Svjetska ljevica nakon 2011.

Prenosimo prijevod teksta Immanuela Wallersteina objavljen u Zarezu 2. veljače 2012. Wallerstein analizirajući anti-kapitalističke pokrete iz 2011. pokreće raspravu oko ujedinjavanja ljevice i prevladavanja prepreke parlamentarne borbe.

Godina 2011. je po svim mjerilima bila dobra godina za svjetsku ljevicu – koliko god uže ili šire određujemo što to svjetska ljevica jest. Osnovni uzrok tomu negativni su ekonomski uvjeti od kojih je patila većina ljudi u svijetu. Nezaposlenost je bila visoka i sve više raste. Većina vlada bila je suočena s visokim razinama duga i smanjenim prihodima. Njihovi odgovori pokušaji su nametanja mjera štednje svojim građanima, paralelno s nastojanjima da zaštite svoje banke.

Podjela oko izbora

Rezultat toga je svjetski otpor onih koje pokreti Occupy Wall Street (OWS) nazivaju“99%”. Pobuna je usmjerena protiv prekomjerne polarizacije bogatstva, korumpiranih vlasti i njihove u biti nedemokratske prirode, neovisno o tome radi li se o višestranačkim sustavima ili ne.

Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena, obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive; ne uzimajući ga više zdravo za gotovo.

Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju. Problem se može postaviti vrlo jednostavno. Čak i ako, u ekonomskim terminima, postoji jasan i rastući raskorak između vrlo male skupine (1%) i vrlo velike skupine (99%),iz toga ne slijedi ista politička podjela. Diljem svijeta, snage desno od centra i dalje drže u vlasti više od pola svjetske populacije, ili barem polovinu onih koji su politički aktivni na neki način.

Stoga, kako bi preobrazila svijet, svjetska ljevica treba postići stupanj političkog zajedništva kakav još ne posjeduje. Štoviše, postoje duboka neslaganja kako oko dugoročnih ciljeva, tako i oko kratkoročnih taktika. Ne radi se o tome da nema rasprave o tim pitanjima. Upravo suprotno, o njima se vatreno raspravlja, ali u nadilaženju podjela malo napreduje.

Ove podjele nisu nedavne. Ali ih zbog toga nije lakše prevladati. Dvije su glavne
podjele. Prva ima veze s izborima. Postoje ne dva, nego tri stajališta po pitanju izbora. Jedna skupina je duboko sumnjičava naspram izbora, tvrdeći da je sudjelovanje u njima ne samo politički neučinkovito, nego i da ojačava legitimitet postojećeg svjetskog sustava.

Drugi misle da je sudjelovanje u izbornom procesu ključno. No, ova skupina dijeli se na dva dijela. S jedne strane stoje oni koji za sebe tvrde da su pragmatični. Žele raditi iznutra – unutar glavne stranke lijevo od centra kad postoji višestranački sustav koji funkcionira, ili unutar de facto jedine stranke kada parlamentarne alternative nisu dopuštene.

A naravno, ima i onih koji omalovažavaju ovakvu politiku izbora tzv. manjeg zla. Oni inzistiraju na tome da ne postoji značajnih razlika između glavnih stranačkih alternativa i podržavaju glasanje za neku stranku koja je “istinski” na ljevici.

Dugoročni ciljevi i kratkoročne taktike

Svi smo upoznati s ovom raspravom, i naslušali smo se argumenata, iznova i iznova. Međutim, jasno je, barem meni, ako ne dođe do nekog zbližavanja ove tri skupine po pitanju izborne taktike, svjetska ljevica nema previše šansi za prevlast, bilo kratkoročno, bilo na dugi rok.

Vjerujem da postoji način kako bi se mogle pomiriti. Trebalo bi naznačiti razliku između kratkoročnih taktika i dugoročnih strategija. U velikoj se mjeri slažem s onima koji tvrde kako je zauzimanje državne vlasti irelevantno po mogućnost dugoročne
preobrazbe svjetskog sustava, a predstavlja i potencijalnu prijetnju ozbiljenju te mogućnosti. Kao transformacijska strategija, oprobano je u više navrata i doživjelo je neuspjeh.

Iz ovoga ne proizlazi da je sudjelovanje u izborima u kratkoročnoj perspektivi gubitak vremena. Činjenica je da je ogroman dio 99% kratkoročno izložen teškoj patnji. I da je ta kratkoročna patnja njihova primarna briga. Oni pokušavaju preživjeti, i pomoći svojim obiteljima i prijateljima da prežive. Ako o državnim vlastima ne razmišljamo kao potencijalnim agentima društvene promjene, nego kao strukturama koje mogu utjecati na kratkoročnu patnju svojim trenutnim političkim odlukama, onda je svjetska ljevica dužna učiniti ono što može kako bi od njih ishodovala odluke koje će smanjiti tu patnju.

Rad na umanjenju patnje zahtijeva sudjelovanje u izborima. A što s raspravom između zagovornika manjeg zla i zagovornika podržavanja istinski lijevih stranaka? To postaje pitanje lokalne taktike, koja uvelike varira ovisno o mnogim faktorima: veličini zemlje, formalnoj političkoj strukturi, demografiji zemlje, geopolitičkom položaju, političkoj povijesti. Ne postoji standardni odgovor niti može postojati. Niti će odgovor za 2012. godinu nužno vrijediti 2014. ili 2016. Ne radi se, barem za mene, o načelnoj raspravi, nego raspravi o razvoju taktičke situacije u pojedinoj zemlji.

Developmentalizam vs. civilizacijska promjena

Druga osnovna rasprava koja iscrpljuje svjetsku ljevicu je između onog što nazivam “developmentalizmom”, i onog što se može nazvati prioritetom civilizacijske promjene. Možemo promatrati kako se ova rasprava odvija u mnogim dijelovima svijeta. Vidimo je u Latinskoj Americi, gdje traju poprilično usijane debate između lijevih vlada i pokreta autohtonih naroda – na primjer, u Boliviji, u Ekvadoru, u Venezueli. Može se na nju naići u Sjevernoj Americi i Europi u debatama između boraca za zaštitu
okoliša/Zelenih i sindikata koji stavljaju naglasak na očuvanju i povećanju broja
radnih mjesta.

S jedne strane, “developmentalistička” opcija,bilo da je guraju ljevičarske vlade ili sindikati, drži da bez takvog gospodarskog rasta nema načina da se isprave ekonomske neravnoteže u današnjem svijetu, bilo da je riječ o polarizaciji unutar zemalja ili polarizaciji između zemalja. Ova skupina optužuje svoje protivnike za podupiranje, u najmanju ruku objektivno, a možda i subjektivno, interesa snaga na desnici.

Oni koji zagovaraju anti-developmentalističku opciju kažu da je koncentriranje na prioritet gospodarskog rasta pogrešno po dvije osnove. Takva politika samo perpetuira najgore značajke kapitalističkog sustava. Nadalje, to je politika koja uzrokuje štetu koja je nepopravljiva – ekološku i društvenu štetu.

Ova podjela još je strastvenija, ako je to moguće, od one koja se tiče sudjelovanja u izborima. Jedino rješenje su kompromisi, od slučaja do slučaja. No kako bi to bilo moguće, obje strane moraju pokazati dobru vjeru u prihvaćanju međusobnih ljevičarskih
akreditacija. To neće biti lako.

Mogu li se ove podjele na ljevici prevladati u narednih pet do deset godina? Nisam siguran. Ali ako ih se ne prevlada, ne vjerujem da svjetska ljevica može izvojevati pobjedu u bitci koja će se tijekom sljedećih dvadeset do četrdeset godina voditi oko pitanja kakav će sistem uslijediti kada se kapitalistički sistem konačno uruši.

Immanuel Wallerstein
S engleskog preveo Martin Beroš
Prijevod preuzet iz Zareza, xiv/327, 2. veljače 2012.
Izvorno objavljeno na Internet stranici Immanuela Wallersteina, 1. siječnja 2012.
Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve