Budućnost zajedničkih dobara

Kako se sve upravljalo i kako se upravlja zajedničkim resursima, na koje ih se načine ograđuje ili dijeli, i koja su racionalna opravdanja privatnog i kolektivnog vlasništva, pročitajte u nedavno objavljenom članku Davida Harveyja.

Više ni ne brojim koliko sam puta vidio da se klasični članak Garretta Hardina „Tragedija zajedničkih dobara“ [1] citira kao neoborivi argument za superiornu učinkovitost prava privatnog vlasništva u uporabi zemlje i resursa, a time i kao neupitno opravdanje privatizacije. Ovo pogrešno čitanje dijelom proizlazi iz Hardinove uporabe metafore stoke koja u privatnom vlasništvu nekoliko pojedinaca zainteresiranih za uvećanje vlastite koristi pase na zajedničkoj zemlji. Da je stoka u zajedničkom vlasništvu, metafora naravno ne bi funkcionirala. Tada bi bilo jasno da je u srcu problema privatno vlasništvo nad stokom i individualno ponašanje u cilju uvećanja koristi.

Ali to nije ono što je u osnovi zanimalo Hardina. Njega je brinuo rast populacije. Osobna odluka da se imaju djeca, pribojavao se, s vremenom dovodi do uništenja globalnih zajedničkih dobara (isto je tvrdio i Thomas Malthus). Privatna, obiteljska priroda ove odluke ključan je problem. Jedino je rješenje, po njemu, autoritarna regulatorna kontrola populacije. Ovdje citiram Hardinovu logiku kako bih istaknuo da je samo razmišljanje o zajedničkim dobrima i previše često ograđivano u daleko preuzak skup pretpostavki, uglavnom potaknutih primjerom ograđivanja zemlje koje se odvijalo u Britaniji od šesnaestog stoljeća naovamo. Posljedica je da se razmišljanje često polariziralo između privatnog vlasništva ili autoritarne državne intervencije. Iz političke perspektive, cijelo je pitanje zamagljivala instinktivna reakcija za ili protiv ograđivanja, obično začinjena obilnim dozama nostalgije za davnim vremenima u kojima je, navodno, postojala moralna ekonomija zajedničke akcije.

Elinor Ostrom pokušala je opovrgnuti neke od ovih pretpostavki u knjizi „Upravljanje zajedničkim dobrima“[2], u kojoj sistematizira antropološke, sociološke i povijesne dokaze. Ostromova pokazuje da pojedinci ne samo da mogu nego često stvarno i osmišljavaju dovitljive i eminentno razumne načine upravljanja resursima zajedničkih zaliha na korist pojedinaca i kolektiva. Ove studije slučaja „razbijaju uvjerenja mnogih analitičara javnih politika da je jedini način rješavanja problema zajedničkih zaliha taj da vanjske vlasti u potpunosti nametnu prava privatnog vlasništva ili središnju regulaciju“ i, kako tvrdi Ostromova, otkrivaju „bogate mješavine privatnih i javnih instrumenata kojima se uspješno postizao ovaj cilj.“[3]

Većina njezinih primjera, međutim, odnosi se na tek stotinjak posjednika. Sve puno brojnije od toga (njen najbrojniji slučaj obuhvaća petnaest tisuća korisnika) zahtijeva „ugniježđenu hijerarhijsku“ strukturu donošenja odluka umjesto izravnih pregovora među pojedincima. Ovdje je očito na djelu neanaliziran „problem razmjera“. Mogućnosti za razumno upravljanje resursima u zajedničkom vlasništvu u jednom mjerilu (poput zajedničkih prava na vodu stotine seljaka u porječju malene rijeke) ne prenose se i ne mogu se prenijeti na probleme u drugom (poput globalnog zatopljenja ili čak regionalne difuzije kiselog taloga iz elektrane). Kako „skačemo s jednog mjerila na drugo“ (kako geografi vole reći), cijela priroda problema zajedničkog vlasništva i mogućnosti pronalaska dobrog rješenja drastično se mijenja. Ono što izgleda kao dobar način rješavanja problema jednog razmjera ne važi za drugi. Još gore, dobra rješenja za jedno mjerilo (recimo, lokalno) ne moraju se nužno moći zbrojiti ili spustiti za drugo (recimo, globalno). Zbog toga Hardinova metafora navodi na krivi trag: on koristi problem malih razmjera da bi objasnio globalni. Ovo je, usput, također razlog zašto se lekcije naučene u kolektivnom organiziranju solidarnih ekonomija malih razmjera temeljenih na zajedničkom vlasništvu ne mogu prevesti u globalna rješenja bez pribjegavanja uređenim hijerarhijskim oblicima donošenja odluka. Nažalost, mnogi segmenti današnje opozicijske ljevice anatemiziraju hijerarhiju.

U širem poretku stvari, osobito na globalnoj razini, neka vrsta ograđivanja je često najbolji način da se očuvaju dragocjena zajednička dobra. Primjerice, zaštita bioraznolikosti i kulture urođeničkog stanovništva u Amazoni kao dijela našeg globalnog prirodnog i kulturnog zajedničkog dobra zahtijevat će drakonski čin ograđivanja. Njega će gotovo sigurno morati poduzeti državna vlast, a protiv filistejske demokracije kratkoročnih novčanih interesa koji pustoše zemlju nasadima soje i uzgojem stoke. Ali u ovom primjeru može doći do drugog problema: možda će se istjerivanje urođeničkog stanovništva iz njihovih šuma ocijeniti nužnim radi očuvanja bioraznolikosti. Jedno zajedničko dobro, drugim riječima, možda će morati biti zaštićeno na račun drugoga.

Pitanja zajedničkih dobara kontradiktorna su i stoga uvijek sporna; iza sporova leže sukobljeni društveni interesi. Uistinu, „politika je“, kako je primijetio Jacques Rancière, „sfera djelovanja zajedničkog oko koje se može samo sporiti.“ [4] Na kraju analitičaru često ostaje tek jednostavna odluka: na čijoj si strani, i koje i čije interese želiš zaštiti. Bogati danas imaju naviku zaključati se u zaštićene zajednice unutar kojih se definira isključujuće zajedničko dobro. Radikalne skupine također mogu steći prostore, ponekad korištenjem privatnih vlasničkih prava (kao kad aktivisti kupe centar za djelovanje u zajednici u neke progresivne svrhe) iz kojih mogu djelovati prema van u cilju unapređivanja politike zajedničkih interesa. Ili mogu osnovati komunu ili sovjet unutar nekog zaštićenog prostora.

Nisu svi oblici zajedničkog dobra otvorenog pristupa. Neki su, poput zraka koji udišemo, otvoreni, dok su ulice naših gradova u načelu otvorene, ali regulirane, nadzirane, čak i privatno upravljane u obliku business-improvement districts (četvrti u kojima lokalne tvrtke dobivaju porezne olakšice da bi se brinule za njihovo održavanje, op. prev.) A neki, poput zajedničkog vodnog resursa, od samog su starta ekskluzivni za određenu društvenu skupinu. Većina primjera Ostromove spada u posljednju vrstu. Štoviše, ona ograničava svoje istraživanje na takozvane prirodne resurse kao što su zemlja, šume, voda, riba i slično. (Kažem „takozvane prirodne“, jer su svi resursi tehnološke, ekonomske i kulturne procjene te stoga društveno definirani.) Ostromova ne pokazuje interes za druge oblike zajedničkog vlasništva, poput genetskog materijala, znanja i kulturnih dobara, koji su ovih dana uvelike napadani kroz komodifikaciju i zatvaranje. Primijetite, recimo, kako turističke industrije (heritage industries) komodificiraju (a često i cenzuriraju i kljaštre) kulturna zajednička dobra. Intelektualno vlasništvo i patentna prava nad genetskim materijalom i znanstvenim znanjem općenito goruće su teme našeg vremena. Kad izdavačke kompanije čitateljima naplate pristup člancima u znanstvenim i tehničkim časopisima, problem pristupa onom što bi trebalo biti zajedničko znanje otvoreno za sve je bjelodan.

Kulturna i intelektualna zajednička dobra često ne podliježu logici nestašice i ekskluzivne uporabe kao što je to slučaj s većinom prirodnih resursa, kako naglašavaju Michael Hardt i Antonio Negri u Commonwealthu. Svi možemo istovremeno slušati istu radio emisiju ili gledati isti televizijski program.

Kulturno zajedničko dobro, pišu Hardt i Negri, „dinamično je, uključuje i proizvod rada i sredstva za buduću proizvodnju. Ovo zajedničko dobro nije samo zemlja koju dijelimo nego i jezik koji stvaramo, socijalne prakse koje uspostavljamo, oblici društvenosti koji određuju naše odnose, i tako dalje.“ Ono se gradi s vremenom i u načelu je otvoreno svima. Na ovaj je način čak moguće promatrati „velegrad kao tvornicu za proizvodnju zajedničkog dobra.“[5] Ljudske kvalitete grada nastaju iz naših praksi u raznolikim prostorima grada, čak i kad su ti prostori predmet ograđivanja od strane privatnog i državnog vlasništva, kao i socijalne kontrole, prisvajanja i pokušaja stanovnika da nametnu ono što je Henri Lefebvre nazivao „pravom na grad.“ [6] Kroz svoje svakodnevne aktivnosti i borbe, pojedinci i društvene skupine stvaraju društveni svijet grada i time nešto zajedničko kao okvir unutar kojeg svi možemo obitavati. Ovo kulturno kreativno zajedničko dobro ne može biti uništeno uporabom, ali može biti degradirano i banalizirano pretjeranom zlouporabom.

Pravi problem ovdje, čini mi se, nisu zajednička dobra per se. Problem je što individualizirana vlasnička prava nisu uspjela ispuniti naše zajedničke interese onako kako su trebala. Zašto se, primjerice, u Hardinovoj metafori ne usmjerimo na privatno vlasništvo nad stokom umjesto na pašnjak kao zajedničko dobro? Opravdanje privatnih vlasničkih prava u liberalnoj teoriji, napokon, je da bi ona, kad su društveno integrirana posredstvom institucija pravedne i slobodne tržišne razmjene, trebala služiti uvećanju zajedničke dobrobiti. Kako je tvrdio Hobbes, zajedničko se dobro proizvodi privatizacijom konkurentnih interesa u okviru snažne državne moći. Ovo mišljenje, koje su iznosili liberalni teoretičari poput Johna Lockea i Adama Smitha, propovijeda se i dalje, iako se pritom obično umanjuje važnost snažne državne moći. Rješenje za probleme globalnog siromaštva, kako nas nastavlja uvjeravati Svjetska banka uvelike se oslanjajući na teorije Hernanda de Sota, privatna su vlasnička prava za sve stanovnike slamova i pristup mikrokreditima (osobito onima koji usput slučajno donose i pozamašne stope povrata svjetskim financijerima). Jednom kad se tako oslobode urođeni poduzetnički instinkti siromašnih, tvrdi se, bit će sve u redu i nestat će problem kroničnog siromaštva.

Za Lockea, individualno je vlasništvo prirodno pravo koje nastaje kad pojedinci stvaraju vrijednost miješajući svoj rad sa zemljom: plodovi njihova rada pripadaju njima i samo njima. Ovo je bila bit Lockeove verzije radne teorije vrijednosti. Tržišna razmjena socijalizira to pravo kad svaki pojedinac dobiva nazad vrijednost koju je ona ili on stvorio, razmjenjujući je za podjednaku vrijednost koju je stvorio netko drugi. Učinak je da pojedinci zadržavaju, proširuju i socijaliziraju svoje privatno vlasništvo kroz stvaranje vrijednosti i navodno slobodnu i pravednu tržišnu razmjenu. Na ovaj se način najlakše stvara bogatstvo nacija i najbolje se radi za zajedničko dobro. Pretpostavka je, naravno, da tržišta mogu biti pravedna i slobodna, i u klasičnoj se političkoj ekonomiji podrazumijevalo da će država intervenirati da ih učini takvima – barem je to ono što je Smith savjetovao vođama država da učine. Ali Lockeova teorija ima jedan ružan korolar: pojedinci koji ne proizvedu vrijednost nemaju prava na vlasništvo. Razvlaštenje urođeničkog stanovništva u Sjevernoj Americi od strane „produktivnih“ kolonista, primjerice, bilo je opravdano jer urođeničke populacije nisu proizvodile vrijednost.

Pa, kako se Karl Marx nosi sa svim tim? Marx prihvaća lockeansku fikciju u uvodnim poglavljima Kapitala – iako je argument svakako začinjen s dosta ironije kad, naprimjer, spominje čudnu ulogu mita o Robinsonu Crusoeu u političko-ekonomskom mišljenju, gdje se netko bačen u prirodno stanje ponaša kao rođeni Britanac. Ali kad Marx prelazi na način na koji radna snaga postaje individualizirana roba koja se prodaje i kupuje na pravednim i slobodnim tržištima, vidimo kako se lockeanska fikcija razotkriva kao ono što zapravo jest: sustav zasnovan na jednakosti u razmjeni vrijednosti proizvodi višak vrijednosti za kapitalističkog vlasnika sredstava za proizvodnju kroz eksploataciju živog rada u proizvodnji. Lockeova se formulacija još snažnije podriva kad Marx prelazi na pitanje kolektivnog rada. U svijetu u kojem bi individualni obrtnici s kontrolom nad vlastitim sredstvima za proizvodnju mogli ulaziti u slobodne razmjene na relativno slobodnim tržištima, lockeanska bi fikcija mogla biti donekle uvjerljiva. Ali razvoj tvorničkog sustava od osamnaestog stoljeća nadalje, tvrdi Marx, učinio je Lockeove teorijske formulacije zastarjelima. U tvornici, rad je organiziran kolektivno. Ima li iz te vrste rada proizaći ikakvo vlasničko pravo, ono bi sigurno moralo biti kolektivno ili združeno, a ne individualno. Definicija proizvodnog rada na kojoj se temelji Lockeova teorija privatnog vlasništva više ne važi za pojedinca, već se prebacuje na kolektivnog radnika. Komunizam bi onda trebao nastati na temelju „udruženja slobodnih ljudi koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju i svoje mnogobrojne individualne radne snage samosvjesno troše kao jednu društvenu radnu snagu.“ [7] Marx ne zagovara državno vlasništvo, nego neki oblik vlasništva svojstven udruženom radništvu koje proizvodi za opće dobro.

Način na koji bi mogao nastati takav oblik vlasništva utvrđuje se tako da se pokaže kako Lockeov argument o proizvodnji vrijednosti pobija sam sebe. Uzmimo, kaže Marx, da neki kapitalist započinje proizvodnju s kapitalom od 1000$ i prve godine uspije dobiti 200$ viška vrijednosti od radnika koji miješaju svoj rad sa zemljom, pa taj višak sam potroši. Onda bi nakon pet godina 1000$ trebalo pripasti radnicima u kolektivu, jer su oni ti koji su miješali svoj rad sa zemljom. Kapitalist je potrošio sav svoj početni kapital. Poput urođeničkog stanovništva Sjeverne Amerike, kapitalisti zaslužuju da izgube svoja prava jer sami ne proizvode nikakvu vrijednost.

Ova logika može zvučati skandalozno, ali upravo je ona bila osnovom Meidnerova plana, predloženog kasnih 60-ih u Švedskoj. Porez na profit tvrtke, u čiju bi zamjenu sindikati pristali na ograničenje nadnica, stavljao bi se u fond pod radničkom kontrolom koji bi ulagao u tvrtku i s vremenom je otkupio te time stavio pod zajedničku kontrolu udruženih radnika. Kapital se svim silama protivio ovoj ideji i ona nikad nije provedena. Ali trebalo bi ponovo razmisliti o njoj. Središnji je zaključak da kolektivni rad koji sad proizvodi vrijednost mora biti temeljem kolektivnih, a ne individualnih vlasničkih prava. Vrijednost, odnosno društveno nužno radno vrijeme, kapitalističko je zajedničko dobro koje predstavlja novac, univerzalni ekvivalent kojim se mjeri zajedničko bogatstvo. Zajedničko dobro stoga nije nešto što je postojalo nekoć davno i danas je izgubljeno, nego nešto što se, kao urbana zajednička dobra, stalno proizvodi. Problem je što se isto tako stalno ograđuje i povlašćuje od strane kapitala u svom komodificiranom i monetarnom obliku. Zajednica koja pokušava održati etničku raznolikost u svom kvartu i zaštititi se od gentrifikacije, primjerice, mogla bi vrlo brzo primijetiti rast cijena lokalnih nekretnina zbog agencija za nekretnine koje prodaju multikulturalan i raznolik „karakter“ susjedstva kao mamac za gentrifikatore. Ishod je, piše Marx, da kapital, tjeran naprijed zakonom konkurencije koji ga (kao i kod vlasnika stoke u Hardinovoj priči) prisiljava na uvećanje koristi (isplativosti), proizvodi „ne samo napredak u vještini pljačkanja radnika nego u isto vrijeme i u vještini pljačkanja zemlje; svaki napredak u povećavanju njene plodnosti za neko dano vrijeme ujedno je i napredak u upropaštavanju trajnog izvora te plodnosti. Što je više krupna industrija polazna točka napretka neke zemlje, kao naprimjer u Sjedinjenim Državama, to je ovaj proces razaranja brži. Kapitalistička proizvodnja razvija, dakle, tehniku i kombiniranost društvenog procesa proizvodnje samo istovremenim potkopavanjem izvora svakog bogatstva – zemlje i radnika.“ [8]

Ova je „tragedija“ nalik onoj koju opisuje Hardin, ali logika iz koje proizlazi potpuno je različita. Problem zajedničkog ovdje se redefinira zajedno s nizom mogućih rješenja. Neregulirana, individualizirana akumulacija kapitala stalno prijeti uništenjem dvaju temeljnih zajedničkih vlasničkih resursa koji podupiru sve oblike proizvodnje: radnika i zemlje. A s akumulacijom kapitala uz složenu stopu rasta (obično na minimalnoj zadovoljavajućoj razini od 3 posto), ove dvostruke prijetnje zemlji i radništvu s vremenom eskaliraju u razmjerima i intenzitetu.

Nasilni neoliberalni napadi na prava i moć organiziranog radništva, koji su od Čilea do Britanije počeli 1970-ih, sada su pojačani drakonskim globalnim planom štednje koji od Kalifornije do Grčke uključuje gubitke u vrijednosti imovine, stečenih prava i primanja za većinu stanovništva, zajedno s predatorskom apsorpcijom nekoć marginaliziranih populacija u dinamiku kapitalizma. Živeći s manje od 2$ dnevno, ovom populacijom od više od 2 milijarde ljudi danas se ovladava mikrokreditima kao „najbjednijom od svih vrsta kredita za one koji si ih ne mogu priuštiti“ da bi se od nje izvlačilo bogatstvo (kao što se dogodilo na američkom tržištu nekretnina kroz predatorske kredite bez garancija, nakon čega su uslijedili bankroti), sve kako bi se pozlatilo tajkunske dvore. Zajednički okoliš nije ništa manje ugrožen, sve dok predložena rješenja poput trgovine pravima na proizvodnju ugljikovog dioksida i novih tehnologija zapravo predstavljaju pokušaj da se izlaz iz problema nađe uz pomoć istih alata akumulacije kapitala i spekulativne tržišne razmjene koji su nas i uvalili u nevolje. Nažalost, ovo je jedna stara, stara priča: svaka masovnija inicijativa za rješavanje problema globalnog siromaštva od 1945. ustrajala je na ekskluzivnom korištenju sredstava – akumulacije kapitala i tržišne razmjene – koja proizvode relativno, a ponekad i apsolutno siromaštvo. Ne iznenađuje što su siromašni još uvijek s nama i što njihov broj raste umjesto da se s vremenom smanjuje.

Ukidanje regulatornih okvira i kontrola koji su smjerali, premda neuspješno, ograničiti porive za predatorskim praksama akumulacije, uklonilo je sve brane logici neometane akumulacije après moi, le déluge i financijske spekulacije koja se danas pretvorila u pravi potop. Posljedična se šteta može ublažiti samo socijalizacijom viška proizvodnje i distribucije te uspostavom novog zajedničkog bogatstva otvorenog svima.

Ovdje nije važna neka određena mješavina institucionalnih aranžmana – ograđivanja ovdje, produženja niza kolektivnih i zajedničkih vlasničkih uređenja ondje – nego da ukupni učinak obuhvati spiralnu degradaciju zajedničkog rada i zajedničkih resursa (uključujući i resurse koji su dio „druge prirode“ sagrađenog okoliša) u rukama kapitala. „Bogate mješavine načina“ (ne samo javnih i privatnih nego i kolektivnih i združenih) koje Ostromova kreće nabrajati, u ovom će pokušaju biti ključne za iznalaženje načina organiziranja proizvodnje, distribucije, razmjene i potrošnje da bi se zadovoljile ljudske potrebe. Stvar nije u tome da se ispune zahtjevi akumulacije akumulacije radi, u korist klase koja prisvaja zajedničko dobro nauštrb klase koja ga proizvodi. Cilj je, umjesto toga, promijeniti to sve i pronaći kreativne načine da se snaga kolektivnog rada upotrijebi za zajedničko dobro.