Živimo li u demokraciji i što je rješenje ako izbori to nisu?

Slobodni Filozofski vam donosi FAQ o direktnoj demokraciji koji se dijelio na prosvjedu 15.O jučer u Zagrebu. Na prosvjedu je izglasano da će se sljedeće okupljanje na Trgu dogoditi u subotu 22. listopada u 18 sati. Vidimo se!



Trenutno živimo u sustavu koji se zove predstavnička demokracija. To znači da ljudi svake četiri godine biraju predstavnike koji će odlučivati u njihovo ime. Teoretski se svatko može kandidirati za neku poziciju, no u praksi to ovisi o tome ima li taj pojedinac novaca za kampanju da bi bio izabran ili može li dobiti sredstva od nekoga iz gospodarske elite (tj. u hrvatskom slučaju od naše kapitalističke elite nastale u lopovskoj privatizaciji u 1990-ima). Kada je jednom netko izabran, on u načelu četiri godine može raditi što god hoće, bez obzira na želje naroda. Kada se uzmu u obzir ta dva čimbenika – da je izbor moguć samo uz pozamašna financijska sredstva i da onoga tko je izabran ljudi više gotovo nikako ne mogu nadzirati – jasno je da predstavnička demokracija nije demokracija u pravom smislu riječi, već samo njezin privid.

No što je onda rješenje? Kako doći do prave demokracije? Ljudi se često zanose idejom da treba naći stručne i poštene ljude. Nažalost, stručnost ne znači i to da će rečeni stručnjak raditi u općedruštvenom interesu. To što je netko npr. vrhunski ekonomist ne znači nužno da će raditi u interesu čitavog društva. Traženje je pak “poštenih vladara” jednako uzaludno – moć kvari ljude, a, osim toga, valja u obzir uzeti i realne okolnosti, npr. pritisak iz inozemstva (iz EU, MMF-a, SB-a, WTO-a, NATO-a i sl.). “Dobri vladari” ne postoje jer prilika čini lopova, a moć opija. Rješenje nije u čekanju “poštenih političara”, nego u tome da se uklone pretpostavke koje mogu dovesti do toga da netko tko je na vlasti ne radi u općem interesu.

Kako to postići? Tako da se vlast ne prepušta predstavnicima, izabranima zato što su imali dovoljno financijskih sredstava za to, nego da sami ljudi odlučuju. Nema potrebe za vođama i liderima. Kako bi to u praksi izgledalo? Na nižim razinama – npr. u gradskim četvrtima, selima, poduzećima, fakultetima i sl. – funkcioniranje direktne demokracije je vrlo jednostavno. Svi se članovi dotičnih zajednica nađu na jednom mjestu (plenumu) i zajednički, glasanjem nakon rasprave, odluče što treba raditi. U slučaju države to nije moguće – stoga se tu najbitnije odluke mogu donositi na stalnim internetskim referendumima (uz nužne rasprave prije toga koje bi se održavale uživo, u medijima ili na internetu). Danas je tehnologija dovoljno razvijena da se internetsko glasanje može bez problema ustrojiti – npr. u 2011. je preko 2 milijuna ljudi glasalo preko interneta na izborima u Estoniji, a takvih primjera elektronskog glasanja ima širom svijeta (iako u okviru predstavničke demokracije, naravno). Osim toga, ako možemo putem interneta prebacivati novac s jednog bankovnog računa na drugi, nema razloga zašto se ne bi moglo internetski i glasati. Tako bi se troškovi stalnih referenduma sveli praktički na nulu. Na stalnim bi se referendumima, nakon otvorene i transparentne javne rasprave, moralo glasati o najvažnijim pitanjima (npr. o gospodarskom pojasu, izmjenama zakona o radu, ulasku u NATO, velikim ulaganjima i sl.). Također, na inicijativu glasača (npr. skupljanjem potpisa na internetu) svako pitanje koje ljudi smatraju bitnim također moglo staviti na glasanje. Na taj bi način svi ljudi u svakom trenutku mogli sami odlučivati o svim važnim pitanjima iako nije nužno da svi sudjeluju u donošenju svih odluka – poanta je samo u tome da, ako žele, mogu izravno sudjelovati u donošenju odluka. Ako bi u čemu donijeli krivu odluku, to bi se uvijek naknadno moglo promijeniti. Političari u današnjem smislu te riječi bi nestali – postojali bi samo javni službenici/birokrati, smjenjivi u svakom trenutku ako ljudi procijene da je to potrebno, koji bi obavljali formalan dio poslova, isto kao što bi stručnjaci različitih vrsta (ekonomisti, bankari, inžinjeri…), također smjenjivi u svakom trenutku ako se procijeni da loše obavljaju svoj posao, bili zaduženi za stručno provođenje općih ciljeva i odluka o kojima bi svi odlučivali u javnim raspravama i glasanjem.

Direktna demokracija već u određenim ograničenim pogledima postoji u nekim zemljama – npr. u švicarskoj referendumskoj demokraciji (u Švicarskoj se 3 do 4 puta godišnje provode referendumi s po 10-ak pitanja) ili u tzv. participatornom budžetu u brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje ljudi sami za dio gradskog proračuna određuju kako će se potrošiti (za bolnice, škole, parkove, ceste ili nešto deseto). Jasno, to su tek primjeri začetaka direktne demokracije koje tek treba sustavno razraditi i primijeniti u čitavom društvu na korist svih njegovih članova.

Direktna demokracija je metoda organiziranja i cilj velikih svjetskih prosvjeda u 2011. Direktnodemokratski (putem plenuma na kojima se donose sve važne odluke i manjih, ali svima otvorenih, radnih grupa na kojima se raspravljaju pojedinačni problemi ili obavljaju tehnički poslovi) su bili i jesu organizirani prosvjedi u Španjolskoj, Grčkoj, Izraelu, SAD-u… Direktnodemokratski je još od 2009. organiziran i studentski pokret u Hrvatskoj, koji ga otada promiče i na širim razinama, a direktna demokracija je bio i jedan od zahtjeva na velikim prosvjedima u proljeće 2011. širom Hrvatske. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji “demokratski” izabranih političara pod utjecajem kapitala, je i jedan od glavnih ciljeva globalnih prosvjeda u 2011. Upravo je direktna demokracija, i u politici i u ekonomiji (dakle ne samo što se tiče donošenja političkih odluka, nego i na našim radnim mjestima), pravo rješenje za postkapitalistički pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta, suočeni sa strašnom svjetskom ekonomskom krizom kojoj se kraj ne nazire. Donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama…) treba biti u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite koja će se njima koristiti radi svog privatnog profita.

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve