Poslije krize je prije krize

Programi štednje koji su na snazi odraz su krizne politike koja bi trebala jamčiti profite bankama i Njemačku izvesti iz krize “osnaženu”. O povezanosti krize na tržištima nekretnina i krize državnih financija, strukturnim uzrocima krize, raspodjeli bogatstva i mogućim pomjeravanjima u globalnim odnosima moći, u razgovoru za njemački časopis ak govori Michael Heinrich, profesor političkih znanosti iz Berlina i član uredništva časopisa PROKLA.



ak: Kriza u kojoj se nalazimo započela je na tržištu nekretnina u SAD-u. Sada u eurozoni cijele države stoje pred provalijom. Kako su te stvari povezane?

Michael Heinrich: Pitanje je je li kriza na američkom tržištu nekretnina doista bila početak. I ona ima svoju pretpovijest: kolaps New Economyja 2000. godine. Boom na tržištu nekretnina u SAD-u – tako glasi uobičajeno objašnjenje – uzrokovala je američka središnja banka, koja je kamatnu stopu prenaglo i preduboko snizila. Jeftini krediti naveli su mnoge ljude na kupovanje kućâ koje si zapravo nisu mogli priuštiti. Velika potražnja na tržištu nekretnina dovela je do rasta cijena. Banke su vjerovale da su, unatoč opasnosti koja prijeti od platežno nesposobnih dužnika, ipak na sigurnome: prodaja kuća u takvim je slučajevima trebala jamčiti njihovo namirivanje.

Pored toga, banke su kredite pakirale u vrlo upitne vrijednosne papire koje su zatim prodavale globalno, pa su novcem od njihove prodaje izdavale nove kredite. Kada su, međutim, cijene nekretnina prestale rasti, sve je više kuća završavalo na bubnju, a novi kupci su izostajali. Banke su tada shvatile da ipak nisu sigurne koliko su mislile: mnoge su kredite bile prisiljene otpisati. Isto vrijedi za brojne kupce vrijednosnih papira utemeljenih na hipotekama. Pošto su se ti kupci – javne i privatne banke – i sami zaduživali kratkoročnim kreditima za kupnju prividno sigurnih vrijednosnih papira, preko noći su se našli u golemim platežnim poteškoćama: kratkoročne dugove je trebalo platiti, ali je vrijednosne papire koji su njima kupljeni postalo nemoguće dalje prodati.

Dok je kod krize tržišta nekretnina navodni uzrok kriva politika centralne banke i pohlepa banaka – eventualno uz dopunu optužnice rejting agencijama zbog nesposobnosti da prepoznaju riskantne vrijednosne papire – u slučaju krize eurozone navodni je uzrok “nesolidna” fiskalna politika vladâ: pošto su “Grci” i nekoliko drugih zemalja navodno nagomilale previše dugova, sada moraju plaćati toliko visoke kamatne stope da im prijeti bankrot, pa ih ostatak Europske unije mora spašavati. A budući da navodno nije izvjesno hoćemo li “mi” u toj akciji spašavanja i uspjeti, euro je u opasnosti. Kod svake krize traže se krivci, netko tko je negdje pogriješio: središnje banke, poslovne banke, rejting agencije, određene vlade. Strukturni uzroci svih tih kriza takvim se objašnjenjima međutim zaklanjaju.


A strukturni uzroci su?

Prije svega: još uvijek živimo u kapitalizmu, zvali ga mi “našim gospodarstvom” ili “socijalnom tržišnom privredom”. A kapitalizam je inherentno sklon krizama. S jedne strane postoji sistemski pritisak za povećanjem proizvodnje i produktivnosti; s druge pritisak da se troškovi proizvodnje smanje. Nadnice bi dakle trebale biti što je moguće niže, a investicije ići samo u najprofitabilnija poduzeća i sektore. Na razini cjeline privrede to međutim znači da prije ili poslije sveukupna potražnja neće moći pratiti rast ponude.

Pojačanim izvozom problem se doduše na neko vrijeme može odgoditi, samo što situacija u drugim zemljama u principu nije bitno drugačija, pa se u jednome trenutku ipak shvati da se proizvelo previše. No, ne prema mjerilu postojećih ljudskih potreba, jer još uvijek milijuni ljudi umiru od gladi, nego prema mjerilu imperativa što većeg povrata na uloženi kapital. I tako dobivamo krizu.

Ne želim se, međutim, zaustaviti na ovoj općenitoj razini. Zadnjih 20 do 30 godina financijska su tržišta u krizama igrala posebno važnu ulogu. To je povezano sa činjenicom da su financijska tržišta u “postfordizmu”, koji postepeno stupa na scenu sa svjetskom ekonomskom krizom iz 1974./75., doživjela ogroman rast i ekspanziju.


Zašto su financijska tržišta rasla u tolikoj mjeri? Je li to posljedica deregulacije na koju se sada mnogi žale?

Deregulacija je financijskim tržištima osigurala nevjerojatnu mobilnost i mogućnost stvaranja uvijek novih “financijskih proizvoda”. Međutim, golemi rast financijskih tržišta povezan je prije svega s velikim promjenama u procesu redistribucije, a to u krajnjoj liniji znači – s iznimno uspješno vođenom klasnom borbom posjedničkih klasa. Ta redistribucija se odvijala prije svega na dvije razine. Prvo, u odnosu između kapitala i rada: dok realne nadnice u većini razvijenih kapitalističkih zemalja od 1980-ih u prosjeku stagniraju ili rastu samo relativno neznatno, profiti poduzeća i prihodi viših razina menadžmenta su u istome razdoblju eksplodirali. Drugo, dogodila se promjena u strukturi poreznih prihoda država. Od 1980-ih u većini zemalja, direktni su porezi, tj. porezi na dohodak i dobit sve više smanjivani.

U Njemačkoj je, pored toga, ukinut i porez na imovinu, a od 2010. bitno su smanjeni i porezi na kamate i dividende. Sva ta smanjenja poreza išla su prije svega u korist poduzećâ i 10 do 15% stanovništva s najvećim prihodima. Dakle: približno istome sloju koji je profitirao i od promjena u odnosu kapitala i rada u korist kapitala. S druge strane, povišeni su indirektni porezi poput poreza na dodanu vrijednost, koji svi podjednako moraju plaćati.

Ova dva procesa redistribucije dovela su do toga da se u relativno kratkome vremenu akumuliralo ogromno bogatstvo u rukama vrlo uskog sloja, dok se ogromna većina domaćinstava i državâ s prihodima koji su im preostali više nisu mogli pokriti. Pojednostavnjeno rečeno: manjina je postajala sve bogatija, ali nije više znala gdje bi s novcem, pa ga je pokušala što profitabilnije ulagati u financijskom sektoru. Svima drugima taj novac nedostaje, pa im ne preostaje drugo nego ga posuđivati. U SAD-u je zaduživanje privatnih kućanstava već daleko odmaklo, u Njemačkoj je zadnjih godina snažno poraslo, dok je zaduženost državâ posvuda doživjela dramatične skokove.

Isti redistribucijski procesi na financijskim su tržištima doveli kako do velikog porasta ponude kredita, tako i do potražnje za kreditima. Međutim, financijska tržišta nisu tek institucije koje novac premještaju iz ruku zajmodavaca u ruke zajmoprimaca. Taj proces je posredovan velikim brojem vrijednosnih papira, poput toliko spominjanih derivata, čija funkcija je da rizike i očekivanja dobiti razlome i transformiraju, a zatim i sami postaju temelj za sve moguće oblike spekulacije: na rast ili pad burzovnih tečaja, kamata ili tečajnih fluktuacija različitih valuta.


Banke su spašene s obrazloženjem da su “sistemski relevantne”. Dijelom, međutim, to spašavanje nije bilo ništa drugo nego garancija bankarskih profita. Sada se mnoge države nalaze pred bankrotom. Suočavamo li se ovdje s dilemom iz koje nema izlaza?

U kapitalizmu su banke doista “sistemski relevantne”. One posreduju različite kapitalne tokove bez kojih bi kapitalistička proizvodnja, a prije svega kapitalistički rast, teško bili mogući. Utoliko – iz sistemski imanentne perspektive – zapravo nije postojala alternativa spašavanju banaka, a ono nužno ima svoju cijenu. Ipak, bar ekonomski velike države zbog toga ne stoje nužno pred bankrotom. Dodatno zaduživanje uzrokovano spašavanjem banaka predstavlja manji dio sveukupnih, desetljećima akumuliranih državnih dugova. Međutim, državni dugovi jesu doživjeli nagli skok, a to znači da i izdvajanja za plaćanje kamata na dugove skokovito rastu i da će s budućim, izglednim rastom kamata nužno i dalje rasti. To znači da su države suočene s rastućim deficitima u svojim godišnjim proračunima, što, međutim, ne mora nužno značiti i bankrot.

Jednostavan odgovor bio bi ponovno posegnuti bar za dijelom poreznih poklona koji su prethodnih desetljeća dijeljeni “imućnijima”, ali prije svega zahtjev za sudjelovanjem banaka u podmirivanju troškova njihova spašavanja. Ovo zadnje se u SAD-u makar mlako i polovično pokušava provesti, dok se u Njemačkoj ni imućnije slojeve ni banke ne želi teretiti. Umjesto toga, banke bi trebale nastaviti kao i dosad. Vlade – prije svega njemačka vlada – nadaju se da će nacionalne banke u međunarodnoj utakmici uspjeti izboriti prednosti pred konkurencijom, pa paze da im ne upadnu s leđa sa zahtjevima za visokim davanjima državi. No, umjesto da se novac traži kod imućnijih, štedi se na onima koji ionako nemaju ništa: križanjem roditeljskih doplataka za primatelje socijalne pomoći i potporâ za reintegraciju nezaposlenih.

I jedno i drugo su, međutim, vrlo riskantne strategije. Banke se strmoglavljuju u smjeru sljedeće financijske krize – paket spašavanja Grčke spasio je prije svega njemačke i francuske banke od otpisivanja nenaplativih potraživanja. Istovremeno će mjere štednje gušiti unutrašnju potražnju i time slabiti konjunkturu. Trenutno prava prijetnja nisu u tolikoj mjeri mogući državni bankroti koliko politika štednje koja produbljuje krizu i zaoštrava međunarodnu konkurenciju u kojoj se – kapitalistički dosljedno – svi pokušavaju spašavati na račun susjedâ, a to po logici stvari može uspjeti samo manjini.


Posljedica velike krize od 1929. nadalje bila je konačno pomjeravanje globalnih odnosa moći. Poslije Prvog svjetskog rata SAD još nije htio preuzeti ulogu Velike Britanije kao hegemonijske sile. Stojimo li danas pred sličnom promjenom globalnih odnosa?

Te promjene u odnosima moći nisu bile posljedica samo krize koja je započela 1929., nego prije svega rezultat Drugog svjetskog rata. Sjedinjene države su iz njega izašle kako ekonomski, tako i vojno i politički, strahovito osnažene. Istovremeno se promijenio model kapitalističke akumulacije: fordizam kao funkcionalni splet masovne proizvodnje i masovne potrošnje konačno se nametnuo kao dominantan model. Također, danas je cijeli jedan model akumulacije – kapitalizam čiju “pogonsku snagu” manje ili više čine financijska tržišta – dospio u krizu. Međutim, perspektiva nekog alternativnog modela kapitalističkog razvoja se nije iskristalizirala.

Slično stvari stoje i na međunarodnoj razini. Hegemonija SAD-a u nekoliko je područja doduše oslabila, a sile koje su 1990-ih predstavljale “sile srednje razine” – Europska unija, Rusija, Kina – jačaju. No, ne u dovoljnoj mjeri da bi bilo koja od njih ozbiljno dovela u pitanje hegemoniju SAD-a. Ekonomska i politička pomjeravanja se dakle zbivaju, ali to nije proces koji će se do kraja odigrati u narednih pet, nego u narednih 50 godina. Krizne tendencije pritom će prije jačati nego slabiti. A možda i otpor subalternih klasa, koje uvijek iznova moraju plaćati troškove krizâ, i koje bi si jednom mogle postaviti pitanje koliko dugo u tom kapitalističkom ludilu još kane sudjelovati.



Intervju je vodio Ingo Stützle.

iz: ak – zeitung für linke debatte und praxis / br. 551 / 18.06.2010.

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve