Snimke predavanjâ Tariqa Alija: The Arab Revolts: Results, Prospects, Lessons & The London Riots

U podnevnom predavanju Tariq Ali projurio je kroz ovogodišnju pobunu u arapskom svijetu.

Panoramski pregled pobuna masa ponudio je Tariq Ali u dvije jučerašnje sesije. Podnevna je bila posvećena emancipacijskim pokretima u arapskom svijetu, dok je u večernjoj naglasak stavljen na kontekstualizaciju recentnih nemira na Otoku. Unatoč prostornom i vremenskom disparitetu između ovih pojava, pokazalo se da je moguće naći žilu koja povezuje ove erupcije bijesa i zahtjeve koje je izrodila. Tariq Ali je prati od dana kad se očajnik Mohamed Bouazizi polio benzinom i zapalio jer mu je policija zabranila prodaju voća i povrća na ulici dok je tako pokušavao prehraniti sebe i svoju obitelj. Jedna tragična sudbina poslužila je kao povlačenje kapisle, nakon čega je eksplodirala granata bijesa čiji su se šrapneli zabili u sve institucije društva. Bio je to događaj u pravom smislu riječi nakon kojeg se povijest morala početi ponovno ispisivati tako da izgleda kao neizbježan. Arapi su se od življa tradicionalno nezainteresiranog za demokraciju pretvorili u njene nove pionire.

Tražeći povijesni pandan revoluciji u arapskom svijetu, Ali se odlučio za 1848. godinu na europskom kontinentu. Nesretna i neprecizna usporedba nije ga spriječila da, promatrajući ekonomsku i političku situaciju u zemljama Magreba, događaje smjesti u nešto prikladniji teorijski okvir. Tunis je zemlja uništene agrikulture čija se privreda temeljila na uslužnim djelatnostima i turizmu pretvarajući se tako postupno u igralište za bogataše. Nepovoljnu ekonomsku klimu koju u posljednjim godinama obilježavaju nezaposlenost, divljajuće cijene i nedostatak živežnih namirnica, dodatno su otezale korupcija, represija i tortura pod režimom Bena Alija. Medijskim prostorom širile su se konzumerističke fantazije koje su dodatno produbljivale jaz između mnogobrojne većine i malobrojne elite. Dogodila se uspješna pobuna koju nitko nije očekivao, a val trijumfa se posredstvom Al Jazeere širio dalje. Na redu je bio Egipat. Ali naglašava da je situacija postala opasna za Ameriku budući da je Egipat pod Mubarakom već dugo jamac njenih geostrateških interesa. Ali o Americi često razmišlja kao o carstvu. Lako je napadati tu tezu, ali – makar samo za ovu prigodu – treba biti pošten i reći da i Amerikanci često razmišljaju o sebi kao o carstvu. Pogledajmo samo što čuveni Zbignew Brzezinski kaže u Velikoj šahovskoj ploči: “Američka globalna premoć u stanovitom pogledu podsjeća na nekadašnja carstva, unatoč njihovu suženijem regionalnom dosegu. Ta su carstva temeljila svoju moć na hijerarhiji vazala, zemalja koje su plaćale danak, protektorata i kolonija, pri čemu su se one na vanjskom rubu smatrale barbarskima. U određenoj mjeri, ta anakrona terminologija nije posve neprikladna za pojedine države koje su trenutačno u američkoj orbiti.” Egipatski diktator je našao svoje mjesto unutar ove slike. Tijekom svoje duge karijere u kojoj su mu tepali da je državnik, postao je jedan od velikih američkih prijatelja kojeg su Clintoni smatrali, kako napominje Ali, “gotovo članom obitelji”. Obamina administracija je potporu posljednjem faraonu prestala pružati tek na samom kraju kad je postalo očito da nema nikakvog načina da ga se održi na tronu. Diplomatska aktivnost je premještena na pokušaj dogovora s Muslimanskim bratstvom kao najmoćnijom političkom snagom u zemlji. Na predstojećim parlamentarnim izborima oni će, prema Alijevim procjenama, dobiti od 35 do 40 % glasova. Muslimanska braća su više puta naglasili svoju umjereni karakter uspoređujući se s europskim demokršćanima što, barem u pogledu američkih interesa, rasplet raspodjele političke moći u smjeru “sve se mora promijeniti da bi ostalo isto” čini sasvim izglednim. Ako su zbivanja u Tunisu i Egiptu bila događaj par excellence, Libija je značila normalizaciju stanja. Brutalnost libijskog čelnika oslabila je otpor ulasku NATO-a u naftom bogatu Libiju pa se još jednom pragmatična realpolitika uprizorila kao humanitarna intervencija. Gadafi je do prije koji dan govorio o želji imperijalista da ga sruše i preuzmu kontrolu nad naftnim poljima. Ne trebamo gajiti nikakve simpatije prema njemu, kaže Ali, da bismo priznali kako je bio u pravu. Nakon intervencije Libija će biti zemlja s uništenom infrastrukturom na čijem će ćelu vjerojatno biti prozapadna vlada kojom će predsjedati lokalna verzija Karzaija.

Zemlje Arapskog poluotoka, uključujući Siriju, Ali je bez dlake na jeziku nazvao klijentelističkim despocijama, degeneriranim nacionalističkim diktaturama i imperijalnim pumpnim stanicama. U Siriji se vlada Bashara al-Assada održava zahvaljujući podršci biznismena kojima režim jamči stabilnost i kontrolu nad vojskom koja se u proteklim mjesecima iskazala krvavim gušenjem narodnih ustanaka. Jemenska vlada guši opoziciju uz svesrdnu američku pomoć legitimirajući ubojstva navodnim suzbijanjem Al-Qaide. Ustanak u Bahreinu je ugušen u krvi uz pomoć Saudijaca bez gotovo ikakvih medijskih reprezentacija. Saudijska Arabija, omiljena meta Alijevih filipika, kao najveći svjetski izvoznik nafte koji uredno posluje sa zapadnim vladama može kršiti ljudska i međunarodna prava bez najmanjeg straha od bilo kakvih reperkusija. Nema nikakvih garancija kakva će biti sudbina bilo koje zemlje arapskog svijeta. Ali nevoljko daje prognoze. Unatoč oduševljenju gibanjima u arapskom svijetu i sklonosti hiperbolama, zaključak mu je izuzetno trezven; mobilizacija nigdje, osim u Tunisu, nije značajnije uzdrmala društvene, političke i religiozne strukture dužeg trajanja uslijed čega je teško očekivati da ćemo svjedočiti formiranju alternativnih modela društvene organizacije tipičnih za južnoamerički prostor. Završilo je Arapsko proljeće. Počelo je Arapsko ljeto.






Dok se u podnevnom predavanju bavio pobunom u arapskom svijetu, Tariq Ali je večernje predavanje posvetio nedavnim nemirima u Londonu.

Nedavno ubojstvo Marka Duggana pokrenulo je nemire u sjevernom Londonu koji su zapalili Englesku. Represivni državni aparat nije bio od velike pomoći dok ih nakon par dana nije ugasila – kiša. Što je bio uzrok nasilja na mjestu koje u perifernim mitopoetskim konstrukcijama izgleda kao centar stabilnosti i demokracije? Tariq Ali je, pokušavajući u većem dijelu svog večernjeg predavanja dati odgovor na to pitanje, podsjetio je na kontekst recentnih nemira. Pojedinačne događaje poput nedavnih u Londonu uvijek odlikuje multifaktorijalna uzročnost, ali rekonstrukcija njihova konteksta pomoću determinante – nužnog, ali ne dovoljnog uvjeta – predstavlja dobar početak za Alijevo objašnjenje. Obilježje britanske politike u posljednja tri desetljeća je neoliberalna ekonomska politika koju su dosljedno provodili konzervativci i njihovi laburistički nasljednici. Niz godina koje je obilježio gospodarski rast imale su, zahvaljujući njoj, zanimljiv efekt. Nejednakost dohotka među članovima društva je konstantno rasla. Društvena mobilnost u Engleskoj danas je, prema posljednjim podacima OECD-a, nevjerojatno niska. Uslijed velike gospodarske krize iz koje europske zemlje još nisu izašle socijalni antagonizmi su se, zahvaljujući ponajprije trenutno vladajućem britanskom kabinetu, dodatno zaoštrili. Politika rezanja ulaganja u javni sektor imala je brojne posljedice u zadnjih nekoliko mjeseci. Gledali smo mnogobrojne studentske prosvjede i okupacije sveučilišta, čitali smo o štrajkovima i slušali pola milijuna članova sindikata na ulici. Reakcija britanske vlade na pad životnog standarda bila je nastavljanje s politikom štednje nad svojim manje sretnim građanima dok je istodobno, uz gotovo nikakvo parlamentarno trenje, dozvoljavala bailoutove korporacijskim divovima koji su bili preveliki da propadnu. I to je otprilike ono što je Ali, puno ekonomičnije i slikovitije, nazvao socijalizmom za bogataše. Njegova apsurdna fraza lako ulazi u uho, ali stvarnost je još apsurdnija. Warren Buffet ovih dana moli svoju vladu da u ovim teškim vremenima podigne porez njegovoj klasi.

Na supstratu koji institucionalizira siromaštvo i bijedu svakodnevnog života klasne i rasne napetosti dobro uspijevaju. Pojedini kvartovi u Londonu obilježeni su kapitalističkom kugom; iznimnim siromaštvom i visokom stopom nezaposlenosti. Mladi nezaposleni ili na određeno vrijeme zaposleni crnci u Tottenhamu, Hackneyju i Brixtonu, kako upozorava Ali, na svojoj koži svakodnevno osjećaju društvenu isključenost, odnosno činjenicu da je sustav postavljen protiv njih. Policijsko ubojstvo Marka Duggana za koje se – kako izgleda – ne može naći nikakvo opravdanje, izazvalo je u istom trenutku reakciju na sistemsko i konkretno nasilje. Daljnji karakter prosvjeda je teško objašnjiv. Pljačke su se dogovarale blackberryjima. Sveopćem kaosu priključili su se siromašni i bogati. Teško je na temelju snimaka razlučiti o rasnoj i klasnoj kompoziciji onih koji su se prepustili destruktivnom valu obijajući izloge, razbijajući ili paleći, ali to je – iz Alijeve perspektive – manje bitno. Režimska reakcija njemu je bila puno važnija. Napad na privatno vlasništvo doveo je u pitanje trodiobu vlasti budući da su, želeći poslati jasnu i nedvosmislenu poruku svom pučanstvu, vlasti savjetovale sudovima izdavanje drakonskih kazni. Neki suci su naputke, sudeći prema nizu bizarnih primjera, dosljedno proveli u djelo. Nakon par dana prizora koji su izgledali kao inscenacija par kvadrata iz Mooreovog remek-djela V for Vendetta i njihovog raspleta, nije teško dijeliti Alijevu zabrinutost da će Europa krenuti u smjeru stvaranja autoritarnih kapitalističkih država. Strategije otpora postojećem stanju su brojne. Mnogobrojni pritisci odozdo gdje su studenti i radnici zahtijevali prava koja su jednom imali i postupno izgubili artikulirajući na taj način – između ostalog – nezadovoljstvo predstavničkom demokracijom, dosad nisu polučili gotovo nikakve rezultate. Ali to priznaje upozoravajući pritom da takvi porazi nikad nisu uzaludni. Tariq Ali sa svojim drugovima radi na organiziranju marša čiji bi sudionici stajali iza konkretnih zahtjeva, popisanih na listi, za društvenom reformom. Tužna alternative takvih nastojanja, kako su događaji u Londonu pokazali, može biti bijeg u pretpolitičko stanje. Tada se javljaju primitivni buntovnici; ljudi koji, kako kaže Eric Hobsbawm, “još nisu pronašli specifičan jezik kojim bi izrazili svoje aspiracije prema svijetu”.

Na početku podnevnog predavanja Ali je rekao da uvjeti koje su doveli do pobune u arapskom svijetu postoje diljem Europe. Iako nije posebno razradio tu misao, do kraja večernjeg predavanja moglo se naslutiti da je pritom mislio na nejednakost; globalnu nejednakost među svim pojedincima na svijetu, međunarodnu nejednakost koja otkriva nevjerojatne razlike u prosječnom dohotku po glavi stanovnika. Najvažnija od svih nejednakosti je ipak nejednakost unutar samih pojedinih zemalja gdje se bogatstvo koncentrira kod malog broja ljudi, a većina ostaje praznih ruku dok im društvo istodobno u tijela pomoću masovnih medija upisuje želje kojima ne može udovoljiti. Ako stanje ostane takvo, recesije u krizama će nam ciklički nametati teme o kojima je Ali pričao. Jedna iskra uvijek može zapaliti preriju; jučer smo je nazvali Mohamed Bouazizi, danas Mark Duggan, a sutra… tko zna.

Ili, ako hoćete jasno i parolaški, kako to voli Tariq Ali: Tko sije bijedu, žanje gnjev!