Realna supsumpcija u hramu duha – klasna borba u univerzitetskom polju

Posljednji ciklus masovnih antikapitalističkih borbi u Evropi[1] i Sjevernoj Americi dešava se na univerzitetima – na internet stranici čija je namjena praćenje zauzetih fakulteta po Evropi, u jednom trenutku tokom 2009. godine čitava karta Evrope bila je prekrivena crvenim tačkama. Teorijska produkcija koja je pratila te borbe od Kalifornije do Zagreba isprva je bila kritička analiza privatizacije, uvođenja ili povećavanja školarina, „kresanja“ budžeta, otpuštanja univerzitetskih radnika i radnica u ime snižavanja troškova ili optimizacije poslovanja, promjena u načinu vođenja i upravljanja univerzitetima prema modelima koji su važeći u poslovnom svijetu, smanjenja obima javnog financiranja univerziteta i pritiska na iste da u većoj mjeri sarađuju s privredom i da si tamo traže financiranje (naravno, pod uslovima koje diktira biznis). Prva reakcija studenata i studentkinja otporaša, kao i profesora i profesorica zato je i bila odbijanje i borba za očuvanje status quo javnog i autonomnog univerziteta – ne školarinama, za javno financiranje univerziteta i besplatno visoko obrazovanje; ne poslovnim modelima i saradnji s privredom, a za autonomiju univerziteta; ne otpuštanjima i smanjenju troškova, nego za očuvanje radnih mjesta, ugroženih odsjeka (recimo filozofije na Univerzitetu Midlseks[Middlesex]) i dosadašnjih radnih uslova.

Prva faza tih borbi ujedinila je studente i univerzitetske radnike u jedinstvenim općim zahtjevima za zaustavljanjem privatizacije, protiv usvajanja poslovnih modela upravljanja i za autonomijom univerziteta, a nastavak borbi u kojima su se zahtjevi, teorijska refleksija i politička (ali i klasna)

Prirodno-tehnički dio savremenog univerziteta tradicionalno je povezan s procesom industrijske revolucije, beskonačnih tehnoloških inovacija i revolucija koje omogućavaju beskonačno povećavanje produktivnosti i time beskonačne akumulacije (industrijskog) kapitala.

stajališta jasnije artikulirali, produbio je i određene rascjepe unutar savremenog univerzitetskog polja: rascjep između prirodnjačko-tehničkog i društveno-humanističkog dijela univerzitetskog polja, kao i među studentima i profesorima, i između onih koji su pripadali nižem akademskom kadru nasuprot etabliranim akademskim mandarinima. Prirodnjačko-tehnički dio univerzitetskog kadra je u globalnim pritiscima na privatizaciju i reorganizaciju univerziteta prema poslovnim modelima bio manje na udaru nego što je to bio društveno-humanistički dio, a samim time i manje prisutan kao mjesto borbe protiv neoliberalnih reformi univerziteta. Simbioza (ili ako upotrebimo poslovnu metaforu – sinergija) između prirodno-tehničkog dijela univerziteta i privrede, naime, već je u svom polazištu tjesnija ili neposrednija – prirodoslovlje producira otkrića koja su značajna za inovacije u industrijskoj proizvodnji, transportu i logistici; razvoj fizike, hemije, molekularne biologije, mašinstva i elektrotehnike ključan je za poboljšavanje industrijske mašinerije, brži transport proizvoda i bolju komunikaciju te koordinaciju između pojedinih industrijskih sektora. Tehnički dio univerziteta proizvodi za privredu upotrebljive i zaposlive kadrove koji znaju kako upotrebljavati i implementirati nove tehnologije, koje povećavaju produktivnost i efikasnost industrijske proizvodnje. Prirodno-tehnički dio savremenog univerziteta tradicionalno je povezan s procesom industrijske revolucije, beskonačnih tehnoloških inovacija i revolucija koje omogućavaju beskonačno povećavanje produktivnosti i time beskonačne
akumulacije (industrijskog) kapitala.

Društvenjački dio univerziteta je, s druge strane, u donekle proturječnoj poziciji: ako je u istorijskoj situaciji početka industrijske revolucije još i bilo dovoljno da su sociologija, psihologija i politička filozofija (danas politologija) proizvodile opće nauke o racionalnom i moralnom uređenju društva u uslovima naučne autonomije, to se od sredine dvadesetog vijeka, a posebno od osamdesetih godina nadalje, pokazalo nedovoljnim. Što je kriza rukovođenja sve većim i sve kompleksnijim korporacijama zahtijevala konkretnija, „goal-oriented“ istraživanja (Mirowski, 2008, 154–158),

Društvene nauke su zbog toga u posljednjih trideset godina reorganizirane po dvjema osama: na jednoj strani kao studije organizacije, „menadžmenta“, javne uprave, „policy analysis“, a sa druge strane kao studije roda i seksualnosti, identiteta, životnih stilova i studije kulture. Na taj način danas one konstruktivno doprinose reprodukciji kapitalističkog sistema – jer ukoliko prirodne nauke skrbe za naučna otkrića koja tehnološkim inovacijama povećavaju produktivnost i omogućavaju uvođenje novih mašina u proizvodnju, društvene nauke se brinu za proizvodnju znanja koje omogućava beskonačne reorganizacije radnog procesa, što su dvije osnovne tehnologije koje omogućavaju ono što Marks naziva proširenom reprodukcijom.

a pritisak radničkih i novih društvenih pokreta rušio osnove stabilnog, korporativnog i patrijarhalnog kapitalističkog društva, to su povećavanje društvene nejednakosti i „socijalni problemi“, kao posljedice globalne neoliberalne kontrarevolucije, od društvenih nauka zahtijevale više od pukih općih uputstava i načela. Društvene nauke su zbog toga u posljednjih trideset godina reorganizirane po dvjema osama: na jednoj strani kao studije organizacije, „menadžmenta“, javne uprave, „policy analysis“, a sa druge strane kao studije roda i seksualnosti, identiteta, životnih stilova i studije kulture. Na taj način danas one konstruktivno doprinose reprodukciji kapitalističkog sistema – jer ukoliko prirodne nauke skrbe za naučna otkrića koja tehnološkim inovacijama povećavaju produktivnost i omogućavaju uvođenje novih mašina u proizvodnju, društvene nauke se brinu za proizvodnju znanja koje omogućava beskonačne reorganizacije radnog procesa, što su dvije osnovne tehnologije koje omogućavaju ono što Marks (1987, 436–467)∗ naziva proširenom reprodukcijom. Na taj način i nove mašinske tehnologije, kao i nove tehnologije „menadžmenta“ radnog procesa povećavaju efikasnost i produktivnost (kako u industrijskom, tako i u uslužnom sektoru) čime povećavaju proizvodnju viška vrijednosti koja, reinvestirana u obliku profita, omogućava proširenu reprodukciju. Ovo predstavlja osnovnu podjelu rada u savremenom univerzitetskom polju, s tim da društvene nauke, pored znanja upotrebljivih za reorganizaciju radnog procesa, proizvode još i znanja upotrebljiva u marketingu, promociji, oglašavanju i drugim djelatnostima nužnim za prodaju proizvoda. Tako prirodne nauke, kao i društvene, u kapitalizmu mogu biti autonomne u svojim djelatnostima samo pod uslovom da nisu stvarno autonomne – mogu se oslanjati na javno financiranje i uspješno ih dopunjavati javno-privatnim partnerstvima bez neposredne cenzure ili uplitanja vanjskih aktera u rad i organizaciju naučne profesije pod uslovom da su znanja i otkrića koja proizvode upotrebljiva za proširenu reprodukciju, te da su kadrovi koji njima ovladavaju „zaposlivi“ i upotrebljivi za tržište radne snage. Obije grane mogu biti autonomne na mikronivou svoje svakodnevne proizvodnje samo ukoliko na općem nivou nisu nezavisne od zahtjeva i potreba industrije, „menadžmenta“, javne uprave, demokratske „governance“ i uslužnog sektora.

Humanistika je, s druge strane, pogotovo u vrijeme neoliberalnih reformi univerziteta, posebno osjetljivo područje jer se u njemu kompresuju sva proturječja karakteristična za položaj univerziteta u kasnom kapitalizmu. U javnim raspravama o univerzitetu i neoliberalizmu, humanistika se često pojavljuje kao sinegdoha za univerzitet u cjelini i to na objema stranama debate – apologeti i apologetice neoliberalizma toliko često govore o neupotrebljivosti i suvišnosti akademskog „filozofiranja“ i potrebi za praktičnim i upotrebljivim znanjem (i pri tom previđaju da sve univerzitetske panoge izuzev humanistike već dugo proizvode upravo praktična i upotrebljiva znanja), dok zagovornici i zagovornice javno financiranog i autonomnog univerziteta govore o univerzitetu kao hramu duha i odbrani svete tradicije humanizma (pri čemu zaboravljaju da duh i humanizam vladaju samo u grani humanistike, da je egzorcizam bio konstitutivna činjenica moderne pozitivne prirodnjačke nauke i da današnje tehnokratsko društvo već desetljećima nije više humanističko). Ali činjenica je da je humanistika najviše na udaru neoliberalnih reformi univerziteta upravo zbog svog specifičnog položaja, te da je neoliberalni napad na humanistiku u posljednjem desetljeću izuzetno nasilan i uništavajući, ne predstavlja poseban slučaj općeg procesa neoliberalnih reformi univerziteta, nego poseban slučaj posebnog procesa koji je osoben samo za područje humanistike. Dok se u poznom kapitalizmu pitanje prirodoslovlja ni ne postavlja (prirodoslovlje mora djelovati prema vlastitim pravilima i organizacijskim načelima upravo zato da bi moglo proizvoditi otkrića upotrebljiva i nužna za industriju – opća neautonomija prirodoslovlja uslov je njegove konkretne autonomije), i društvene nauke su na isti način upotrebljive za kapitalizam pod uslovom da se reorganiziraju i preusmjere s opće sociologije, psihologije itd. ka konkretnim, aplikabilnim istraživanjima, te da povećaju ulogu statističkih metoda i da svoju epistemologiju i način organizacije približe prirodoslovnim – humanistika predstavlja polje stvarne autonomije, proizvodnje znanja koje je (recimo filozofija, književna teorija, istorija umjetnosti itd.) za neoliberalni kapitalizam istinski potpuno neupotrebljivo i, u neoliberalnoj retorici, suvišno.

Humanistika predstavlja granu teorijske proizvodnje koja ni na jednoj tački – ni u tehnološkim inovacijama, ni u organizaciji procesa rada, ni u iznošenju na tržište i prodaji, niti prilikom organizacije usluga koje omogućavaju općenitu infrastrukturu za proširenu reprodukciju kapitala (zdravstvo, školstvo, kultura) i reprodukciju radne snage – nije korisna za reprodukciju kapitalističkog sistema. Proces „kresanja“ budžeta, ukidanja smjerova, programa i odsjeka, kao i masovnog otpuštanja univerzitetskih radnika i radnica zato je u većini slučajeva usmjeren protiv humanistike i nije nikakva osobenost neoliberalnog odnosa prema univerzitetu ili nauci u cjelini – istovremeno s oduzimanjem sredstava odsjecima za filozofiju i otpuštanjem istoričara i antropologa se, na globalnoj razini, sve više javnih i

Humanistika predstavlja granu teorijske proizvodnje koja ni na jednoj tački – ni u tehnološkim inovacijama, ni u organizaciji procesa rada, ni u iznošenju na tržište i prodaji, niti prilikom organizacije usluga koje omogućavaju općenitu infrastrukturu za proširenu reprodukciju kapitala (zdravstvo, školstvo, kultura) i reprodukciju radne snage – nije korisna za reprodukciju kapitalističkog sistema.

korporacijskih sredstava namjenjuje za ustanovljavanje preduzetničkih inkubatora, primijenjeno-pravnih fakulteta ili odsjeka za ovu ili onu vrstu „menadžmenta“. Neoliberalna obrazovna politika ne znači varvarstvo koje slijepo uništava sva velika postignuća evropske civilizacije; štaviše, proizvodnja znanja se u vrijeme neoliberalizma (a u Evropi to znači od polovine devedesetih, od Mastriškog ugovora, Lisabonske strategije i uvođenja posebnog, mekog ili „embedded“ (Angelis, 2003) evropskog neoliberalizma, pa nadalje) povećava i širi izvan tipa univerzitetskog geta – čije su glavne karakteristike teškoća pristupa i hijerarhijska organizacija koja ometa brza napredovanja u karijeri i širenje novih ideja i znanja – i diverzificira kako u svojim organizacijskim („think tankovi“, inkubatori, centri znanja, brojne nove neformalne obrazovne institucije) tako i sadržinskim (nove discipline kao što su studiji organizacije, kibernetičke i informatičke nauke, nove ekonomske i pravne poddiscipline itd.) oblicima. Ne radi se o tome da društvo znanja, ispod dopadljive retorike, skriva zlokobni plan za uništenje znanja – znanje se danas stvarno intenzivno producira i cirkulira, a vlade zaista podstiču stanovništvo na permanentno učenje. Ali, društvo znanja je društvo specifičnih, za kapital korisnih i upotrebljivih znanja, i zbog toga je u njemu humanistika problematična. Svejedno, pravo pitanje nije kako to da se je humanistika, ta nositeljka i proizvođačica moralnih i duhovnih vrijednosti evropske civilizacije, našla na udaru neoliberalnih reformi sada; pravo je pitanje kako to da je, usprkos svojoj danas već razvikanoj neupotrebljivosti za kapitalizam, toliko dugo i preživjela.

Činjenica da je humanistika danas privilegirana meta neoliberalnih napada i mjesto najbezobzirnijeg neoliberalnog divljanja – a ujedno i mjesto najmasovnijih i politički artikuliranih otpora protiv neoliberalnih reformi univerziteta i protiv neoliberalizma kao takvog – ne smije nas navesti na iluziju da u humanistici samoj po sebi ima nešto subverzivno ili antikapitalističko. U predvečerje maja ’68. situacionisti su (Situacionistična internacionala, 1997)∗ lucidno podijelili tadašnju univerzitetsku produkciju na tehnokratski dio namijenjen produkciji srednjih (menadžerskih, upravnih, kancelarijskih, pravničkih, bankarskih itd.) kadrova – što odgovara našoj arhitektonici društvenih nauka – i dio namijenjen (re)produkciji buržoaske visoke kulture.

Ne radi se o tome da društvo znanja, ispod dopadljive retorike, skriva zlokobni plan za uništenje znanja – znanje se danas stvarno intenzivno producira i cirkulira, a vlade zaista podstiču stanovništvo na permanentno učenje. Ali, društvo znanja je društvo specifičnih, za kapital korisnih i upotrebljivih znanja, i zbog toga je u njemu humanistika problematična. Svejedno, pravo pitanje nije kako to da se je humanistika, ta nositeljka i proizvođačica moralnih i duhovnih vrijednosti evropske civilizacije, našla na udaru neoliberalnih reformi sada; pravo je pitanje kako to da je, usprkos svojoj danas već razvikanoj neupotrebljivosti za kapitalizam, toliko dugo i preživjela.

Ova je, u doba klasičnog liberalnog kapitalizma u devetnaestom vijeku kao i kasnije u vrijeme klasnog kompromisa i reguliranog kapitalizma sredinom dvadesetog vijeka, imala značajnu ulogu u proizvodnji klasne razlike (Bourdieu, 2009) između visoke buržoazije i radničke i sitnoburžoaske klase (malih trgovaca, činovnika i kancelarijskih radnika) – poznavanje književnosti, umjetnosti i filozofije bila je privilegija buržoaskih boema čija je društvena funkcija bila uspostavljanje i očuvanje klasne stratifikacije. Literati, učenjaci i filozofi su u tadašnjoj istorijskoj situaciji bili neproizvodna klasna frakcija buržoazije, koja je imala vrlo značajnu simboličku ulogu: brinula se za „finer points“ klasne podjele i čuvala vječiti plamen „duhovnih vrijednosti“ koje su – jednako kao i odvajanje radnika od sredstava za proizvodnju na ekonomskoj – na simboličkoj ravni uspostavljale klasnu podjelu kapitalističkog društva. Duhovne vrijednosti humanistike u toj istorijskoj situaciji predstavljaju ono što Burdije [Bourdieu] naziva distinkcijom prema kulturnim, literarnim, duhovnim i intelektualnim preferencijama, obrazovanju, manirima i uglađenosti, erudiciji i prefinjenosti, elokventnosti i diskretnim šarmom koji visoku buržoaziju dijeli od prostačke, neobrazovane i kulturno inferiorne radničke klase te filistarskog malograđanstva. Humanistika je do osamdesetih godina dvadesetog vijeka predstavljala duhovnu „nadgradnju“ ekonomske dominacije buržoazije i činjenica da je danas u nemilosti ne znači da u njoj ima ičega inherentno subverzivnog ili antikapitalističkog, nego prije da je riječ o učincima promjena u klasnoj kompoziciji buržoazije u vrijeme neoliberalne kontrarevolucije.

U istorijskoj situaciji neoliberalnog kapitalizma (pa čak i u njegovoj mekšoj evropskoj varijanti) logika akumulacije simboličkog kapitala buržoazije nije mnogo drugačija niti odvojena od logike akumulacije ekonomskog kapitala (Groh-Samberg i Schöller, 2006) – prestiž, ugled i društveno priznanje danas buržoaskim intelektualcima više ne donosi humanistička naobrazba, nego poznavanje privrednoga prava, redovno čitanje The Economista i Financial Timesa, obaviještenost o trenutnim privrednim trendovima i „nos“ za investicije. Figure neotesanog industrijalca i obrazovanog buržoaskog profesora stopile su se. Humanistika postaje suvišna jer intelektualni kapital potreban za uspostavljanje i održavanje simboličke klasne podjele od osamdesetih naovamo postaju poslovna i

Humanistika je do osamdesetih godina dvadesetog vijeka predstavljala duhovnu „nadgradnju“ ekonomske dominacije buržoazije i činjenica da je danas u nemilosti ne znači da u njoj ima ičega inherentno subverzivnog ili antikapitalističkog, nego prije da je riječ o učincima promjena u klasnoj kompoziciji buržoazije u vrijeme neoliberalne kontrarevolucije.

financijska erudicija, a ne više klasici svjetske književnosti, filozofija ili poznavanje opere ili renesansnoga slikarstva. Odbrana statusa quo u humanistici, sa stajališta duhovnih vrijednosti humanizma, zato je naivna i politički neproduktivna – oni koji se danas odlučuju za sve ekstravagantniju karijeru humanističkih učenjaka, završavaju kao nezaposleni i umjesto ugleda i prestiža, predmet su podsmijeha i prezira, dok u isti mah kritika neoliberalizma kao antiintelektualnog varvarizma previđa njegovu izuzetnu produktivnost i brojne transformacije koje – pod imenom uvođenja društva znanja – ovaj izvodi na području intelektualnog rada uopće. Ta produktivnost je mnogo problematičnija nego li sam napad na humanistiku. Kritika neoliberalizma sa stanovišta plemenitoga humanizma – koji se slijepo drži činjenice da „kao što nema kulture bez varvarstva, tako je varvarska i tradicija koja brine o prelaženju kulturnih dobara iz ruku u ruke“ (Benjamin, 2003, 218) – današnji je oblik antikapitalizma za idiote čiji je krajnji politički domet očuvanje humanistike kao nekakvog rezervata za ekscentrične akademike i obrazovnog zanata za produkciju društveno suvišnih i strukturno nezaposlenih intelektualaca.

Ali, to ne implicira cinične političke perspektive prema kojima su aktualne antikapitalističke borbe u univerzitetskom kontekstu, koje su uglavnom univerzitet prodrla klasna borba u svojem najneposrednijem i skoncentrirane na filozofskim fakultetima, nužno naivne i neproduktivne – naivna i neproduktivna je samo ona dimenzija tih borbi koja je utemeljena na duhovnim vrijednostima i korporativističkoj borbi za očuvanje prava i privilegija humanističkog profesorskog ceha. Donedavno zaštićen nacionalni park humanistike bio je, u istorijskoj situaciji autonomnog i javno financiranog polja humanistike, relativno slobodan od klasne borbe i procesa karakterističnih za savremene oblike prvobitne akumulacije i zato ne iznenađuje da je njegovim profesorima uspjelo da razviju teorije o kraju klasne borbe,

Kritika neoliberalizma sa stanovišta plemenitoga humanizma – koji se slijepo drži činjenice da „kao što nema kulture bez varvarstva, tako je varvarska i tradicija koja brine o prelaženju kulturnih dobara iz ruku u ruke“ (Benjamin, 2003, 218) – današnji je oblik antikapitalizma za idiote čiji je krajnji politički domet očuvanje humanistike kao nekakvog rezervata za ekscentrične akademike i obrazovnog zanata za produkciju društveno suvišnih i strukturno nezaposlenih intelektualaca.

postindustrijskog društva i postmoderne politike diskurzivne konstrukcije identiteta. Neoliberalni napad na njihovu privilegiranu društvenu poziciju, pokušaje privatizacije univerziteta, smanjivanje sredstava i masovna otpuštanja tj. procese posredstvom kojih je na donedavno javni i autonomni neskrivenom obliku, humanistički profesori su zato mogli interpretirati kao napad na svoje svete intelektualne vrijednosti i otpor protiv njega politički artikulirati samo kao krik čuvara vječnoga plamena humanizma protiv neoliberalnoga varvarstva. Ali, s druge strane, oni koji su se našli na „receiving end“ klasne borbe pokazali su mnogo veću teorijsku i političku lucidnost. Izručenje univerziteta evropskom tržištu znanja, kao i proces njegovog „preduzimašenja“ i „menadžerizacije“ za niži su akademski kadar, istraživače, asistente i postdiplomske studente, značili klasično kapitalističko kidanje tradicionalnih, ličnih i duhovnih veza, te početak kapitalistickog iskorištavanja u njegovom neposrednom obliku. U proteklih nekoliko godina pokazalo se da je razlika u društvenom statusu izmedu prekarnih (onih koji su pod ugovorom, na određeno vrijeme, honorarno zaposlenih), najamničkih, nižih akademskih kadrova i etabliranih profesora dovoljno široka da je unutar nje moguce umjestiti barikadu (Komelj, 2006).

Strukturalni organizacijski problem humanistike u

Studenti i studentice humanistike […] zbog toga su svoj revolt artikulirali kao revolt usmjeren protiv narastajuće nezaposlenosti i povećanja socijalnih razlika uopće, kao antikapitalisticku borbu u kojoj su reartikulirali koncept javnog i društvene solidarnosti protiv neoliberalnog koncepata konkurencije i društvene selekcije.

neoliberalnom društvenom kontekstu je naime taj da ne proizvodi radnu snagu za tržište nego za vlastitu reprodukciju – studij humanistike može donijeti samo radno mjesto profesora humanistike. Studij humanistike predstavlja šegrtski period u životu humanističkog intelektualca za kojega ima sve manje radnih mjesta kako na univerzitetu, tako i uopće – dok istodobno humanistika nije kadra izvesti meku tranziciju u, za preduzetništvo i privredu prijatniju, produkciju znanja, jer nema čime doprinijeti ni industriji, ni organizaciji procesa rada, niti uslužnom sektoru, a u međuvremenu su nestali istorijski uslovi za njenu prestižnu društvenu funkciju kao generatora buržoaske visoke kulture. Studenti i studentice humanistike, koji su većinski učesnici i učesnice aktualnih borbi protiv komercijalizacije univerziteta i komodifikacije intelektualne proizvodnje, zbog toga su svoj revolt artikulirali kao revolt usmjeren protiv narastajuće nezaposlenosti i povećanja socijalnih razlika uopće, kao antikapitalisticku borbu u kojoj su reartikulirali koncept javnog i društvene solidarnosti protiv neoliberalnog koncepata konkurencije i društvene selekcije.





[1] http://zurpolitik.com/2009/11/10/unsere-unis-eine-karte/
[4] Clifford Coonan: „Tenth worker at iPad factory commits suicide.“ The Independent, 25. 5. 2010. http://www.independent.co.uk/news/world/asia/tenth-worker-at-ipad-factory-commits-suicide-1982897.html
[5] Tehnološka agencija Slovenije: „Podrška inventivnom dijelu slovenačke privrede ustanovljenjem tehnološke kancelarije u Silicijumskoj dolini.“ http://www.mvzt.gov.si/fileadmin/mvzt.gov.si/pageuploads/MSZS/GradivoSZT/3._seja/2-2_Silicijeva_dolina_-_predlog.pdf
[7] I jednako tako uspjela kao i tvrdnja da sablja ima beskonačan potencijal za otvaranje boca šampanjca.
[9] George Caffentzis: „University struggles at the end of the Edu-deal.“ Mute magazine. http://www.metamute.org/en/content/university_struggles_at_the_end_of_the_edu_deal;
Michael D. Yates: „Mi protiv njih: Radnička klasa u akademskoj tvornici.“ Slobodni Filozofski. http://www.slobodnifilozofski.com/2010/05/michael-d-yates-mi-protiv-njih.html
[10] Julie Light: „The education industry: The corporate takeover of public schools.“ CorpWatch, 8. 7. 1998. http://www.corpwatch.org/article.php?id=889

[11] EduFactory: „Edu-factory manifesto.“ EduFactory.
http://www.edu-factory.org/index.php?Itemid=6&id=5&option=com_content&task=view
[12] George Caffentzis in Silvia Federici: „Notes on Edu-factory and cognitive capitalism.“ Eipcp. http://eipcp.net/transversal/0809/caffentzisfederici/en
[15] Jedan od najvećih apsurda međunarodne konferencijske industrije je (bar na području društvenih nauka i humanistike) da su tematike vrlo često postmodernističke i poststrukturalističke, da se dakle na tim konferencijama, na nivou sadržine govori o fluidnosti i indeterminiranosti savremenog društva, o globalnom toku afekata i informacija, o mrežnom i dehijerarhiziranom obliku postmodernih institucija, o lokaliziranim i partikularnim znanjima i diskursima, dok su u isto vrijeme, na razini forme one organizirane strogo hijerarhijski (do sivobradih „keynote“ govornika očigledno još nije dopro „memo“ o krhkosti polnih identiteta i rastvaranju tradicionalnih autoriteta na postmodernom raskršću), potpuno standardizirane (čak i najpredaniji dekonstruktivisti i dekonstruktivistice marljivo predaju „apstrakte“ i „bioblurbove“ te se drže usiljenih dužina referata) i utemeljene na kanonu (sastavljenom od nekoliko loših čitanja Fukoa iz druge ruke, Laklaua [Laclau] i Muf [Mouffe], Deleza [Deleuze] i Gatarija [Guattary] te Harta [Hardt] i Negrija), čija rigidnost bruka upravo većinu „autoritarnih“ modernističkih kanona.
[16] Angelis, Massimo de in Harvie, David (2006) „Cognitive capitalism and the rat race: How capital measures ideas
and affects in UK higher education.“ University of Leicester research archive.
https://lra.le.ac.uk/handle/2381/2680
[17] Steve Wright: „Reality check: Are we living in an immaterial world?“ 16beaver, 1. 3. 2006.
http://www.16beavergroup.org/mtarchive/archives/001769.php
[12] George Caffentzis: „Throwing away the ladder: The universities in the crisis.“ Libcom.
http://libcom.org/library/throwing-away-ladder-universities-crisis-george-caffentzis-zerowork


Literatura

• Angelis, Massimo de (2003) „Neoliberal governance, reproduction and accumulation.“ The Commoner, br. 7, str. 1–28.
• Angelis, Massimo de (2007) „Measure, excess and translation: Some notes on cognitive capitalism.“ The Commoner, br. 12, str. 71–78.
• Benjamin, Walter (2003) „O pojmu zgodovine.“ V: Izabrani spisi. Ljubljana: Studia humanitatis, str. 213–227.
• Bourdieu, Pierre (2009) Distinction: A social critique of the judgement of taste. London: Routledge.
• Caffentzis, George (2007) „Crystals and analytic engines: Historical and conceptual preliminaries to a new theory of machines.“ Ephemera, l. 7, br. 1, str. 24–45.
• Camfield, David (2007) „The multitude and the kangaroo.“ Historical materialism, br. 15, str. 21–52.
• Doogan, Kevin (2007) New capitalism? Cambridge in Malden: Polity Press.
• Foucault, Michel (2008) The birth of biopolitics. Basingstoke: Palgrave Macmillan.
[vidi srpski prijevod: Mišel Fuko, Rođenje biopolitike, Novi Sad: Svetovi, 2005]

• Groh-Samberg, Olaf in Schöller, Oliver (2006) „The education of neoliberalism.“ V: Gisela Neunhöfer, Dieter Phlehwe in Bernhard Walpen (ur.) Neoliberal hegemony: A global critique. London/New York: Routledge, str. 171–188.
• Harvie, David (2003) „All labour is productive and unproductive.“ The Nottingham Trent university: Discussion papers in political economy, br. 2.
• Henwood, Doug (2005) After the new economy. New York: The New Press.
• Huws, Ursula (1999) „Material world: The myth of the ’weightless economy’“ Socialist register.
• Huws, Ursula (2005) The making of the cybertariat: Virtual work in the real world. New York: Monthly Review Press.
• Komelj, Miklavž (2006) „Po dolgih letih sta se srečala prijatelja iz adolescence.“ Agregat, br. 9–10, l. 4, str. 41.
• Marx, Karl (1961) Kapital I. Ljubljana: Cankarjeva založba.
• Marx, Karl (1987) Kapital II. Ljubljana: Cankarjeva založba.
[za sva tri toma Marksovog Kapitala vidi srpski prijevod: Karl Marx, Kapital, Beograd: BIGZ/Prosveta, 1973]

• Lorenz, Chris (2006) „Higher education policies in the European union, the ’knowledge economy’ and neo-liberalism.“ Social Europe, l. 2, br. 2.
• Mirowski, Philip (2008) Machine dreams: Economics becomes a cyborg science. Cambridge: Cambridge University Press.
• Park, Lisa in Pellow, David (2002) The Silicon valley of dreams: Environmental injustice, immigrant workers and the high-tech global economy. New York: New York University Press.
• Postone, Moishe (1993) Time, labor and social domination. Cambridge: Cambridge University Press.
• Situacionistična internacionala (1997) „O bedi študentskega življenja z ekonomskega, političnega, psihološkega, seksualnega in predvsem intelektualnega vidika, s skromnim predlogom za njegovo izboljšanje.“ Časopis za kritiko znanosti, l. 25, br. 182, str. 75–97. [vidi srpski prijevod: Situacionistička internacionala, Beda studentskog života, Beograd: Edicija Џ, 2004]
• Smith, Adam (1776) An inquiry into the nature and causes the wealth of nations. ElecBooks Classics (elektronska reprodukcija).
[vidi srpski prijevod: Adam Smit, Istraživanje prirode i uzroka bogatsva naroda, Novi Sad: Global Book, 1998; hrvatski: Adam Smith, Bogatstvo naroda, Zagreb: Masmedia, 2005]