Europska monetarna unija: hoće li se provući, raspasti, kamo ide?

Ingo Schmidt svoju je akademsku karijeru posvetio proučavanju sindikata, ekonomske i socijalne politika u Njemačkoj i Kanadi te problematici eurointegracije. U članku izvorno objavljenjom u prosincu 2010. u kanadskom časopisu Socialist Project analizira trenutnu krizu u eurozoni kroz dinamiku među zemljama s trgovinskim suficitom, predvođenih Njemačkom, i onih s deficitom (s Francuskom kao najmoćnijom predstavnicom.) I u jednima i u drugima, zaključuje Schmidt, račun krize plaćaju radnici.

Proljeće u Ateni, Dublin najesen. Lisabon sljedeći put, ili Madrid? Iskre javnog duga, inozemnog duga i podivljalih premija na rizik zapalile su na europskoj periferiji plamen fiskalnih i dužničkih kriza koje su zahvatile čak i koridore euromoći – Europsku središnju banku (European Central Bank – ECB), Europsku komisiju i prijestolnice najmoćnijih zemalja Europske unije (EU) – Francuske i Njemačke. U svibnju, kad je Grčka prihvatila paket od 45 milijardi eura za iskup dugova uz prateće neoliberalne obveze, samo je manjina na rubovima političkog spektra spominjala raspad eurozone. Nedavni pregovori irske vlade s EU, Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i vladama Velike Britanije, Danske i Švedske zaključeni su s dodatnim kreditima i garancijama u vrijednosti od 85 milijardi eura. Ali uz to su potakli i zabrinutost oko njegove budućnosti.

Vlada irske stranke Fianna Fáil pod vodstvom Briana Cowena bila je do grla zauzeta objašnjavanjem bijesnim radnicima, umirovljenicima i studentima da moraju pristati na smanjenja dohodaka kako bi od EU dobili novac za iskup dugova i da se ovi rezovi prave radi većeg „javnog dobra“ – spašavanja bankarske industrije. S istim se problemom suočava i PASOK–ova vlada premijera Georgea Papandreoua u Ateni. A portugalska i španjolska vlada također pokušavaju uvjeriti strane investitore, EU i MMF da će im rezanje potrošnje kao mjera predostrožnosti omogućiti da prevladaju krizu bez posezanja za stranom pomoći u iskupu dugova. Istovremeno, u pitanju su interesi bogatih i moćnih u centrima eurozone. Praktična navika prebacivanja većine troškova ekonomske krize na radnike na periferiji kako bi se radnici u centru osjećali zaštićenima od gubitka dohodaka i poslova ne može se više provoditi u djelo tako lako kao što se to moglo nekad. Protesti i štrajkovi izbijaju od Atene do Dublina, ali i u Parizu i Londonu gdje su se vlade okrenule štednji i bez savjeta MMF-a. Njemački radnici, kojima se govori da je kriza završila, duboko sumnjaju u sigurnost svojih poslova i primanja. Mnogi se osjećaju iskorištenima kao glavni platiše EU i sanjaju o povratku voljene njemačke marke.

Reakcije na fiskalnu krizu


Nemir i neredi među europskim radnicima povod su za zabrinutost vlasničkih klasa. Hoće li uspjeti socijalizirati gubitke koje im je nanijela Velika recesija i iscijediti dovoljne količine novca od svojih podređenih? Ili će stvarno morati otpisati dijelove svog vrijednosnicama napuhnutog bogatstva? Razmirice oko rješenja fiskalne krize na europskoj periferiji i budućnosti eura dijelom su većeg pitanja kako riješiti još uvijek neriješenu krizu kapitalističke ekonomije. Vlasničke klase predlažu brzinsko rješenje štednje; planiranje detalja prepuštaju svom osoblju u politici. I ono se trudi.

Neki predlažu osnivanje Europskog monetarnog fonda po uzoru na MMF, koji bi pomagao državama članicama u problemima s likvidnosti i nametao provođenje strukturnih reformi proglašenih nužnima za dugoročni rast. S tim je povezana zamisao izdavanja euroobveznica koje bi nadopunjavale Europsku monetarnu uniju s fiskalnim ovlastima kako ne bi ovisila o ad hoc odlukama država članica. Drugi predlažu, po analogiji s bankrotima privatnih tvrtki, neku vrstu državnog bankrota. Takve zamisli uporno izbjegavaju odgovoriti na pitanje tko bi na kraju snosio trošak pravog bankrota. Da bi se potaknulo provođenje mjera štednje, predlagalo se i vezivanje prava glasa država u institucijama EU uz određene granične vrijednosti deficita ili zaduživanja. Države koje prijeđu ove granične vrijednosti izgubile bi pravo glasa. Najdalekosežnija je zamisao, dakako, otkazivanje članstva u eurozoni i povratak na nacionalnu valutu.

Sastanak na vrhu EU održan je sredinom prosinca 2010. kako bi se zavjetima na vjernost euru pobile takve zamisli. Da bi poduprle ove diplomatske tvrdnje, države članice EU pristale su pretvoriti ad hoc sredstva prikupljena tijekom proljetnih pregovora o iskupu grčkih dugova u trajni priručni fond za rješavanje problema s likvidnosti uzrokovanih fiskalnom kao i krizom inozemnog duga. Ekonomski, ovakav fond u stilu MMF-a ne rješava problem neujednačenog razvoja europskih centara i njihove periferije, koji zajedno s globalnom prekomjernom akumulacijom stoji u korijenu takve krize. Čak je i političko jedinstvo iskazano na samitu više nego manjkavo. Samo dan nakon sastanka, vlade Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Finske i Nizozemske objavile su plan za smanjenje proračuna EU. Riječ je o iznosu od jedan posto BDP-a EU pa takvi planovi neće značajno utjecati na gospodarstvo, ali će neizbježno dovesti do sukoba između neto platiša i neto primatelja sredstava unutar EU. U potonje spadaju ne samo deficitarne zemlje eurozone nego i zemlje Istočne Europe koje nisu članice monetarne unije. Stoga će se trenutni sukobi oko upravljanja krizom unutar eurozone proširiti na cijelu EU.

Bućkuriš tehnokratske ekonomije i nacionalističke ideologije koji prevladava u javnim raspravama o budućnosti eura uvelike otežava uočavanje propusta i prekretnica koje su i dovele do njegove krize. Povijest europske integracije od 1980-ih pokazuje da je EU, a osobito eurozona, stvorila sustavne makroekonomske neravnoteže: blok suficitarnih država na čelu s Njemačkom s jedne strane, i blok deficitarnih na mediteranskoj periferiji s druge. Potrebno je primijetiti, međutim, da se u potonje ubraja i Francuska, koja je politički i ekonomski neupitno među ključnim igračima unutar EU.

Velika recesija 2008-09. gurnula je najslabija gospodarstva deficitarnog bloka u kombiniranu fiskalnu i krizu inozemnog duga. Ekonomska kriza na europskoj periferiji također je stvorila političke napetosti između Francuske (u deficitu) i Njemačke (u suficitu). Ma koliko se predsjednik Nicolas Sarkozy i kancelarka Angela Merkel trudili ne naglašavati međusobne nesuglasice, bauk dezintegracije definitivno je pušten iz kutije. Svjetska ekonomska kriza pretvorila se i u političku krizu eurozone. Ona ima potencijal da utječe na cijelu EU i stoga otvara mogućnosti za radikalno protivljenje ECB-u i Paktu o rastu i stabilnosti EU.

Što je suficit jedne zemlje, deficit je druge


Tablica 1: Deficitarni blok

Država Stanje tekućeg računa (% BDP-a 2010.) Državni deficit (% BDP-a 2010.) Rast BDP-a u 2010. (%) Rast BDP-a od 2001. do 2010. (%) Udjel u BDP-u eurozone (%)
Grčka -10.6 -9.6 -4.2 2.3 2.5
Irska -1.1 -32.3 -0.2 2.6 1.7
Italija -3.2 -5.0 1.1 0.2 16.8
Portugal -10.7 -7.3 1.3 0.6 1.9
Španjolska -4.8 -9.3 -0.2 2.1 11.5
Slovačka -2.9 -8.2 4.1 4.8 0.7
Slovenija -0.7 -5.8 1.1 2.7 0.4
Francuska -3.3 -7.7 1.6 1.2 21.2
Prosjek -4.7 -10.7 0.6 2.7 Ukupno: 56.8


Tablica 2: Suficitarni blok

Država Stanje tekućeg računa (% BDP-a 2010.)
Državni deficit (% BDP-a 2010.)

Rast BDP-a u 2010. (%)

Rast BDP-a od 2001. do 2010.(%)

Udjel u BDP-u eurozone (%)

Austrija

3.0

– 4.3

2.0

1.5

3.1

Belgija

1.7

-4.8

2.0

1.4

3.7

Danska

4.5

-5.1

2.3

0.7

2.5

Finska

1.3

-3.1

2.9

1.8

1.9

Njemačka

4.8

-3.7

3.7

0.9

27.1

Luksemburg

8.4

-1.8

3.2

3.0

0.4

Nizozemska

5.2

-5.8

1.7

1.3

6.4

Prosjek

4.1

-4.1

2.5

1.5

Ukupno: 45.1

Izvor: Europska komisija

Uporna neravnoteža u bilancama država eurozone potječe iz 1980-ih. Nakon ukidanja fiksnih tečajnih stopa i svjetske ekonomske krize 1970-ih, interne europske neravnoteže razvile su se paralelno i dijelom preklapale s globalnim neravnotežama između vodećih gospodarstava SAD-a, Njemačke i Japana. Gotovo su sve članice današnjeg deficitarnog kluba europskih država (vidi tablicu 1) otišle u minus već 1980-ih. Blok sa suficitom je, naprotiv, povećao svoje članstvo: 1980-ih je okupljao samo Belgiju, Njemačku, Luksemburg i Nizozemsku; danas obuhvaća i Austriju, Dansku i Finsku (vidi tablicu 2). Švedska bi također bila članica da se pridruži monetarnoj uniji. Poslovni mediji i neoliberalni think-tankovi često govore o ovim zemljama kao dokazu da europska integracija omogućava državama da se izvuku iz deficita i stalnog zaduživanja u svrhu otplaćivanja postojećih dugova, pod uvjetom da vlade provedu prave politike.

Ipak, ekonomski uspjeh ima svoju cijenu. Dugo su vremena nove suficitarne države predstavljale uporišta demokracije i kapitalističkog socijalnog blagostanja. Ali suočene s prijetnjom spekulativnih napada i financijskih kriza, poput onih koje su početkom 1990-ih pogodile države izvan eurozone – Veliku Britaniju i Švedsku, socijaldemokratske stranke u ovim zemljama odlučile su prigrliti konkurentni korporativizam kao način integriranja organiziranog radništva u koalicije s domaćim kapitalistima orijentirane na izvoz. Stezanje remena u ime povećanja izvoza košta socijaldemokratske stranke glasača, od kojih mnogi kapitaliziraju na trenutnoj krizi eura. Razvoj situacije u Nizozemskoj dobar je primjer. Inzistirajući na obrani pozicije suficitarne države, nizozemski su socijalni demokrati u tandemu s demokršćanima ostali bez većine svog društvenog kapitala. Kao stranka u sastavu vlade u razdoblju od 1989. do 2002. i ponovo od 2007. do 2010., Nizozemska radnička stranka provela je niz mjera štednje i privezala sindikate korporatističkim ugovorima s ciljem zadržavanja inflacije. Tako stvoren politički vakuum popunio je Geert Wilders, zvijezda u nastanku europske ekstremne desnice.

Glasači koji su u prošlosti čvrsto držali stranu socijaldemokrata očito ne vjeruju njihovim tvrdnjama da će međunarodnom konkurentnošću upravljati socijalno pravednije od konzervativnih stranaka. Kad god i gdje god su se nakon ranih 1990-ih provele takve politike trećeg puta, uslijedio je izborni poraz. Ipak, hitac koji je označio pokretanje takvih politika nije ispaljen u malim državama Skandinavije i Beneluksa, nego u Francuskoj. Rastrgani između očekivanja mnoštva birača i komunističkih koalicijskih partnera da se drže lijevo-kenezijanskih politika s jedne strane te pritisaka domaćeg i međunarodnog kapitala na zaokret prema štednji s druge, francuski su socijalisti ranih 1980-ih odabrali potonje. Mitterandov zaokret otvorio je put visoko profitabilnom restrukturiranju francuskih korporacija, ali to se nikad nije odrazilo u suficitu tekućeg računa platne bilance cjelokupnog gospodarstva. Francuska je bila deficitarna zemlja 1980-ih i onda opet tijekom 2000-ih. Samo je privremeno, 1990-ih, Francuska uspjela ostvariti suficit. Tome je uzrok bila Njemačka, što je i par drugih država s deficitom, Italiju i Irsku, nakratko podignulo u suficitarnu zonu.

Središnja uloga njemačke marke


Pristupanje nekad socijalističke države Istočne Njemačke kapitalističkoj Zapadnoj Njemačkoj, izdašno plaćeno vladinom jednokratnom potrošačkom groznicom, dovelo je do pozitivnog šoka potražnje koji je koristio ne samo njemačkim kapitalistima nego i njihovim konkurentima u susjednim i drugim stranim zemljama. Neko se vrijeme činilo da će proširenje njemačkog domaćeg tržišta i politički fokus na njemačku integraciju smanjiti njenu izvoznu moć, čime bi se smanjio pritisak na konkurentnost susjednih zemalja. Ipak, postojala je i zabrinutost da će Njemačkoj nakon ujedinjenja porasti apetiti za političkom moći. Neke države EU, što će reći Francuska, vidjele su monetarnu uniju kao sredstvo neutralizacije takvih apetita. Njemačka je vlada pokušala smiriti zabrinutost svog susjeda, ali je također bila itekako svjesna da će žrtvovanje njemačke marke, simbola mira i prosperiteta u (Zapadnoj) Njemačkoj, kod kuće biti iznimno nepopularno. Rješenje ovog problema bilo je izmisliti euro kao preimenovanu njemačku marku. Francuska i drugi partneri u EU dobili su željenu monetarnu uniju, ali su morali progutati politike njemačke Bundesbanke kao uvjete uvođenja eura. Njemačka je država dobila zadovoljstvo da se pravila na kojima se njemačka hegemonija temeljila od 1980-ih službeno priznaju kao smjernice monetarne unije.

Njemačke korporacije su se, štoviše, zatekle u situaciji u kojoj nisu mogle izgubiti. Pristupanje Istočne Njemačke stvorilo je zonu u kojoj su sindikalni ugovori predstavljali iznimke, a ne pravilo. Baš kao što su američke korporacije 1980-ih migrirale na američki Jug kako bi slomile moć sindikata u sjeveroistočnim državama gdje im se nalazila većina postrojenja (a koje zakonski obvezuju radnike da se pridruže sindikatu ako isti postoji na njihovu radnom mjestu, op. prev.), i njemački kapital je objeručke prigrlio priliku da suprotstavi većinom neorganizirane radnike Istočne Njemačke sindikaliziranim zapadnim kolegama. Rezultat je bilo smanjenje plaća kojem nije mogla parirati nijedna kapitalistička klasa Europe.

U uvjetima upravljano ili slobodno fluktuirajućih tečajnih stopa, posljedična se konkurentska prednost Njemačke mogla bar djelomično kompenzirati devalvacijama. U uvjetima monetarne unije to više nije bilo moguće. Neometano prilagođavanjem tečajnih rata, sprečavanje rasta plaća u Njemačkoj od ranih 1990-ih potaklo je izvoz u eurozoni u dotad neviđenim razmjerima. Suficiti tekućeg računa skočili su u nebo. Čak je i globalna financijska kriza 2008-09. samo umjereno pogodila Njemačku. Tek je nekolicina europskih država – članica današnjeg suficitarnog bloka – bila u stanju držati korak s obnovljenom izvoznom moći Njemačke. Dva su faktora izdvajala ove zemlje od članica europskog deficitarnog bloka. Jedan je bio već spomenuti korporativizam. Čak i kad nije doveo do istog ograničenja plaća kao njemački miks korporativizma na Zapadu i bezsidnikalne zone na Istoku, omogućio je tvrtkama u tim zemljama da ne zaostanu u potpunosti za njemačkom konkurencijom. Štoviše, manji je broj članica suficitarnog kluba obnovio svoju industriju otprilike u isto vrijeme kad i Njemačka, i one sa svojim većim susjedom dijele usko integrirane proizvodne mreže.

Među deficitarnim državama samo Francuska proizvodnim stopama parira suficitarnim državama, ali na žalost kapitalista širom Europe, Francuska ne posjeduje i njihovu moć ograničavanja plaća. Druge države deficitarnog bloka nemaju ni korporativističke tradicije ni razine industrijske snage kao suficitarne zemlje te su u međunarodnim proizvodnim mrežama pozicionirane na najmršavijem kraju lanca dodane vrijednosti.
Ekonomski i politički uvjeti koji su omogućili Njemačkoj i nekolicini drugih uspješne politike osiromašivanja europskih susjeda bili su dobro poznati u vrijeme kad se pregovaralo o monetarnoj uniji. Pitanje je dakle sljedeće: zašto su vlade deficitarnog bloka pristale na uvjete monetarne unije koji nisu ostavljali previše prostora njihovu ekonomskom razvoju?

U slučaju Francuske, nakon faze restrukturiranja industrije 1980-ih francuski kapitalisti mislili su da su spremni konkurirati u eurozoni. Francuska je vlada bila voljna prihvatiti monetarnu uniju pod gotovo bilo kojim uvjetima sve dok se od nje mogla očekivati neka vrsta neutralizacije njemačke stvarne ili percipirane političke moći. U manjim zemljama periferije vladajuće klase su pristale iz različitih razloga. Kao i sve kapitaliste, više ih je, kao i danas, zanimala akumulacija privatnog bogatstva nego vlastite nacionalne države i njihovi unutarnji društveni uvjeti. Izgledi da se domaće investicije s nacionalne valute sklone devalvacijama prebace na čvrstu europsku valutu bili su predobri da bi ih se ignoriralo. Štoviše, euro je obećavao dublju integraciju u europske lance opskrbe i veće profite. Pokazalo se da su bili u pravu – ali ne uz rezultate koje su očekivali.

Nakon pregovora o euru koji su zaključeni Ugovorom u Maastrichtu, značajno su porasla domaća i strana ulaganja u periferiju. Ove su investicije dijelom platile integraciju proizvodnih snaga u europske lance opskrbe, a dijelom kupnju nekretnina koja je zauzvrat potakla bum kredita za nekretnine i potrošačkih kredita u stilu američkog. Problem je bio što je europska periferija privukla većinom standardizirane dijelove lanca opskrbe koji dodaju manje vrijednosti finalnom proizvodu nego tehnološki intenzivni dijelovi i dalje koncentrirani u njemačkom središtu. Dok su produktivnost i profit ukupnog proizvodnog procesa rasli, napredak produktivnosti na periferiji je zaostajao, konkurentnost propadala, a trgovinska bilanca postala negativna. Neko su vrijeme uvoz kapitala i učinci mjehura nekretnina na povećanje potražnje bili u stanju odgađati propadanje izvoza periferije. Ali kad su ovi mjehuri pukli, banke su bankrotirale i vlade su odlučile platiti račun, pretvarajući tako krizu kapitalizma u fiskalnu krizu europske periferije.

Štednja i alternative


Fiskalni stimulansi i gotovo neograničene injekcije likvidnosti od strane ECB-a, zajedno sa sličnim mjerama središnjih banki i država u drugim dijelovima svijeta, pomogli su zadržati recesiju 2008-09. U tom su trenutku europske vladajuće klase razmatrale kršenje neoliberalnih principa ugrađenih u ustroj ECB-a i Pakta o rastu i stabilnosti EU kao cijenu koju vrijedi platiti za spas europskog kapitalizma. Otad ECB riječima pristaje uz ta načela, ali su njegove monetarne politike i dalje jednako nevezane kao i prije. Europske su se vlade, svejedno, okrenule štednji. Neki, poput Nijemaca, to su učinili dobrovoljno; drugi, poput Iraca i Grka, protiv svoje volje i pod pritiskom ECB-a i Nijemaca. Upitno je nude li ekspanzionističke makroekonomske politike dugoročna rješenja današnjih ekonomskih problema. Ali apsolutno je sigurno da štednja pogoršava ove probleme odmah, u kratkom roku. Mjere štednje nametnute Grčkoj i Irskoj već su dovele do ozbiljnih političkih napetosti među vladama eurozone, a bile su povod i valu štrajkova i demonstracija u deficitarnim zemljama.

U međuvremenu, vlade u suficitarnim zemljama poput Njemačke predstavljaju se kao spasiteljice eura i, što je važno u davanju maha populizmu, kao one koje su zadržale novac poreznih obveznika u zemlji. Logika koja stoji iza ovoga navodi nas na pomisao da su deficitarne zemlje u minusu jer ih nastavaju lijeni radnici, a vode rastrošne vlade. Udari ih po dupetu i radit će jednako naporno te izvoziti koliko i visoko učinkovite radne snage suficitarnih zemalja.

Ova strategija „poticanja izvoza štednjom“ neće uspjeti. Jedna mala zemlja mogla bi uspjeti povećati izvoz preko leđa svojih radnika rezanjem plaća i uništavanjem države blagostanja, ali samo nakratko. Nakon nekog vremena će poticaj izvozu kupljen ograničavanjem plaća nestati u konkurenciji s tehnološki naprednijim proizvodnim snagama središta. Dosadašnja iskustva unutar eurozone i EU u cjelini dostatna su da to dokažu. Kad se cijela skupina deficitarnih zemalja gurne u štednju, nije vjerojatno da će se postići čak ni privremen izvozni uspjeh jer, kao skupina, ove zemlje predstavljaju značajan udio proizvodnje i prihoda eurozone. I ako se izvoz periferije ne poveća a domaća potražnja se ograniči mjerama štednje, posljedično se može smanjiti i izvozni višak suficitarnih zemalja, što bi uništilo svaki privid oporavka Europe.

Opasnost još jedne recesije na periferiji uzrokovane štednjom previđa se u većem dijelu eurozone; ali sumnja i bojazan da oporavak neće potrajati i strah od gubitka poslova vladaju u cijeloj Njemačkoj i drugim suficitarnim europskim zemljama. Uistinu, ovakvi su sentimenti dijelom zaslužni za nedavne uspjehe ekstremno desnih stranaka u Austriji, Belgiji i Nizozemskoj. U nedostatku uvjerljivih progresivnih rješenja za kombiniranu krizu kapitalističkih gospodarstava, javnih financija i europske integracije, zabrinjavajući broj ljudi iz svih klasa društva okreće se različitim oblicima grubog ekonomskog nacionalizma. Ovaj popularni zanos odgovara optužbama da je europska periferija nastanjena lijenim ljudima s neutaživim apetitom za fiskalne transfere iz zemalja centra. On također održava razmatranja elite o povratku njemačke marke i uključivanju satelita kao što su Austrija i zemlje Beneluksa u blok marke koji bi krizom pogođene deficitarne zemlje Europe držao na odstojanju.

Kad se uzmu u obzir pilule štednje koje je doktor Euro propisao Grčkoj i Irskoj, a prijeti propisati i Portugalu i Španjolskoj, nije teško razumjeti antieuropske stavove prisutne u ovim zemljama. Bolest nije ispravno dijagnosticirana, a lijek je daleko od obećavajućeg. Britanija se nikad nije pridružila eurozoni, pa je brutalnu štednju toj zemlji naložila njena vlastita vlada. Ono što je potrebno u ovom trenutku jest učinkovita koordinacija među borbama u različitim zemljama, a osobito među zemljama periferije i ključnim EU igračem, Francuskom. S jedne strane, i Francuska je deficitarna zemlja i stoga se suočava s istim problemima s kojima se bore male zemlje periferije. S druge strane, njena veličina joj daje mnogo veću snagu udaranja u ime suficitarnog bloka nego što je imaju periferne zemlje perolake kategorije – ako narodni pokreti uspiju natjerati francusku vladu da promijeni smjer. Drugi izazov pred europskim radničkim pokretima i ljevicom jest izgraditi koalicije među deficitarnim i suficitarnim zemljama. Napokon, u potonjima mnogi radnici vjeruju da se moraju žrtvovati u korist grčkih ili irskih lijenčina, a ne shvaćaju da zapravo iskupljuju dugove bogatih koji su ulagali u periferiju. Pozamašan udio novca koji su EU i MMF namijenili iskupu dugova odlazi nazad u suficitarne zemlje, samo ne u džepove mase poreznih obveznika koji su ovaj novac i prikupili. Umjesto toga, on se sigurno prelijeva na bankovne račune bogatih u tim zemljama. Dio koji ostaje u Irskoj i Grčkoj pomaže bogatima u tim dvjema zemljama. Radnici su popušili u svim zemljama.

S engleskog prevele Ruža Lukšić i Marina Ivandić


Literatura:

Bieler, A. (2006).The Struggle for a Social Europe: Trade Unions and EMU in Times of Global Restructuring. Manchester.

Carchedi, Guglielmo (2001).For Another Europe: A Class Analysis of European Economic Integration.London.

European Economists for an Alternative Economic Policy in Europe (various years). Euromemorandum www.euromemo.eu/euromemorandum/.

Grahl, J. (1997).After Maastricht : A Guide to European Monetary Union. London.

Habermas, J. (1991). “Yet Again: German Identity – A Unified Nation of Angry DM-Burghers?” New German Critique, No. 52.

Lombard, M. (1995). “A Re-examination of the Reasons for the Failure of Keynesian Expansionary Policies in France, 1981-1983,” Cambridge Journal of Economics, Vol. 19.

Lapavitsas, C. et al. (2010).The Eurozone Between Austerity and Default. Research on Money and Finance, SOAS Occasional Report, September 2010.

Ross, G. (1981). “What is Progressive About Unions? Reflections on Trade Unions and Economic Crisis,”Theory and Society, 10: 5.

Schmidt, I. (2009). “New Institutions, Old Ideas: The Passing Moment of the European Social Model,”Studies in Political Economy, N. 84.

Schmidt, I. (2010). “European Capitalism: Varieties of Crisis,”Alternate Routes: A Journal of Critical Social Research.

Wolff, R. D. (2010). “The Keynesian Revival: A Marxian Critique,”Alternate Routes: A Journal of Critical Social Research.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve