposlenosti i padu BDP-a, MMF i EU su zahtijevali još veće rezove i rast poreza kako bi se smanjili deficiti u javnom sektoru na kaznenu razinu iz Maastrichta od 3 posto nacionalnog dohotka.

Kriza je prvo pogodila pribaltičke države te su napravljeni veliki rezovi na potrošnju i plaće u siječnju 2009. koji su potaknuli ulične nerede u Litvi i Latviji.[26] Te su zemlje zajedno s Mađarskom smatrane „iznimnim“ slučajevima u nekim dijelovima financijskog tiska, no kako se recesija produbljivala i širila, zahvaćene su sve postkomunističke zemlje u Europskoj uniji. Na izborima u Češkoj (svibanj 2010.) i Slovačkoj (lipanj 2010.) desne su koalicije, predane rezanjima budžeta i drastičnom reduciranju javne potrošnje, formirale nove vlade, iako su socijaldemokratske stranke osvojile najveći broj glasova.[27] U zamjenu za posuđivanje od MMF-a, rumunjska vlada je predstavila drakonske mjere štednje u lipnju 2010., koje su uključivale rezanje plaća u javnom sektoru za 25 posto i povećanje poreza na promet s 19 na 24 posto.[28]

Unatoč navodnom baršunastom hodu Poljske kroz recesiju, desničarska vlada Građanske platforme posvetila se smanjivanju deficita u javnom sektoru sa 7,9 na 3 posto, što podrazumijeva okrutne rezove u javnoj potrošnji i socijalnoj skrbi – već u procesu ukidanja nakon 20 godina neoliberalnih reformi.[29] Vlada je najavila porast poreza na dodanu vrijednost početkom 2011. i planira nastaviti s privatizacijom s ciljem da se stvori 25 milijardi zlota kako bi se začepila rupa u vladinoj potrošnji.

Poučna je razmirica između mađarske vlade s jedne i MMF-a i „tržišta“ s druge strane u srpnju 2010. godine. Mađarska vlada je već nametnula četiri godine mjera štednje i smanjila dug u svom javnom sektoru s 10 na 4 posto BDP-a na račun životnog standarda običnih ljudi. U srpnju 2010. godine, vlada je, bojeći se da će izgubiti biračku podršku, odbila provesti daljnje rezove koje je MMF zahtijevao. MMF i njegov kler ustuknuli su pred činjenicom da je premijer Viktor Orban, „stranački neposlušnik“ i „populist“, rekao da provođenje daljnjih mjera štednje „ne dolazi u obzir“.[30]

Galama se nastavila kada je mađarska vlada odlučila smanjiti budžetni deficit nametanjem pristojbi bankama i financijskim institucijama (uglavnom stranim) na tri godine. Te je pristojbe Financial Times opisao kao „najoštrije na svijetu“, ali su bile veoma popularne među biračkim tijelom.[31] Oporezivanje banaka i odbijanje provođenja daljnjih mjera štednje konsterniralo je „tržišta“. Timothy Ash (voditelj Istraživanja tržišta u nastanku u Royal Bank of Scotland) piše: „Nova vlada nije ništa naučila od prethodnih kikseva, a tržište nije spremno previdjeti fiskalnu popustljivost“.[32] Drugi analitičar, Gyula Toth (UniCredit SpA, Beč) dodao je: „Vjerujemo da će tržišna stvarnost napokon prisiliti vladu da poduzme nužne mjere.“[33]

Pouka mađarskog, a i irskog slučaja, možda je u tome da vladajuće klase koje su bile trome u pristajanju na rezove koje je od njih zahtijevao MMF, kasnije bivaju suočene s još više zahtjeva za štednjom.

Društveni nemir i otpor

U siječnju 2009. godine u Latviji su se dogodili najgori nemiri od sloma Sovjetskog Saveza na kojima je u Rigi prosvjedovalo 10.000 ljudi. U isto vrijeme u Litvi su se prvi put nakon 1990. tri konfederacije sindikata ujedinile oko paketa zahtjevâ.[34] Masovne demonstracije su održane ispred parlamenta kao i u šest drugih gradova, a zatim su uslijedili istodobni prosvjedi u Rigi i u Vilniusu. Slogani su pozivali na klasnu solidarnost: „Jedinstvo je naša snaga! Za radnička prava!“[35]

Bilo je i daljnih sporadičnih prosvjeda kao onaj u Litvi u veljači 2010. protiv četverostrukog povećanja cijena struje. Prosvjed je inicirala Fronto Partija (Frontas) – nova ljevičarska stranka osnovana 2009., prethodno nepoznata u Litvi. Njezini obznanjeni ciljevi uključuju „stvaranje socijalno pravedne Litve u kojoj nema jaza između bogate manjine i siromašne većine, između krupnih vlasnika kapitala i ostatka društva“. Vođa Frontasa priznao je da je njegova stranka izostavila riječ socijalizam iz svoga imena zato što ima „opterećujuće, negativne konotacije“.[36]

U svibnju 2009. godine 30 000 sindikalista je prosvjedovalo u Pragu protiv načina na koji tvrtke koriste recesiju kao izliku za smanjenje nadnicâ, plaćâ i drugih povlastica. Predsjedajući Češke federacije radnika u metalurgiji, KOVO, Josef Stredula, pročitao je na prosvjedu sljedeću izjavu:

Nemojte dozvoliti da se najgrublje naudi onima koji nisu uzrokovali krizu. Nemojte učiniti krizu izlikom za promjene Zakona o radu, koje bi donijele nezapamćeno smanjivanje pravâ zaposlenikâ i mogućnost davanja otkaza bez ikakvog razloga. Ne ugrožavajte mirovinske fondove. Ne odobravajte novi riskantan porez na štednje. Nemojte odobriti devalvaciju ušteđenih mirovina i daljnje slabljenje javnih financija. Djelujte, donosite odluke i vladajte za dobrobit građana, ne u korist špekulativnog profita financijskih grupacija, lobija i poreznih utočišta.[37]

U Rumunjskoj u svibnju 2010. godine deseci tisuća radnika u javnom sektoru su prosvjedovali u Bukureštu protiv planova da se režu plaće i mirovine. Bilo je to jedno od najvećih okupljanja na ulicama od rumunjske revolucije. Marian Gruia, šef sindikata policije, pozvao je Rumunje da se ujedine „kao što smo to učinili 1989. kada smo srušili diktaturu“ Ceauşescua.[38]

U Poljskoj se spremaju prosvjedi. Veoma je znakovito da u Kompaniji Węglowa koja je u državnom vlasništvu (to je najveći rudnik u Poljskoj i jedan od najvećih u Europi) rudari skupljaju glasove za prosvjedne akcije protiv planova da se broj radnih mjesta sreže sa 62.000 na 45.000.[39]

Mračna strana krize i recesije je to što je nejednak utjecaj tržišno vođenih mjera i njihov neuspjeh da pomognu većim dijelovima populacije, uz neoliberalne mjere političkih stranaka, dao krila neonacističkim strankama koje su otvoreno antisemitske i anti-gay. Manjinska romska zajednica sve češće je žrtveni janjac. U Mađarskoj su 2009. nacisti ubili najmanje osam Roma.[40]Primijećen je i porast homofobije. U Slovačkoj je prva gay pride povorka otkazana u svibnju 2010. kada ju je napala neonacistička skupina Slovenska Pospolitost.[41]

U Mađarskoj su članovi neofašističke stranke Jobbik povećali broj glasova. Osvojili su 17 posto glasova u prvom krugu mađarskih općih izbora u travnju 2010. i završili su kao treći s 842.306 glasova – tik do vodeće socijalističke stranke. Do drugog kruga parlamentarnih izbora osvojili su 47 od 386 mjesta. Početkom travnja 2010. pod njihovim vodstvom marširalo je više od 50 000 ljudi. Walter Mayr je izvijestio u Spiegelu: „Članovi paravojnih milicija i neonacističkih grupa danas su preuzeli patroliranje ulicama. U vojničkim čizmama, kamuflažnim i crnim vojničkim uniformama stvorili su lanac i razdijelili mnoštvo .“[42] Uzdaju se u očaj običnih ljudi i najjači su u siromašnijim dijelovima zemlje gdje je najveća nezaposlenost.

Zaključak

Stupanj potpore tržišnim reformama nakon 1990. razlikovao se između postkomunističkih zemalja ovisno o snazi sindikata i organizirane radne snage te onim što je vladajuća klasa mogla materijalno isporučiti. Međutim, razina potpore neoliberalizmu je često uveličavana, a to potpore što je postojalo u ranim danima transformacije brzo se rasplinulo kako su se male skupine, često iz prethodnog režima, obogaćivale privatizacijom. Ne može biti jasnije da je upravo kriza ogolila klasnu prirodu transformacije. Za strane banke koje su požele velike profite u regiji to je uobičajeni biznis. Iskazan gnjev zbog pristojbe koju im je nametnula mađarska vlada je poprilično zapanjujuć.

Nagomilan bijes se manifestirao u najvećim demonstracijama od 1990. godine diljem regije, što je poduprto mnogo jasnijom klasnom politikom no što je to ranije bilo očito. Međutim, ti isprva eksplozivni prosvjedi se nisu pretvorili u konkretniju akciju, i sigurno nisu bili na razini onih u Grčkoj. Mračna strana jada i očaja koje je prouzrokovala kriza je porast neonacizma i uspon nacionalizma. Ali reakcija sindikata, klasna politika koja je nosila prosvjede i prisutnost novih radikalnih stranaka i kampanja – bude nadu.

Jane Hardy

S engleskog prevela Marija Ćaćić

Bilješke


[1] Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija su se pridružile EU 2004. godine. Rumunjska i Bugarska su se pridružile 2007. godine.
[2] Citirano u Andor, 2009., 294-295.
[3] Između 1990. i 2001. USAID je bio uključen u 400 aktivnosti i ubrizgao je milijardu dolara u Poljsku. Vidi USAID 2000. i 2002.
[4] Hardy, 2009.
[5] Holbrooke, 1995., str. 42.
[6] Grahl, 2005.
[7] HSBC, 2006.
[8] Woolfson, 2010.
[9] Holman, 2004.; Smith, 2002.; Shields, 2004.
[10] Gill, 2001.
[11] Cardechi, 2001.
[12] Doherty and Hoedeman, 1994.
[13] Bornschier, 2000.; van Apeldoorn, 2000. and 2003.
[14] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010.
[15] Pomerleano, 2010.
[16] Podaci preuzeti iz Eurostata. Vidi: http:/ec.europa.eu/eurostat
[17] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010., str. 109.
[18] Mitra, Selowsky i Zalduendo, 2010., str. 50.
[19] Hudson, 2008., 75-76.
[20] Hudson, 2008.
[21] Bryant, 2010a.
[22] Myant i Drahkoupil 2011. (u tisku).
[23] Gazeta Wyborcza, 2009.
[24] Najznačnije pribaltičke države i Slovačka.
[25] www.solidarnosc.org.pl/en/main-page/polish-labour-2010-html
[26] Woolfson, 2010.
[27] Slovak Spectator, 2010b.
[28] Matthews, 2010.
[29] Buckley, 2010.
[30] Bryant, 2010c.
[31] Bryant, 2010c.
[32] Bloomberg Businessweek, 19. srpnja 2010.
[33] Bloomberg Businessweek, 19. srpnja 2010.
[34] Woolfson, 2010.
[35] Woolfson, 2010.
[36] Woolfson, 2010, str. 11.
[37] EIROnline, 2009.
[38] BBC News, 2010.
[39] Polish Press Office, 2010.
[40] Fabry, 2010.
[41] Slovak Spectator, 2010a.
[42] Mayr, 2010.

Referentna literatura

Andor, László, 2009, “Hungary in the Financial Crisis”, Debatte, volume 17, number 3.
BBC News, 2010, “Thousands Protest over Romania Austerity Measures”, 19. 5. 2010, www.bbc.co.uk/news10127366
Bloomberg Businessweek, 2010, “Hungary Refuses Further Austerity after IMF Talks End”, http://businessweek.com/news/2010-07-19/hungary-refuses-further-austerity-aft
Bornschier, Volker (ur.), 2000, State Building in Europe: The Revitalisation of Western European Integration(Cambridge University Press).
Buckley, Neil, 2010, “Poland Posed for Vital Reforms”, Financial Times, (6. 7.).
Bryant, Chris, 2010a, “Hungarians in Debt to Swiss Franc”, Financial Times, (16. 7.).
Bryant, Chris, 2010b, “Hungarian PM Rejects Fresh Deal with IMF and Austerity”, Financial Times, (20. 7.).
Bryant, Chris, 2010c, “Budapest’s Mixed Messages Sow Confusion”, Financial Times, (23. 7.).
Burke, Jason, 2009, “Downturn Shatters East’s Dream of a Prosperous post-Soviet Future”, Observer (8. 2.), www.guardian.co.uk/business/2009/feb/08/lithuania-credit-crunch-economic crisis
Carchedi, Guglielmo, 2001, For Another Europe: A Class Analysis of European Integration (Verso).
Doherty, Ann, i Olivier Hoedeman, 1994, “Misshaping Europe: The European Round Table of Industrialists”,The Ecologist 24 (srpanj/kolovoz), www.itk.ntnu.no/ansatte/Andresen_Trond/finans/others/EU-ecologist-24-4
EIROnline, 2009, “Trade Unions Protest Against Abuse by Companies of Recession” (7. 6.), www.eurofound.europa.eu/eiro/2009/05/articles/CZ0905019I.htm
European Commission, 1995, Technical Assistance for Central and Eastern European Countries and the Newly Independent State PHARE and TACIS Programmes: Background Report (European Commission MEMO/95/78 04.05.95).
Fabry, Adam, 2010, “Hungary’s Fascists on the Move”, Socialist Worker (24. 4.), www.socialistworker.co.uk/art.php?id=20950
Gazeta Wyborcza, 2009, “Velvet Crisis is Tempting Foreign Investors” (17. 6.).
Gill, Stephen, 2001, “Constitutionalising Capital: EMU and Disciplinary Neo-liberalism”, in Andreas Bieler and Adam D Morton, Social Forces in the Making of the New Europe (Palgrave).
Grahl, John, 2005, “The European Union and Europe”, in L Panitch and C Leys (eds), Socialist Register 2005:The Empire Reloaded (Merlin Press).
Hardy, Jane, 2009, Poland’s New Capitalism (Pluto).
Holbrooke, Richard, 1995, “America, A European Power”, Foreign Affairs, volume 74, number 2.
Holman, Otto, 2001, “The Enlargement of the European Union Towards Central and Eastern Europe: The role of supranational and transnational actors”, u: Andreas Bieler i Adam D Morton (ur.), Social Forces in the Making of the New Europe (Palgrave).
Holman, Otto, 2004, “Integrating Peripheral Europe: the Different Roads to ‘Security and Stability’ in Southern and Central Europe”, Journal of International Relations and Development, volume 7, number 2.
HSBC, 2006, Poland Report, www.hsbcnet.com/transaction/attachments/pcm/pdf/poland.pdf
Hudson, Michael, 2008, “The Fading Baltic Miracle”, International Economy (zima).
Matthews, K, 2010, “Street Level Implications of Romania’s Austerity Program”, www.digitaljournal.com/article/294785
Mayr, Walter, 2010, “Hungary Prepares for Shift in Power”, Der Spiegel, (9. 4.),
www.spiegel.de/international/europe/0,1518687921,00.html
Mitra, Pradeep, Marcelo Selowsky i Juan Zalduendo, 2010, Turmoil at Twenty: Recession, Recovery and Reform in Central and Eastern Europe and the Former Soviet Union (World Bank).
Myant, Martin i Jan Drahokoupil, 2011 (forthcoming), Transition Economies: Political Economy in Russia, Eastern Europe and Central Asia (Wiley).
Polish Press Office, 2010, “August 13 2010”, http://wiadomosci.onet.pl/2209940,10,item.htm
Pomerleano, Michael, 2010, “The Risks of a Crisis in Central and Eastern Europe are Bigger than You Think”, www.voxeu.org.index.php?q=node/5226
Shields, Stuart, 2004, “Global Restructuring and the Polish State: Transition, Transformation, or Transnationalization”, Review of International Political Economy, volume 11, number 1.
Slovak Spectator, 2010a, “Neo-Nazis Attack Slovakia’s First Gay Pride Event” (22. 5.),
http://spectator.sme.sk/articles/view/38949/2/neo_nazis_attack_slovakias_first_gay_pride_event.html
Slovak Spectator, 2010b. “Right Wing Prevails in Election” (13. 6.), www.spectator.sme.sk/articles/view/39196/2/right_wing_prevails_hzda.out.html
Smith, Adrian, 2002, “Imagining Geographies of the ‘New Europe’: Geo-economic Power and the New European Architecture of integration”, Political Geography, volume 21, number 5.
USAID, 2000, http://usaid.gov/press/releases/2000/fs000711 5.html
USAID, 2002, “USAID Mission to Poland: List of Projects”, http://usaid.gov/pl/listof1.htm
van Apeldoorn, Bastiaan, 2000, “Transnational Class Agency and European governance: the case of the European Round Table of Industrialists”, New Political Economy, volume 5, number 2.
van Apeldoorn, Bastiaan, 2003, “The Struggle over European Order: Transnational Class Agency in the Making of ‘Embedded Neoliberalism’, u: Neil Brenner, Bob Jessop, Martin Jones i Gordon MacLeod, State/Space: A Reader (Blackwell).
Wedel, JR, 2000, “US assistance for market reforms”, Independent Review, volume 4, number 3.
Woolfson, Charles, 2010, “’Hard Times’ in Lithuania: Crisis and ‘Discourses of Discontent’ in post-Communist Society”, Ethnography, volume 11, number 4.

Jane Hardy: Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (I)Jane Hardy je profesorica političke ekonomije na Sveučilištu u Hertfordshireu. Tekst Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi koji objavljujemo u dva dijela, objavljen je u International Socialism Journal br. 128. U prvom dijelu autorica piše o širenju europskog projekta te njegovim posljedicama na postkomunističke zemlje koje su ušle u EU 2004. godine.
Objavljeno: 24. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve