Tko je tu zapravo nostalgičan?

Zašto studentski prosvjedi djeluju nostalgično za socijalizmom? Otpor pokoravanju prosvjete i opće proizvodnje znanja interesima gospodarstva i tržišta često budi dojam, i to ne samo kod studentskih protivnika, kao da prosvjednici čeznu za starom državom blagostanja; kao da im je ideal vratiti se u toplo i sigurno krilo solidarnog društva, umjesto da se suoče s nemilosrdnom borbom za preživljavanje koja sve žešće bjesni u današnjem svijetu globalnog nadmetanja i već iscrpljenih prirodnih resursa. Kakav je zapravo istinski politički karakter ovog revolta mladih? Jesu li studenti hrabri glasnici jedne bolje budućnosti koju prvo treba izboriti ili će prije biti da koče povijest koja želi okretati svoj kotač, kako bi zadržali stare privilegije, među njima prije svega onu, kako ju je jednom nazvao Karl Popper, „nezasluženu privilegiju da se studira“? Jesu li progresivni ili konzervativni, ili bolje: o kakvom je protivljenju ovdje zapravo riječ?

Šteta što se danas više ne smije misliti dijalektički. Jednostavno je prevelika opasnost ismijavanja već pri spomenu pojma dijalektike. To još uvijek dakako ne znači da se u stvarnosti ne primjećuju nikakva protivljenja. Kao što pokazuje gore navedeni primjer, rado ih se nalazi i pokazuje. No ne pušta ih se rado da se sukobe. Konflikti u današnje vrijeme postoje da bi ih se izbjeglo. Pa se protivljenja radije pušta da se mirno dosađuju jedno pokraj drugoga.

Lijep primjer za to nudi pojam društva znanja koji je u prošlim desetljećima napravio značajnu karijeru i to ne samo u društvenim znanostima, već i u politici. Taj pojam ne kazuje samo što znamo o svijetu, već i kako živimo u ovom svijetu, odnosno kako bismo trebali živjeti. I što je još važnije, taj pojam upućuje upravo na to što je posrijedi u studentskim prosvjedima. Najprije nam se društvo znanja prezentira sa svoje pozitivne strane kao historijski novum, to jest kao nova razina progresivnog razvoja modernih društava i cijelog čovječanstva. Tako se i pojavio taj pojam – doduše u drugom obliku: „knowledgeable society“ – u 1960-im godinama kao izraz velikog optimizma tog vremena koje je vjerovalo da društvo može imati svoj uzrok u znanstvenom razmišljanju. Ondašnji je napredak znanosti i tehnologije postao uzor općem racionaliziranju društvenog života i političkog djelovanja. Odmah je bilo jasno da bi ovaj razvitak mogao imati i negativnu stranu. „Čovjek jedne dimenzije“ Herberta Marcusea iz 1964[1]. godine razotkrio je sve opasnosti pozitivističke utopije. Umjesto da se osnuje novo društvo, potvrđena je moć znanja da može strovaliti društvo u ponor. Još jednom: gdje su jedni ugledali novu šansu, drugi su vidjeli prijetnju.

Čak i ono što se danas zove društvom znanja najprije se pojavljuje kao rezultat objektivno neutralnog procesa transformacije. Znanje je prodrlo u sve sfere modernog društva koje su donedavno bile konstruirale predodžbu u samoj sebi oko pojmova vlasništva i rada. Nisu samo zanimanja usredotočena na znanje gurnuta u središte radne snage. Znanje odnosno proizvodnja znanja izravno su se pretvorili u samu proizvodnu snagu. No kao što se često događa, ono što nam se prodaje kao neutralno i objektivno, ispostavi se pri pomnijem sagledavanju krajnje proturječno. Čak i pravi pravcati teoretičar društva znanja Nico Stehr pripisuje znanju vrstu oslobođajućeg djelovanja po društvo. Društva znanja za njega krhka su „zato što u njima dolazi do značajna nestanka vladavine velikih društvenih institucija koje su ipak sasvim bitno suoblikovala tijek 20. stoljeća. “[2] Pod time razumije institucije države, znanosti, crkve, parlamenta, pravosuđa ili gospodarstva, dakle onog institucijskog koncepta koji je dosad bio neodvojiv od finog tkanja društvenog života. Taj koncept se sada mrvi, a tkanje se raspliće. Društvo gubi svoje jasne konture i svoju stabilnost. Tone li? Ni u kojem slučaju. I ovdje je optimizam dužnost da se još jednom sjetimo Poppera. Za Stehra taj proces ima potpuno pozitivan karakter – personficiran u osvajanju moći od strane individua, malih kolektiva i društvenih pokreta. Njihov društveni utjecaj i njihove mogućnosti djelovanja i otpora također su se povećale. Steht to shvaća kao daljnji korak u oslobođenju ljudi. Njihova volja, a ne volja države ili društvenih autoriteta sada bi se mogla lakše provesti. Na tome se može zahvaliti rastućem značenju i širenju znanja.

Čemu onda prosvjedi kada ionako koračamo naprijed? Ipak sâmo znanje zna kamo nas vodi. U slobodu, kamo drugdje. Ili se želi zaustaviti ili čak poništiti napredak? Iz nostalgije za starim društvom neznanja koje je ovisilo o autoritetima velikih društvenih instituticija i koje je pretpostavljalo socijalnu sigurnost slobodi? Nije slučajno da se politički revolt studenata nalazi na tobožnjim temeljima društva znanja, u srcu današnje proizvodnje znanja. Do izražaja dovodi neznanje u samom znanju, ili bolje: da znanje ne želi znati svoju vlastitu političku stvarnost.

Tamo gdje znanje u kvaziobjektivnom historijskom procesu hipostazira do principa ustroja cjelokupnog društvenog života , studenti ne razotkrivaju ništa doli zahtjev za hegemonijom partikularnog interesa; tamo gdje se znanje slavi kao temelj novog društva, studenti nam pokazuju tužan razrušen krajolik društvenoga. Naposljetku je i sam subjekt revolta proizvod društvene destrukcije. No ne subjektivizira se iz nostalgičnog osvrtanja na izgubljeno, nego iz pogleda u socijalnu provaliju koju je rastvorila neoliberalna revolucija i sada ju očajno pokušava premostiti znanjem – znanjem koje u neznanju vlastitih političkih pretpostavki, tj. neopozive kontingencije političkoga, regresira do jednostavno znanoga i koje budućnost može prikazati tek iz retrospektive. Sâmo je društvo znanja nostalgično strukturirano i nije volja onih koji mu se odupiru.


Boris Buden
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Objavljeno u Bildpunkt. Zeitschrift der IG Bildende Kunst, Beč, jesen 2010.

[1] Znakovit podnaslov: „Rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva“
[2] Vidi Nico Steht: Die Zerbrechlichkeit moderner Gesellschaften, Weilerswist: Velbrück Wissenschaft 2000, str. 12.

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve