Nova insinuacija NSZVO-a

Nakon još jednog priopćenja iz NZSVO-a Saša Blagus u uvodniku H-altera razotkriva možebitne prave namjere koje se kriju iza pokroviteljskog tona NZSVO-a. U isto vrijeme optužujući i podržavajući studentske aktiviste, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja nudi ruku spasa neupućenim i izmanipuliranim studentima.

Čak ni totalni neuspjeh nije dovoljan razlog vodstvu Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja da preispita svoju ulogu u pokušaju nametanja štetnih zakona, koji bi imali regulirati pitanja znanstvene djelatnosti, visokog obrazovanja i Sveučilišta.

Štoviše, očito je da pokušavaju zaoštriti retoriku, izmanipulirati studente i neistinito optužiti Akademsku solidarnost, studentske aktiviste i saborske zastupnike iz opozicije za rušenje prijedloga spomenutih zakona, kako bi se spriječile “nužne reforme” i očuvao status quo. Na web stranicama NSZVO-a objavili su jedno “srdito” priopćenje za javnost, datirano 12.10.2011., pod naslovom Studenti su ostali sami. Isti je tekst objavljen i ne portalu dalje.com. U tekstu tobože optužuju ministra Fuchsa, a zapravo mu (kako se i pristoji režimskim glasnogovornicima) gromoglasno podilaze tvrdeći da bi visoko obrazovanje već bilo besplatno, da su prihvaćeni takozvani Fuchsovi zakoni. Iz toga se može zaključiti samo to, da nije točno da novca nema, nego da Fuchs sa svojim ministarstvom iz čistog prkosa i zlobe novce ne želi dati.

Znajući stanje duha rukovodstva NSZVO-a uopće mi nije neobično što su objavili takvo “srdito” priopćenje iz kojeg je vidljivo da gube živce, premda i dalje jako dobro znaju što rade i zašto to rade. Baš kao i MZOŠ, Fuchs i cijelo to društvo na vlasti i pri vlasti. Takvu je reakciju trebalo i očekivati. Stvar je naprosto u tome što paradržavna struktura zvana NSZVO ili bolje rečeno rukovodstvo iste nije uspješno obavilo dodijeljen im zadatak. Usprkos silnim manipulacijama, prizemnim podvalama i podzemnim spletkima nije im uspjela namjera, da pacificiraju akademsku zajednicu i prisile je da aklamacijom prihvati štetne i nakaradne zakone. Čak je i na institucijama, koje su službeno prihvatile prijedloge Zakona, to prihvaćanje moralo biti silom nametnuto putem fingiranih javnih rasprava. Iznevjerili su, dakle, povjerenje stranih i domaćih centara moći i time potkopali svoju vlastitu poziciju. To povjerenje sad treba povratiti. Osim toga, oni moraju zadržati

Stvar je naprosto u tome što paradržavna struktura zvana NSZVO ili bolje rečeno rukovodstvo iste nije uspješno obavilo dodijeljen im zadatak. Usprkos silnim manipulacijama, prizemnim podvalama i podzemnim spletkima nije im uspjela namjera, da pacificiraju akademsku zajednicu i prisile je da aklamacijom prihvati štetne i nakaradne zakone.

sindikalni monopol u znanosti i visokom obrazovanju i u tom cilju će učiniti svaku “nepodopštinu”. Zato sada škrguću zubima, premda sasvim kontraproduktivno. Spomenuto je priopćenje, zapravo, jedan do besvijesti svađalačko-demagoški pamfletić kojem je svrha da koliko zločestim, toliko i jeftinim “argumentima” (u stilu: Pokušajmo, pa što bude!) baci kost razdora između studenata i Akademske solidarnosti, odnosno sindikata Akademska solidarnost. Predsjednik i potpredsjednik NSZVO-a bezočno i bez imalo skrupula tvrde da “Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja i ovaj puta kao i prijašnjih godina podržava prosvjed studenata Filozofskog fakulteta u njihovoj opravdanoj borbi za besplatno studiranje za sve u zemlji”. Kakva je ta podrška u prošlosti bila, govori činjenica da je taj isti NSZVO svojedobno besramno izigrao studentsku Blokadu odustavši od sudjelovanja na već dogovorenom javnom prosvjedu (sjećanje je još svježe). Toliko o vjerodostojnosti NSZVO-a. Neistinito i tendenciozno tvrde da su “u borbi protiv zakona zajedno djelovali Rektor i Senat Sveučilišta u Zagrebu, uprave Pravnog fakulteta i Filozofskog fakulteta a uz potporu tzv. Akademske solidarnosti”, te da su “navodili manje više sporedne i netočne razloge protiv zakona, ali je samo jedan bio pravi koji nisu navodili – željeli su očuvati naplaćivanje školarina i samovoljnu upotrebu istih”. Javnosti je, međutim na web stranicama Akademske solidarnosti dostupna knjiga Zašto štrajkamo?, koja pobija neistinite tvrdnje čelnika NSZVO-a. Tu je knjigu Akademska solidarnost objavila kao samizdat, povodom štrajka akademskih radnika, koji je započeo 6. srpnja 2011. Tamo sve piše. Radi se o kronološki uređenoj, kritički usmjerenoj zbirci očitovanja fakulteta i drugih tijela, institucija i inicijativa akademske zajednice o sadržaju i načinu donošenja prijedloga Zakona o sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanstvenoj djelatnosti koji bi, da su usvojeni, dokrajčili ionako već procesima komercijalizacije, samovoljom nadležnih tijela i neodgovornošću pojedinaca ozbiljno ugrožen sustav javnog visokog obrazovanja i znanosti Republike Hrvatske.

U priopćenju NSZVO-a se insinuira da su u zakone zalaganjem NSZVO-a “… u zadnjoj fazi ugrađeni čvrsti osigurači koji brane naplaćivanje bilo kakvih participacija studenata a Državu obvezuju na plaćanje školarina fakultetima.” Da to nije točno vidljivo je iz članaka 48. i 49. prijedloga Zakona o visokom obrazovanju u kojima nema ni spomena o takozvanom besplatnom obrazovanju, to jest o obavezi države da u potpunosti financira troškove visokog obrazovanja. Dapače, tim se zakonom uvode upisnine, doduše ograničenog iznosa, ali ipak upisnine. Te bi se upisnine subvencionirale (na temelju kriterija koji u Zakonu o visokom obrazovanju nisu navedeni, dakle mogli bi se formirati kako se i kad kome svidi) samo vrlo uskom krugu takozvanih “izvrsnika”. No, svatko tko je upućen u problematiku dobro zna da se razvoj bilo koje države ne može bazirati samo na takozvanim izvrsnicima, i da je stvar samo o namjeri reduciranja sredstva za financiranje javnog visokog obrazovanja, čime bi ono postalo dostupno samo imućnoj “eliti”. Cilj je konačna eliminacija javnog sektora. Radi se o dobro razrađenoj strategiji koja se u osnovi svodi na lišavanje eksploatirane klase i slojeva mogućnosti visokog obrazovanja i stvaranje kastinskog sloja samodovoljne kvaziintelektualne elite servisera kapitala, koja teži ka moći vladanja nad svima, koji su van njihova samoreproducirajućeg zatvorenog kruga.

Besramno je tvrditi da su studenti “bili uvučeni u borbu protiv izmišljenih utvara komercijalizacije u novim zakonima a sada su prepušteni sebi u borbi protiv najgrublje komercijalizacije u stvarnosti”. Ispada da su studenti maloumni, i da ih se može tek tako izmanipulirati. Nedopustivo je takvo vrijeđanje i omalovažavanje. Ne gospodo “sindikalci”: studenti i te kako znaju odakle puše vjetar. A znaju i

Kakva je ta podrška [NZSVO] u prošlosti bila, govori činjenica da je taj isti NSZVO svojedobno besramno izigrao studentsku Blokadu odustavši od sudjelovanja na već dogovorenom javnom prosvjedu (sjećanje je još svježe).

kakvu je ulogu odigralo rukovodstvo NSZVO u cijeloj toj priči. Sada je cilj uništiti Akademsku solidarnost, jer je prepreka ideologiji neoliberalnog totalitarizma koju rukovodstvo NSZVO i država provode po diktatu, kako znanih. tako i podzemnih centara ideološke, političke, financijske i vojne moći. Izmišljaju se prozirne i ne baš lucidne optužbe na račun Akademske solidarnosti i ostalih “saveznika i pokrovitelja”, koji se “navodno zalažu za besplatno studiranje ali su se … u borbi protiv zakona povezali s ljutim neprijateljima besplatnog studiranja”. Tko su, međutim, ti ljuti neprijatelji besplatnog studiranja, to se dakako, ne kaže. Akademska solidarnost je prema tvrdnjama iz NSZVO glavno oružje u borbi protiv zakona koji donose besplatno studiranje. Tvrdi se da je Akademska solidarnost “deklarativno, protiv studentskih participacija, ali joj to nije cilj”. A cilj da bi bio “… srušiti reformu, ostaviti postojeći sustav visokog obrazovanja nedirnutim, ovakvim kakav je sada, s nakaznim bolonjskim procesom, razmrvljenim sveučilištem i potpuno samovoljnim fakultetima koji nikome ni za što ne odgovaraju”. I još: “Neutemeljeni strah od toga da će netko umjesto njih na sveučilištu krojiti ili ukidati katedre, mijenjati programe i nastavne predmete, te racionalni strah da će morati polagati račune za svoj rad i upotrebu javnih i studentskih sredstava, bili su jači od ljubavi prema besplatnom obrazovanju”. A dokaz za sve to im je (svaka čast) baš jak: “Štrajkali su za ono što su smatrali svojim interesima iako su znali da je studentima osigurano besplatno obrazovanje. Sada kada su ostvarili cilj, a studenti izgubili sve, sada ne štrajkaju za studente protiv uprave svog iskomercijaliziranog Fakulteta koja je donijela odluku o šest tisuća kuna za cijenu jedne akademske godine. Sada više nisu akademski solidarni iako se i dalje tako zovu”.

Zaista je neobično da netko tko za sebe tvrdi da je znanstvenik naziva dokazom tvrdnje, koje bi tek trebalo dokazati. Još kako-tako da su nasrnuli na Upravu fakulteta, ali ne, nasrnuli su na one koji za razliku od njih nastoje nešto učiniti za sadašnje i buduće studente.

A gospoda “sindikalci” iz NSZVO dali su se i u politiku. Premda već godinama zatupljuju svoje članstvo tvrdnjama da se sindikat ne smije baviti politikom (a u tome su i uspjeli), sada ne samo da su se uključili u predizbornu kampanju, već su odabrali i stranu za koju

Zaista je neobično da netko tko za sebe tvrdi da je znanstvenik naziva dokazom tvrdnje, koje bi tek trebalo dokazati. Još kako-tako da su nasrnuli na Upravu fakulteta, ali ne, nasrnuli su na one koji za razliku od njih nastoje nešto učiniti za sadašnje i buduće studente.

“drukaju”. Biračkom tijelu, naime, sugeriraju negativce i usput kleveću saborske zastupnike opozicije i samog predsjednika Republike: “Uslijed opstrukcije saborskih zastupnika iz više političkih stranaka, a koji dolaze s onih fakulteta čije uprave imaju najveće koristi od naplate školarina, zakoni nisu prošli na Saborskom odboru. Ti saborski zastupnici onemogućili su besplatno studiranje. U tom naporu potiho je sudjelovao i predsjednik Republike, koji nije djelovao u ovom pitanju kao državnik već kao zainteresirani profesor Pravnog fakulteta. Time je hrvatska politika još jednom pokazala da ne služi građanima već strukturama moći u pojedinim dijelovima društva”.

Odavno je već očito da je rukovodstvo NSZVO-a uključeno u rad prosudbenih povjerenstava za nacrte Zakona o znanosti, Zakona o sveučilištu i Zakona o visokom obrazovanju, djelovalo u tim tijelima bez konzultacija s akademskom zajednicom, a na temelju vlastitih (odnosno, tko-zna-čijih) viđenja strategije znanstvenog razvoja RH. Tvrdili su, na primjer, da zakoni moraju biti prihvaćeni baš takvi kakvi jesu (na osnovi “svetog trojstva” privatizacije, komercijalizacije i kompetitivnosti), jer da tako hoće Europska unija. Zajedno s vlastodršcima su vršili pritisak da se Zakonima da zeleno svijetlo. I to usprkos činjenice što je najveći dio akademske zajednice od samog početka takozvane javne rasprave (ma što to značilo) odbacio sva tri nacrta prijedloga zakona “en générale” i to baš iz razloga jer su utemeljeni na neprihvatljivoj paradigmi već spomenutog “svetog trojstva”.

Podržavanjem spornih zakona i sudjelovanjem u pokušajima nametanja istih NSZVO je postao aktivni sudionik kontrarevolucije u sektoru visokog obrazovanja i znanosti putem promjene paradigme visokog obrazovanja, znanosti i tehnologije. Te pak su promjene inherentne kapital odnosu, koji totalitarizmom neoliberalne ideologije osvaja svijet. U čemu je kontrarevolucija? Ona je sadržana u promjeni tradicionalne slike sveučilišta kao generatora kritičke misli i prenosioca znanja. Sveučilištu se smišljeno oduzima dosadašnja društvena uloga. Ono prestaje biti u službi društva,

Odavno je već očito da je rukovodstvo NSZVO-a uključeno u rad prosudbenih povjerenstava za nacrte Zakona o znanosti, Zakona o sveučilištu i Zakona o visokom obrazovanju, djelovalo u tim tijelima bez konzultacija s akademskom zajednicom, a na temelju vlastitih (odnosno, tko-zna-čijih) viđenja strategije znanstvenog razvoja RH.

a makar deklarativna autonomija od države se transformira u eksplicitnu ovisnost o privatnom i državnom kapitalu (javno-privatno partnerstvo). Logika kapitala (profita) se sve intenzivnije infiltrira na sveučilište kroz komercijalizaciju obrazovnih institucija: uvođenjem školarina, prijenosom menadžerskih principa upravljanja iz privatnog sektora na sveučilišta, rangiranjem sveučilišta, poticanjem sveučilišta na ostvarivanje vlastitih prihoda na tržištu, poticanjem natjecateljskog mentaliteta, te nadasve programiranim i cijeloživotnim obrazovanjem. Sveučilište se vulgarizira i sve više liči na “egzercirplac”. Ono se transformira u tvornicu kadrova, koja periodično producira točno definiran broj unificiranih stručnjaka-specijalista jasno definiranog profila – po narudžbi i ukusu kapitala. Smisao i svrha Bolonjske deklaracije jest formiranje takvog sistema visokog obrazovanja koji bi dobro osmišljenim “drilom” omogućavao što brže i efikasnije dresiranje “kadeta” za funkciju nasilnog prisvajanja, što i jest princip doktrine neoliberalnog totalitarizma. Cilj je izgraditi fleksibilne, ali nadasve poslušne predatore, pretorijance, s takmičarskim duhom, koji će se moći snalaziti u privatnom sektoru – industriji, obrazovanju, znanosti, dakle poduzetništvu uopće. Otuda inzistiranje na mobilnosti studenata, jer se smatra da se radom i studiranjem u inozemstvu stječu iskustva i kompetencije koje će tržište rada sve više prepoznavati. To je s aspekta neoliberalizma, dakako, samorazumljivo, jer svijet moći i nasilja zahtijeva i edukaciju za život i djelovanje u horizontu moći i nasilja.

Ne radi se tu ni o kakvoj zabludi u smislu nekakve spoznajne greške, nego je riječ o insuficijenciji egzistencijalno-moralnog habitusa prije svega. Milan Kangrga bi rekao: “…tko hoće neistinu i na njoj istraje, taj nije u zabludi, nego je nemoralan, tj. upravo – ‘lažac’. Jer, tu je onda na djelu htijenje neslobode” (M. Kangrga: Hegel-Marx, Naprijed, Zagreb 1988.). No, otkuda tolika agresivnost prema Akademskoj solidarnosti i studentima? Stvar je u tome što je “Oligarhija” prepoznala utopijski značaj zahtjeva za “besplatnim” obrazovanjem. Postali su, naime, svjesni opasnosti koja iz te utopijske dimenzije prijeti sustavu vrijednosti na kojem je današnji režim zasnovan, a time i režimu samom. Zato je na djelu intenzivna politikantsko-ideološka kampanja protiv Akademske solidarnosti s mogućnošću da se u određenom trenutku aktivira “gvozdena peta”.