Pouke arapskog proljeća

Peter Hallward za Guardian piše o poukama koje možemo izvući iz “arapskog proljeća”: niza prosvjeda i pobuna diljem arapskog svijeta koje su započele u Tunisu i nastavile se u Egiptu. No ravnoteža sila se nije promijenila samo na Bliskom istoku: prosvjedima je uzburkan sam neoliberalni poredak.


Simone de Beauvoir već je krajem 1940-ih oplakivala našu težnju da „ne vjerujemo da smo gospodari svoje sudbine; više se ne nadamo da ćemo pomoći u stvaranju historije, pomirili smo se s time da smo joj prepušteni“. Do kasnih je 1970-ih oko takvog se žaljenja, prepakiranog u veličanje, sve više sklapao konsenzus. Do kasnih 1980-ih već nam se govorilo da je historija kao takva došla do kraja. Historija kakvu bi obični ljudi mogli stvoriti izblijedila je unutar „novog svjetskog poretka“, svijeta u kojemu bi ograničen skup elita kontrolirao sve ključne razine moći.

Svakako da su te elite tijekom većeg dijela prošlih 30 godina nesmiljeno napadale ljude koje izrabljuju. Sindikati su desetkovani, realne plaće srezane, javne službe privatizirane, javni resursi porobljeni. Tijekom većine godina tijekom kojih „nije bilo alternative“, otpor je mahom bio ili marginalan ili simboličan. U ovom ili onom ruhu, rezignirano podčinjavanje još je uvijek svakodnevna pojava.

Ali više nije tako. Na različite načine i na različitim mjestima (uključujući kao najdramatičniji primjer neka mjesta koja se donedavno često smatralo „poslušnim“ i „stabilnim“ zemljama), ljudi diljem svijeta ponovno otkrivaju princip djelovanja u svakom revolucijskom nizu: ako smo voljni djelovati u dovoljnom broju i s dovoljno odlučnosti, već imamo svu moć koja nam treba kako bismo osmislili i nametnuli svoju vlastitu alternativu. Ako smo odlučni u njenom provođenju, imamo priliku da pomognemo promijeniti svijet.

To ne znači da su bilo neoliberalni poredak, bilo imperijalistička moć koja ga štiti u ikakvoj neposrednoj opasnosti da se uruše. Prilika je tek prilika. Vlade koje vode ljudi poput Davida Camerona ili Baracka Obame nastavljaju proturivati agendu „reforme“ koja dođe skoro na isto s klasnim ratom. Planovi trenutne vlade Ujedinjenog Kraljevstva za obrazovanje i javne službe mnogo su agresivniji od bilo čega što je Margaret Thatcher mogla predložiti. Ipak se u posljednjih nekoliko godina, a najizrazitije u posljednjih nekoliko mjeseci, opća ravnoteža sila počela pomicati u tri dalekosežna smjera, koji bi zajedno mogli preobraziti ne samo Bliski Istok već i cijeli svijet.

Prije svega, naravno, nakon što je jasnije no ikad prije pokazano što sve podrazumijeva neograničeno gonjenje profita, neoliberalni kreditni mehanizmi su spektakularno implodirali 2008. godine te je vjerodostojnost samog kapitalističkog uređenja svijeta doživjela nezapamćen udarac. Troškovi povezani s onime što su mnogi proglasili „financijskim coup d’état“ sada su svima razokrili opće prihvaćeno pravilo političkog računa: privatizirajmo profite, socijalizirajmo gubitke. Takva pravila obično ne vole publicitet.

Uvijek nam se govorilo da si ne možemo priuštiti provođenje utopijskih projekata koji bi mogli smanjiti društvene nejednakosti ili spriječiti milijune smrti koje se dogode svake godine kao posljedica bolesti ili gladi. Naše vlade i središnje banke sada su, međutim, potrošile bilijune dolara – tisuće puta više novca no što je potrebno kako bi se okončalo glad u svijetu – kako bi spasile neke od najočitije korumpiranih institucija koje je svijet ikad vidio. Taj je javni novac potrošen, isto tako očito, kako bi se promjenu spriječilo radije no da ju se ostvari. Kontradikcije u temeljima ekonomije nisu adresirane, a bankarski se sektor pustilo da manje-više nastavi istim tempom. Kako posljedice tog ogromnog propusta počinju pogađati sve više i više ljudi tijekom nadolazećih mjeseci, tako je sasvim moguće da će mjere štednje koje polariziraju klasne odnose postati teška politička pozicija za obraniti, naročito budući da su mjere koje su jednoć opravdavane kao ekonomska nužnost sada tako očito stvar namjernog izbora i prioriteta.

U isto vrijeme, imperijalistička moć koja je tek do prije nekoliko godina inzistirala na „dominaciji u svakom segmentu“ susrela se s značajnim ograničenjima po svoj razmještaj trupa, i doma i vani. Zagovaratelji povećanja budžeta za obranu i strožih mjera u Washingtonu možda još uvijek sanjaju o napadu na Iran, ali je vjerojatno teže danas zamisliti novi agresorski rat SAD-a, no bilo kad od 1945. godine. Malo je kad tako dominantna, tako velika i tako skupa vojska izgledala tako nemoćno. Isto je tako rijetko toliko velika diplomatska moć izgledala toliko jalovo, slomljeno i licemjerno. SAD još uvijek može iskoristiti veto u UN-u kako bi osujetio pravdu na Bliskom Istoku, kako je to često i činio u prethodnim desetljećima, no sada je primoran uz to staviti i veto na svoju vlastitu politiku, po cijenu koja je već ugrozila njihove osnovne ciljeve u regiji: kraj palestinskog oslobodilačkog pokreta.

SAD i njegovi saveznici otkrili su da je ovih dana puno teže lagati što sve uključuju ovi ili oni podmukli politički procesi – to su poteškoće koje će vjerojatno uskoro imati posljedice i po trenutne misije stabiliziranja Haitija, pacifikacije Iraka, pokoravanja Afganistana, demoniziranja Huga Cháveza, itd. Tu je na djelu drugi faktor, očito predramatiziran u al-Jazeerinom prošlomjesečnom objavljivanju palestinskih dokumenata, koje je uslijedilo nakon otkrića WikiLeaksa prošle godine. Kombinacija novih tehnologija, novog društvenog medija i novih izvora informacija (uloga al-Jazeere je zanemariva) omogućila je nove oblike udruživanja i raspravljanja, zbog čega je političkim elitama sve teže oslanjati se na poslušan tisak da postavi i ograniči političku agendu.

Ta nova sredstva pristupanja i dijeljenja informacija također preobražuju treći i najvažniji razvoj događaja: izvanredno uskrsnuće narodne mobilizacije i solidarnosti – preporod koji je započeo bolivarskom revolucijom u Venecueli i urođeničkim pokretima u Boliviji i Ekvadoru (na djelu u zadnje vrijeme, između ostaloga, i u Portoriku i Guadalupi, Iranu, Kini, diljem Europe), ali koji je sada prešao novi prag u Tunisu, Egiptu, Bahrainu i Libiji. Kao što je to jedan egipatski prosvjednik sročio veoma koncizno: „Sada televizija prati mene.“ Na drugom kraju svijeta deseci tisuća prosvjednika koji se mobiliziraju kako bi zaštitili svoje sindikate u Wisconsinu među mnogim su milijunima koji su gledali i učili te koji uočavaju neke sličnosti između guvernera svoje države i svrgnutog egipatskog predsjednika. U Ujedinjenom Kraljevstvu i studenti i radnici, koji se pripremaju za još jednu rundu izravnog sukoba s Cameronovom vladom, također gledaju.

Diplomati i učenjaci hrle da nas uvjere da je ono što vidimo da se događa u sjevernoj Africi tek istočnjačka varijacija na temu istočnoeuropskih ustanaka 1989. godine ili „obojanih revolucija“ koje su uslijedile – ustanci koji su mahom služili kako bi se konsolidirao prije no promijenio svjetski status quo. Naravno, nitko ne može reći kako će dalje teći sjevernoafričke mobilizacije ili koliko daleko će se proširiti. Kao i u ranijim revolucijama u Francuskoj, Haitiju i Rusiji, radi se o mobilizacijama čije prostorne i vremenske (kamoli etničke ili religijske) dimenzije sasvim kategorički nisu unaprijed utvrđene. No znamo da su već promijenile tijek historije i da će ga nastaviti mijenjati. U svakom novom sukobu, iznova su pokazale istinitost starog uvjerenja koje će uvijek biti moćnije od ikoje nasilne represije ili prezirnog neuvažavanja: ujedinjen se narod nikada ne može poraziti.

Što god da se sljedeće dogodilo, narodi sjeverne Afrike i Bliskog istoka već su izvojevali pobjede koje nikada neće biti izbrisane. Sukobi u Tunisu od 11. do 12. siječnja, kapitulacija interventne policije u Kairu i Aleksandriji 28. siječnja, ponovno zauzimanje Bisernog trga u Manami 19. veljače, oslobađanje Benghazija 20. veljače – u analima historije revolucije, stvari koje su se 2011. dogodile tijekom „arapskog proljeća“ mogle bi se jednog dana uspoređivati s ljetom 1789. ili jeseni 1917., prije nego sa zimom 1989.

U svakom slučaju, u pitanju je prije svega bio ne specifičan zahtjev za objektivnom promjenom, nego subjektivan proces autolegitimacije. Svaki revolucionarni tijek događanja u praksi primjenjuje princip kojeg svaka kontrarevolucionarna teorija nastoji poreći ili prikriti: uistinu ne postoji iskreniji izvor legitimnosti od aktivne volje naroda. Revolucionarni tijek događanja je onaj u kojemu ti ljudi koji započnu s promjenom svoje situacije pronađu način da razjasne i mobiliziraju volju svoga narode kao cjeline. Tamo gdje postoji, volja naroda održava se kroz praksu onih koji ju čine i provode u kolektivnom interesu – i koji tako redovito riskiraju da ih nekolicina onih koji se protiv tom interesu pogrešno predstavlja kao kriminalce ili autsajdere.

Kao što je filozof Alain Badiou ukazao u nedavno objavljenom uredničkom komentaru „jednom kada prijeđe određeni prag odlučnosti, ustrajnosti i hrabrosti, narod se može okupiti na javnom trgu ili ulici, u nekoliko tvornica ili na sveučilišta. U osvit važnog događaja, narod se sastoji od onih koji mogu riješiti probleme koje prouzroči taj događaj“ – primjerice, problemi koji nastaju tijekom obrane trga, ili održavanja štrajka ili sukoba s vojskom. Narodi sjeverne Afrike i Bliskog Istoka koje na površini održava vjera u njihovu teško osvojenu moć, trenutno osmišljavaju sredstva koja bi mogla riješiti takve probleme tempom koji se već odupire ikakvom historijskom uspoređivanju.

Sada je, jasno, njihov prioritet da konsolidiraju i organiziraju tu moć u svjetlu mnogih novih i strašnijih problema s kojima će se uskoro morati suočiti.

Nepotrebno je reći da će se nadolazeća borba ponovno odigrati na različite načine na različitim mjestima. Posljedice čak i najgromkije pobjede uvijek su neizvjesne i nama koji živimo u zaštićenim dijelovima svijeta trebat će puno vremena da izvučemo vlastite pouke iz sjevernoafričkog primjera. Dobri stari neoliberalni napad će spremno čekati da se nastavi. Međutim sada svi znamo da će prevladati samo ako mu dopustimo.

Peter Hallward
S engleskog prevela Marija Ćaćić

Vezani članci

  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve