Pouke arapskog proljeća
Simone de Beauvoir već je krajem 1940-ih oplakivala našu težnju da „ne vjerujemo da smo gospodari svoje sudbine; više se ne nadamo da ćemo pomoći u stvaranju historije, pomirili smo se s time da smo joj prepušteni“. Do kasnih je 1970-ih oko takvog se žaljenja, prepakiranog u veličanje, sve više sklapao konsenzus. Do kasnih 1980-ih već nam se govorilo da je historija kao takva došla do kraja. Historija kakvu bi obični ljudi mogli stvoriti izblijedila je unutar „novog svjetskog poretka“, svijeta u kojemu bi ograničen skup elita kontrolirao sve ključne razine moći.
Svakako da su te elite tijekom većeg dijela prošlih 30 godina nesmiljeno napadale ljude koje izrabljuju. Sindikati su desetkovani, realne plaće srezane, javne službe privatizirane, javni resursi porobljeni. Tijekom većine godina tijekom kojih „nije bilo alternative“, otpor je mahom bio ili marginalan ili simboličan. U ovom ili onom ruhu, rezignirano podčinjavanje još je uvijek svakodnevna pojava.
Ali više nije tako. Na različite načine i na različitim mjestima (uključujući kao najdramatičniji primjer neka mjesta koja se donedavno često smatralo „poslušnim“ i „stabilnim“ zemljama), ljudi diljem svijeta ponovno otkrivaju princip djelovanja u svakom revolucijskom nizu: ako smo voljni djelovati u dovoljnom broju i s dovoljno odlučnosti, već imamo svu moć koja nam treba kako bismo osmislili i nametnuli svoju vlastitu alternativu. Ako smo odlučni u njenom provođenju, imamo priliku da pomognemo promijeniti svijet.
To ne znači da su bilo neoliberalni poredak, bilo imperijalistička moć koja ga štiti u ikakvoj neposrednoj opasnosti da se uruše. Prilika je tek prilika. Vlade koje vode ljudi poput Davida Camerona ili Baracka Obame nastavljaju proturivati agendu „reforme“ koja dođe skoro na isto s klasnim ratom. Planovi trenutne vlade Ujedinjenog Kraljevstva za obrazovanje i javne službe mnogo su agresivniji od bilo čega što je Margaret Thatcher mogla predložiti. Ipak se u posljednjih nekoliko godina, a najizrazitije u posljednjih nekoliko mjeseci, opća ravnoteža sila počela pomicati u tri dalekosežna smjera, koji bi zajedno mogli preobraziti ne samo Bliski Istok već i cijeli svijet.
Prije svega, naravno, nakon što je jasnije no ikad prije pokazano što sve podrazumijeva neograničeno gonjenje profita, neoliberalni kreditni mehanizmi su spektakularno implodirali 2008. godine te je vjerodostojnost samog kapitalističkog uređenja svijeta doživjela nezapamćen udarac. Troškovi povezani s onime što su mnogi proglasili „financijskim coup d’état“ sada su svima razokrili opće prihvaćeno pravilo političkog računa: privatizirajmo profite, socijalizirajmo gubitke. Takva pravila obično ne vole publicitet.
Uvijek nam se govorilo da si ne možemo priuštiti provođenje utopijskih projekata koji bi mogli smanjiti društvene nejednakosti ili spriječiti milijune smrti koje se dogode svake godine kao posljedica bolesti ili gladi. Naše vlade i središnje banke sada su, međutim, potrošile bilijune dolara – tisuće puta više novca no što je potrebno kako bi se okončalo glad u svijetu – kako bi spasile neke od najočitije korumpiranih institucija koje je svijet ikad vidio. Taj je javni novac potrošen, isto tako očito, kako bi se promjenu spriječilo radije no da ju se ostvari. Kontradikcije u temeljima ekonomije nisu adresirane, a bankarski se sektor pustilo da manje-više nastavi istim tempom. Kako posljedice tog ogromnog propusta počinju pogađati sve više i više ljudi tijekom nadolazećih mjeseci, tako je sasvim moguće da će mjere štednje koje polariziraju klasne odnose postati teška politička pozicija za obraniti, naročito budući da su mjere koje su jednoć opravdavane kao ekonomska nužnost sada tako očito stvar namjernog izbora i prioriteta.
U isto vrijeme, imperijalistička moć koja je tek do prije nekoliko godina inzistirala na „dominaciji u svakom segmentu“ susrela se s značajnim ograničenjima po svoj razmještaj trupa, i doma i vani. Zagovaratelji povećanja budžeta za obranu i strožih mjera u Washingtonu možda još uvijek sanjaju o napadu na Iran, ali je vjerojatno teže danas zamisliti novi agresorski rat SAD-a, no bilo kad od 1945. godine. Malo je kad tako dominantna, tako velika i tako skupa vojska izgledala tako nemoćno. Isto je tako rijetko toliko velika diplomatska moć izgledala toliko jalovo, slomljeno i licemjerno. SAD još uvijek može iskoristiti veto u UN-u kako bi osujetio pravdu na Bliskom Istoku, kako je to često i činio u prethodnim desetljećima, no sada je primoran uz to staviti i veto na svoju vlastitu politiku, po cijenu koja je već ugrozila njihove osnovne ciljeve u regiji: kraj palestinskog oslobodilačkog pokreta.
SAD i njegovi saveznici otkrili su da je ovih dana puno teže lagati što sve uključuju ovi ili oni podmukli politički procesi – to su poteškoće koje će vjerojatno uskoro imati posljedice i po trenutne misije stabiliziranja Haitija, pacifikacije Iraka, pokoravanja Afganistana, demoniziranja Huga Cháveza, itd. Tu je na djelu drugi faktor, očito predramatiziran u al-Jazeerinom prošlomjesečnom objavljivanju palestinskih dokumenata, koje je uslijedilo nakon otkrića WikiLeaksa prošle godine. Kombinacija novih tehnologija, novog društvenog medija i novih izvora informacija (uloga al-Jazeere je zanemariva) omogućila je nove oblike udruživanja i raspravljanja, zbog čega je političkim elitama sve teže oslanjati se na poslušan tisak da postavi i ograniči političku agendu.
Ta nova sredstva pristupanja i dijeljenja informacija također preobražuju treći i najvažniji razvoj događaja: izvanredno uskrsnuće narodne mobilizacije i solidarnosti – preporod koji je započeo bolivarskom revolucijom u Venecueli i urođeničkim pokretima u Boliviji i Ekvadoru (na djelu u zadnje vrijeme, između ostaloga, i u Portoriku i Guadalupi, Iranu, Kini, diljem Europe), ali koji je sada prešao novi prag u Tunisu, Egiptu, Bahrainu i Libiji. Kao što je to jedan egipatski prosvjednik sročio veoma koncizno: „Sada televizija prati mene.“ Na drugom kraju svijeta deseci tisuća prosvjednika koji se mobiliziraju kako bi zaštitili svoje sindikate u Wisconsinu među mnogim su milijunima koji su gledali i učili te koji uočavaju neke sličnosti između guvernera svoje države i svrgnutog egipatskog predsjednika. U Ujedinjenom Kraljevstvu i studenti i radnici, koji se pripremaju za još jednu rundu izravnog sukoba s Cameronovom vladom, također gledaju.
Diplomati i učenjaci hrle da nas uvjere da je ono što vidimo da se događa u sjevernoj Africi tek istočnjačka varijacija na temu istočnoeuropskih ustanaka 1989. godine ili „obojanih revolucija“ koje su uslijedile – ustanci koji su mahom služili kako bi se konsolidirao prije no promijenio svjetski status quo. Naravno, nitko ne može reći kako će dalje teći sjevernoafričke mobilizacije ili koliko daleko će se proširiti. Kao i u ranijim revolucijama u Francuskoj, Haitiju i Rusiji, radi se o mobilizacijama čije prostorne i vremenske (kamoli etničke ili religijske) dimenzije sasvim kategorički nisu unaprijed utvrđene. No znamo da su već promijenile tijek historije i da će ga nastaviti mijenjati. U svakom novom sukobu, iznova su pokazale istinitost starog uvjerenja koje će uvijek biti moćnije od ikoje nasilne represije ili prezirnog neuvažavanja: ujedinjen se narod nikada ne može poraziti.
Što god da se sljedeće dogodilo, narodi sjeverne Afrike i Bliskog istoka već su izvojevali pobjede koje nikada neće biti izbrisane. Sukobi u Tunisu od 11. do 12. siječnja, kapitulacija interventne policije u Kairu i Aleksandriji 28. siječnja, ponovno zauzimanje Bisernog trga u Manami 19. veljače, oslobađanje Benghazija 20. veljače – u analima historije revolucije, stvari koje su se 2011. dogodile tijekom „arapskog proljeća“ mogle bi se jednog dana uspoređivati s ljetom 1789. ili jeseni 1917., prije nego sa zimom 1989.
U svakom slučaju, u pitanju je prije svega bio ne specifičan zahtjev za objektivnom promjenom, nego subjektivan proces autolegitimacije. Svaki revolucionarni tijek događanja u praksi primjenjuje princip kojeg svaka kontrarevolucionarna teorija nastoji poreći ili prikriti: uistinu ne postoji iskreniji izvor legitimnosti od aktivne volje naroda. Revolucionarni tijek događanja je onaj u kojemu ti ljudi koji započnu s promjenom svoje situacije pronađu način da razjasne i mobiliziraju volju svoga narode kao cjeline. Tamo gdje postoji, volja naroda održava se kroz praksu onih koji ju čine i provode u kolektivnom interesu – i koji tako redovito riskiraju da ih nekolicina onih koji se protiv tom interesu pogrešno predstavlja kao kriminalce ili autsajdere.
Kao što je filozof Alain Badiou ukazao u nedavno objavljenom uredničkom komentaru „jednom kada prijeđe određeni prag odlučnosti, ustrajnosti i hrabrosti, narod se može okupiti na javnom trgu ili ulici, u nekoliko tvornica ili na sveučilišta. U osvit važnog događaja, narod se sastoji od onih koji mogu riješiti probleme koje prouzroči taj događaj“ – primjerice, problemi koji nastaju tijekom obrane trga, ili održavanja štrajka ili sukoba s vojskom. Narodi sjeverne Afrike i Bliskog Istoka koje na površini održava vjera u njihovu teško osvojenu moć, trenutno osmišljavaju sredstva koja bi mogla riješiti takve probleme tempom koji se već odupire ikakvom historijskom uspoređivanju.
Sada je, jasno, njihov prioritet da konsolidiraju i organiziraju tu moć u svjetlu mnogih novih i strašnijih problema s kojima će se uskoro morati suočiti.
Nepotrebno je reći da će se nadolazeća borba ponovno odigrati na različite načine na različitim mjestima. Posljedice čak i najgromkije pobjede uvijek su neizvjesne i nama koji živimo u zaštićenim dijelovima svijeta trebat će puno vremena da izvučemo vlastite pouke iz sjevernoafričkog primjera. Dobri stari neoliberalni napad će spremno čekati da se nastavi. Međutim sada svi znamo da će prevladati samo ako mu dopustimo.
S engleskog prevela Marija Ćaćić