Kad je narodu dosta čuda – o rezultatima čileanskog eksperimenta

U svom tekstu o aktualnim studentskim prosvjedima u Čileu, Mario Kikaš donosi sliku obrazovnog sistema koji je već nekoliko desetljeća u velikoj mjeri privatiziran, a zadnjih nekoliko godina sudionici takvog sustava sve su glasniji u zahtjevima za javnim obrazovanjem koje će biti dostupno svima. Velik broj mladih Čileanaca koji je zbog visokih školarina odlučio studirati u susjednoj Argentini, danas je u Buenos Airesu izašao na ulicu dati podršku svojim kolegama.


U kolektivnom pamćenju Čileanaca, 11. rujna je postojao i prije 2001. i stravičnih događaja u New Yorku. Tog istog dana, 1973. godine u vojnom udaru koji je orkestrirala te logistički potpomogla tadašnja američka administracija predsjednika Nixona uz veliko zalaganje njegovog državnog tajnika Henrya Kissingera, nasilno je srušen ustavno-pravni poredak jedne države. Desantom na ured predsjednika Republike – La Monedu, vojni vrh Čilea svrgnuo je demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea koji si je prije samog upada vojske u ured – oduzeo život. Narodna unija (Unidad Popular), koalicija lijevih stranaka predvođena Allendeom preuzela je vlast 1970. pobjedom na izborima. Okupili su se oko ideje socijalističkog puta Čilea kako bi se prevladale ogromne razlike između siromašne većine i bogate manjine – poslovne elite, lokalnih provoditelja imperijalističkih umotvorina iz Washingtona. Ideje prilagođavanja pravnog sustava potrebama naroda (umjesto očuvanju kapitalizma), podruštvovljenje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te razvoj političkih institucija koje će djelovati s ciljem da se osigura ekonomske jednakosti kao temelj za ostvarenje političkih sloboda, označene su kao prijetnja interesima SAD-a u Hladnom ratu (zbog sve učestalijih ljevičarskih otpora u Latinskoj Americi), kao i njenim ekonomskim interesima s obzirom na značajan udjel američkog kapitala u čileanskom realnom i financijskom sektoru. Ideje koje su osigurale izbornu pobjedu UP-a u jesen 1970., ponovljene u Allendeovom ekspozeu[1] Kongresu svibnja 1971. – danas, u trenutku najvećih narodnih prosvjeda od restauracije liberalne demokracije, postaju posebno aktualne.

Kad “čileansko čudo” postane realnost

Upravo studenti, učenici te cijeli obrazovni sistem uz solidarni odaziv rudara te zaposlenika u (gotovo nepostojećem) javnom sektoru upućuju svojim zahtjevima na ideje s početka sedamdesetih: stvaranje osnove za ukidanje klasnih razlika koje su se perpetuirale tijekom vladavine Pinocheta i Chicago Boysa 1970-ih i 1980-ih, a koje su – restauracijom “demokracije” – postale još veće. Nakon što je vojni vrh odradio prljavi posao rušenja Vlade UP-a i likvidacije čileanske ljevice, te birokratskog rješavanja ekonomski nepodobnih (kejnzijanaca) u svojim redovima kao što je jedan od vođa udara – šef vojnog zrakoplovstva general Gustavo Leigh – vlada generala Pinocheta, koju su mahom činili đaci Miltona Friedmana sa Sveučilišta u Chicagu, krenula je u masovnu privatizaciju, deregulaciju tržišta, slabljenje sindikata, fleksibilizaciju rada, a zapravo – provođenje kreditnih uvjeta MMF-a. Takva “reorijentacija” bi išla puno teže da uspostavljanje ekonomske ”slobode” nije vjerno štitio represivni aparat Pinochetove diktature koji je sprečavao bilo kakva društvena gibanja. „Čileansko čudo“, kako je Friedman pohvalno označio dobro odrađenu domaću zadaću svojih đaka 1982. je postalo realnost – cijela Latinska Amerika – poligon za neoliberalne eksperimente, našla se u krizi zbog dugogodišnjeg zaduživanja i čudo fabricirano od stalnog gospodarskog rasta, akumulacije kapitala i produbljivanje socijalnih razlika, postalo je realnost tržišnog gospodarstva i jednog njegovog ciklusa.

Vaučerska reforma obrazovanja

Početkom osamdesetih, baš u trenutku dužničke krize, Pinochetova vlada je, vodeći se primjerom stukturnih rješenja u drugim resorima, predložila reformu čitavog obrazovnog sistema uvodeći tzv. vaučerski model od predškolskog do visokog školstva. Proklamirajući floskulu o «slobodi izbora i natjecanja», čileanska vlada stvorila je kompetitivno tržište škola – javne škole sad su pale pod nadležnost općina (pod egidom “smanjenja birokracije i decentralizacije”) i na novom obrazovnom tržištu izjednačile se s tzv. subvencioniranim privatnim školama, uz očuvanje elitnih privatnih škola u kojima se školarine nisu subvencionirale, tj. za koje se nisu dobivali vaučeri ostavši rezervirane za djecu poslovne i političke elite. Vaučerska reforma objašnjena je potrebom za povećanjem efikasnosti obrazovanja i kompetitivnosti (pa i izbora) među školama te smanjenjem birokracije i fiskalne odgovornosti države, a za posljedicu je imala “odvajanje” djece više i srednje klase iz javnih škola te nastavak njihovog školovanje što u elitnim privatnim školama, što u tzv. subvencioniranim privatnim školama. Razina proračunskog izdvajanje za vaučere bila je određena brojem učenika u školi – bio je to otvoren udar na javne škole. Broj učenika u javnim “općinskim” školama znatno se smanjio nakon što su bačene u ring s ustanovama koje ne samo da su bile u rukama privatnika, nego su dodatno (i ravnopravno) financirane državnim novcem putem vaučera. Ovakav obrazovni sistem vrlo je jasno razdijelio djecu po njihovoj klasnoj pripadnosti – javne škole pohađala su djeca radnika, roditelji srednjeg sloja su djecu gotovo jednako raspodijelili u privatne subvencionirane i javne škole, dok su najbogatiji slali djecu u privatne subvencionirane i tzv. elitne škole (u približno jednakom omjeru). Martin Carnoy, profesor na Stanford Universityju koji se duže vremena bavio neoliberalnim reformama u obrazovnom sektoru (posebice Latinske Amerike), uočava da vaučerski model i otvaranje mogućnosti “slobodnog izbora” škole ne rezultira ni tzv. socijalnom mobilnošću (i smanjenjem socijalnih razlika), ni povećanjem efikasnosti i kvalitete javnih škola, niti većim postignućima učenika, dok se narativ o kvalitetnijem privatnom primarnom i sekundarnom školstvu često zasniva na istraživanjima koja su na klimavim metodološkim i teorijskim temeljima [2]. Analizirajući obrazovni sistem Čilea nakon vaučerskih reformi, Carnoy zaključuje da je ovaj eksperiment (koji je kasnije provođen i u nekim američkim saveznim državama, ali i u Švedskoj u mandatu konzervativne vlade Carla Bildta početkom 1990-ih) rezultirao daljnjom reprodukcijom socijalnih razlika među učenicima bez povećanja kvalitete obrazovanja ili uspjeha učesnika u obrazovnom procesu[3].

Sve je isto, samo njega nema

Vaučerska reforma čileanskog obrazovnog sistema dodatno je fleksibilizirala i tržište rada. Naime, privatizacijom školstva ukinuti su kolektivni ugovori, granski sindikat je gotovo prestao postojati, a i javne škole, sad pod “menadžmentom” jedinica lokalne samuoprave, mogle su slobodno i bez obrazloženja otpuštati prosvjetne radnike kao što to rade privatnici. Ovakva slika osnovnog i srednjeg obrazovanja, te visoko obrazovanje koje funkcionira po uzoru na britanski model što sa sobom povlači velika kreditna zaduživanja studenata (po tobože povoljnijim uvjetima) za plaćanje troškova studija, više su nego dovoljan okidač za bunu čileanskih studenata koja se intenzivirala 2006. godine tzv. “pingvin revolucijom” (blokade obrazovnih ustanova, izlazak na ulice, performansi, generalni štrajk) kojom se od lijevo-liberalne vlade predsjednice Michelle Bachelet tražilo povećanje studentskog standarda, ukidanje gore opisanog ustroja osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja te kvalitetno obrazovanje dostupno svima. Pobuna koja je trajala od travnja do lipnja 2006. svršena je osnivanjem posebnog povjerenstva u kojem bi sjedili i predstavnici studentskih plenuma – što je bila još jedna birokratska varka u cilju održavanja socijalnog mira. Prosvjedi su se nastavili i 2008. izlaskom na ulice studenata, srednjoškolaca i ostalih sudionika u obrazovnom procesu diljem Čilea. Odgovor snaga reda i mira, ovaj je put bio puno žešći i rezultirao je masovnim uhićenjima prosvjednika. Još jednom se pokazalo da represivni aparat nije odveć mijenjao svoje metode od referendumskog „ne“ generalu Pinochetu 1990. godine. Koalicija stranaka centra i lijevog centra koja je vladala Čileom od pada Pinocheta do nedavno, bila je samo nešto “suptilnija” u korištenju sile i stvaranju dodatnih društvenih razlika, ne skrećući puno s puta zacrtanog po puču 1973. godine.

Šuplji reformizam

Kako Ustav Republike Čile ne dopušta dva uzastopna mandata na čelu države, Michelle Bachelete i njena koalicija Concertación što zbog političke bezidejnosti, što zbog previranja unutar pokreta koji je zahvaćao širok politički spektar – od nostalgičnih aljendista do demokršćana – morali su La Monedu predati u ruke desne Koalicije za promjene (Coalición por el Cambio). Predsjednik je postao jedan od vođa konzervativne stranke Nacionalnog preporoda – Sebastian Piñera: bisnizmen, zastupnik američkih kartičnih kuća u Čileu u prvim godinama Pinochetove diktature – kasniji dioničar u najvećim tvrtkama u državi (od nacionalnog avioprijevoznika LAN-a do televizije Chilevision). Riječ je o izdanku dinastije Piñera: njegov brat José (jedan od Chicago Boysa) svojevremeno je sjedio u Pinochetovoj vladi i provodio privatizaciju mirovinskog fonda kao ministar za socijalna pitanja, a kao ministar rudarstva promjenom ustavnog zakona dopustio privatizaciju rudnikâ što je, po mnogima, bio prvi čin u konačnoj privatizaciji nacionalne infrastrukture (luke, željeznice, telekomunikacije) i javnog sektora. Ne čudi, stoga, zbunjenost predsjednika Republike studentskim prosvjedima i zahtjevima koji se nisu bitno mijenjali od 2006. s obzirom na to da je vlada predsjednice Bachelet raznim birokratskim trikovima odugovlačila s najavljenim izmjenama u obrazovnom sustavu, nikad ih ne misleći provesti jer bi provođenje politike u skladu sa zahtjevima naroda bilo skretanje s puta “slobode” u interpretaciji političkih protagonista (prve) neoliberalne države. Početkom jeseni na južnoj hemisferi (našeg proljeća) krenule su blokade obrazovnih ustanova po Čileu s ponovljenim zahtjevima za izmjenu postojećeg sustava obrazovanja, ukidanje vladinih subvencija za znanstvenu djelatnost čiji je jedini cilj ostvarenje profita, obrazovanje dostupno svima, zaustavljanje daljnje privatizacije školstva. Prvih dana zajedničkih akcija studenata i učenika blokirano je stotinjak što srednjih škola što fakulteta, a već 30. lipnja oko 200 tisuća ljudi marširalo je ulicama glavnog grada tražeći izmjene u obrazovnom sustavu (koji se nije bitno mijenjao od Pinocheta) te vraćanje škola pod okrilje fiskalne odgovornosti centralne države. Petog srpnja uslijedilo je predsjednikovo obraćanje naciji: s desna mu je stajao ministar obrazovanja Joaquín Lavín kao kakav teklič koji će po parafu na encikliku, radosnu vijest pronijeti zemljom. Radosna vijest se može svesti na parole: krećemo u reformu obrazovanja, sredstva iz proračuna su osigurana, nastavljamo s privatizacijom školstva; studentski zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem ne razumijemo; to je udar na slobodu (izbora) obrazovanja[4]. Jutro poslije ovog performansa Čile su probudili najveći prosvjedi od restauracije liberalne demokracije. Na ulice su izašli rudari, učenici, studenti, prosvjetni i akademski radnici…

Venceremos!

Sistemsko nerazumijevanje vlastitog naroda još se jednom pokazalo kao zajednička crta svih državnih aparata koji se trenutno suočavaju ili će se suočiti s narodnim otporom – od Tel Aviva preko Hame (sa svojim specifičnostima) do Londona, Madrida pa Santiaga. Zajedničko je i narodno nepovjerenje u političke predstavnike vladajućeg sistema – bez obzira deklarirali se kao desni ili lijevi predstavnici parlamentarnog spektra. Prema najnovijim istraživanjima u Čileu – Piñera je najnepopularniji političar na čelu zemlje od odlaska Pinocheta s vlasti, a tek je godinu dana u predsjedničkom uredu – opozicija (lijevi centar) ima još manju podršku. Sličnu razinu političke arogancije vladajućih elita ovih dana gledamo i u Ujedinjenom Kraljevstvu u kojem politički i medijski mainstream ne barata kategorijalnim aparatom kojim bi se objasnio val nasilja na Otoku koji su proizvele upravo političke elite sve tri stranke u posljednje tri decenije: od tačerizma, blerističkog novog laburizma do aktualnog konzervativno-liberalnog amalgama.

Čileanski studenti, naravno, nisu nasjeli na Piñerino čuđenje zahtjevima za ukidanjem tržišnih principa i kompeticije unutar obrazovnog sektora, kao ni na birokratske križaljke nedavnom smjenom ministra Lavína (koji je zapravo samo zamijenio fotelju postavši ministar za razvoj i planiranje). Već prvog dana kolovoza iz Vlade su došla nova kukavičja jaja (u vidu povoljnih kredita za otplatu školarina i sl.) što je izazvalo ponovne izlaske na ulice 4. kolovoza u dosad najžešćim nemirima uz brutalni odgovor policije koja je, prema izjavama studentskih vođa, kršila ustavno pravo na javno okupljanje – uhitivši oko 900 prosvjednika, zabranivši pristup glavnim ulicama Santiaga uz obrazloženje da se želi osigurati normalno odvijanje poslovanja u centru grada[5]. Čileanski marksistički povjesničar Gabriel Salazar u nastupu na čileanskom CNN-u tu večer, ovako komentira odnos državnog aparata prema pokretu koji već nekoliko godina traži konkretne društvene promjene: “Iznenađujuća je potpuna nesposobnost naše političke klase da dubinski iščita ono što se trenutno dešava u našem društvu. Potrebno je imati na umu da je ovaj snažni pokret, gotovo presedan u povijesti Čilea, da nije stvar u postavljanju par zabrana koji će onda zaustaviti studente.Represija je politička strategija, jedna provokacija usmjerena protiv građana. Da, to doista jeste strategija, ali pogrešna.”[6]

Dugogodišnje pogrešne strategije, ne samo čileanskih vlasti, konačno nailaze na artikulirane i uporne odgovore naroda. Pred sam završetak ovog teksta iz Čilea dolaze slike o novim nemirima. Vođa prosvjetnog sindikata Jaime Gajardo još jednom je pozvao predsjednika da raspiše referendum o promjeni ustava (u domeni obrazovne politike). Vladini dužnosnici su spomenuti zahtjev za referendumom, dakle demokratskom odlukom naroda, nazvali opasnim i protuustavnim[7].


Mario Kikaš

[1] http://marxists.org/espanol/allende/21-5-71.htm; posjeta 5.8.2011.
[2] Carnoy Martin 1998. Voucher plans in Chile and Sweeden: Did Privatization Reform Make for Better Education? Comparative Education Review 42(3): 309-337
[3] Carnoy Martin Lessons Of Chile’s Voucher Reform Movement 2011. http://www.rethinkingschools.org/special_reports/voucher_report/v_sosintl.shtml; posjeta 6. 8. 2011.
[4] Obraćanje predsjednika naciji možete pogledati na službenim stranicama Vlade Republike Čile.: http://www.gob.cl/noticias/2011/07/05/cadena-nacional-de-radio-y-television-presidente-pinera-anuncio-gran-acuerdo-nacional-por-la-educaci.htm posjeta 7.8.2011.
[5] http://www.guardian.co.uk/world/2011/aug/05/chile-student-protests-violence?INTCMP=SRCH; posjeta 6.8.2011.
[6] http://www.cnnchile.com/nacional/2011/08/05/la-represion-no-es-una-estrategia-politica-es-solamente-una-provocacion/; posjeta 7.8.2011.
[7] http://www.guardian.co.uk/world/2011/aug/10/chile-riot-student-protest-violence?INTCMP=SRCH; posjeta 10.8.2011.

Vezani članci

  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey "Nekadašnji čelnik Europske centralne banke Mario Draghi prošloga je mjeseca formirao novu talijansku vladu, čija su ministarstva predana na upravljanje neizabranim tehnokratima. Sada je njegova „vlada stručnjaka“ outsourceala izradu svog ekonomskog plana privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey – bez da se o tome išta pitalo biračice i birače."
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
  • 13. ožujka 2021. Štrajk na niskim granama "Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."
  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve