Izbacite ih sa smećem – Beskućnici u Americi

Kao što zna svatko tko je nekad morao postaviti vojni kamp ili izgraditi selo od temelja, okupacije predstavljaju nevjerojatne logističke probleme. Velik broj ljudi treba nahraniti te zadržati utopljenima i suhima. Treba odstraniti otpad, osigurati zdravstvenu skrb i rudimentarnu sigurnost – tucet ili više odbora ovime se može neprestano zamarati. No za osobu koja okupira, jedan problem često zasjenjuje sve drugo, uključujući gubitak posla, uništenje srednje klase, i vladavinu 1%. A to je pitanje: Gdje ću pišati?

Neki od kampova pokreta Okupiraj Wall Street koji se sada prostiru diljem SAD-a imaju pristup prijenosnim WC kabinama (Freedom Plaza u Washingtonu, D.C.) ili, još bolje, zahodima s umivaonicima i tekućom vodom (Fort Wayne, Indiana). Ostali od onih koji u njima prebivaju traže da se sami snađu. U Parku Zuccotti, samo nekoliko blokova od Wall Streeta, to znači dugo čekanje na zahod u obližnjem Burger Kingu ili nešto kraće u Starbucksu jedan blok dalje. Na trgu McPherson u Washingtonu, okupatorica od dvadesetak godina pokazala mi je pizzeriju u kojoj može piškiti dok je otvorena, kao i uličicu u kojoj čuči kasno noću. Svatko s problemima koji su povezani sa zahodom – a koji su posljedica starosti, trudnoće, problemâ s prostatom ili sindroma iritabilnih crijeva – trebao bi biti spreman na to da se revoluciji pridruži u pelenama.

Dakako, politički prosvjednici ne suočavaju se sami s izazovima urbanog kampiranja. Beskućnici se s istim problemima bore svakog dana: kako skrpati obroke, održati toplinu noću pokrivajući se kartonom ili ceradom, ili se olakšati pritom ne počinivši kazneno djelo. Javni zahodi su rijetkost u američkim gradovima: „kao da potreba da se ide na zahod ne postoji“, kao što je jednom primijetio turistički agent Arthur Frommer. A opet, povinovati se potrebama mjehura znači riskirati uhićenje. Izvještaj pod nazivom „Kriminaliziranje krize“ („Criminalizing Crisis“) koji će kasnije ovog mjeseca objaviti Nacionalni pravni centar za beskućništvo i siromaštvo (National Law Center on Homelessness and Poverty), prepričava sljedeću priču iz Wenatheeja , Washington:

Pred kraj 2010. obitelj (dvoje roditelja i troje djece koji su beskućnici već godinu i pol dana) se prijavila za dvosoban stan. Dan prije ugovorenog sastanka s upraviteljem zgrade, tijekom završnih faza dobivanja najma, otac obitelji je uhićen zbog uriniranja u javnosti. Uhićenje se dogodilo u vrijeme kada niti jedan javni zahod nije bio dostupan za uporabu. Zbog uhićenja, otac nije mogao stići na sastanak s upraviteljem zgrade i stan je iznajmljen drugoj osobi. U ožujku 2011. još uvijek su bili beskućnici i u potrazi za domom.

Ono što okupatori Wall Streeta počinju otkrivati, i ono što su beskućnici cijelo vrijeme znali, jest da su najuobičajenije, biološki nužne aktivnosti ilegalne kada ih se obavlja na američkim ulicama – ne samo pišanje, već i sjedenje, ležanje i spavanje. I dok se zakoni od grada do grada razlikuju, jedan je od najstrožih onaj u Sarasoti, Florida, gdje je 2005. donesena uredba koja čini ilegalnim „bavljenje kopanjem ili aktivnostima koje lome zemlju“ – to jest, gradnju latrine – kuhanje, paljenje vatre; ili spavati i „nakon buđenja tvrditi da on ili ona nema drugog mjesta za život.“

Drugim riječima, ilegalno je biti beskućnikom ili iz bilo kojeg drugog razloga živjeti na ulici. No moramo primijetiti da nema zakona koji obvezuju gradove da siromašnim građanima pruže hranu, sklonište ili zahode.

Trenutna prohibicija beskućništva počela je poprimati oblik 1980-ih, zajedno s divljim rastom financijske industrije (Wall Streeta i njegovih podružnica diljem zemlje). To je također bilo razdoblje u kojem smo prestali biti zemljom koja proizvodi mnogo više od laganih, nevidljivih „financijskih proizvoda“, ostavljajući staru industrijsku radničku klasu da izbori preživljavanje na mjestima poput Wal-Marta.

Ispostavilo se da su kapetani nove „kasino ekonomije“ – burzovni mešetari i investicijski bankari – bili vrlo osjetljive, moglo bi se reći izbirljive individue, koje bi se lako uvrijedile ako bi morale prelaziti preko beskućnika na ulicama ili ih zaobilaziti na željezničkim postajama. U ekonomiji u kojoj je multimilijunaš preko noći mogao postati milijarderom, siromašni i neoprani kvarili su zabavu. Počevši od gradonačelnika Rudyja Giulianija u New Yorku, grad za gradom donosio je uredbe o „razbijenim prozorima“ ili „kvaliteti života“, zbog kojih je beskućnicima postalo opasno lutati ili, u nekim slučajevima, čak izgledati „siromašnima“ u javnim prostorima.

Nitko još nije zabilježio sve patnje koje je prouzročila ova represija, sve smrti zbog hladnoće, no „Kriminalizacija krize“ nudi ovu priču o trudnoj beskućnici u Kolumbiji, Sjeverna Karolina:

Tijekom dana, kada nije mogla biti u skloništu, pokušala je provesti vrijeme u muzeju, no rečeno joj je da ode. Potom je pokušala sjediti na klupi izvan muzeja, i opet joj je rečeno da se premjesti. U nekoliko drugih prilika, još uvijek za vrijeme trudnoće, ženi je rečeno da ne može sjediti u mjesnom parku tijekom dana jer bi u tom slučaju „skvotirala“. Početkom 2011., u šestom mjesecu trudnoće, beskućnica se počela osjećati loše te je otišla u bolnicu gdje je njezino dijete rođeno mrtvo.

Mnogo prije nego što je itko mogao zamisliti Trg Tahrir, i čak i prije nedavne recesije, američki beskućnici počeli su djelovati u svoju obranu stvarajući organizirane kampove, obično gradove šatora, na praznim zemljištima ili u šumovitim područjima. Ove zajednice često uključuju različite osnovne oblike samoupravljanja: hranu iz mjesnih dobrotvornih udruga treba razdijeliti, latrine treba iskopati, pravila (kao što su ona o zabrani droge, oružja ili nasilja) treba provesti. Uz svo dužno poštovanje prema egipatskom demokratskom pokretu, španjolskim indignadosima (“ogorčenima”) i pobunjenicima diljem svijeta, gradovi šatora su domaći rodonačelnici američkog pokreta za okupaciju.

Nema ničega „političkog“ u ovim naseobinama beskućnika – nema natpisa koji prokazuju pohlepu niti posjeta utjecajnih ljevičara – no prema njima se postupa s mnogo manje službene strpljivosti nego prema okupacijskim kampovima „američke jeseni“. Skid Row u L. A.-u, na primjer, trpi stalno policijsko maltretiranje; ali kad je kišilo, gradonačelnik Antonio Villaraigosa naložio je da se obližnjem Okupiraj L.A. razdijele kabanice.

Diljem zemlje, u proteklih nekoliko godina, policija je upadala u beskućničke gradove šatora jedne za drugima, od Seattlea do Woostera, od Sacramenta do Providencea, u prepadima koji su bivše okupatore često ostavljali čak i bez najosnovnije imovine. U Chattanoogi u Tennesseeju, prošlog je ljeta zaposlenik dobrotvorne udruge objasnio nasilno raspršivanje mjesnog grada šatora riječima „Grad neće podnositi grad šatora. To nam je vrlo jasno pokazano. Kampovi moraju biti izvan vidokruga.“

Ono što okupatori iz svih slojeva otkrivaju, barem svaki put kada kontemliraju o pišanju, jest da biti beskućnikom u Americi znači živjeti poput bjegunca. Siromašni su naši vlastiti, domaći „ilegalci“ koji se susreću sa zabranama najosnovnijih aktivnosti vezanih uz preživljavanje. Od njih se ne očekuje da prljaju javni prostir svojim urinom, svojim izmetom ili svojim iscrpljenim tijelima. Od njih se ne očekuje niti da nagrđuju krajolik svojim neobičnim izborima odjeće ili tjelesnim mirisima. Zapravo, od njih se očekuje da umru, i da to po mogućnosti obave ne ostavljajući leš koji bi javne službe koje se raspadaju trebale prevesti, obraditi i spaliti.

No okupatori nisu iz svih slojeva, već samo iz onih na silaznoj putanji (zbog duga, nezaposlenosti i ovrhe), što naposljetku vodi siromaštvu i ulicama. Neki od sadašnjih okupatora bili su od početka beskućnici koje je okupacijskim kampovima privukla mogućnost besplatne hrane i barem privremenog skloništa od policijskog maltretiranja. Mnogi drugi su „novi siromasi“ na rubu beskućništva, koji inače kampiraju na kaučima prijatelja ili pomoćnim krevetima roditelja.

U Portlandu, Austinu i Philadelphiji, pokret Okupiraj Wall Street prihvaća problem beskućnika kao svoj problem, što on naravno i jest. Beskućništvo nije sporedno pitanje nepovezano s plutokracijom i pohlepom. Ono je stanje prema kojem se svi krećemo – 99%, ili barem 70% nas, svaki diplomirani student preopterećen dugom, učitelj bez posla, siromašan stariji građanin – osim ako revolucija uspije.

Barbara Ehrenreich autorica je brojnih knjiga, od kojih je najnovija Bright-Sided: How the Relentless Promotion of Positive Thinking Has Undermined America. Ovaj je esej skraćena verzija novog predgovora njenom bestselleru Nickel and Dimed: On (Not) Getting By in America, 10th Anniversary Edition koji je upravo izdao izdavač Picador Books.
Članak je izvorno objavljen na na TomDispatch-u