Historical Materialism – izvještaj s 3. dana konferencije

John Kannankulam izložio je pitanje državnog prostora i kapitala. Ključno pitanje iz ugla historijskog materijalizma je politička forma kapitalizma. Oblik koji bilo koja forma uprave zadobije usko je povezan sa sistemom proizvodnje. U slučaju kapitalizma, osnova su privatno vlasništvo te mogućnost elite da izvuče višak vrijednosti, a da nitko nije podvrgnut direktnom nasilju. Država je vanjski oblik s kojim se stanovništvo sudara svakodnevno. Ona je reificirani, objektivni oblik odnosa u društvu. No povijesni razvoj moderne države ne može se reducirati na razvijanje kapitalizma, niti na puko praćenje ekonomskog razvoja u shemi baza-nadgradnja. Kapitalizam nije uzrokovao fragmentaciju imperija u države, no upitno je bi li se razvio bez država. Politička forma, relativna autonomija države, prepune su kompromisa, antagonizama i pokazuju klasnu borbu koja je regulirana, pretpostavljena protokolima. Međunarodna konkurencija državâ rezultira interno državnim klasnim kompromisima i koalicijama, kako bi se eksterno povećala snaga nužna za međunarodnu kompetitivnost država. To znači da je konkurencija među državama bitan element internih klasnih struktura. Konkretna forma državâ nije fiksna, one nastaju i odumiru. No ništa od ovoga ne objašnjava zašto su neke države nacionalne, a druge ne. Objašnjenje nacionalizma ne možemo izvesti direktno iz logike kapitala i kapitalizma. Nacija je ideološka forma koja klase međusobno sukobljenih interesa drži zajedno. Zbog toga ne očekujemo da nacionalna forma države gubi svoju važnost, upravo suprotno – tome smo svjedoci danas. Gramsci, Althusser, Poulantzas nam daju analizu konkretnih borbi, a ne samo apkstraktan nivo analize. Povezati ove različite teorije može biti vrlo korisno za razumijevanje državanih borbi, interno i međunarodno.

Colin Barker: potrebna nam je teorija konkurencije među državama. Nema sumnje da je za Marxa pitanje države pitanje narodnog samoorganiziranog ustanka da se zbaci vladavina države. Marx je antidržavni mislilac od ranih dana, čak i prije nego što se počeo deklarirati kao komunist, to mnogi zaboravljaju. Njegova vizija države je često drugačija od onoga što mnogi marksisti pišu pokušavajući državi pridati smisao iz marksističkog ugla. Akumulacija je nužna u natjecateljskom sistemu. Osim ekonomskog natjecanja među državama, natjecanje je i u naoružanju. Kod Marxa nemamo teorije raznih formi konkurencije. Zadatak teorije je da objasni kompleksnost, da nam pruži logično objašnjenje. No izgleda da logično objašnjenje o tome zašto nemamo svjetsku državu ne možemo sada dati, već to pitanje ostavljamo kao povijesno zadano, za sada. Odgovor na pitanje o osvajanju teritorija je danas pitanje hedge fondova, u čijim je danas rukama npr. Grčka.

Alberto Martínez Delgado o španjolskim radničkim savjetima 1930-tih: tragična sudbina? Trocki je smatrao španjolsku revoluciju više proleterskom od ruske. No sama forma je stajala na putu u pobjedu.

Problem klime se može pretvoriti u robu tako što se problem reducira s povijesnog i društvenog problema na problem molekula (CO2). Tada njima možemo trgovat. Komenzurabilnost je ključ za razvoj kapitalizma, uvođenje prirode u cirkulaciju kapitala nije ništa novo u tom pogledu. Nove vrste imovina nastaju, ali se problem klime nimalo ne rješava, samo se odlaže. Tržišta ugljikom su direktna opasnost malim seljacima te velikim gradovima koji tako mogu nastaviti biti žrtve zagađenja zahvaljujući trgovinom kvotama zagađenja.

Ursula Huws – komodifikacija javnih dobara. Sve se korporacije danas ponašaju kao financijske korporacije. 2007. je bila rekordna godina preuzimanja i spajanja korporacija te protoka svjetskog kapitala. Istovremeno, udio FDI se smanjio. Totalna vrijednost eksternaliziranih (outsourcing) javnih usluga u Britaniji (ne privatiziranih) je 6% BDP-a 2007. – više nego ogromni sektori: komunikacije, turizam, hrana. Izvlačenje viška vrijednosti iz javnih dobara je gigantskih razmjera, a sve bez direktne privatizacije [1]. Razlog zašto je ovaj rad poprilično ignoriran od strane ljevice jest možda zato što se radi uglavnom o pružanju usluga, radu kojeg kroz povijest obavljaju žene te stoga nije viđen na istom nivou kao industrijski rad. No 2007. se svaka peta kompanija u svijetu bavila pružanjem usluga. Pokret protiv rezova nije crno-bijelo kontra interesa kapitala. Jer kapital, kao što vidimo, izvlači ogromne profite i višak vrijednosti iz javno financiranih usluga i roba. Slijedi da je povećano javno financiranje u interesu velikog dijela kapitala. Zato se treba protiviti ne samo rezovima, to nije dovoljno. Moramo se protiviti i komodifikaciji. Treba nam novi sindikalizam. Radnici u javnom sektoru su dio novog proletarijata, radeći za iste globalne kompanije za koje rade radnici u Indiji, Kini,… pod istim radnim procesima. Zašto se protiv toga ne borimo? Pročitajte studiju Colina Levyja o britanskom zdravstvenom sustavu (NHS), koji je iza ruske Crvene armije i indijskih željeznica najveći poslodavac na svijetu. Siemens i Cap Gemini – najprofitabilniji odjeli su oni koji rade za javne usluge, tu su profiti najveći jer je konkurencija znatno manja nego na drugim kapitalističkim tržištima.

David Harvey: netko je rekao da kada SAD uđe u krizu, počne graditi kuće i snimati filmove. Tu ima puno istine. Fannie Mae je tako nastala poslije krize 1930-ih. Poslije drugog svjetskog rata, urbanizacija i suburbanizacija, te gradnja autoputeva su bili ključan dio razvoja. Godišnja izgradnja kuća se utrostručila nakon rata, broj je još dugo ostao udvostručen. Urbanizacija u svijetu je zapanjujuća, novi kvartovi Santiaga, Buenos Airesa, afričkih gradova, te kineski cijeli novi gradovi niču u roku od deset godina. Ogroman dio viška vrijednosti se tako troši. Pitanje je koliko je to održivo. NBER je nedavno o tome pak objavio članke. Zaključili su da je 1920-ih housing boom imao sličan uzlet kao i prije krize 2008. Urbani i marksistički ekonomisti su se do nedavno smatrali nižim bićima jer se ekonomija srednje struje tim pitanjima uopće ne bavi. Ponuda i potražnja su danas povezane i u istim rukama. Građevinari grade i istovremeno daju kredite. Glavni izvor su im naknade te ih zato nije ih briga ako se sve sruši. Fiktivni kapital je vrlo stvaran aspekt dinamike kapitala. Kapitalizam ne može bez njega. Bitan dio izlaska iz krize Kine je divovski projekt gradnje. U Šangaju su se udvostručile cijene nekretnina. Postoje cijeli gradovi u kojima nitko ne živi. Kinezi izgrade cijeli hotel u 90 sati – pogledajte na youtubeu! Nije čudo što brzo napreduju, nama na zapadu trebaju godine za isto! Ako potražnja za sirovim materijalima koja trenutno dolazi iz urbanizacije Kine stane, mnoge zemlje izvoznice će bit u velikim problemima. Drugim riječima, urbanizaciju moramo gledati kao ključan aspekt cirkulacije kapitala i kapitalizma uopće. Ako je urbanizacija centralna kapitalizmu, tko je proletarijat? Svi koji proizvode urbanizaciju. Marševi imigranata u SAD-u 2006. su u tom aspektu najfascinantniji. Imigranti su iz protesta prestali raditi i zaustavili gradove. Gradovi su prepuni klasne borbe koja nam je nevidljiva. Možda se trebamo organizirati sindikalno kroz gradove, horizontalno po svim sektorima. Gradovi su tako objekti organizacije, a mreža gradova je kapitalizam – tako se razvio kapitalizam! Onda razmišljamo da možda ne moramo ići napadom na države, već ići na socijalizam ujedinjenih gradova. Grad je uvijek bio srce mobilizacije, centralan za kapitalizam. Wisconsin je zato bio glup napad od strane kapitala, jer ima urbani centar koji lako postane fokus borbe. Da su pametniji, bili bi napali u drugim državama gdje je organizacija otpora puno teža. Građanski drugovi, građanski proletarijat trebaju spojiti građane i drugove u istu borbu. Moramo izgradit novi socijalizam, na ruševinama gradova koje kapitalizam gazi i uništava. Volio bih da se lijeve partije više vode svojim dobrim praksama nego teorijama. Npr. uspješna kampanja je bila SWP-ov poll tax, tad je srušena Thatcherica, to je bila urbana pobuna. Ako SWP malo popusti u inzistiranju da je višak vrijednosti samo u proizvodnji, što nije točno, može biti puno uspješniji. Urbani pokreti je lakše podijeliti, to je taktika koju desnica koristi u SAD-u, na to moramo obraćati pažnju. Narodni plenumi bi trebali postati dio uobičajenog načina rada ljevice, a ne samo sindikati i partije. Commons moraju biti izgrađeni na javnim prostorima, Trg Tahrir, Wisconsin itd.

Komentar: teško je pojačati produktivnost u javnom sektoru, stoga je izvlačenje viška vrijednosti limitirano. Također, javni sektor ovisi o produktivnosti drugih sektora.

David McNally: Kineska javna potrošnja u krizi je relativno po veličini ekonomije 2 do 3 puta veća nego u SAD-u. Transport, novi univerzitetski kampusi, gradovi se grade još većom brzinom zadnje 3 godine.

Panel o okupacijama. Prvi izlagač (u ruci drži našu Blokadnu kuharicu,), priča o okupaciji velikog broja bolnica u Engleskoj 1970-tih. Druga govornica iznosi loše i dobre strane okupacija radnih mjesta u Argentini. Broj okupacija je porastao od krize 2008., jako malo ih se ugasilo. Desetci tisuća kooperativa u Venezueli. Novi model su kooperative lokalnih zajednica, gdje zajednica upravlja. Primjer konflikta između radnikâ i zajednice je da recimo zajednica želi da im proizvodi traju što duže, dok to radnicima nije u interesu, jer proizvod koji dugo traje smanjuje potražnju koja se u slučaju kratkotrajnih proizvoda redovito obnavlja.

Onaran: kriza kapitalizma u Europi je prikazana kao kriza javnog duga. Potrebna nam je socijalistička Europa.

Costas Lapavitsas: EU nije alat naroda Europe. Oni u njemu nemaju nikakvog udjela u njemu. Euro je forma novca dizajnirana za svjetsko tržište. To je novac država, elita i kapitala. Natječe se s američkim dolarom i olakšava odnose među državama i kapitalom. Njemačka može diktirati uvjete Portugalu – nikada u povijesti nismo imali takvu situaciju. Iznio bih nekoliko teza.

Prvo, moramo znati na čemu smo: euro nije održiv. On je zamka za periferiju. Današnja Europska Unija nema nikakve veze sa solidarnosti, ili s kejnzijanskom politikom. Drugo, nijedna promjena ne može reformirati euro u interesu radničke klase. Može li se euro spasiti samim po sebi? Govorimo o hijerarhijskom imperijalističkom projektu valute koji osigurava da budžete vodećih sila nitko nikada ne dira. Idemo malo o Europskoj centralnoj banci (ECB), princu na bijelom konju za mnoge na ljevici. ECB ne može pokupovati dug svih zemalja-članica u krizi. Takav potez bi sigurno srušio euro. Treće, rezovi brane interese vladajuće klase i vlasnika obveznica. No problemi periferije se polako pojavljuju bliže centru. Strukturalne tenzije su ogromne: porast nezaposlenosti i siromaštva, dok su nacionalni suverenitet i demokracija zgaženi. Tržišta obveznica postavljaju nove predsjednike vlada. Četvrto, što da kažemo i radimo? Prvi korak mora biti prepoznavanje logike stvari. Zatim se moramo otarasiti zaraze europejstvom. Što to uopće znači ljevičarima? Kao da je biti za Europu zamjena za socijalizam. To je sve počelo padom Sovjetskog Saveza… ljevica je naglo počela vjerovati u Europu. Ta Europa, ta zamjenska težnja, takvo nešto ne postoji! Ako u nešto trebamo vjerovati, to je socijalizam. I internacionalizam. Grci su na ulicama, Nijemci nisu. Ovakva Europa kroji radikalno drugačije sudbine i u njoj solidarnosti nema.

Da zaključimo: a) Grčka mora proglasiti bankrot, ali to mora uraditi demokratski, slušajući i poštujući volju naroda koji sâm mora odlučiti hoće li ili ne vraćati dug; b) izlaz iz eura nije čajanka. Europske nacije s periferije su u ovakvoj Europi zatočene. Te zemlje moraju uvesti kontrolu kapitala, nacionalizirati banke, isplanirati novu industrijalizaciju te očistiti korumpiranu državu koja u današnjem stanju ne može provesti promjene.

Onaran: Grčka ne može istupiti iz eura sama. To može uraditi samo zajedno s grupom zemalja: Portugalom, Irskom, Španjolskom, možda i Italijom. Izolirane revolucije ne traju dugo. Moramo uspostaviti dijalog s Die Linke i njemačkim sindikatima te ih pridobiti na našu stranu.

Lapavitsas: morate reći da je euro glavno pitanje. Ako mi na ljevici to ne napravimo, netko drugi će to uraditi. Taj netko drugi će nositi uniformu. Europi prijete uniforme. Što duže odlažemo suočavanje posljedice i nužne mjere će biti sve strašnije. Ljudi su u Grčkoj u strahu zato što im ljevica govori stvari poput: mi se borimo za interese radnika. No to je apstraktan isprazan termin. Pitanje je: što znače interesi radnika danas? Ako si za interese radničke klase, danas postoji hitno pitanje na koje lijeve partije i dalje odbijaju odgovoriti: jesi li za ostanak u eurozoni ili za izlazak? To je konkretno pitanje radničkih interesa danas na koje lijeve političke stranke (poput Komunističke partije u Grčkoj) još uvijek odbijaju odgovoriti.

Michel Husson: pitanje napuštanja eura nije isto za Francusku, no za nacionalizaciju banaka se slažem. Kod nas u Francuskoj je desnica za napuštanje eura, dok baš nitko na ljevici, niti itko od sinidkata, to zagovara.

Lapavitsas: Dopustite da vam kažem tajnu: euro je neodrživ. Urušava nam se pred očima. Mi na ljevici ne možemo govoriti o lijepim stvarima… povećane plaće, viši standard… odakle nam to kad i ovo što imamo upravo nestaje? Euro je zlato siromašnih. No i zlatni standard se srušio, i to ne zato što ga je radnička klasa srušila. Radnička prava, govore lijeve partije? Naravno, ali izrečeno tako to je samo apstraktno razmišljanje bez odgovora na konkretna pitanja.

Što su interesi radnika? Zemlja, mir, kruh. A do toga nećemo doći izbjegavajući vruća pitanja. Želite ne priznati dug? U redu. Ali onda morate odbaciti euro. Od ovog pitanja bijega nema.

Toni Prug