Kriza i recesija u Srednjoj i Istočnoj Europi (II)

„Od dobrog đaka do propalog slučaja“: Mađarska

Mađarska je također smatrana blistavim primjerom tržišne reforme i uzornim đakom neoliberalizma. Zbog toga je sve misionare povezanosti između slobodnih tržišta i rasta i stabilnosti iznenadilo to što je Mađarska bila prva zemlja u regiji koju je zahvatila financijska kriza. No problemi u Mađarskoj antidatiraju krizu iz 2008. godine. Do 2005./2006. mađarski budžetni deficit od 10 posto BDP-a smatran je previsokim za kriterije postavljene u Maastrichtu, gdje je za cilj postavljeno 3 posto. Vlada se upustila u niz paketa mjera štednje povećavajući poreze i smanjivanjem beneficija i subvencija. U rujnu 2006. su izbili neredi, nezapamćeni nakon 1990. godine, kada je narod saznao da im je vlada lagala o stanju gospodarstva kako bi dobila izbore.

Politička pozadina visoke potrošnje je povijest natjecanja između glavnih stranaka oko javne potrošnje. Svi parlamentarni izbori do 2006. godine okončavali su porazom tada vladajuće stranke – obično se radilo o prosvjedu protiv njihovih mjera štednje. Zahvaljujući agitiranju prije svakih izbora budžetni deficit bi dosegao vrhunac, stvarajući ciklični uzorak neviđen drugdje u Europi. BDP je dostigao razinu iz 1989. godine tek 1999., tako da su sljedeće mađarske vlade bile prisiljene povećati javnu potrošnju da potpomognu gospodarstvo.

Kada je 2008. kriza pogodila mađarsko gospodarstvo, koje je posrtalo zbog dvogodišnjih mjera štednje, ono je bilo dvostruko izloženo. Kao prvo, vlada, poduzeća i domaćinstva (Tablice 2 i 3) uzimala su kredite u stranim valutama, što se pokazalo katastrofalnim kada je vrijednost forinte pala. 2010. godine 1,7 milijuna ljudi od 10 milijuna stanovnika imalo je zajam u stranoj valuti. Vlada je procijenila da je 10 do 15 posto njih „ugroženo“ – eufemizam za insolventnost. Neki su ljudi morali prodati svoje domove, a drugi su suočeni s porastom od 33 posto u uplatama hipoteke.[21] Drugi izvor mađarske ranjivosti je bila njena ovisnost o potražnji zapadnoeuropskih ekonomija za njihovom robom, koja se sunovratila s razvojem krize.

Što se kriza dalje preobražavala u krizu vanjskog duga, međunarodne financije su špekulantski napale mađarski državni dug. Iako je dug u javnom sektoru dramatično srezan s 10 na 3.5 posto BDP-a te je bio znatno niži od onoga u drugim zemljama (Tablica 1), smatrano je da se radi o nedovoljnoj bijedi da MMF intervenira.

Tablica 4: Udio u BDP-u izvoza odabranih gospodastava[22]

Poljska i Češka: „Baršunasta“ kriza?

Vlade Poljske i Češke su pokušale izbjeći špekulantske napade na svoja gospodarstva pokušavajući se distancirati od katastrofa koje su se dogodile u drugim dijelovima SIE. Češka, poljska, slovačka, rumunjska i bugarska vlast objavile su zajedničku izjavu u kojoj traže da investitori ne trpaju i jače i slabije ekonomije u regiji u isti koš. Nisu željeli da se na njih gleda kao na niži red Europe zajedno s pribaltičkim državama i Mađarskom.

Gospodarstva Poljske i Češke ekonomska kriza je najlakše ozlijedila. Pad u BDP-u u Češkoj stavlja ju tek malo ispod prosjeka EU. Poljska je 2009. godine imala porast BDP-a od 1,7. posto, mada je to slabo u usporedbi s 6,8 posto 2007. i 5 posto 2008. godine. Iako su imali najbolji rast u OECD-u, to nije bilo teško s obzirom na dramatične padove drugdje u SIE. Dnevne novine Gazeta Wyborcza nazvale su krizu u Poljskoj „baršunastom krizom“.[23] Postoji mnogo čimbenika koji su donekle zaštitili Poljsku od gospodarske krize i recesije. Fluktuirajući tečaj značila je da je zlot pao u odnosu na euro za 30 posto između kolovoza 2008. i 2009. što je značilo da je mogao steći prednost nad konkurentima čije valute nisu fluktuirale.[24]

Poljska i Češka za razliku od pribaltičkih država i Mađarske nisu imale velike balone nekretnina koje su hranile strane banke. Njihova izloženost stranim valutama je bila mnogo niža: 8 posto u Češkoj i 30 posto u Poljskoj. Iako su obje zemlje bile podložne posljedicama recesije drugdje u Europi, Poljska je bilo puno manje izložena od Češke zbog manje ovisnosti o izvozu (vidi Tablicu 4).

Međutim, s „uspješnim“ poljskim prebrođenjem oluje trenutne krize treba oprezno postupati. Taj skromni rast skriva visoke razine siromaštva: 44 posto naroda zarađuje manje od 75 posto prosječne plaće, a nejednakost u bogatstvu raste. Visoka prosječna stopa nezaposlenosti od 9.8 posto nepotpuna je priča budući da je tekuća nezaposlenost mladih u 2010. bila 23 posto. Nadalje, 27 posto stanovništva radi na neodređeno vrijeme – najviše u Europi.[25] Borba za preživljavanje se odražava u padu štednji i povećanju razine zaduženosti. U budućnosti potreba se neće smanjiti zbog činjenice da će Poljska biti najveći primatelj kohezijskih fondova EU, što će između 2009. i 2015. prosječno iznositi 3,3 posto BDP-a godišnje. Poljska Ahilova peta je visok deficit u javnom sektoru koji ju ostavlja izloženu špekulantskim napadama na njezin vanjski dug, koji je brzo porastao s 2 posto BDP-a u 2007. i 3,6 posto BDP-a 2008. godine na 7,1 posto 2010. godine (Eurostat).

Slovačka s nezaposlenošću od 15 posto do 2010. godine nije najbolje prošla. Nije imala mogućnost devalviranja kao Poljska i uvela je euro te je k tome bila naročito izložena recesiji, s izvozom koji čini 75,7 BDP-a (vidi Tablicu 4).

Različiti simptomi, isti lijek

Rašireni obrazac parlamentarne politike je bio sličan diljem regije. Nakon 1990. uz pojavu demokršćanskih desničarskih političkih stranaka, stari su se staljinisti preustrojili u socijaldemokratske stranke. U postkomunističkim ekonomijama razočaranje parlamentarnim strankama je bilo još dublje no u Zapadnoj Europe budući da su stranke „desnice“ i „ljevice“ pošle putem privatizacije i tržišnih reformi koje su obogatile malen dio populacije, ostavivši ogromnu većinu bez dobiti od transformacije. Skeptičnost prema politici i političarima potpomognuta je rasprostranjenom korupcijom.

Dubina krize je varirala između zemalja SIE ovisno o razmjeru balona cijena nekretnina, razini ovisnosti o izvozu, veličini deficita u javnom sektoru i imaju li fluktirajući tečaj pomoću kojeg bi mogli steći prednost u odnosu na konkurentske zemlje. Reakcija vladâ, međutim, bila je svugdje ista: krizu će platiti radnička klasa. Mnoštvo paketâ mjerâ štednje diljem regije jednostavno je sastavljen od varijacijâ na temu smanjivanja plaćâ i povlasticâ, napada na mirovine, rezanja potrošnje na zdravstvo i socijalnu skrb te povišavanja (regresivnih) poreza. Unatoč rastućoj nezaposlenosti i padu BDP-a, MMF i EU su zahtijevali još veće rezove i rast poreza kako bi se smanjili deficiti u javnom sektoru na kaznenu razinu iz Maastrichta od 3 posto nacionalnog dohotka.

Kriza je prvo pogodila pribaltičke države te su napravljeni veliki rezovi na potrošnju i plaće u siječnju 2009. koji su potaknuli ulične nerede u Litvi i Latviji.[26] Te su zemlje zajedno s Mađarskom smatrane „iznimnim“ slučajevima u nekim dijelovima financijskog tiska, no kako se recesija produbljivala i širila, zahvaćene su sve postkomunističke zemlje u Europskoj uniji. Na izborima u Češkoj (svibanj 2010.) i Slovačkoj (lipanj 2010.) desne su koalicije, predane rezanjima budžeta i drastičnom reduciranju javne potrošnje, formirale nove vlade, iako su socijaldemokratske stranke osvojile najveći broj glasova.[27] U zamjenu za posuđivanje od MMF-a, rumunjska vlada je predstavila drakonske mjere štednje u lipnju 2010., koje su uključivale rezanje plaća u javnom sektoru za 25 posto i povećanje poreza na promet s 19 na 24 posto.[28]

Unatoč navodnom baršunastom hodu Poljske kroz recesiju, desničarska vlada Građanske platforme posvetila se smanjivanju deficita u javnom sektoru sa 7,9 na 3 posto, što podrazumijeva okrutne rezove u javnoj potrošnji i socijalnoj skrbi – već u procesu ukidanja nakon 20 godina neoliberalnih reformi.[29] Vlada je najavila porast poreza na dodanu vrijednost početkom 2011. i planira nastaviti s privatizacijom s ciljem da se stvori 25 milijardi zlota kako bi se začepila rupa u vladinoj potrošnji.

Poučna je razmirica između mađarske vlade s jedne i MMF-a i „tržišta“ s druge strane u srpnju 2010. godine. Mađarska vlada je već nametnula četiri godine mjera štednje i smanjila dug u svom javnom sektoru s 10 na 4 posto BDP-a na račun životnog standarda običnih ljudi. U srpnju 2010. godine, vlada je, bojeći se da će izgubiti biračku podršku, odbila provesti daljnje rezove koje je MMF zahtijevao. MMF i njegov kler ustuknuli su pred činjenicom da je premijer Viktor Orban, „stranački neposlušnik“ i „populist“, rekao da provođenje daljnjih mjera štednje „ne dolazi u obzir“.[30]

Galama se nastavila kada je mađarska vlada odlučila smanjiti budžetni deficit nametanjem pristojbi bankama i financijskim institucijama (uglavnom stranim) na tri godine. Te je pristojbe Financial Times opisao kao „najoštrije na svijetu“, ali su bile veoma popularne među biračkim tijelom.[31] Oporezivanje banaka i odbijanje provođenja daljnjih mjera štednje konsterniralo je „tržišta“. Timothy Ash (voditelj Istraživanja tržišta u nastanku u Royal Bank of Scotland) piše: „Nova vlada nije ništa naučila od prethodnih kikseva, a tržište nije spremno previdjeti fiskalnu popustljivost“.[32] Drugi analitičar, Gyula Toth (UniCredit SpA, Beč) dodao je: „Vjerujemo da će tržišna stvarnost napokon prisiliti vladu da poduzme nužne mjere.“[33]

Pouka mađarskog, a i irskog slučaja, možda je u tome da vladajuće klase koje su bile trome u pristajanju na rezove koje je od njih zahtijevao MMF, kasnije bivaju suočene s još više zahtjeva za štednjom.

Društveni nemir i otpor

U siječnju 2009. godine u Latviji su se dogodili najgori nemiri od sloma Sovjetskog Saveza na kojima je u Rigi prosvjedovalo 10.000 ljudi. U isto vrijeme u Litvi su se prvi put nakon 1990. tri konfederacije sindikata ujedinile oko paketa zahtjevâ.[34] Masovne demonstracije su održane ispred parlamenta kao i u šest drugih gradova, a zatim su uslijedili istodobni prosvjedi u Rigi i u Vilniusu. Slogani su pozivali na klasnu solidarnost: „Jedinstvo je naša snaga! Za radnička prava!“[35]

Bilo je i daljnih sporadičnih prosvjeda kao onaj u Litvi u veljači 2010. protiv četverostrukog povećanja cijena struje. Prosvjed je inicirala Fronto Partija (Frontas) – nova ljevičarska stranka osnovana 2009., prethodno nepoznata u Litvi. Njezini obznanjeni ciljevi uključuju „stvaranje socijalno pravedne Litve u kojoj nema jaza između bogate manjine i siromašne većine, između krupnih vlasnika kapitala i ostatka društva“. Vođa Frontasa priznao je da je njegova stranka izostavila riječ socijalizam iz svoga imena zato što ima „opterećujuće, negativne konotacije“.[36]

U svibnju 2009. godine 30 000 sindikalista je prosvjedovalo u Pragu protiv načina na koji tvrtke koriste recesiju kao izliku za smanjenje nadnicâ, plaćâ i drugih povlastica. Predsjedajući Češke federacije radnika u metalurgiji, KOVO, Josef Stredula, pročitao je na prosvjedu sljedeću izjavu:

Nemojte dozvoliti da se najgrublje naudi onima koji nisu uzrokovali krizu. Nemojte učiniti krizu izlikom za promjene Zakona o radu, koje bi donijele nezapamćeno smanjivanje pravâ zaposlenikâ i mogućnost davanja otkaza bez ikakvog razloga. Ne ugrožavajte mirovinske fondove. Ne odobravajte novi riskantan porez na štednje. Nemojte odobriti devalvaciju ušteđenih mirovina i daljnje slabljenje javnih financija. Djelujte, donosite odluke i vladajte za dobrobit građana, ne u korist špekulativnog profita financijskih grupacija, lobija i poreznih utočišta.[37]

U Rumunjskoj u svibnju 2010. godine deseci tisuća radnika u javnom sektoru su prosvjedovali u Bukureštu protiv planova da se režu plaće i mirovine. Bilo je to jedno od najvećih okupljanja na ulicama od rumunjske revolucije. Marian Gruia, šef sindikata policije, pozvao je Rumunje da se ujedine „kao što smo to učinili 1989. kada smo srušili diktaturu“ Ceauşescua.[38]

U Poljskoj se spremaju prosvjedi. Veoma je znakovito da u Kompaniji Węglowa koja je u državnom vlasništvu (to je najveći rudnik u Poljskoj i jedan od najvećih u Europi) rudari skupljaju glasove za prosvjedne akcije protiv planova da se broj radnih mjesta sreže sa 62.000 na 45.000.[39]

Mračna strana krize i recesije je to što je nejednak utjecaj tržišno vođenih mjera i njihov neuspjeh da pomognu većim dijelovima populacije, uz neoliberalne mjere političkih stranaka, dao krila neonacističkim strankama koje su otvoreno antisemitske i anti-gay. Manjinska romska zajednica sve češće je žrtveni janjac. U Mađarskoj su 2009. nacisti ubili najmanje osam Roma.[40]Primijećen je i porast homofobije. U Slovačkoj je prva gay pride povorka otkazana u svibnju 2010. kada ju je napala neonacistička skupina Slovenska Pospolitost.[41]

U Mađarskoj su članovi neofašističke stranke Jobbik povećali broj glasova. Osvojili su 17 posto glasova u prvom krugu mađarskih općih izbora u travnju 2010. i završili su kao treći s 842.306 glasova – tik do vodeće socijalističke stranke. Do drugog kruga parlamentarnih izbora osvojili su 47 od 386 mjesta. Početkom travnja 2010. pod njihovim vodstvom marširalo je više od 50 000 ljudi. Walter Mayr je izvijestio u Spiegelu: „Članovi paravojnih milicija i neonacističkih grupa danas su preuzeli patroliranje ulicama. U vojničkim čizmama, kamuflažnim i crnim vojničkim uniformama stvorili su lanac i razdijelili mnoštvo .“[42] Uzdaju se u očaj običnih ljudi i najjači su u siromašnijim dijelovima zemlje gdje je najveća nezaposlenost.

Zaključak

Stupanj potpore tržišnim reformama nakon 1990. razlikovao se između postkomunističkih zemalja ovisno o snazi sindikata i organizirane radne snage te onim što je vladajuća klasa mogla materijalno isporučiti. Međutim, razina potpore neoliberalizmu je često uveličavana, a to potpore što je postojalo u ranim danima transformacije brzo se rasplinulo kako su se male skupine, često iz prethodnog režima, obogaćivale privatizacijom. Ne može biti jasnije da je upravo kriza ogolila klasnu prirodu transformacije. Za strane banke koje su požele velike profite u regiji to je uobičajeni biznis. Iskazan gnjev zbog pristojbe koju im je nametnula mađarska vlada je poprilično zapanjujuć.

Nagomilan bijes se manifestirao u najvećim demonstracijama od 1990. godine diljem regije, što je poduprto mnogo jasnijom klasnom politikom no što je to ranije bilo očito. Međutim, ti isprva eksplozivni prosvjedi se nisu pretvorili u konkretniju akciju, i sigurno nisu bili na razini onih u Grčkoj. Mračna strana jada i očaja koje je prouzrokovala kriza je porast neonacizma i uspon nacionalizma. Ali reakcija sindikata, klasna politika koja je nosila prosvjede i prisutnost novih radikalnih stranaka i kampanja – bude nadu.



Bilješke
Referentna literatura