Za Novu Europu: Sveučilišta ustaju protiv mjera štednje

Međunarodni kolektiv EduFactory nastavlja s borbom protiv komercijalizacije obrazovanja, u Europi povezane s Bolonjskim procesom, posljednjih godina uz alibi globalnih mjera štednje. U izjavi od 13. veljače, nakon zajedničkog sastanka u Parizu, najavljuju konsolidaciju otpora na međunarodnoj razini i protestiraju protiv francuskih vlasti koje su njihovim kolegama iz Tunisa zabranile ulazak u zemlju.


Završna izjava s europskog sastanka sveučilišnih pokreta, održanog u Parizu od 11. do 13. veljače 2011.

Mi, studenti i neizvjesno zaposleni radnici Europe, Tunisa, Japana, SAD-a, Kanade, Meksika, Čilea, Perua i Argentine, sastali smo se u Parizu preko vikenda od 11. do 13. veljače da raspravimo i organiziramo zajedničku mrežu na temelju zajedničke borbe. Studenti iz Magreba i Gambije su pokušali doći, ali im je Francuska odbila ulaz u zemlju. Zahtijevamo slobodan protok ljudi kao i slobodan protok borbi.

U biti, posljednjih godina naš je pokret učinio Europu područjem borbe protiv korporatizacije sveučilišta i neizvjesnog rada. Ovaj sastanak u Parizu i revolucionarni pokreti koji se komešaju na području Mediterana omogućavaju nam da poduzmemo važan korak prema novoj Europi protiv mjera štednje, na primjeru revolta u zemljama Magreba.

Generacija smo koja smatra da je neizvjestan rad stalno stanje: sveučilište više nije čimbenik za društveni uspon, nego prije tvornica neizvjesnosti. Niti je sveučilište zatvorena zajednica: naša borba za državnu pomoć potrebitima, protiv neizvjesnosti i za slobodan protok znanja i ljudi ne staje na vratima sveučilišta.

Nužnost za stvaranjem zajedničke mreže temelji se na našoj borbi protiv Bolonjskog procesa i ograničavanja sredstava za obrazovanje i mjera za kojima Europa namjerava posegnuti kako bi odgovorila na krizu.

Država i privatni interesi surađuju u procesu korporatizacije sveučilišta prema modelu poduzeća i stoga cilj naše borbe nije obrana statusa quo. Vlade spašavaju banke i potkopavaju obrazovanje. Želimo stvoriti svoje sveučilište – sveučilište koje se temelji na našim iskustvima autonomnog obrazovanja, alternativnih istraživanja i besplatnih škola. Slobodno sveučilište kojim upravljaju studenti, neizvjesno zaposleni i migranti, sveučilište bez granica.

Tijekom ovog vikenda izmjenjivali smo iskustva i raspravljali na različitim jezicima o praksama združenog sukoba: manifestacije, blokade i prometni štrajkovi. Stvorili smo i unaprijedili zajedničke zahtjeve: slobodan pristup sveučilištu bez povišenja troškova obrazovanja; novo blagostanje i zajednička prava bez duga i financijalizacije naših života, i za obrazovanje temeljeno na suradnji bez konkurencije i hijerarhija.

Na temelju ove zajedničke izjave:

  • Pozivamo na zajedničke i nadnacionalne dane akcije 24, 25. i 26. ožujka 2011: protiv banaka, dužničkog sustava i mjera štednje, a za slobodno obrazovanje i slobodan protok ljudi i znanja.
  • Stvorit ćemo zajedničke novine o borbi i medij za autonomnu komunikaciju
  • Napravit ćemo veliku karavanu i održati sastanak u Tunisu jer su borbe u Magrebu borbe u kojima ovdje sudjelujemo.
  • Pridružit ćemo se protestima na sastanku G8 sveučilišta u Dijonu od 5. do 7. svibnja 2011.
  • Ponovo ćemo se sastati u Londonu u lipnju.

Borimo se i surađujemo, ovo je naša Pariška komuna!

Više informacija: www.edu-factory.org

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve