Pet teza o privatizaciji i borbi na Sveučilištu u Kaliforniji

Prenosimo govor predavača na Sveučilištu u Kaliforniji Nathana Browna održan 15. studenog 2011. godine o štrajku na Sveučilištu. Inspirirani “Okupiraj Wall Street” studenti su započeli prosvjede zbog napada na svoj životni standard i budućnost. Uprava Sveučilišta pokušala je nasilno ugušiti studentski bunt, koristeći pritom osiguranje na kampusu.

Zdravo svima!

Predivno je vidjeti vas danas u tolikom broju. Ovo je nevjerojatan odaziv s obzirom na rok od četiri dana. Podsjetimo se koliko možemo učiniti u tako malo vremena.

Ja sam profesor engleskog jezika i, kao što mnogi od vas znaju, profesori engleskog provode puno vremena objašnjavajući kako smisliti tezu i kako ju obraniti argumentima. Danas ću pokazati takav način promišljanja i pisanja na temi sveučilišne borbe. Izlaganje će se sastojati od pet teza koje ću braniti argumentima.

Teze:
1. Povećanje školarina je problem, a ne rješenje.
2. Policijsko nasilje je administrativno sredstvo za primjenu povećanja školarina.
3. Ne borimo se protiv kalifornijskih zakona, nego protiv uprave Sveučilišta u Kaliforniji.
4. Sveučilište jest stvarni svijet.
5. Mi pobjeđujemo.

PRVA TEZA: Povećanje školarina je problem, a ne rješenje.

Godine 2005. školarina je iznosila 6 312 dolara. Trenutna je školarina 13 218 dolara. Ovog tjedna – prije nego što su ih studentski prosvjedi prekinuli – članovi Sveučilišnog vijeća* trebali su raspravljati o prijedlogu Yudolfa, Predsjednika Sveučilišta u Kaliforniji, da se školarine povećaju za dodatnih 81% tijekom sljedeće četiri godine. Prema tom planu školarine bi do akademske godine 2015./2016. iznosile 23 000 dolara. Kad bi prijedlog prošao, školarine bi u periodu od deset godina porasle sa 6 000 na 23 000 dolara.

Što se dogodilo?

Uprava nam govori da je povećanje školarina potrebno zbog smanjenja državnog financiranja. Prema ovom argumentu, smanjenje državnog financiranja je problem kojem je povećanje školarina rješenje. Mnogo puta smo ovaj argument čuli od Uprave i od drugih.

U raspravi protiv te administrativne logike oslonit ću se na rad svog kolege Boba Meistera, profesora na fakultetu Santa Cruz i predsjednika Koordinacije fakultetskih nastavničkih vijeća**. Profesor Meister je napisao niz važnih otvorenih pisama studentima Sveučilišta u Kaliforniji u kojima objašnjava zašto je povećanje školarina zapravo problem, a ne rješenje proračunske krize. Meister govori da privatizacija sveučilišta – sve veće oslanjanje na prihode od školarina (vaš novac), umjesto na državno financiranje – nije obrambena mjera uprave Sveučilišta u Kaliforniji kojom bi namirila ono što nedostaje zbog proračunskih rezova. To je, zapravo, agresivna strategija za rast prihoda: način na koji Sveučilište povećava prihode više no što bi to moglo kroz državno financiranje.

Ovo je osnovni argument: privatizacija je, kroz povećanje broja upisanih i stalni porast školarina, prvenstveno administrativna strategija za povećanje prihoda. Ona nije samo način da sveučilište nastavi s radom u vrijeme smanjenja državnog financiranja. Za ovaj je argument ključan način na koji se mogu koristiti različiti izvori financiranja.

Državni novac je izvor s namjenskim ograničenjima. To znači da se određen dio sredstava mora koristiti za nastavni proračun sveučilišta. Što je više novca u nastavnom proračunu to se više novca ulaže u podučavanje studenata: novca koji se zapravo koristi za vaše obrazovanje. Ali sredstva iz privatnih izvora, školarine, čine nenamjenska sredstva. To znači da ne postoje ograničenja prema tome troše li se ta sredstva na podučavanje studenata, plaće zaposlenika ili nešto drugo.

Istraživanjem sveučilišnih financija Meister je otkrio da se školarine (vaš novac) koriste kao jamstvo za sveučilišni kreditni rejting. Na taj način sveučilištu se dopušta posuđivanje novca za unosne investicije kao što su građevinski ugovori, tzv. „kapitalna ulaganja“. Oni nisu povezani s kvalitetom nastave u vašem sveučilišnom obrazovanju. Snažan kreditni rejting sveučilišta temelji se na njegovom obećanju da će nastaviti povećavati školarine unedogled, budući da mu te školarine mogu poslužiti kao jamstvo.

Ograničena državna sredstva ne mogu se koristiti u takve svrhe. Njihovo korištenje ograničeno je na način da jamči financiranje nastavnog proračuna. Ovo ograničenje problem je svake sveučilišne uprave čiji prioritet nije održanje nastavnog proračuna, nego povećanje prihoda i osiguranje kreditnog rejtinga za investicijske projekte s privatnim građevinskim tvrtkama.

Upravi koja želi povećati prihode Sveučilišta u Kaliforniji i uložiti u kapitalne projekte (umjesto održati kvalitetu nastave) problem nisu rezovi javnog financiranja; problem je sâmo javno financiranje, jer je javno financiranje ograničeno.

Kako školarina raste novac se premješta iz nastavnog proračuna u privatna kreditna tržišta kao jamstvo za sveučilišna ulaganja. Zbog toga, i zbog povećanja broja upisanih, kako prihod sveučilišta raste tako iznos potrošen na podučavanje, po studentu, pada. U međuvremenu, studenti ulaze u sve veći dug kako bi platili svoje obrazovanje. Koristeći školarine, sveučilište osigurava kredit za kapitalna ulaganja. Ne bi li platili školarine, studenti posuđuju novac u obliku studentskih zajmova. Sveučilište u Kaliforniji ovime se čvrsto pouzdaje u ideju da će studenti biti spremni posuđivati sve više i više novca za plaćanje sve većih i većih školarina.

Zašto bi studenti to učinili? Zato što je obrazovanje, kako argument glasi, ulaganje u budućnost – “isplatit“ će se kasnije u životu. Ova logika implicira socijalnu prijetnju: ako ne uđeš u ogroman dug da bi otplatio diplomu, „zaostat ćeš“ – bit ćeš u nepovoljnijem položaju na tržištu rada i na kraju ćeš manje zarađivati. Strah od „zaostajanja“ u budućnosti rezultira spremnošću da se više plati danas, što je, u osnovi, spremnost da se posudi više, da se uđe u veći dug kako bi se kasnije više zaradilo.

No je li zaista točno da sveučilišna diploma studentima i dalje pruža značajnu prednost na tržištu rada? Trenutno 50% studenata nakon diplome pronađe posao za koji ona nije potrebna. Prije je postojala značajna razlika u prihodima između gornjih 20% s diplomom, koji su zarađivali više, i donjih 80% bez diplome, koji su zarađivali manje. Ali od 1998. godine gotovo čitav rast prihoda pojavljuje se u gornjih 1% populacije dok donjim 99% prihod stagnira. To znači biti u „donjih 99%“: bogatstvo vrlo malog dijela populacije raste, a ti nisi među njima.

Ovo znači da je prednost sveučilišne diplome mnogo manje značajna nego prije, iako za nju plaćate mnogo više. Imali diplomu ili ne, okrutna je stvarnost da ćete vjerojatno ipak „zaostati“. Svi zajedno zaostajemo. Posljedica je da su studenti, u posljednje vrijeme, manje voljni ulaziti u sve veće dugove ne bi li otplatili školarinu. Više uopće nije jasno da će logika privatizacije funkcionirati, da je održiva. A to znači da je sama logika na kojoj je rast sveučilišta trenutno zasnovan, logika privatizacije, u krizi, ili će biti u krizi. Dug studentskih zajmova je financijski „mjehur“, poput hipotekarnog mjehura, i ne može nastaviti rasti unedogled.

Vratimo se mojoj tezi: za naše sveučilište – ne sâmo za studente, već posebno za studente – sve ovo znači da je povećanje školarina problem, a ne rješenje.

Dakle ono protiv čega se moramo boriti je logika privatizacije. To predstavlja borbu protiv Uprave Sveučilišta u Kaliforniji koja je entuzijastično preuzela ovu logiku, ne kao obrambenu mjeru, nego kao agresivan program povećanja prihoda dok se smanjuje potrošnja na nastavu.

DRUGA TEZA: Policijsko nasilje je administrativno sredstvo za primjenu povećanja školarina.

Što se dogodilo na Berkeleyju 9. studenog? Studenti, radnici i nastavnici masovno su se okupili kako bi prosvjedovali protiv rasta školarina. Solidarni s nacionalnim okupacijskim pokretom, postavili su šatore na travnjak kod dvorane Sproul, mjesta nastanka Pokreta za slobodu govora. Uprava nije htjela tolerirati postavljanje kampa na Berkeleyevom kampusu. Tako im je, kao što je učinila mnogo puta u posljednje dvije godine, poslala policiju Sveučilišta u Kaliforniji, u ovom slučaju da uklone šatore. Rukama povezani nastavnici, radnici i studenti držali su liniju između policije i šatora. Napravili su to u tradiciji najdiscipliniranijeg građanskog neposluha.

Što se dogodilo?

Bez provokacije, sveučilišna je policija izudarala nastavnike, radnike i studente. Palice su im zarili u trupove i rebra, udarali su ljude odozgo, grabili su studente i nastavnike za kosu, pobacali ih na tlo, i uhitili. Mnogo je osoba ozlijeđeno. Jednog su diplomanta otpremili u bolnicu na hitnu pomoć.

Zašto se to dogodilo? Zato jer rast školarina mora biti prisilno uveden. U internim dokumentima Sveučilišnog vijeća** sada je zapisano da su studentski prosvjedi prepreka daljnjem rastu školarina, programu privatizacije. Ta se prepreka mora ukloniti silom. Studenti počinju shvaćati da si više ne mogu priuštiti „obrazovnu premiju“ tako da sve većim zaduživanjem plate konstantno rastuće školarine. Dakle kada kažu: „Odbijamo dodatno platiti, odbijamo ući u još veći dug!“, mora ih se disciplinirati. Oblik koji ta disciplina poprima je policijsko nasilje koje tokom posljednje dvije godine stalno pozivaju i odobravaju dekani te Uprava Sveučilišta u Kaliforniji.

Policijsko nasilje prema studentima, radnicima i nastavnicima nije slučajnost – kao što nije bilo slučajnost desetljećima u zajednicama afroamerikanaca. Kao privatizacija, i kao osnovni dio privatizacije, policijsko nasilje je program, implicitna politika. To je metoda Uprave Sveučilišta u Kaliforniji kojom se disciplinira studente da plate više, prebije ih se da uđu u veći dug, slama se njihov neposluh i guši njihova sloboda govora. Policijsko nasilje je srž administrativne logike privatizacije.

TREĆA TEZA: Ne borimo se protiv kalifornijskih zakona, nego protiv uprave Sveučilišta u Kaliforniji.

Nije zakonodavstvo ono koje povećava školarine u svrhu nadoknade smanjenog državnog financiranja, nego Ured predsjednika sveučilišta. Opet, rast školarina agresivna je strategija privatizacije, a ne kompenzacija za državne rezove. Kada prosvjedujemo protiv povećanja školarina nije zakonodavstvo ono koje odobrava policiji da fizičkom silom slomi naš otpor, nego dekani. Upravo je zato naša borba usmjerena prvenstveno protiv Uprave Sveučilišta u Kaliforniji, a ne protiv „Sacramenta“.

Borba protiv Uprave nije napad na pojedince – barem ne primarno. Radi se o administrativnoj logici privatizacije i o načinu na koji se ta logika primjenjuje. Administraciju moramo držati odgovornom za tu logiku – a posebno odgovornom za slanje policije da pretuče studente, radnike i nastavnike. Još je važnije da shvatimo samu logiku privatizacije i da protiv nje interveniramo: logike koja zahtijeva povećanje školarina, koja zahtijeva policijsko nasilje kako bi funkcionirala.

Zato nema smisla razgovarati s Upravom. Kada zauzmemo sveučilišne zgrade, kada ometamo uobičajenu sveučilišnu svakodnevicu, Uprava pokušava odgoditi i premjestiti našu direktnu akciju pozivom na „dijalog“ – uglavnom drugi dan ili jednostavno… neki drugi put. Takvi pozivi znače, i to je sve što znače, da nas Uprava želi maknuti s pozicije na kojoj smo sada i staviti nas u situaciju gdje moramo razgovarati pod njihovim, a ne našim uvjetima. Posao Uprave je progurati povećanje školarina odgađanjem, premještanjem i, ako je potrebno, nasilnim ušutkavanjem neposluha. Program privatizacije o tome ovisi.

Sposobnost Uprave da privatizira sveučilište ovisi o njihovoj sposobnosti da, u procesu, održe rad sveučilišta normalnim: sposobnosti da se otkloni svaki neposluh koji ometa rad. Zato je zadaća studenata, nastavnika i radnika direktno izazvati ovu logiku. Zadaća je jasno pokazati da sveučilište neće normalno raditi ako privatizacija ne prestane. Od jeseni 2009. godine to smo im na mnoge načine dali na znanje.

ČETVRTA TEZA: Sveučilište jest stvarni svijet.

Sveučilište nije mjesto „odsječeno“ od ostatka svijeta ili od drugih političkih okolnosti. Sveučilište je samo jedna od mnogih situacija u kojima se borimo protiv duga, izrabljivanja i mjera štednje. Sveučilišna je borba dio šire borbe. A kao njen dio, sveučilišna je borba također i antikapitalistička borba.

Ovo je, unutar sveučilišne borbe, bila kontroverzna pozicija. Umjesto da povežu sveučilišnu s drugim, većim borbama, mnogi su tvrdili da se moramo usredotočiti samo na sveučilišnu reformu bez adresiranja širih ekonomskih i društvenih struktura u koje je sveučilište uključeno – u koje je uključena logika privatizacije i štednje, i u koje je uključena studentska borba. Ali reći da je sveučilišna borba antikapitalistička borba sada ne bi trebalo biti tako kontroverzno i trebalo bi biti mnogo lakše inzistirati na povezivanju borbe protiv privatizacije sveučilišta s drugim antikapitalističkim borbama.

Pokret Okupiraj Wall Street, koji je postao nacionalnim okupacijskim pokretom, ovo je učinio dovoljno jasnim. Diljem zemlje, od New Yorka do Oaklanda i Davisa, u stotinama gradova, ljudi koje je uništio dug ustaju protiv mjera štednje koje ih dodatno osiromašuju. Nacionalni okupacijski pokret i studentska borba Sveučilišta u Kaliforniji dijelovi su iste globalne borbe. Ona je artikulirana kroz političke pokrete u Grčkoj, Španjolskoj, Čileu, Ujedinjenom Kraljevstvu, Tunisu, Egiptu itd. Ovo je borba protiv uništenja naše budućnosti ekonomskim sustavom koji može preživjeti jedino stvaranjem financijskih mjehura (mjehura tržišta nekretnina, mjehura studentskog duga) koji jednom moraju prsnuti.

Prije dvije godine antikapitalističko pozicioniranje sveučilišne borbe bilo je smatrano divizionizmom. Tvrdilo se da takva pozicija otuđuje i da će otežati masovno sudjelovanje. Ali sada vidimo da postoji masa, nacionalni pokret koji je eksplicitno antikapitalistički, koji se eksplicitno pozicionira kao klasna borba te se kao takav bori protiv duga i politike štednje kao međusobno povezanih financijskih logika propadajuće američke ekonomije. Gledano u ovom kontekstu: jedini način na koji se sveučilišna borba može izolirati je izostanak ili odbijanje priznanja da je ona i antikapitalistička i klasna borba.

Ova se borba tiče svih nas, nastavnika i studenata, jer ekonomska logika privatizacije, logika kapitalizma, uništava samu teksturu društvenog života u našoj zemlji i u cijelom svijetu, kao što uništava naša javna sveučilišta.

„Svi smo mi dužnici“, rekla je studentica na Berkeleyu kada je pozivala na ovaj štrajk. To je snažna osnova za solidarnost.

PETA TEZA: Mi pobjeđujemo.

Da, istina je da školarine i dalje rastu. Nisam rekao da smo pobijedili. No također je slučaj da je prošle godine državno financiranje dijelom vraćeno. To se dogodilo zbog studentskog otpora na našim kampusima, a ne u Sacramentu. To se dogodilo zbog naše borbe protiv administrativne logike privatizacije. U međuvremenu, privatizacija je postala sve manje održivom. U jesen 2009. godine studentski otpor postao je moćna prepreka stalno rastućim školarinama. Zbog te je prepreke otkazan ovotjedni sastanak Sveučilišnog vijeća.

Još važnija od ove neposredne dobiti je činjenica da smo izgradili najveći i najznačajniji studentski pokret u ovoj zemlji od 1960-ih. UC Davis je odigrao važnu ulogu u izgradnji tog pokreta. Prosvjednu šetnju studenata i nastavnika 2009. godine inicirali su ljudi s ovog kampusa. Okupacije dvorane Mrak u studenom 2009. godine i hrabri marš autocestom 4. ožujka 2010. godine bili su iznimno nadahnjujući za studente u borbi na drugim kampusima. Akcije poput ovih sâma su materija koja čini studentski pokret. Bez njih ne bi postojao.

Izgradili smo povijesno važan studentski pokret koji je sada povezan s najvećim antikapitalističkim pokretom u Sjedinjenim državama od 1930-ih. Studenti imaju potporu borbe koja se može voditi na dvije fronte, na kampusu i izvan njega. Blago rečeno, imamo mnogo više saveznika nego prije dvije godine.

U isto vrijeme, pokret studenata Sveučilišta u Kaliforniji imao je globalni odjek. Taktika okupacije koja je bila ključna za pokret u jesen 2009. godine, koja se tog studenog širila od kampusa do kampusa, sada se proširila zemljom. Okupacija sveučilišnih zgrada tradicionalna je taktika studentskih borbi. No prije dvije godine mnogi su je smatrali „divizionističkom“ i „predvodničkom“. Sada, uglavnom zahvaljujući primjeru egipatske revolucije, zauzimanje javnog prostora postala je primarna taktika u nacionalnom pokretu koji podupire oko 60% Amerikanaca. Masovno prihvaćanje ove taktike, način na koji je prerasla sveučilišnu borbu, velika je pobjeda našeg pokreta.

Ovo je odlomak utjecajnog studentskog pamfleta napisanog 2009. godine, Communiqué from an Absent Future: On the Terminus of Student Life, koji se čitao diljem SAD-a i koji je preveden na šest jezika:

„Okupacija će biti kritična taktika u našoj borbi… i namjeravamo ju koristiti dok se ne generalizira. Argentinski piqueterosi su 2001. godine predložili oblik koji je trebala poprimiti tamošnja borba: blokade prometnica koje su zaustavile razmjenu dobara od mjesta do mjesta. U nekoliko mjeseci taktika se proširila diljem zemlje bez neke formalne koordinacije između grupacija. Isto tako, ponavljanje može učiniti okupaciju instinktivnom i neposrednom metodom revolta koju preuzimaju i na sveučilištu i izvan njega.“

Ljudi iz Adbustera, kanadskog časopisa koji je inicijalno organizirao Okupiraj Wall Street, pročitali su taj studentski pamflet i pisali o njemu 2009. godine. Taktika na koju je pozivao pamflet primijenjena je na sustav fakulteta Sveučilišta u Kaliforniji pod sloganom „Occupy Everything“ i cilj njena širenja bio je nedvosmisleno postignut. Njegovo je postignuće imalo velike političke implikacije za cijelu zemlju. Dakle i na ovaj način pobjeđujemo.

Okupacija je bila, i nastavlja biti, tako važnom taktikom zato što nije ograničena na sveučilište, nego je povezana s okupacijama trgova u gradovima te s nastojanjima da se na masovnoj razini počnu okupirati zaplijenjene nekretnine. Odjek okupacije sveučilišta u nacionalnom pokretu znači da se naša borba širi i da raste. To znači da pobjeđujemo. A činjenica da se sveučilišna borba više ne može uvjerljivo držati izoliranom od šire koncipirane antikapitalističke borbe samo je po sebi velika pobjeda.

Ne možemo jednostavno promijeniti „sveučilište“, a da ostavimo „svijet“ istim zato što je sveučilište stvarni svijet. Mijenjanjem sveučilišta mijenjamo svijet. I moramo promijeniti svijet kako bi promijenili sveučilište.

Napomene prevoditeljice

*engl. Board of Regents, prema sastavu članova koje dijelom imenuje vlast, a ne sveučilište konceptualno odgovara Sveučilišnom vijeću koje je u Hrvatskoj predlagao nedavno odbačeni „Nacrt prijedloga Zakona o sveučilištu“
**engl. UC Council of Faculty Associations
***eng. University of California, skraćeno “UC”