Kapitalizam i gej identitet

Za gej muškarce i lezbijke 1970-e bile su godine značajnih postignuća. Oslobođenje žena i gej populacije promijenilo je seksualni krajolik nacije. Stotine tisuća gej žena i muškaraca takvima se deklariralo i otvoreno potvrdilo istospolni erotizam. Izborili smo se za odbacivanje zakona o sodomiji u polovici saveznih država, djelomično ukidanje prakse isključivanja lezbijki i gej muškaraca iz zapošljavanja u federalnim institucijama, zaštitu građanskih prava u većem broju gradova, uvrštavanje borbe za gej prava u platformu Demokratske stranke te isključenje homoseksualnosti s psihijatrijske liste mentalnih bolesti. Subkultura gej muškaraca se proširila i postala sve vidljivija u većim gradovima, a lezbijke feministice započele su izgradnju alternativnih institucija i kulture koja je pokušala dati oslobađajuću viziju budućnosti.

U 1980-ima, s druge strane, uzimajući u obzir jačanje aktivne desnice, gej muškarci i lezbijke moraju se oprezno postaviti prema budućnosti. Naše pobjede sada se čine slabašne i krhke, a relativna se sloboda posljednjih par godina čini odveć nedavno stečena da bi bila stalna. U nekim se dijelovima gej i lezbijske zajednice osjeća porast pesimizma; sve više se pojavljuju analogije s mekartijevskom Amerikom u kojoj su „seksualni pervertiti“ naročito bili na meti desničara te s nacističkom Njemačkom u kojoj su gejevi slani u koncentracijske logore. Sveprisutan je osjećaj potrebe za novim strategijama koje bi nam omogućile da očuvamo stečeno i nastavimo dalje.

Vjerujem da nova, pomnija, teorija gej povijesti mora biti dio ovog političkog poduhvata. Kad se pokret za oslobođenje gejeva pokretao krajem 1960-ih, gejevi i lezbijke nisu imali povijest koju bi mogli iskoristiti za oblikovanje naših ciljeva i strategije. U daljnjoj izgradnji pokreta bez znanja o vlastitoj povijesti – izmislili smo mitologiju. Ova se mitska povijest temeljila na osobnom iskustvu koje smo učitavali u prošlost. Na primjer, većina je muškaraca i žena svoje homoseksualne želje otkrila u izolaciji, nesvjesna drugih, bez mogućnosti imenovanja i razumijevanja toga što su osjećali. Iz takvog iskustva stvorili smo mit o tišini, nevidljivosti i izolaciji kao ključnim obilježjima gej života kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Štoviše, upravo zbog toga što smo bili suočeni s mnoštvom ugnjetavalačkih zakona, javnih politika i kulturnih vjerovanja, projicirali smo to u sliku duboke prošlosti: do oslobođenja su lezbijke i gejevi uvijek bili žrtve stravičnog sustavnog ugnjetavanja bez razlika.

Ovi su mitovi ograničili našu političku perspektivu te su doprinijeli, na primjer, prevelikom oslanjanju na strategiju ‘iskoraka’ (coming out) – ako bi se svaki gej i lezbijka tako deklarirali, ugnjetavanju gejeva bi došao kraj – što nam je omogućilo da previdimo institucionalizirane načine reprodukcije homofobije i heteroseksizma. To je poticalo, s vremena na vrijeme, paralizirajuću beznadnost, posebno u trenucima sličnima današnjim (1980-e. nap. prev): kako je uopće moguće stati na kraj tako sveprisutnom i stalnom ugnjetavanju gejeva.

Postoji još jedan povijesni mit koji je gotovo općeprihvaćen u gej pokretu, mit o „vječnom homoseksualnom“. Linija argumentacije je otprilike sljedeća: gejevi i lezbijke oduvijek su postojali i oduvijek će postojati. Prisutni smo svugdje; ne samo sada nego tijekom čitave povijesti, u svim društvima i u svim razdobljima. Ovaj je mit u prvim godinama gej oslobođenja imao pozitivnu političku ulogu. Tijekom ranih 1970-ih, kad smo se borili protiv ideologije koja je ili poricala naše postojanje ili nas određivala kao pojedince psihopate, odnosno nakaze, tvrditi kako smo “sveprisutni“ bilo je osnažujuće. No, zadnjih godina to nas je ograničilo jednako kao i najhomofobnije medicinske teorije te nas sputalo kao pokret.

Ovdje bih htio osporiti taj mit. Želim ustvrditi da gej muškarci i lezbijke nisu oduvijek postojali, već da su zapravo proizvod povijesti, da su nastali u određenom povijesnom razdoblju. Njihova pojava povezana je s kapitalističkim odnosima: upravo je povijesni razvoj kapitalizma – odnosno pobliže njegov sustav slobodnog rada – taj koji je omogućio velikom broju muškaraca i žena tijekom kasnog dvadesetog stoljeća da se izjasne kao gejevi, da se vide dijelom zajednice sličnih muškaraca i žena, te da se organiziraju politički na temelju tog identiteta[1]. Konačno, želim podsjetiti i na određene političke pouke koje možemo izvući iz ovog pogleda na povijest.

Kakva je, stoga, veza između kapitalističkog sustava slobodnog rada i homoseksualnosti? Prvo ću razmotriti neke značajke kapitalizma. U kapitalizmu smo kao radnici „slobodni“ na dva načina. Imamo slobodu tražiti posao. Posjedujemo radnu sposobnost i slobodni smo prodavati svoj rad za nadnicu bilo kome tko je spreman kupiti ga. Također smo oslobođeni od posjedovanja bilo čega osim naše radne snage. Većina nas nije u posjedu zemlje ili oruđa pomoću kojih proizvodimo ono što nam je potrebno, već moramo raditi kako bismo preživjeli. Dakle, ako smo slobodni prodavati svoju radnu snagu u pozitivnom smislu, onda smo oslobođeni, u negativnom smislu, od bilo koje alternative. Ovakva dijalektika – stalno uzajamno djelovanje između iskorištavanja i djelomične autonomije – govori sve o povijesti onih koji su živjeli u kapitalizmu.

Kako se širi kapital – novac korišten za stvaranje još više novca – širi se i sustav slobodnog rada. Kapital se širi na nekoliko načina. Obično se širi na istom mjestu, pretvarajući manja poduzeća u veća, no također se širi preuzimanjem novih područja za proizvodnju: tkanje, na primjer, ili pečenje kruha. Konačno, kapital se širi i geografski. U Sjedinjenim Državama kapitalizam se pojavio na sjeveroistoku i to u vrijeme kada je ropstvo bilo dominantan sustav na jugu i kad su nekapitalistička društva američkih starosjedilaca bila rasprostranjena na zapadnom dijelu kontinenta. Tijekom devetnaestog stoljeća kapital se proširio od Atlantika do Pacifika, da bi se u dvadesetom stoljeću američki kapital proširio na gotovo svaki dio svijeta.

Širenje kapitala i nadničarskog rada snažno je utjecalo na preobrazbu strukture i funkcija nuklearne obitelji, ideologije obiteljskog života te značenja heteroseksualnih odnosa. Upravo su ove promjene u obitelji najizravnije povezane s pojavom zajedničkog gej života.

Bijeli su kolonizatori tijekom sedamnaestog stoljeća uspostavili sela strukturirana oko ekonomije kućanstva sastavljenih od obitelji koje su u osnovi bile samodostatne, nezavisne i patrijarhalne. Muškarci, žene i djeca obrađivali su zemlju koju je posjedovala glava kuće. Iako je postojala podjela rada između muškaraca i žena, obitelj je uistinu bila nezavisna proizvodna jedinica: preživljavanje svakog člana ovisilo je o suradnji sa svima ostalima. Dom je bio radno mjesto na kojem su žene prerađivale poljoprivredne sirovine u hranu za svakodnevne obroke, izrađivale odjeću, sapun i svijeće, te su tako muževi, žene i djeca radili zajedno kako bi proizveli potrebna dobra.

Do devetnaestog stoljeća ovaj je sustav kućanstava u opadanju. Na sjeveroistoku je rad za nadnicu je postajao sve prisutniji, kako su kapitalistički trgovci ulagali novac nagomilan kroz trgovinu proizvedenim dobrima. Muškarci i žene iz uglavnom samodostatne ekonomije kućanstava kolonijalnog razdoblja prelazili su u kapitalistički sustav slobodnog rada. Za žene devetnaestog stoljeća rad za nadnicu je rijetko kada trajao dulje od stupanja u brak dok je za muškarce postao trajno stanje.

Obitelj, stoga, više nije bila nezavisna proizvodna jedinica. No, iako više nije bila nezavisna, obitelj je još uvijek bila međuzavisna. Zbog toga što se kapitalizam nije toliko raširio, zbog toga što još nije preuzeo – ili podruštvio – proizvodnju potrošnih dobara, žene su još uvijek obavljale potreban proizvodni rad kod kuće. Mnoge obitelji više nisu uzgajale žito, no žene su još uvijek pekle kruh koristeći brašno koje su kupile muževom nadnicom; ili su od kupljenog prediva ili tkanine izrađivale odjeću za svoju obitelj. Do sredine 1800-ih, kapitalizam je uništio ekonomsku samodostatnost većine obitelji, no ne i međuzavisnost njihovih članova.

Ovaj se prijelaz iz ekonomije kućanstva u potpuno razvijenu kapitalističku ekonomiju slobodnog rada dogodio vrlo polagano; potrebna su bila gotovo dva stoljeća. Još je 1920. godine 50% stanovništva SAD-a živjelo u zajednicama manjim od 2500 ljudi. Velika većina crnaca je na početku dvadesetog stoljeća živjela izvan ekonomije slobodnog rada, u sustavu napoličarenja i zakupa koji je počivao na obitelji. Ne samo da je samostalna obrada zemlje za milijune Amerikanaca postajala načinom života, već su i u nekim mjestima i manjim gradovima žene nastavile s uzgojem i obradom hrane, izradom odjeće i ostalim oblicima domaće proizvodnje.

No za one koji su najviše osjetili posljedice ovih promjena, obitelj je poprimila novo značenje kao afektivna zajednica, institucija koja više nije proizvodila dobra, već emocionalno zadovoljstvo i sreću. Do 1920-ih među bjelačkom srednjom klasom ideologija koja je okruživala obitelj prikazana je kao sredstvo pomoću kojeg muškarci i žene uspostavljaju zadovoljavajuće odnose uzajamnog napretka i stvaraju okolinu za odgoj djece. Obitelj je postala okruženje za „osobni život“, oštro razlikovana i odvojena od javnog svijeta rada i proizvodnje[2].

Također se promijenilo i značenje heteroseksualnih odnosa. U kolonijalnoj Novoj Engleskoj stopa rađanja iznosila je prosječno više od sedmero djece po ženi u reproduktivnoj dobi. Muškarci i žene trebali su dječji rad. Dobivanje potomaka bilo je potrebno za preživljavanje isto koliko i uzgoj žita. Seksualni odnos je bio usko vezan uz rađanje. Puritanci nisu slavili heteroseksualnost već brak; osuđivali su svako izražavanje seksualnosti van bračne veze i nisu strogo razlikovali sodomiju i heteroseksualno bludničenje.

Međutim, do 1970-ih stopa rađanja je pala na ispod dva djeteta. Uz iznimku naglog porasta nataliteta nakon Drugog svjetskog rata, natalitet je kroz dva stoljeća stalno opadao, što se odvijalo paralelno sa širenjem kapitalističkih odnosa proizvodnje. Opadao je i kad je pristup kontracepcijskim sredstvima i abortusu bio sustavno ograničavan. Pad je bio prisutan u svakom dijelu populacije – u gradskim i seoskim obiteljima, među crncima i bijelcima, pripadnicima etničkih manjina i WASP-ovcima (WASP – white anglo-saxon protestant, što označava bijele anglosaksonske protestante, nap. prev.) te srednjoj i radničkoj klasi.

Kako se nadničarski rad širio i proizvodnja postajala podruštvljena postalo je moguće osloboditi seksualnost od „imperativa“ rađanja. Ideološki, heteroseksualna je ekspresija postala način uspostave intimnosti, postizanja sreće i doživljavanja užitka. Lišavanjem kućanstva njegove ekonomske neovisnosti i njegovanjem razdvajanja seksualnosti od rađanja, kapitalizam je stvorio uvjete koji su omogućili nekim muškarcima i ženama da organiziraju svoj osobni život oko svoje erotske i emocionalne privlačnosti prema vlastitom spolu. Omogućio je osnivanje urbanih zajednica lezbijki i gejeva, a nedavno i politika zasnovanih na seksualnom identitetu.

Dokazi iz sudskih i crkvenih zapisa kolonijalne Nove Engleske svjedoče o tome da je muško i žensko homoseksualno ponašanje postojalo i u sedamnaestom stoljeću. Homoseksualno ponašanje je, međutim, različito od homoseksualnog identiteta. U kolonijalnom sustavu proizvodnje nije postojao „društveni prostor“ koji bi omogućio muškarcima i ženama da budu gej. Preživljavanje je bilo strukturirano oko sudjelovanja u životu nuklearne obitelji. Postojali su određeni homoseksualni činovi – sodomija među muškarcima i „nepristojnost“ među ženama – u koje su se pojedinci upuštali, no obitelj je bila toliko prožimajuća da u kolonijalnom društvu nije postojala niti kategorija homoseksualnosti ili lezbijstva kojom bi se osoba mogla opisati. Vrlo je moguće da su neki muškarci i žene osjećali veću privlačnost prema vlastitom spolu no prema suprotnom – u stvari, u nekim su se slučajevima na kolonijalnim sudovima spominjali muškarci koji su ustrajali u svom „neprirodnom“ ponašanju – no na temelju toga nije bilo moguće oblikovati način života. Kolonijalni Massachusetts je čak imao i zakone koji su branili neoženjenim odraslim osobama život van obitelji[3].

Do druge polovice devetnaestog stoljeća ova se situacija mijenjala kako se kapitalistički sustav slobodnog rada širio. Samo kad su pojedine osobe počele zarađivati za život kroz nadničarski rad, umjesto kao dijelovi međuzavisne obitelji, postalo je moguće da homoseksualna žudnja postane dijelom osobnog identiteta – identiteta utemeljenog na sposobnosti da se ostane van heteroseksualne obitelji i konstruira osobni život s privlačnošću prema vlastitom spolu kao osnovom. Do kraja stoljeća nastao je tip muškaraca i žena koji su prepoznali svoj erotski interes u svom vlastitom spolu i vidjeli to kao značajku koja ih je razdvajala od većine te su počeli tražiti druge slične sebi. Ovi rani gejevi dolazili su iz širokog društvenog spektra: tu je bilo javnih službenika, direktora, prodavača, sveučilišnih profesora, radnika, ministara, odvjetnika, kuhara, domaćica, beskućnika i besposlenih bogataša: muškaraca i žena, te bijelih i crnih, imigranata i pripadnika autohtonog stanovništva.

Tijekom ovog razdoblja gejevi i lezbijke počeli su osmišljavati oblike zajedničkih okupljanja i održavanja grupnog života. Već početkom dvadesetog stoljeća u većim gradovima postojali su barovi za gej muškarce. Gej muškarci su označavali svoje šetnice, poput Riverside Drivea u New Yorku i parka Lafayette u Washingtonu. U St. Louisu i nacionalnom glavnom gradu godišnji balovi drag queenova okupljali su velik broj crnih gej muškaraca. Javne kupke i podružnice YMCA-a (Udruženje mladih kršćana Amerike, nap. prev.) postale su okupljališta za muške homoseksualce. Lezbijke su osnivale književna društva i privatne društvene klubove. Neke su žene iz radničke klase „prolazile“ kao muškarci kako bi dobile bolje plaćene poslove i živjele s drugim ženama – bili su to lezbijski parovi koji su se na van činili kao muž i žena. Među zaposlenicima ženskih fakulteta, u naseljima te u ženskim profesionalnim udruženjima i klubovima, bilo je moguće pronaći doživotne intimne veze poduprte prijateljskom lezbijskom mrežom. Do 1920-ih i 1930-ih u velikim su se gradovima, poput New Yorka i Chicaga, pojavili lezbijski barovi, a ovi su se životni obrasci mogli razviti jer je kapitalizam pojedincima omogućio preživljavanje van obitelji[4].

U isto vrijeme, ideološka se definicija homoseksualnog ponašanja promijenila. Liječnici su razvili teorije o homoseksualnosti koje su je opisivali kao stanje, nešto što je osobi prirođeno – dio njene „prirode“. Ove teorije nisu bile revolucionarne, nisu otkrivale dotad nepoznate spoznaje, nego su bile ideološki odgovor na nov način organizacije osobnog života. Popularizacija medicinskog modela je tako utjecala na svijest muškaraca i žena koji su osjećali homoseksualnu želju da su sebe počeli određivati svojim erotskim životom[5].

Ovi novi oblici gej identiteta i uzorci grupnog života također su odražavali podjelu ljudi prema rodu, rasi i klasi koja je toliko sveprisutna u kapitalističkim društvima. Među bijelcima, na primjer, gejevi su tradicionalno bili vidljiviji od lezbijki. To dijelom potječe iz podjele na javnu mušku sferu i privatnu žensku sferu. Ulice, parkovi i barovi, posebno noću, bili su „muški prostor“. No, veća vidljivost bijelih gej muškaraca odražavala je njihovu veću brojnost. Kinseyjeva istraživanja iz 1940-ih i 1950-ih otkrila su značajno veći broj muškaraca nego žena s homoseksualnom poviješću, čemu je uzrok, tvrdim, u činjenici da je kapitalizam privukao daleko više muškaraca nego žena kao radnu snagu i to s višim plaćama. Muškarci su lakše mogli izgraditi osobni život nezavisan od suprotnog spola, dok je za žene vjerojatnije bilo da će ostati ekonomski ovisne o muškarcima. Kinsey je također otkrio snažnu pozitivnu korelaciju između godina obrazovanja i lezbijske aktivnosti. Fakultetski obrazovane bijele žene, daleko su u boljoj mogućnosti samostalno se uzdržavati od svojih sestara iz radničke klase; mogle su lakše preživjeti bez intimnih veza s muškarcima[6].

Među imigrantima iz radničke klase zbog čvrste obiteljske umreženosti i etike obiteljske solidarnosti koje su ograničavale osobnu autonomiju, znatno je teže bilo biti gej. S druge strane nisu sasvim jasni razlozi zbog kojih su urbane crnačke zajednice bile relativno tolerantne spram homoseksualnosti. Popularnost pjesama iz 1920-ih i 1930-ih koje su se bavile gej i lezbijskom tematikom (kao što su „B. D. Woman“, „Prove It On Me“, „Sissy man“ te „Fairey Blues“) daje naslutiti kako je otvorenost spram izražavanja homoseksualnosti bila u sukobu s bjelačkim vrijednostima. Među muškarcima s ruralnog Srednjeg Zapada, Kinsey je tijekom 1940-ih otkrio široku rasprostranjenost homoseksualnog ponašanja, no kod njih, za razliku od muškaraca iz velikih gradova, svijest o gej identitetu bila je vrlo slaba. Tako je homogenizirajući utjecaj kapitalizma kroz širenje nadničarskog rada, što je sve veći broj ljudi odvajalo od tradicionalnih zajednica, različito utjecao na različite skupine[7].

Odluka pojedinih muškaraca i žena da se počnu ponašati u skladu sa svojom erotskom i emocionalnom sklonošću prema istom spolu, zajedno s novom svijesti o tome da ih ta sklonost čini drugačijima, dovela je do stvaranja urbane subkulture gejeva i lezbijki. Usprkos tome, kroz 1930-e, ova subkultura je ostala rudimentarna, nestabilna i skrivena. Kako je onda moguće da se kompleksna i dobro razvijena gej zajednica pojavila i opstala do vremena eksplozije pokreta za oslobođenje gejeva? Odgovor treba pronaći u razdoblju za vrijeme Drugog svjetskog rata, vremenu kada su desetljećima nakupljane promjene poprimile kvalitativno nov oblik.

Rat je narušio tradicionalne uzorke rodnih odnosa i seksualnosti te privremeno stvorio novu erotsku situaciju pogodnu za homoseksualnu ekspresiju. Razmjestio je milijune mladića i djevojaka, čiji su se seksualni identiteti tek oblikovali, iz njihovih domova, manjih mjesta i gradova te heteroseksualnog okruženja obitelji i smjestio ih u situaciju u kojoj su spolovi bili odvojeni – muškarci su služili kao vojnici na bojišnici (G.I. za ground infantry što označava pješadiju, nap. prev.), a žene kao vojno pomoćno osoblje u pozadini (WAC za Women’s Army Corps što označava ženski vojni korpus, te WAVES za Women Accepted for Volunteer Emergency Service što označava vrlo sličnu stvar samo u mornarici, nap. prev.) ili su, preseljene zbog posla, živjele u ženskim domovima. Rat je oslobodio milijune muškaraca i žena od okruženja u kojima je heteroseksualnost bila nametnuta kao norma. Za muškarce i žene koji su već bili gej otvorila se mogućnost susretanja ljudi poput sebe. Ostali su mogli postati gej zbog privremene slobode za istraživanje seksualnosti koju je omogućio rat[8].

Lisa Ben se, na primjer, kao takva deklarirala tijekom rata. Napustila je mali kalifornijski gradić u kojem je odgojena i preselila se u Los Angeles gdje je živjela u ženskom domu kako bi pronašla posao. Tamo je po prvi put upoznala lezbijke koje su joj otkrile gej barove te je upoznale s drugim gej ženama. Donald Vining je bio mladić s izrazitom homoseksualnim željama, no malo gej iskustava. Preselio se u New York tijekom rata gdje se zaposlio u većoj podružnici YMCA-a. Njegov dnevnik otkriva brojne erotske avanture s vojnicima, mornarima, marincima i civilima u ustanovi u kojoj je radio, u muškom domu u kojem je živio, a i u parkovima, barovima te kinima. Mnogi su vojnici prolazili kroz lučne gradove poput New Yorka odsjedajući u podružnicama YMCA-a u kakvoj je Vining radio. U svom prikupljanju usmenih povijesti gej muškaraca iz San Francisca, s naglaskom na razdoblje 1940-ih, Allan Bérube otkrio je da su ratne godine bile kritične za stvaranju muške gej zajednice u gradu. Različita mjesta poput San Josea, Denvera i Kansas Cityja dobila su prve gej barove baš u 1940-ima. Čak je i oštra represija mogla imati pozitivne učinke. Pat Bond, inače lezbijka iz Davenporta u Iowi, pridružila se vojnom pomoćnom osoblju u 1940-ima. Zahvaćena čistkama stotina lezbijki iz redova WAC-a na Pacifiku, nije se vratila u Iowu – ostala je u San Franciscu i postala dio lezbijske zajednice. Koliko je drugih muškaraca i žena imalo usporediva iskustva? Koliko je još drugih gradova doživjelo nagli porast gej i lezbijskih zajednica[9]?

Gej muškarci i žene iz 1940-ih bili su pioniri. Njihova odluka da počnu postupati u skladu sa svojim željama stvorila je osnovu za urbanu subkulturu gej muškaraca i lezbijki. Tijekom 1950-ih i 1960-ih gej subkultura je rasla i stabilizirala se te su ljudi koji su se deklarirali kao gej mogli lakše nego prije naći druge gejeve i lezbijke. Novine i časopisi objavljivali su članke koji su opisivali život gej muškaraca. Objavljeno je doslovno na stotine romana s lezbijskom tematikom[10]. Psihoanalitičari su prigovarali novoj lakoći kojom su njihovi muški gej pacijenti pronalazili seksualne partnere. Gej subkultura nije bila prisutna samo u najvećim gradovima. Barovi za lezbijke i gej muškarce postojali su u mjestima poput Worcestera u Massachusettsu, Buffala u New Yorku, Columbije u South Carolini i Des Moinesu u Iowi. Gej život je tijekom 1950-ih i 1960-ih postao nacionalni fenomen. Do nereda u Stonewallu 1969. – događaja koji je razbuktao pokret za oslobođenje gejeva – nismo čamili u tišini, nevidljivi i izolirani. Masivan se oslobodilački pokret temeljen na zajednicama mogao stvoriti praktički preko noći upravo zahvaljujući postojanju zajednica lezbijki i gej muškaraca.

Iako je postojanje gej zajednice bilo preduvjet za masovni pokret, ugnjetavanje lezbijki i gej muškarca bilo je ključan čimbenik koji je potaknuo njegovo stvaranje. Kako se subkultura širila i postajala vidljivijom u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, državno se ugnjetavanje pojačalo postajući sustavnijim i sveobuhvatnijim. „Seksualni pervertiti“ bili su žrtvena janjad za desnicu tijekom McCarthyjeve ere. Eisenhower je donio potpunu zabranu na zapošljavanje gej muškaraca i žena u federalnim službama. Čistke lezbijki i homoseksualaca iz vojske postale su sve učestalije. FBI je uspostavio raširenu nadzornu mrežu gej i lezbijskih sastajališta i organizacija (poput Bilitisinih kćeri i Društva Mattachina). Pošta je počela pratiti dopisivanja gej muškaraca te je sav dokazni materijal o homoseksualnosti slala poslodavcima. Policija je u gradovima počela s pretraživanjem domova, racijama lezbijskih i gej barova, zaustavljala gej muškarce u javnosti i poticala lokalne lovove na vještice. Biti gej postajalo je sve opasnije iako su mogućnosti za bivanjem gejem postajale sve brojnije. Oslobođenje gejeva bilo je odgovor na ovu proturječnost.

Iako su lezbijke i gej muškarci postigli značajne pobjede tijekom 1970-ih i stvorili si siguran društveni prostor unutar kojeg su mogli postojati, teško možemo tvrditi da je heteroseksizmu i homofobiji zadan smrtonosni udarac. Čak se može tvrditi da se ugnjetavanje gejeva jednostavno počelo odvijati na drugom mjestu, pomaknuvši se ponešto s državne na vanzakonsku razinu u obliku sve češćih otvorenih fizičkih napada na lezbijke i gej muškarce. Tako su naši pokreti, kako su rasli, stvorili zazor koji prijeti brisanju svega što smo postigli. Značajno je što je nova desna opozicija poprimila oblik pro-obiteljskog pokreta. Kako je moguće da kapitalizam, čija je struktura omogućila pojavljivanje gej identiteta i stvaranje urbanih gej zajednica, naizgled ne može prihvatiti gej muškarce i lezbijke u svoje okruženje? Zašto su heteroseksizam i homofobija toliko otporni na napade?

Odgovore se, mislim, može pronaći u proturječju kapitalističkog odnosa prema obitelji. S jedne strane, kako sam ranije tvrdio, kapitalizam je postepeno potkopao materijalnu osnovu nuklearne obitelji uklanjajući ekonomske funkcije koje su učvršćivale veze između njenih članova. Kako se sve više odraslih uključivalo u sustav slobodnog rada, a kapital širio svoju sferu na način da je podvrgavao komodifikaciji sve više dobara i usluga koje su nam potrebne za preživljavanje, sile koje su privlačile muškarce i žene u obitelj i tamo ih zadržavale znatno su oslabile. S druge strane, ideologija kapitalističkog društva uzdigla je obitelj kao izvor ljubavi, privrženosti i emocionalne sigurnosti, kao mjesto na kojemu će se zadovoljiti naša potreba za stabilnim i intimnim ljudskim odnosom.

Takvo ustoličenje nuklearne obitelji na nadmoćan položaj unutar sfere osobnog života nije slučajno. Svakom su društvu potrebne strukture za rađanje i podizanje djece, no mogućnosti nisu ograničene na nuklearnu obitelj. No, privatizirana obitelj dobro se uklapa u kapitalističke odnose proizvodnje. Kapitalizam je podruštvio proizvodnju tvrdeći kako proizvodi podruštvljenog rada pripadaju privatnim vlasnicima. Na mnogo načina je i odgoj djece bio sve više podruštvljen u protekla dva stoljeća tako što su škole, mediji, skupine vršnjaka i poslodavci preuzeli funkcije koje su do tad pripadale roditeljima. Pa ipak, kapitalističko društvo održava ideju da su rađanje i odgoj djece privatne stvari, kao i da djeca „pripadaju“ roditeljima koji uživaju pravo vlasništva. Ideološki, kapitalizam tjera ljude u heteroseksualne obitelji: svaka generacija kroz odrastanje internalizira heteroseksistički obrazac intimnosti i osobnih odnosa. Kapitalizam materijalno oslabljuje veze koje su nekoć održavale obitelji na okupu kako bi njihovi članovi počeli osjećati rastuću nestabilnost na mjestu na kojem su do tad naučili očekivati sreću i emocionalnu sigurnost. Iz toga proizlazi da je kapitalizam, pošto je urušio materijalnu osnovu za obiteljski život, iskoristio lezbijke, gej muškarce i heteroseksualne feministe kao žrtvenu janjad za društvenu nesigurnost sustava.

Ova analiza, ukoliko je uvjerljiva, ima implikacije za našu današnju situaciju. Može utjecati na naše viđenje vlastitog identiteta, utvrđivanje političkih ciljeva te odluke o strategiji.

Tvrdio sam da su lezbijske i muške gej zajednice te njihovi identiteti povijesno stvoreni, ishodi procesa kapitalističkog razvoja koji se proteže kroz mnogo generacija. Posljedica ovog argumenta je da nismo nepromjenjiva društvena manjina zauvijek određena postotkom u odnosu na čitavu populaciju. Nas je više nego što nas je bilo prije stotinu godina, više nego prije četrdeset godina. U budućnosti će vjerojatno biti još više gej muškaraca i lezbijki. Tvrdnje gejeva i negejeva da je seksualna orijentacija određena u ranoj dobi, kao i da velik broj vidljivih gej muškaraca i lezbijki u društvu i medijima neće utjecati na seksualnu orijentaciju mladih su pogrešne. Kapitalizam je stvorio materijalne uvjete za izražavanje homoseksualne želje što je postalo ključna životna odrednica za pojedine osobe. Sada naši politički pokreti mijenjaju svijest stvarajući ideološke uvjete koji omogućavaju ljudima da donesu tu odluku.

Ovaj argument zasigurno potvrđuje najgore strahove i najbjesniju retoriku naših političkih protivnika. No, naš odgovor mora osporiti temeljno uvjerenje kako su homoseksualni odnosi loši, odnosno tek nesretan drugi odabir. Ne smijemo upasti u oportunističku obranu kako se društvo ne treba brinuti oko toga hoće li nas tolerirati, budući da samo homoseksualci postaju homoseksualci. U najboljem slučaju, analize manjinskih grupa i strategije razvijanja građanskih prava odnose se na one među nama koji već jesu gej. Prepuštaju današnje mlade – sutrašnje lezbijke i gejeve – samima sebi u internalizaciji heteroseksističkih obrazaca čije će brisanje možda potrajati čitav život.

Također sam tvrdio da je kapitalizam doveo do razdvajanja seksualnosti od rađanja. Ljudsku seksualnu želju nije više potrebno podvrgavati reproduktivnom imperativu i rađanju; izražavanje te želje sve je više stvar izbora. Lezbijke i homoseksualci moraju jasno utjeloviti potencijal ovog razdvajanja, budući da se naši gej odnosi odvijaju potpuno izvan reproduktivnog okvira. Prihvaćanje naših erotskih izbora u konačnici ovisi o stupnju do kojeg je društvo spremno potvrditi izražavanje seksualnosti kao oblik suigre s pozitivnim utjecajem na život. Naš je pokret možda započeo kao borba „manjine“, no ono što bismo sad trebali „osloboditi“ je aspekt osobnog života svih ljudi – izražavanje seksualnosti[11].

Konačno, predložio sam da je odnos kapitalizma i obitelji fundamentalno proturječan. S jedne strane, kapitalizam stalno oslabljuje materijalne temelje obiteljskog života omogućavajući pojedincima život izvan obitelj te razvoj lezbijskog i gej identiteta. S druge strane, kapitalizam mora uguravati muškarce i žene u obitelji, barem toliko dugo da reproduciraju novu generaciju radnika. Ustoličenje obitelji na položaj ideološke nadmoći jamči da će kapitalističko društvo reproducirati ne samo djecu, već i heteroseksizam i homofobiju. Kapitalizam je problem u najdubljem mogućem smislu[12].

Kako možemo izbjeći to da ostanemo žrtveni janjci, političke žrtve društvene nestabilnosti koju kapitalizam stvara? Kako možemo iskoristiti ovaj proturječan odnos za oslobođenje?

Gej muškarci i lezbijke postoje na društvenom prostoru van granica heteroseksualne nuklearne obitelji. Naše su zajednice stvorene na tom prostoru. Naše preživljavanje i oslobođenje ovise o našoj sposobnosti da obranimo i proširimo taj prostor, ne samo radi nas već radi svih. To znači, djelomično, potporu pitanjima koja proširuju mogućnosti života izvan tradicionalne heteroseksualne obitelji: pitanja poput dostupnosti pobačaja i ratifikacije Amandmana o jednakim pravima (Equal Rights Amendment, nap. prev.), afirmativne akcije za pripadnike drugih etniciteta i žene, javno financirane vrtiće, zaposlenje na puno radno vrijeme i prava mladih – drugim riječima, programe i pitanja koji pružaju materijalnu osnovu za osobnu autonomiju.

Prava mladih su posebno kritična. Prihvaćanje djece u smislu njihove ovisnosti i pripadanja roditeljima toliko je ukorijenjeno da teško možemo zamisliti što bi značilo odnositi se prema njima kao autonomnim ljudskim bićima, posebno na području odabira i izražavanja seksualnosti. No, dok ne dođe do toga, oslobođenje gejeva ostat će van našeg dosega.

Osobna autonomija samo je polovica priče. Nestabilnost obitelji i dojam nestalnosti i nesigurnosti koje ljudi sad osjećaju u svojim osobnim odnosima stvarni su društveni problemi koje je potrebno riješiti. Potrebna su nam politička rješenja za te poteškoće u osobnom životu. Ta rješenja ne bi trebala doći u obliku radikalne verzije pro-obiteljskog položaja ili nekih lijevih prijedloga za jačanje obitelji. Socijalisti općenito ne odgovaraju na izrabljivanje i ekonomsku neravnopravnost pozivanjem na povratak obiteljskoj zemljoradnji i obrtu. Prepoznajemo ogroman napredak u produktivnosti koju je kapitalizam omogućio podruštvljavanjem proizvodnje kao jednu od progresivnih značajki kapitalizma. Po uzoru na to, ne bismo trebali pokušavati vratiti sat unatrag do nekog mitskog razdoblja sretne obitelji.

S druge strane, ono što je potrebno jesu strukture i programi koji će pomoći u brisanju granica koje obitelji dovode u izolaciju, pogotovo one koje ocrtava privatizirani odgoj djece. Potrebni su nam vrtići kojima će upravljati zajednice (ili radnici), mjesta stanovanja u kojima će biti moguć suživot privatnosti i zajedništva te institucije u susjedstvima – od klinika do kulturnih ustanova – što će sve povećavati društvenu jedinicu unutar koje će svatko od nas imati sigurno mjesto. Kako izvan nuklearne obitelji budemo stvarali strukture koje pružaju osjećaj pripadanja, obitelj će gubiti na važnosti. Sve će se manje i manje činiti da stvara ili rastvara našu emocionalnu sigurnost.

U ovom pogledu gej muškarci i lezbijke nalaze se u dobroj poziciji za odigravanje posebne uloge. Budući da je većina nas bila isključena iz obitelji morali smo stvoriti, radi pukog preživljavanja, mreže potpore koje nisu ovisile o krvnim vezama i državljanstvu, već su bile slobodno odabrane i održavane. Izgradnja „afektivne zajednice“ mora biti dio našeg političkog pokreta barem koliko su i kampanje posvećene razvoju građanskih prava. Na ovaj način možemo stvoriti oblik osobnih odnosa u društvu temeljenom na jednakosti i pravdi, a ne na izrabljivanju i ugnjetavanju – u društvu u kojemu autonomija i sigurnost ne isključuju jedna drugu već obitavaju zajedno.

Bilješke

Ovaj je esej revidirana verzija predavanja koje sam održao nekoliko puta tijekom 1979. i 1980. Zahvalan sam sljedećim grupama radi pružanja prostora u kojem sam mogao govoriti i dobiti povratne informacije: Udruženje gejeva grada Baltimorea, Povijesni projekt gej i lezbijske povijesti grada San Francisca, organizatorima Tjedna podizanja svijesti o gejevima 1980. na University of California u Irvineu i San Jose State Universityu , te koordinatorima Predavanja o studentskim pitanjima na University of California u Irvineu.

Lisa Duggan, Estelle Freedman, Johnatan Katz, Carole Vance, Paula Webster , Bert Hansen i urednici ovog izdanja dali su korisne kritike ranije verzije. Posebno želim zahvaliti Allanu Bérubéu i Johnatanu Katzu radi nesebičnog dijeljenja njihovih vlastitih istraživanja sa mnom, te Amber Hollibaugh radi mnogih uzbudljivih sati neprekidnih rasprava o marksizmu i seksualnosti.

[1] Ne želim reći da nitko do sad nije predložio kako je gej identitet proizvod povijesne promjene. Vidi, npr. Mary McIntosh, „The Homosexual Role,“ Social Problems 16 (1968): 182-93; Jeffrey Weeks, Coming out: Homosexual Politics in Britain (New York: Quartet Books, 1977.). Isto se također implicira u Michel Foucault, The history of Sexuality, tom 1.: Uvod, prev. Robert Hurley (New York: Pantheon, 1978.). To ipak predstavlja manjinski pogled, a navedena djela nisu odredila kako je kapitalizam kao sustav proizvodnje dopustio pojavu muškog gej i lezbijskog identiteta. Kao primjer za tezu o „vječnom homoseksualnom“ vidi John Boswell, Christianity, Social Tolerance, and Homosexuality (Chicago: University of Chicago Press, 1980.), gdje „gej ljudi“ ostaju nepromjenjiva društvena kategorija kroz petnaest stoljeća mediteranske i zapadnoeuropske povijesti.

[2] Vidi Eli Zaretsky, Capitalism, the Family, and Personal Life (New York: Harper and Row, 1976.); te Paula Fass, The Damned and the Beautiful: American Youth in the 1920s (New York: Oxford University Press, 1977.).

[3] Robert F. Oaks, „Things Fearful to Name“: Sodomy and Buggery in Seventeenth-Century new England,“ Journal of Social History 12 (1978.): 268-81; J. R. Roberts, „The Case of Sarah Norman and Mary Hammond,“ Sinister Wisdom 24 (1980.); 37-62 u Johnatan Katz, Gay American History (New York: Cromwell, 1976.), str. 16-24, 568-71.

[4] Za razdoblje između 1870. i 1940. vidi dokumente u Katz, Gay American History, te Katz, Gay/Lesbian Almanac (New York, Crowell, 1983.). Drugi izvori uključuju Allan Bérubé, „Lesbians and Gay Men in Early San Francisco: Notes Toward a Social History of Lesbians and Gay Men in America,“ neobjavljen rad, 1979., Vern Bullough i Bonnie Bullough, „Lesbianism in the 1920s and 1930s: a Newfound Study,“ Signa 2 (ljeto 1977.); 895-904.

[5] O medicinskom modelu vidi Weeks, Coming Out, str. 23-32. Utjecaj medicinskog modela na svijest muškaraca i žena može se vidjeti u Louis Hyde (ur.), Rat and the Devil: The Journal Letters of F. O. Mathiessen and Russel Cheney (Gandebm Cibb,; Archon, 1978.), str. 47., kao i povijest Lucille Hart u Katz, Gay American History, str. 238-79. Radclyffe Hallov klasični roman o lezbijstvu, The Well of Loneliness, objavljen 1928., bio je možda jedan od najvažnijih načina popularizacije medicinskog modela.

[6] Vidi Alfred Kinsey et al., Sexual Behavior in the Human Male (Philadelphia; W. B. Saunders, 1948.), te Sexual Behavior in the Human Female (Philadelphia; W. B. Saunders, 1953.).

[7] O crnačkoj glazbi idi „AC/DC Blues: Gay Jazz Reissues,“ Stash records, ST-106 (1977), te Chris Albertson, Bessie (New York: Stein and Day, 1974.); o važnosti srodnih veza i etnički bijelim zajednicama vidi Judith Smith, „Our Own Kind: family and Community Networks in Providence,“ u A Heritage of Her Own, ur. Nancy F. Cott i Elizabeth H. Pleck (New York: Simon and Shuster, 1979.), str. 393-411; o razlikama između ruralnog i urbanog muškog homoeroticizma vidi Kinsey et al., Sexual Behavior in the Human Male, str. 455-57, 630-31.

[8] Argumenti i informacije u ovom i sljedećem odlomku dolaze iz moje knjige Sexual Politics, Sexual Communities: The making of a Homosexual Minority in the United States, 1940.-1970. (Chicago: University of Chicago Press, 1983.). Također sam razvijao argumente pozivajući se na San Francisco u „Gay Politics, Gay Community: San Francisco’s Experience,“ Socialist Review 55 (siječanj – veljača 1981.); 77-1074.

[9] Donald, Vining, A Gay Diary, 1933.-1946. (New York: Pepys Press, 1979.); „Pat Bond,“ u Nancy Adair i Casey Adair, Word is Out (New York: New Glide Publications, 1978.), str. 55-65; te Allan Bérubé, „Marching to a Different Drummer: Coming Out During World War II,“ što je prezentacija koju je održao na godišnjem susretu Američkog povijesnog udruženja u prosincu 1981. u Los Angelesu. Kraća verzija Bérubéove prezentacije može se naći u The Advocate-u od 15. listopada 1981, str. 20.-24., te u A. Snitow, C. Stansell i S. Thompson (ur.), Powers of Desire: The Politics of Sexuality (New Feminist Library Series, New York, Monthly Review Press, 1983.)

[10] O lezbijskim romanima vidi The Ladder iz ožujka 1958., str. 18.; veljače 1960., str. 14.-15.; travnja 1961., str. 12.-19.; veljače 1965., str 19.-23.; ožujka 1966., str. 22.-26.; i travnja 1967., str. 8.-13. The Ladder je bio časopis kojeg su objavljivale Bilitisine kćeri.

[11] Ovo je danas potrebno posebno naglasiti. Godišnja konferencija Nacionalne organizacije za žene (NOW) iz 1980. donijela je odluku o pravima lezbijki koja je problem odredila kao „diskriminaciju utemeljenu na afektivno/seksualnom odabiru/orijentaciji,“ te je eksplicitno razdvojila problem od drugih pitanja seksualnosti poput pornografije, sadomazohizma, seksa u javnosti i pederastije.

[12] Ne želim predložiti da je kapitalizam „uzrok“ homofobiji ili da se ista može naći samo u kapitalističkim društvima. Ozbiljne sankcije za homoeroticizam postojale su i u europskom feudalnom društvu, a i u socijalističkim zemljama. No ja sam u ovom eseju naglasak stavio na pojavu gej identiteta u kapitalizmu čije su specifične dinamike zajedno s tim omogućile i reprodukciju homofobije.