Grčka lekcija iz fašizma

Prenosimo analizu situacije u Grčkoj Crvene akcije: borbe naroda protiv mjera štednje koje mu nameće vladajuća klasa, kao i izbor metoda koje sustav koristi kako bi se odupro promjeni postavljaju nam pitanje: socijalizam ili barbarstvo.


Drugi svjetski rat završio je prije šezdeset i šest godina, a zločini Holokausta gotovo su univerzalno osuđeni u mainstream politici. Te činjenice su do te mjere opće prihvaćene da je dan kapitulacije nacističke Njemačke proglašen Danom Europe. No, iako je antifašizam tetošen kao “civilizacijska tekovina”, danas se više nego ikad postavlja pitanje što je od antifašizma u Europi ostalo. Svođenje fašizma na njegove najzvjerskije politike kao što je Holokaust, zločin bez presedana, ostaje i danas najveća prepreka potpunom razumijevanju fenomena fašizma i njegove uloge u kapitalizmu. A ta uloga, kao što nam pokazuje razvoj događaja u Grčkoj, nipošto nije povijesno potrošena.

Već tri godine traju gotovo neprestani prosvjedi na grčkim ulicama. Situacija je eskalirala u prosincu 2008. nakon policijskog ubojstva dječaka, ali taj događaj bio je samo iskra koja je zapalila šumski požar. Uskoro je postalo bolno jasno kako masovno nezadovoljstvo stanovništva nije toliko vezano uz slučajeve policijske brutalnosti koliko uz stalno srožavajuću socijalnu poziciju prije svega mladih ljudi. Problemi u grčkoj ekonomiji u dobroj mjeri se poklapaju s grčkim ulaskom u eurozonu. Naime Grčka je kao zemlja europske periferije, dakle zavisne ekonomije, svoju poziciju donekle popravljala nastupajući kao izvoznik kapitala u pojedine balkanske tranzicijske zemlje. Nakon ulaska u eurozonu, taj položaj je ozbiljno ugrožen konkurencijom “jačeg” financijskog kapitala iz zemalja kao što su Njemačka i Francuska. U procesu nastupanja grčke “dužničke krize” raspala se iluzija o Grčkoj kao snažnoj europskoj zemlji, a mediji zemalja “vjerovnika” pokrenuli su agresivnu rasističku kampanju protiv Grka. Ključno u toj kampanji bilo je proglasiti odnose među zamljama u svjetskom ekonomskom sistemu potpuno nebitnim. Tako su Grci proglašeni naprosto lijenima, “mediteranskim tipovima” koji su svoje ekonomske probleme sami prouzročili, unatoč činjenici da prosječni grčki radnik tjedno odradi više sati od njemačkog.

Umjesto neravnomjernih ekonomskih odnosa između velikih i malih zemalja eurozone, problemom je proglašena upravo grčka ekonomska i socijalna politika koja velikim deficitom ugrožava stabilnost eura kao valute. Službeno pod izgovorom “pomoći Grčkoj” i “spašavanja Europe”, zemlje europskog centra počele su vršiti intenzivan pritisak na Grčku da smanji “javnu potrošnju” i time deficit u proračunu. Dakako, zapadnoeuropske financijske institucije i vlade pod smanjenjem javne potrošnje podrazumijevaju isključivo rezanje socijalnih i radnih prava grčkih radnika. Plaćeni godišnji, zdravstvena zaštita i ukratko sve za što su se radnici kroz desetljeća teških borbi izborili, proglašeno je luksuzom koji radnici nisu zaradili. Istodobno, nikome nije pretjerano problematičan vojni sektor “javne potrošnje” i činjenica da Grčka, kao relativno mala zemlja, spada u sam svjetski vrh prema ulaganjima u vojsku. Grčka je osma zemlja u svijetu u vojnoj potrošnji po glavi stanovnika. Zemlje vjerovnici ne samo da ne rade pritisak da se smanji ulaganje u vojsku, nego svoju “pomoć” uvjetuju nastavkom grčke kupovine zapadnoeuropskog oružja. Ta industrija ne može trpiti, ali grčki radnik mora “štediti”.

Dakako, grčki radnici koju su rušili vojnu huntu sedamdesetih i koji su dobro naučeni na socijalnu borbu i industrijske akcije nisu mogli lako pristati na tako nepravedno “stezanje remena” grčkim radnicima za interese zapadnoeuropskog financijskog kapitala. Njihov otpor već je doslovno godinama u medijima prezentiran naprosto kao niz “nereda u Grčkoj”, a zapravo predstavlja jednu od najdugotrajnijih i najkonzistentnijih otpora antinarodnoj politici vladajućih klasa u Europi. No, ni svi generalni štrajkovi, ni masovni i nasilni prosvjedi ni sve druge akcije nisu natjerale vladu ni na kakav ustupak od “mjera štednje”. Pri tome je i vladi i prosvjednicima potpuno jasno da se mjere provode protivno volji velike većine stanovništva. Od strane vladajuće klase to je bilo otvoreno istupanje protiv demokracije, kasnije se pokazalo, tek prvo u nizu.

Protiv grčkog naroda korištena je sva silina policijske represije, od premlaćivanja do trovanja plinovima. Represija nije mogla ugušiti narodne prosvjede, ali ni oni unatoč svim naporima nisu uspjeli ugroziti sve više otvoreno antidemokratsku vladu. Osnovni razlog za to je nedostatak organiziranog i teorijski suvislo utemeljenog revolucionarnog pokreta. Reći kako ne postoji ljevica u Grčkoj na prvi pogled zvuči pomalo nevjerojatno. Od 300 zastupnika u Grčkom parlamentu njih 33 pripada opcijama koje se deklariraju kao antikapitalističke, što je jedan od najvećih postotaka u Europi. Ta ljevica ipak ostala je uglavnom izvan pokreta narodnog nezadovoljstva ili mu se čak suprotstavljala. Zbog svoje duboke uključenosti u sistem, bilo kroz parlament, bilo kroz sindikate, ova ljevica i pogotovo njeno vodstvo, nema ni volje ni interesa za promjenom sistema, već se njihova cjelokupna strategija svodi na kalkuliranje oko eventulanog povećanja utjecaja unutar sistema.

Budući da narod nije mogao prijeći u ofenzivu, to je učinio režim prelaskom na još višu razinu antidemokratičnosti. Izravnom intervencijom njemačke i francuske vlade smijenjen je premijer i postavljena “tehnička vlada”, zapravo vlada koalicije dvaju najvećih stranaka koje imaju istu politiku i treće stranke koja je izravno povezana s uličnim fašistima. Fašističke grupe su od samih početaka izravno uključene u gušenje narodnih prosvjeda, ali ovo je prvi put da režim otvoreno proglašava svoju ovisnost o sudjelovanju fašista, i sve to na inzistiranje vlada Njemačke i Francuske, te Europske srednišnje banke koje su u bizarnom ceremonijalu “potvrđivale” novu grčku vladu. Nametnuta grčka vlada tako se sad sastoji od premijera koji je izravni predstavnik Europske središnje banke, dvaju najvećih stranaka koje su međusobnom koalicijom de facto ukinule parlamentarizam i otvoreno fašističkog pokreta. Sadašnja grčka vlada je otvorena diktatura najreakcionarnijih elemenata financijskog kapitala. Ovo ukidanje formalne buržujske demokracije ima istu ulogu kakvu je imao i nastup fašista u Italiji i nacista u Njemačkoj – ulogu posljednjeg sredstva obrane režima ukidanjem svake mogućnosti za narodno sudjelovanje u političkom odlučivanju kako bi se otvorenom diktaturom provodila volja vladajuće klase. Iako donekle prikriveniji, ovo je prvi europski puč u latinoameričkom stilu, samo ovdje ulogu sile ne igraju SAD, nego zapadnoeuropske zemlje, a ulogu polukolonije istočnoeuropska zemlja, ali svrha je ista – pod svaku cijenu održati podložnost i zavisnost zemalja periferije.

Pri tome Grčka nikako ne može biti izolirani slučaj, već prije primjer i ilustracija budućeg razvoja događaja s obzirom na razvoj krize kapitalizma. U tim događajima dilema nije i ne može između “kaosa” i “reda”, između fašizma i “europejstva”. Dilema je uvijek bila diktatura kapitala u svim svojim formama ili demokracija i ravnopravni odnosi među narodima. Drugim riječima, dilema je socijalizam, ili barbarstvo.

Objavljeno na stranici Crvene akcije 9. prosinca 2011.

Vezani članci

  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve