Unija privatnog vlasništva – EU i privatizacija

Na razini programske eksplikacije, vjerojatno nijedan aspekt ekonomske politike koju promiču institucije Europske unije nije zakučastiji niti u većoj mjeri kamufliran pravno-birokratskim meandriranjima od privatizacijske agende. Ni Europska komisija ni druge institucije EU-a nemaju formalne ovlasti za nametanje privatizacije javne imovine vladama zemalja članica. Tim netransparentnostima unatoč, Marica Frangakis i Jörg Huffschmid[1] ističu da institucije Unije “igra[ju] vrlo važnu ulogu u privatizacijskom procesu u Europskoj uniji, posebno u tekućim procesima privatizacije javnih usluga”. Analiza ključnih dokumenata koji definiraju “opći okvir ekonomskih i društvenih aktivnosti” – od lansiranja projekta jedinstvenog tržišta 1985., preko Ugovora iz Maastrichta 1992. do Lisabonskog sporazuma iz 2007 godine – otkriva da u njima “sve više dominiraju koncepti liberalizacije i konkurencije (…) koji pružatelje javnih usluga prisiljavaju da djeluju poput privatnih entiteta orijentiranih na profit”. (PESM, 27-8) Frangakis i Huffschmid ključan mehanizam promicanja privatizacijske agende pritom identificiraju u specifičnostima definicije “ekonomske aktivnosti”, kojom se (deklaracijama retoričke vjernosti idealu “socijalne Europe” unatoč) u praksi poništava poseban status socijalnih usluga: “Odmah nakon što su socijalne usluge [nakon negativnih reakcija nekih članica na prethodne, otvorenije korake u tom smjeru – S.Ć.] izuzete iz direktive o uslužnim djelatnostima, Komisija je u službenoj obavijesti iz travnja 2006. godine objavila kako zamišlja daljnji razvoj na tom polju, ne propustivši pritom naglasiti ulogu socijalnih usluga kao ‘stupova europskog društva i europske ekonomije’. Presudno je pritom da se svaka usluga koja uključuje plaćanje – neovisno o adekvatnosti cijene i krajnjem izvoru financiranja – smatra ekonomskom djelatnošću koja se mora podvrgnuti važećim pravilima o unutarnjem tržištu i konkurenciji. Iz toga slijedi da se svaka institucija koja pruža socijalne usluge za novac prisiljena ponašati kao da je privatno poduzeće na tržištu privatnih ponuđača”. (PESM, 25)

Kako većina socijalnih usluga na nekoj razini uključuje novčano plaćanje (makar i od strane države), time se gotovo sve sfere uslužnih djelatnosti koje javni sektor pruža podvrgavaju obvezujućim pravilima slobodnog tržišnog natjecanja, koncipiranih za regulaciju komercijalnih djelatnosti. “U tim se okolnostima čini logičnim da nema više razloga da se takve institucije ne privatizira”. (PESM, 25)

Koncentracija kapitala i nestanak srednje klase

Frangakis i Huffschmid zaključuju da su europske institucije, “posebno Europska komisija i Europski sud pravde, unatoč nedostatku (…) formalne nadležnosti postale ključne sile u promicanju privatizacije. Može se ustvrditi da je u prvom desetljeću ovog stoljeća EU preuzela vodeću ulogu u otvaranju tržišta i privatizaciji javnih usluga te da je smijenila GATS s mjesta najmoćnijeg privatizacijskog foruma na svijetu”. (PESM, 21) Takav sud potkrepljuju i makroekonomski podaci: “EU je na globalnoj razini privatizacijski najaktivnija regija, s najvećim brojem provedenih privatizacija – približno jedna trećina svih realiziranih poslova, s oko pedeset posto udjela u ukupnim globalnim prihodima od privatizacije od 1977. godine naovamo”. (PESM, 14)

Da su glavni dobitnici u tim procesima prije svega velike europske multinacionalne kompanije i financijski sektor, ne bi trebalo iznenaditi. Kao ni činjenica da najpoželjniji plijen predstavljaju državni monopolisti iz telekomunikacijskog i energetskog sektora, ali i javne usluge. U doba pojačane konkurentske borbe i niskih profitnih stopa, osvajanje novih tržišta sa stabilnom potražnjom za kapital predstavlja dobrodošlu strategiju reprodukcije i ekspanzije. Rezultat su sve naglašenija koncentracija kapitala

Obzirom na ekonomsku situaciju većine zemalja srednje i istočne Europe, učinci privatizacije predstavljaju ozbiljnu prijetnju životnom standardu širokih slojeva stanovništva. Privatizacija javnih usluga perpetuira i produbljuje socijalne trendove koji su inaugurirani “velikim praskom” sloma “realno postojećeg socijalizma” i restauracijom kapitalističkih društvenih odnosa.

i tendencija stvaranja oligopola, što nerijetko za posljedicu ima rast cijena za konačne potrošače. U tekstu o privatizacijskim procesima u zemljama srednje i istočne Europe iz istog zbornika, Károly Lóránt dolazi do zaključka da je “privatizacija javnih usluga (električne energije, vodoopskrbe, plina) rezultirala dinamičnim rastom cijena, znatno iznad prosječne stope inflacije, doprinoseći tako osiromašenju svih onih kojima nije uspjelo sličnom brzinom povećati svoj dohodak”. (PESM, 43) Obzirom na ekonomsku situaciju većine zemalja srednje i istočne Europe, učinci privatizacije predstavljaju ozbiljnu prijetnju životnom standardu širokih slojeva stanovništva.

Privatizacija javnih usluga perpetuira i produbljuje socijalne trendove koji su inaugurirani “velikim praskom” sloma “realno postojećeg socijalizma” i restauracijom kapitalističkih društvenih odnosa. Pritom kao kolateralne žrtve padaju i neke dragocjene iluzije političkih elita koje su te procese pokrenule: “Jedno od očekivanja političkih snaga koje su provele sistemske promjene bilo je da će privatizacija stvoriti snažnu srednju klasu. Nasuprot takvim očekivanjima, od privatizacije je profitirao samo vrlo uzak sloj društva. Rastuće društvene nejednakosti ne samo da nisu dovele do pojave i snaženja sve brojnije srednje klase, nego su doprinijele i nestanku dotad postojeće. Tokom tranzicijskog procesa značajan dio radništva je ostao bez posla, a samo malome dijelu je kasnije uspjelo vratiti se na tržište rada”. (PESM, 43)

Posljedice stvaranja jedinstvenog tržišta

Integracija istočnoeuropskih zemalja u jedinstveno europsko tržište i prije izbijanja krize i vala ofenzivnih mjera štednje počivala je na vrlo poroznim ekonomskim osnovama. U mnogim zemljama regije ona se svodila na toksičnu kombinaciju deindustrijalizacije i financijalizacije, tvrdokorne trgovinske deficite s “neo-merkantilističkim”[2] zemljama jezgre Unije (prije svega Njemačkom) te rastuću privatnu i javnu zaduženost. U takvom kontekstu privatizacija socijalnih usluga, kao naslijeđenih javnih struktura s funkcijom osiguranja egzistencijalne i socijalne reprodukciju na zajamčenom minimalnom nivou, za mnoge države predstavlja privlačnu (i često defoltnu) opciju u borbi protiv fiskalnih deficita. To više što njihova definicija kao “ekonomskih djelatnosti” od strane Europske komisije predstavlja snažnu polugu pritiska u smjeru njihove potpune komercijalizacije i integracije u sferu slobodnog tržišnog natjecanja. Ekonomsku i socijalnu dinamiku koja se tako oslobađa vrijedi dodatno eksplicirati u kontekstu okvira obvezujućih pravila funkcioniranja jedinstvenog europskog tržišta.

Analiza sadržaja Jedinstvenog europskog akta iz 1987. godine, “prve i možda najvažnije prekretnice u liberalizaciji EU-a” (PESM, 22) otkriva razmjere potencijalnih socijalnih i ekonomskih posljedica pravila jedinstvenog europskog tržišta. Jedinstveni europski akt “označava prelazak s ‘pozitivne’ na ‘negativnu’ strategiju integracije. U prvoj metodu integracije predstavlja harmonizacija različitih pravnih i institucionalnih okvira za regulaciju tržišta u zemljama članicama te stvaranje prostora zajedničkih pravila kao okvira konkurentskog natjecanja. Nasuprot tome, negativna integracijska strategija gotovo isključivo se fokusira na uklanjanje tržišnih barijera, uz vrlo mali broj zajedničkih pravila. Prelazak s pozitivne na negativnu integracijsku strategiju zamjenjuje princip harmonizacije principom ‘međusobnog priznanja’, koji postulira da bi robe i usluge koje se proizvode i nude u jednoj od zemalja članica u skladu s važećim pravilima te zemlje, automatski trebale steći ‘europsku putovnicu’, tj. biti pripuštene i na tržišta svih ostalih zemalja članica, čak i ako su pravila u toj drugoj zemlji različita od pravila koja vrijede u prvoj zemlji. Prema riječima jednog bivšeg člana Europske komisije, ovaj ‘princip zemlje podrijetla’ zaslužan je za ‘najveći deregulacijski val u ekonomskoj povijesti’. Rezultat je bio da je ekonomsko natjecanje između različitih zemalja unutar okvira zajedničkih političkih i socijalnih pravila (na primjer, po pitanjima zaštite na radu, oporezivanja i socijalnih standarda) sve više komplementirano i transformirano u natjecanje u preoblikovanju samih pravila poslovanja unutar pojedinih zemalja (…) To je pozadina trke prema dnu u oporezivanju, socijalnom dampingu i sličnim pojavama”. (PESM, 22)

Logika objektivne nužnosti

U tako zadanom okviru, standardi socijalne reprodukcije naslijeđeni iz razdoblja “kejnzijanske” države blagostanja (na zapadu) ili realsocijalizma (na istoku) iz perspektive konkurentske borbe i imperativa privlačenja kapitala u zemlju, u sve većoj mjeri bivaju percipirani kao zapreke koje je nužno ukloniti u ime ekonomskog razvoja. Sva “modernizacijska” retorika političkih elita, ciklusi “reformi” tržišta rada i socijalnih prava, moralističke objave rata “kulturi zavisnosti”, apologije “dinamičnosti” i “fleksibilnosti”, proizlaze iz temeljnih imperativa koji su konstitutivni za samu strukturu jedinstvenog tržišta.

Ono što je Margaret Thatcher na samome početku političke konsolidacije neoliberalne ofenzive formulirala prije svega kao deklaraciju hegemonizacijske namjere – “There is no alternative!”, s Jedinstvenim europskim aktom postalo je objektivna strukturna datost

U tržišnom režimu u kojemu svaka dodatna mjera deregulacije i pogodovanja kapitalu u jednoj zemlji članici strukturnim automatizmom postaje standard prema kojemu su se prisiljene ravnati sve ostale, prostor za formulaciju alternativnih ekonomskih, političkih i socijalnih prioriteta nužno postaje sve skučeniji. Važan strukturni razlog za konvergenciju između parlamentarne desnice i nominalno socijaldemokratskih stranaka u Europi leži u tim strukturnim mehanizmima koji privilegiranje interesa kapitala pretvaraju u ekonomsko – političku “objektivnu nužnost” bez alternative, a – slijedom toga – njihovo servisiranje u politički “common sense”. Odgovor na pitanje o “neoliberalnom karakteru” Europske unije stoga je potrebno potražiti prije svega na razini analize strukturnih pravila tržišne integracije. Neovisno o retorici i ideološkim deklaracijama njezinih političkih elita, Europska unija na toj se razini analize otkriva kao projekt s konzistentnom agendom. Ono što je Margaret Thatcher na samome početku političke konsolidacije neoliberalne ofenzive formulirala prije svega kao deklaraciju hegemonizacijske namjere – “There is no alternative!”, s Jedinstvenim europskim aktom postalo je objektivna strukturna datost. Nakon prelaska tog praga, neoliberalne reforme u sve manjoj mjeri ovise o karizmatskim figurama političkih “vizionara” kao nosiocima i instancama ideološke legitimacije neoliberalnog projekta. Daljnji razvoj stvari prepušten je logici “nijeme ekonomske prinude” i pragmatizmu političkih tehnokrata, neovisno o nominalnom poli- tičkom predznaku i retoričkim preferencijama stranaka iz kojih su regrutirani. Logika “objektivne nužnosti” postaje dostatnim jamcem njihova političkog samodiscipliniranja i “ispravnih” poteza unutar zadanog okvira.

Smanjenje poreza na profit i reforme radnog zakonodavstva

Posljedica toga je da deklarativno zajamčene slobode zemalja članica i lokalnih vlasti “da javne usluge oblikuju sukladno vlastitim potrebama i preferencijama za koje okvir unutarnjeg tržišta ne vrijedi tako u sve većoj mjeri postaju fiktivne i pukom retoričkom ljuskom”. (PESM, 27) U konkurentskoj borbi za privlačenje kapitala, države smanjuju poreze na profit i provode reforme radnog zakonodavstva. Prvo za redovitu posljedicu ima fiskalne poteškoće koje vode u rast javnog duga, “kompenzaciju” izgubljenih prihoda uvođenjem (ili dizanjem stope) poreza na dodanu vrijednost, rezanje socijalnih usluga i privatizaciju javne imovine. Drugo slabi položaj radnika u odnosu na poslodavce. U sinergiji predstavljaju snažne poluge pritiska na životni standard većine stanovništva. Mjere štednje kojima europske države, u skladu s “preporukama” Europske komisije i ECB-a, pokušavaju spriječiti eskalaciju krize državnog duga i tako umiriti bankare, ne predstavljaju za krizu specifični novum, nego daljnje produbljivanje davno prije trasiranih procesa neoliberalnog napada na standard socijalne reprodukcije radništva. Privatizacijske sheme su važan aspekt tih procesa. Osim što otvaraju nova područja kapitalu, doprinose slabljenju radničkih organizacija i stvaranju povoljnije klime za daljnje revizije i reforme radnog zakonodavstva. Riječima Malcolma Sawyera: “Ostvarenje fleksibilnijeg odnosa između kapitala i najamnog rada 1980-ih postaje ključnim pitanjem. Pretpostavljalo se da će to dovesti do smanjenja troškova i poboljšanja profitabilnosti. Sindikati su u pravilu u javnom sektoru bili u relativno jačem položaju nego u većini privatnog sektora. Posljedično, privatizacija je oslabila položaj sindikata i indirektno doprinijela fleksibilizaciji odnosa između kapitala i najamnog rada. Na općenitijoj razini, promijenila je pravila igre u privatiziranim sektorima i uvela veći stupanj konkurencije, posebno u pogledu najamnog odnosa između kapitala i rada. Slabljenje snage sindikata bila je važna tema Thatcheričine vlade. Mnoge promjene u zakonodavstvu kojim se reguliraju industrijski odnosi dizajnirane su s namjerom slabljenja uloge sindikata. Te promjene išle su ruku pod ruku s obuhvatnim privatizacijskim programom. I doista, korištenje privatizacije kao sredstva za obuzdavanje moći sindikata 1980-ih se redovito navodilo kao važan motiv za privatizaciju u Velikoj Britaniji. Tatahi zaključuje da ‘implementacija privatizacijskog procesa uključuje reorganizaciju i restrukturiranje odnosa snaga. Kao posljedica, odnos snaga se promijenio. (…) Privatizaciju i njezine učinke nemoguće je ignorirati kao faktore u povećanju fleksibilnosti na tržištu rada. Odnos snaga time je pomjeren u korist kapitala, s bitno oslabljenim radništvom kao posljedicom.’” (PESM, 74-75).

Diktat profita

No, dalekosežne posljedice privatizacije po životne uvjete radnika gornjim popisom još nisu iscrpljene. Institucije socijalne zaštite, relativno visok stupanj radničkih prava, aktivna redistribucijska politika i ekspanzivan javni sektor, koji su u Europi uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata, za posljedicu su imali u prethodnoj povijesti kapitalizma nepoznat stupanj relativne autonomije radništva od neposrednih diktata kapitala. Dio javnog sektora pružao je upotrebne vrijednosti koje nisu bile vezane uz robni oblik: nisu se razmjenjivale za novac. Zdravstvena skrb, obrazovanje i slične usluge služile su neposredno društvenoj reprodukciji i imale su status socijalnih prava. Financirane su iz poreznih prihoda, a profitni motiv nije igrao ulogu. Privatizacijom se ne poništava samo institucionalno nasljeđe iz tog

Pri svakoj raspravi o privatizaciji nužno je imati na umu da njezin zagovor nužno implicira i zagovor uvođenja profitnog imperativa kao vrhovne norme u sektore i društvene sfere u koje zahvaća

perioda (koji neki autori – pomalo neoprezno – nazivaju i razdobljem “klasnog kompromisa”), nego se fundamentalno mijenja i unutarnja logika njihova ustroja i konačne svrhe. Kapitalistička proizvodnja temelji se na profitnom motivu. Odluke o proizvodnji ne počivaju na procjenama o društvenim potrebama, nego na projekciji očekivanih profita. Komodifikacija nekog proizvoda rada znači da se njegova distribucija i alokacija odvijaju preko tržišta, isključivo u razmjenu za novac. Drugi kriteriji ne ulaze u računicu. Društvene potrebe koje ne prati adekvatna platežna moć, s gledišta kapitala su nepostojeće. Usmjeravanje proizvodnje na servisiranje potražnje dijelova stanovništva s platežnom moći s gledišta kapitala jedina je racionalna poslovna strategija, neovisno o eventualnim posljedicama po reprodukciju društva u cjelini. No, tek kroz prizmu društvene reprodukcije postaju očiti razmjeri i težina društvenih uloga u slučajevima privatizaciji sektora poput zdravstva, obrazovanja, energetike, vodoopskrbe, javnog prijevoza, a odnedavno čak i vojnih i zaštitarskih “usluga”. Obujam proizvodnje, dostupnost i kvaliteta proizvoda ili usluge, s gledišta kapitala su drugorazredni problemi, koji će, po potrebi, biti riješeni u skladu s imperativom maksimizacije profita. Na početku ciklusa proizvodnje stoji uloženi novac, na njegovom kraju ista suma novca uvećana za profit. Proizvedena roba je u toj putanji samo međukorak i nužno zlo, koje s gledišta kapitala nema druge svrhe i smisla postojanja od toga da se na kraju procesa ponovno razmjeni za novac. Restrukturiranja i rekonfiguracije proizvodnje i radnog procesa, odluke o vrsti proizvoda i usluga, podliježu isključivo diktatu tog imperativa i jedino njime se rukovode.

Sukladno tome, pri svakoj raspravi o privatizaciji nužno je imati na umu da njezin zagovor nužno implicira i zagovor uvođenja profitnog imperativa kao vrhovne norme u sektore i društvene sfere u koje zahvaća. Logika kapitalističkog načina proizvodnje sve druge obzire i vrijednosne motive delegira na drugorazrednu poziciju ili ih osuđuje na potpunu irelevantnost. Suverenost privatnog vlasništva njihovo eventualno uvođenje izvana, putem demokratskog procesa, čini vrlo teškim, ako ne i nemogućim. Privatizacijom sve ingerencije i prava odlučivanja bivaju predane u ruke kapitala.

Iz toga proizlazi da i svaka rasprava o Europskoj uniji mora posvetiti adekvatnu analitičku pažnju njezinoj aktivnoj ulozi u promicanju širenja i produbljivanja privatizacijskih procesa. U mjeri u kojoj njezine centralne institucije postuliraju privatizaciju kao poželjan cilj, implicitno nameću i imperativ profitnog motiva kao poželjnu centralnu logiku restrukturiranja širokog spektra društvenih odnosa i organizacije i distribucije ukupnog društvenog rada, uza sve socijalne posljedice koje to podrazumijeva. A to znači da su i politički i teorijski sporovi o karakteru Europske unije i poželjnosti eventualnog ulaska u nju dužni voditi računa o tim ključnim aspektima njezine arhitekture i društvene logike na kojoj počiva. Propust da se to učini, vodit će samo uvijek iznova u začarani krug potrošenih ideoloških recitala.


[1] Marica Frangakis i Jörg Huffschmid, “Privatisation in Western Europe”, u: Marica Frangakis, Christoph Hermann, Jörg Huffschmid i Károly Lóránt (ur.), Privatization against the European Social Model: A Critique of European Policies and Proposals for Alternatives, 2009., Palgrave Macmillan. U svrhu smanjenja broja fusnota ostali citati iz ovog zbornika bit će označeni kraticom ‘PESM’ i brojem stranica u zagradama. Osim članka Frangakis i Huffschmida, iz navedenog zbornika u tekstu će biti korišteni i citati iz članka Károly Lóránt, “Privatisation in the Central and East European Countries” te članka Malcolma Sawyera, “Theoretical Approaches to Understanding and Explaining Privatisation”.

[2] Za elaboraciju odnosa između zemalja europske jezgre i periferije, po osi podjele na različite “režime akumulacije” i njihove strukturne veze i asimetrije, vidi: Joachim Becker i Johannes Jäger, From an Economic Crisis to a Crisis of European Integration, 2011.; http://www.iippe.org/wiki/images/b/ b7/CONF_2011_Joachim_Becker.pdf