13 crtica o neizbježnim makro perspektivama direktne demokracije

Prenosimo tekst Tonija Pruga objavljenog u Zarezu br. 329 u sklopu temata o Ekonomskoj demokraciji. Ističući problem fetišiziranja horizontalnih metoda organizacije u pobunama protiv trenutnog ekonomsko-političkog poretka, autor skicira natuknice za raspravu o demokratizaciji ekonomije i ulozi države u tom procesu.

Pojam direktne demokracije vratio se u javnu sferu zadnjih nekoliko godina u mnogim zemljama svijeta, najviše zahvaljujući raznim, velikim dijelom horizontalno organiziranim pobunama protiv trenutnog ekonomsko-političkog poretka. Problem koji koči daljnji razvoj velikog dijela ovih društvenih snaga nastao je idealizacijom takvih formi organizacije.

Mada su pokreti ustali protiv centralnih točaka današnjeg kapitalističkog parlamentarizma, neki od ključnih analitičkih koraka za sagledavanje mogućnosti sistemskih promjena su zasad preskočeni.

Kako ova tema zahtijeva detaljan i sistematski tretman, ovo su početne natuknice u kojima se samo u osnovnim linijama naznačuje o čemu se mora voditi računa kada se govori o direktnoj demokraciji, pogotovo da bi se izbjegla fetišizacija nekih pojava.

Države su upravljački sistemi teritorija nad čijim se društvom i resursima upravlja. Sve koji u državi žive ili duže prebivaju zvat ćemo stanovnici.

I. Ako pod direktnom demokracijom podrazumijevamo potpuno ukidanje ili krajnju minimalizaciju predstavničkog sistema te maksimalizaciju opozivog delegiranja i izravnog učestvovanja stanovnika u upravi društvom, iz toga proizlazi da je nužno postojanje određenih jednakih materijalnih uvjeta i ukidanje bilo kakve diskriminacije za sve stanovnike.

II. Procesi koji stanovnike čine materijalno nejednakima su ekonomske prirode. Stoga slijedi da su za povećanje direktne demokracije nužne sistemske promjene u ekonomiji.

III. Ekonomske procese usmjerava i oblikuje država. Osim što garantira dominaciju privatnog vlasništva, privatnih političkih agendi kroz stranke, predstavničku vlast i privatne medije (McChesney 1999) te uspostavlja i održava radnu snagu kao robu koja nema prava niti na suodlučivanje niti na rezultate kolektivnog rada, ona uspostavlja ogroman dijapazon ključnih društvenih elemenata: propisuje zakone i osigurava njihovu provedbu, skuplja poreze, subvencionira proizvodnju, direktno investira u ogromne sisteme koje stanovništvu pruža kao usluge (infrastruktura, transport, obrazovanje, zdravstvo, mirovine, sigurnost), kupuje znatan dio svih roba i usluga, redistribuira bogatstvo, suvlasnik je znatnih dijelova bitnih sektora gospodarstva, najveći je ulagač u istraživanja, razvija i koristi fizičku prisilu kroz kaznene ustanove, policiju i vojsku (Barker 1990, 2009).

IV. Država oblikuje djelovanje i ponašanje stanovnika (Migdal 2001), dok ekonomske procese i tržišta stvara i regulira (Barker 1990, 2009; Hilgers 2012; Robison 2006; Wacquant 2012).

V. Internacionalni aspekt ekonomije i međudržavne interakcije ima različite učinke, ovisno o razvoju državnih institucija, navikama poštivanja istih od strane stanovnika te snazi utjecaja države i njezine ekonomije na druge države i ekonomske i političke aktere (poput asocijacija država) u svijetu. Slabije i tehnološki i institucionalno manje razvijenije države doživljavaju internacionalnu kompetitivnost kao pritisak kapitala na smanjenje troškova radne snage, što znači manje nadnice i lošije uvjete rada u državi (Hrvatska i Grčka danas).

VI. Financijsko oružje – izvori mogućeg zaduživanja država u pravilu su kontrolirani ili makar pod snažnim utjecajem od strane velikih i moćnih država čija se težnja za dominacijom i kontrolom manjih i slabijih danas često ispunjava prisilom implementacije privatizacija, strateškim korištenjem kamata (Varoufakis 2011), nametanjem međunarodnih sporazuma koji pogoduju jačima te financijalizacijom lokalnih ekonomskih aktera i kućanstava (Žitko 2011).

VII. Vladavina eksperata kao kadrovska politika neoliberalizma – ono što je omogućilo dominaciju takvih ekonomskih znanja koja su propisivala ispravnost ekonomskih recepta propagiranih od strane dominantnih država je bila vladavina procesima proizvodnje znanja i kadrovskom selekcijom, tj. filtriranje kadrova po principu tko u takva znanja vjeruje a priori. U akademskom području, peer review i cijeli proces objavljivanja radova kakav se danas prakticira u većini visoko rangiranih stručnih časopisa u društvenim disciplinama je prvenstveno ideološka i karijeristička barijera. Umjesto konkurencije i borbe oko pristupa istini imamo velikim dijelom borbu za prolaz do dobro plaćenih poslova i prestižnih uloga državnih, međunarodnih i korporacijskih savjetnika. Urednici prestižnih časopisa tako često nisu koordinatori znanstvenog rada, već čuvari kapija (gatekeepers) prema relativno malom broju elitnih radnih mjesta. Nigdje to nije tako dobro vidljivo kao u ekonomici gdje se desetljećima provodila čistka svih koji razmišljaju drugačije od neoklasičara. Zatvoreni procesi suradnje i pristupa znanju kadrovska su politika reprodukcije vladajućih elita – kako kroz daljnju prošlosti, tako i u neoliberalizmu.

VIII. Klasni aspekti: dugo radno vrijeme, potreba za brigu o djeci i starijima, ogroman strah od gubitka posla u slučaju aktivističkog ili sindikalnog angažmana na radnom mjestu – sve su to elementi ekonomskog pritiska i klasne diferencijacije koji onemogućavaju veliku većinu ljudi da se uključe ozbiljnije u mogući radikalniji sindikat na radnom mjestu. Također im sputavaju regularno trošenje vremena na rad u političkim organizacijama. Zbog toga je nužno političko organiziranje koje bi istima omogućilo praćenje razvoja političkog rada i sudjelovanje u radu i u odlučivanju organizacije sa što manje potrošenog vremena – danas je to moguće korištenjem modernih sredstava za komunikaciju i suradnju (e-mail, sms, e-glasanje).

IX. Samoupravni radni kolektivi i egalitarna raspodjela nisu dovoljni – samoupravne ekonomske jedinice nisu dovoljne (Lebowitz 2010), kao ni podjednaka raspodjela među radnicima. Nužno je prepoznati da je društveni aspekt centralan u svakoj tehnološki naprednoj proizvodnji te se stoga višak vrijednosti mora raspodjeljivati po potrebama i principu solidarnosti koji uvijek moraju ostati predmet rasprave o mogućoj drugačijoj realokaciji (Bensaid 2009). Stoga je i neki oblik planiranja, koji nikako ne mora isključivati tržišta za veliki dio potrošačkih roba, nužan (Jeong 2007).

X. Ne postoje unaprijed zadane formule direktne demokracije koje se mogu preuzeti i kroz koje se može provesti politička borba koja bi imala šanse rezultirati sistemskom promjenom uvođenja direktne demokracije u cijelom društvu.

Ako se ne sagledaju gornje makro perspektive, lako se događa da se labavo povezane skupine stanovnika koje zajedno raspravljaju i odlučuju (plenumi, e-mail liste, radne grupe) idealiziraju kao moguće rješenje za postizanje direktno demokratskog društva. Kada se sagledaju, dobivamo zadnje točke ovog kratkog pregleda:

XI. Samo država ima mehanizme s kojima može uvesti direktnu demokraciju na svim nivoima u društvu gdje je to moguće. Mada je i ona snažno limitirana internacionalnim parametrima.

XII. Društveni pokreti i radničke pobune – država gotovo nikada nije radila u korist radnika samoga. U pravilu su velikim promjenama prethodili periodi organiziranih pobuna.

XIII. Mikro i makro perspektive su nerazdvojive za temeljito i plauzibilno sagledavanje bilo kojeg društvenog problema i za iznalaženje adekvatnih teoretskih postavki i strategija.

Toni Prug
Objavljeno u Zarezu br. 329 u sklopu temata Ekonomska demokracija

Literatura

Barker, Colin. 1990. Beyond Exchange : The Force of Value. Retrieved (http://docs.google.com/fileview?id=0Bz3wUg3e6r_4OTVkOThlYWEtZGRlZi00M2MwLTk0NTktMzY5OTJjY2QyNmIz&hl=en).
Barker, Colin. 2009. Value, force, many states and other problems. London Retrieved (https://docs.google.com/viewer?a=v&pid=explorer&chrome=true&srcid=0Bz3wUg3e6r_4YmNiZWViN2QtY2E2YS00MmQ2LWFmOTUtNTFmMDlkZjQxNTY3&hl=en_US).
Bensaid, Daniel. 2009. “Class Struggle is no Game (Marx contra Game Theory and Theories of Justice).” Pp. 122-162 in Marx for Our Time: Adventures and Misadventures of a Critique. Verso.
Hilgers, Mathieu. 2012. “The historicity of the neoliberal state.” Social Anthropology 20(1):80-94. Retrieved February 24, 2012.
Jeong, Seongjin. 2007. Models of Participatory Planning for Socialism in the 21st Century. Gyeongsang National University.
Lebowitz, Michael. 2010. “Sedam teških pitanja.” Slobodni Filozofski. Retrieved (http://www.slobodnifilozofski.com/2010/07/michael-lebowitz-7-teskih-pitanja.html).
McChesney, Robert W. 1999. Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times. New ed. The New Press.
Migdal, Joel S. 2001. State in Society: Studying How States and Societies Transform and Constitute One Another. Cambridge University Press.
Robison, Professor Richard, ed. 2006. The Neoliberal Revolution: Forging the Market State. Palgrave Macmillan.
Varoufakis, Yanis. 2011. The Global Minotaur: America, The True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy – Economic Controversies. Zed Books Ltd.
Wacquant, Loïc. 2012. “Three steps to a historical anthropology of actually existing neoliberalism.” Social Anthropology 20(1):66-79. Retrieved February 1, 2012.
Žitko, Mislav. 2011. “Politična ekonomija gospodinjstva: financijalizacija in reprodukcija delovne sile.” Borec LXIII(681-684):128-159.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve