Za “faraonski” položaj – ‘kontra’ odluke splitskih dekana

Iz Akademske solidarnosti-Split dobili smo uvid u splitsku situaciju: deset sastavnica Sveučilišta u Splitu se izrazito protivi prijedlozima novih zakona o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. Unatoč aktualnosti teme, na nedavnoj sjednici Senata Sveučilišta novi zakoni nisu niti spomenuti. Što se krije iza odugovlačenja rektora Pavića pita se Marita Brčić sa splitskog Filozofskog fakulteta.

Iako su Dalmatinci poznati po svojoj inertnosti, fjaci i stavu ‘lako ćemo’, osnivanje Filozofskog fakulteta u Splitu probudilo je nadu u jačanja kritičke svijesti u gradu pod Marjanom. Stoga ne treba čuditi što se upravo na Filozofskom fakulteta u Splitu osnovala podružnica inicijative Akademska solidarnost koja, u suradnji sa središnjicom u Zagrebu, ne posustaje u nakani odbacivanja prijedloge Nacrta Zakonâ o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. U tome su, osim Filozofskog fakulteta, postojani i Pravni fakultet, Pomorski fakultet, Ekonomski fakultet, Kineziološki fakultet, Umjetnička akademija, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Prirodoslovno-matematički fakultet, Katoličko bogoslovni fakultet, Građevinsko-arhitektonski fakultet, te Centar za unaprjeđenje kvalitete Sveučilišta u Splitu. Međutim, splitskoj akademskoj javnosti sve se više čini kako je rektor Sveučilišta u Splitu, prof. dr. sc. Ivan Pavić, sklon prijedlogu Nacrta Zakonâ jer stalno odugovlači donošenje odluke Senata. Na sjednici Senata Sveučilišta u Splitu, održanoj 13. svibnja 2011., nije se povela rasprava i glasovanje na temu Nacrta Zakonâ.

Imajući u vidu Dnevni red Senata za taj datum, dekani i prodekani, sedam fakulteta Sveučilišta u Splitu, na sjednici dekanskog kolegija održanoj 10. svibnja 2011. donose zaključke i odluke kojima traže od Rektora Sveučilišta u Splitu sazivanje tematske sjednice Senata dana 16. svibnja 2011. na kojoj bi se raspravljalo o tekstovima Nacrta prijedloga Zakonâ s nakanom da ih se u cijelosti odbaci i povuče iz procedure. Rektor se na zahtjeve dekanskog kolegija očito oglušio jer je tematska sjednica Senata dogovorena tek za 20. svibnja 2011. godine. Naš Rektor očito ne uviđa koliko je važno da drugo po veličini sveučilište u Hrvatskoj što prije javno iznese svoj stav o ovoj gorućoj tematici.

O razlozima odugovlačenja možemo samo nagađati. S obzirom da je naš Rektor po struci ekonomist ne začuđuje njegova sklonost stavovima zakonopisaca o potrebi za privatizacijom, komercijalizacijom i instrumentalizacijom obrazovanja, znanosti i sveučilišta te stavljanjem istih na tržište. Treba se samo sjetiti kako je on, kao Rektor javnog Sveučilišta, prije nekoliko godina, točnije 2009., prilikom otvaranja prvog privatnog sveučilišta u Hrvatskoj tzv. Medijskog sveučilišta, javno pozvao studente da upišu to privatno sveučilište. On već tada, umjesto da brani visoko obrazovanje, znanost pa i ‘svoje’ Sveučilište kao javno dobro, staje na stranu privatnog kapitala i privatnog interesa. Srećom to privatno Sveučilište nije zaživjelo. Sada je pažljiviji u izjavama pa ne iznenađuje zašto se još uvijek nije izjasnio o nacrtima Zakonâ jer što ako oni ‘marginalci’ okupljeni u Akademsku solidarnost ipak ostvare svoju nakanu? Potrebno se dakle, smatra Rektor, osigurati sa svih strana.

Jednim okom naš Rektor namiguje MZOŠ-u odugovlačenjem odluke, jer ako Nacrt Zakonâ prođe Vladu u četvrtak (19. svibnja), on si je, kao osoba odana političkim strukturama, osigurao mjesto rektora-managera-lidera, jer taj položaj, prema Nacrtima Zakonima, popunjava osoba instruirana od strane Vlade tj. resornog ministarstva. S druge strane, odugovlačenje ne znači prihvaćanje prijedloga Nacrta Zakonâ, pa Rektor, na taj način, drugim okom namiguje svojim dekanima i prodekanima, nadajući se da će mu oni, kada bude potrebno, omogućiti 4 (i protuzakoniti) mandat po redu. Uviđajući, međutim, snažni otpor dekana sastavnica Sveučilišta u Splitu, namigivanje prema njima nekako i ne ide od ruke.

Međutim, ne želeći ništa prepustiti slučaju, sjednici Senata u Splitu u petak prisustvovat će i sam Ministar, koji, kako je negdje kazano poput Snjeguljice oblijeće svojih 7 patuljaka, u nadi da će ih, a to mu, kako smo vidjeli u Rijeci i Zadru, i uspijeva, ‘navući’ na Nacrte Zakona. Toliko o autonomiji sveučilišta i neuplitanju politike u odluke Senata. O tome što je ‘patuljcima’ obećano nije potrebno govoriti. Potrebno je samo pogledati uvodni dio Nacrta prijedloga Zakona o sveučilištu u kojem se navodi „Za uspjeh sustava programskih ugovora najvažnije je jamstvo njihove provedbe, a upravo je to nemoguće jamčiti bez jakih upravljačkih tijela na razini sveučilišta, odnosno bez jakog rektora koji ima mandat pregovarati o programskom ugovoru, potpisati ga i skrbiti za njegovu dosljednu provedbu.“

Ona teza da „patuljci pojma nemaju“ na žalost više ne stoji. Ovi patuljci (izuzimajući onog Rektora koji je odbacio prijedloge Nacrta Zakonâ) itekako imaju pojma jer im upravo Zakoni ministra Fuchsa omogućavaju skoro pa neograničenu moć i utjecaj na sveučilištima. Stoga je medijski lansirana priča kako se prijedlozima Nacrta Zakonâ protive dekani-faraoni, zapravo obrnuta. Nacrti prijedloga Zakonâ zakonski omogućavaju potpuni faraonski položaj rektora, pa ne treba čuditi zašto su rektori, u većini slučajeva, za ,nacrte Zakonâ. Jer, dok su fakultetska vijeća birala svoje dekane-faraone, istovremeno rektora-faraona potvrđuje direktno Amon-Ra, odnosno Vlada, preko Sveučilišnog vijeća. Ako Nacrti Zakonâ budu prihvaćeni, mi, na Sveučilištu u Splitu, možemo očekivati uspostavljanje, kako je rekao kolega iz Akademske solidarnost-Split, Rektor-Pavić faraonsku lozu.

Marita Brčić
U ime inicijative Akademska solidarnost-Split

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve