Pogled na makroekonomsku pozadinu migracija
Iz temata o migrantskom radu, objavljenog u Zarezu, prenosimo članak Gorana Lukiča. Autor se bavi ekonomskim uzrocima migracija, uvjetima u kojima žive i rade imigrantski radnici, a sve to s posebnim naglaskom na Sloveniju, odnosno imigrantske radnike iz BiH.
Ako pokušamo pogledati malo u budućnost migracija, vidjet ćemo da Međunarodna organizacija za migracije (IOM) projicira da će, uz povećavajući trend migracija, kao što se to dogodilo u posljednjih dvadeset godina, obujam međunarodne migracije u 2050. porasti na 405 milijuna ljudi (IOM, 2011). IOM također ističe da se zbog demografskih trendova, utjecaja ekoloških promjena, nove političke i ekonomske
dinamičnosti, tehnoloških revolucija i promjene društvenih mreža logično mijenjaju migracijske politike i kompleksnost međunarodnih tokova.
Itekako smo svjesni da je ovih nekoliko uvodnih rečenica prilično općenito i da ne znače ništa kineskom radniku migrantu koji je dužan nekoliko tisuća eura takozvanoj agenciji za zapošljavanje za rad u Rumunjskoj, u kojoj umjesto plaće dobiva bon za ručak (prilagođeno iz Alfa kartela, 2011), ili Iveti, migrantkinji iz Slovačke, koja je do 16 sati slagala robu na policama trgovine u Belfastu, a da na kraju nije imala ni zarade ni mjesta za spavanje (Joseph Rowntree Foundation, 2011).
Upravo takve priče uništavaju privid neutralnosti u licu migrantskih tokova i razgaljuju njihovu javnopolitičku kontradiktornost. Na taj način možemo uočiti dva tabora. S jedne strane, tabor pozitivne perspektive, koja naglašava nove mogućnosti koje migracija predstavlja, posebno smanjenje siromaštva, koje migracijske tokove navodno prati. S druge strane imamo tabor usredotočen na negativne aspekte, koji se ne odnosi na pravo na imigraciju kao takvo, nego migraciju promatra kroz sve veći broja migranata koji su uhvaćeni u zamke siromaštva i “raznih” kršenja temeljnih ljudskih prava.
O “trickle down” efektu
Tabor pozitivne perspektive, koji često (i namjerno) okreće leđa negativnoj pozadini priča o migracijama, na svojoj strani ima niz vrlo jakih javnih političkih igrača. Jedan od njih je Svjetska banka (World Bank), koja, između ostalog, navodi sljedeće: ako bi bogatije zemlje između 2001. i 2025. primile 14 milijuna više radnika iz takozvanih zemalja u razvoju, to bi značilo 356 milijardi američkih dolara više sredstava na godišnjoj razini, a za same migrante 162 milijarde dolara više godišnjeg primanja (Legrain, 2007). Drugi veliki igrač je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja u svom radu Migration: new Policies for greater gains (2007) piše da utjecaj odljeva mozgova ili visokoobrazovanih osoba nije uvijek tako negativan kao što se čini. OECD-ov argument je sljedeći: zbog neadekvatne infrastrukture u zemljama podrijetla migranata, oni često odbijaju ponuđena radna mjesta ili se ne zapošljavaju u sektorima za koje su kvalificirani. Putem migracije u smjeru “više” razvijenih zemalja migranti bi, dakle, trebali dobiti više mogućnosti da unaprijede svoje osnovne profesionalne vještine i iskustvo, koje bi mogle dobro doći po povratku u domovinu (OECD, 2007). Ovaj argument prilično podsjeća na scene iz biografskog filma o Stephenu Biku, borcu protiv apartheida šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je tadašnji ministar za pravosuđe rekao novinaru da su bijelci bili oni koji su izgradili Južnu Afriku i tako omogućili rad i tamnoputim Afrikancima.
OECD također smatra da niskokvalifcirani migranti nisu prijetnja za domaće gospodarstvo – jer niječe da će doći do konkurencije za radna mjesta između doseljenika i domaćih radnika (ibid.) – i to zato što bi migranti trebali djelovati kao popunjivači radnih mjesta koja bi inače ostala prazna, čime bi se povećala ukupna produktivnost zemlje. OECD također navodi da niskokvalifcirani radnici-migranti također značajno pridonose smanjenju razine siromaštva u zemljama podrijetla, jer obično migriraju bez svojih obitelji, koje onda podržavaju financijskim sredstvima koja šalju natrag kući.
Ako se odstrani navodna politička neutralnost tih argumenata, OECD u osnovi govori da je za radnike-migrante rezerviran takozvani 3D (“dirty, dangerous, demanding” – prljavi, opasni, zahtjevni) sektor tržišta rada, odnosno središnji dio working poor sektora. Ironija ovog argumenta je sljedeća – mnogi radnici-migranti u “razvijenim” zemljama potpadaju pod definiciju siromašnih radnika (working poor), ali bi onda ti isti siromašni imigranti trebali pridonijeti smanjenju siromaštva u svojim matičnim zemljama. Gledano iz perspektive neposrednog interesa, primarna svrha migracija je poboljšanje ekonomske slike razvijenih zemalja, za koje predstavlja znatnu pomoć, a istovremeno doprinosi ekonomskoj nejednakosti između “razvijenih” i “nerazvijenih” zemlja na teret potonjih. Nejednakost bi se pritom navodno trebala smanjiti preko povratnih financijskih transakcija migranata u njihove domovine.
Ovo upadljivo podsjeća na poznati “trickle down” ekonomski argument neoliberalne ekonomske škole, koja tvrdi da vlade koje pomažu velikim korporacijama u obliku poreznih olakšica i kredita na taj način posredno također pomažu ekonomski slabijim dijelovima stanovništva, jer će dio tog bogatstva “kapnuti” i do njih. Otužna realnost ovog scenarija se zorno ogledavau SAD-u, gdje se granična porezna stopa na poduzeća i kapitalnu dobit od 1978. godine do danas smanjila s 48 ili 40 na 35 posto, odnosno za 15 posto, dok su, s druge strane, između 1973. i 2006. godine realne plaće porasle svega 1 posto, uz porast produktivnosti rada u istom periodu od 80 posto (Wade, 2011).
Ako taj scenarij testiramo bliže domaćoj regiji, dobivamo sljedeću sliku. Najveći migrantski bazen Slovenije dolazi iz smjera takozvanih “trećih zemalja”, to su zemlje bivše Jugoslavije, među njima prije svega Bosna i Hercegovina. Na kraju prosinca 2007. 54 posto valjanih radnih dozvola otpadalo je na građane Bosne i Hercegovine. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje, u srpnju 2011. ta je brojka bila na približno istoj razini, na 51,8 posto (ESS, 2011). Visoki intenzitet migracija iz Bosne u Sloveniju potvrđuje i nedavna publikacija migracijskog profila BiH, gdje se navodi da je u posljednje četiri godine (od 2007. do 2010.) Slovenija postala zemlja koja prima najviše migranata iz BiH. Ako međutim u istom vremenskom okviru gledamo opseg i razinu siromaštva u Bosni i Hercegovini, možemo vidjeti da je u 2007., po najnovijim službenim podacima, 18,2 posto ljudi u Bosni živjelo ispod razine siromaštva, što predstavlja oko šesto tisuća ljudi (FZS, APD 2007), a ta brojka seu 2010. godini, prema neformalnim podacima Caritasa BiH, povećala na milijun osoba (Malić, 2011).
Naravno, ne možemo tvrditi da je korelacija između podataka o broju izdanih radnih dozvola u Sloveniji i razmjera siromaštva u BiH apsolutna. No, isto tako ne možemo reći ni da je migracija radnika iz Bosne i Hercegovine u Sloveniju izravno doprinijela smanjenju siromaštva u Bosni i Hercegovini. Činjenica je pritom da u BiH, prema posljednjim podacima Svjetske banke, iznos financijskih transfera migranata doseže vrlo visokih deset posto bosanskohercegovačkog BDP-a (World Bank Global Economic Prospects, lipanj 2011). A upravo razmatranje takvih činjenica prilično komplicira argumente onih koji ističu pozitivne aspekte migracije.
O borbi za opstanak i o cijeni te borbe
Međunarodne projekcije upućuju na to da su međunarodne migracije na temelju povećane mobilnosti radnika sve intenzivnije, s obzirom na sve veću količinu financijskih transfera migranta (“remittances”), koji su, prema podacima IOM-a, u 2009. godini iznosili oko 316 milijardi američkih dolara. No, i ovaj je argument previše jednostran. Ovakav linearan odnos između mobilnosti radne snage i fnancijskih transakcija migranata ne uzima u obzir sve veći intenzitet financijskih i ekonomskih kriza i s njima povezanog rasta nestabilnostina tržištu rada. A obično su među prvim žrtvama ove “nestabilnosti” upravo radnici-migranti, među kojima se onda provodi daljnja unutarnja statusna segmentacija. Ili kao što je rekao bivši zaposlenik građevinske tvrtke Vegrad u listopadu 2010. “u prvom krugu u siječnju otišli su oni koji nisu imali osobne radne dozvole” (ZSSS). Dakle, oni koji su došli među posljednjima. Međunarodna organizacija rada (ILO) taj trend definira kao last to be hired and first to be fired, koji ide ruku pod ruku s činjenicom da su migranti u pravilu prisutni ne samo u ultra niskoplaćenom segmentu tržišta rada, nego i u ultra prekarnom segmentu, koji je uz to još i slabo kontroliran (ILO, 2009) i nadprosječno sklon visokim fluktuacijama osoblja, što zauzvrat, naravno, povećava rizik nezaposlenosti. Podaci EUROSTAT-a (2009a) iz Europske ankete o radnoj snazi (“Europska anketa o radnoj snazi“) otkrivaju da je upravo među migrantima izvan EU-a stopa nezaposlenosti najviše porasla. Ako je između početka 2008. i trećeg tromjesečja 2009. stopa nezaposlenosti državljana Europske unije porasla za 1,7 posto, stopa nezaposlenosti među građanima trećih zemalja u istom je periodu porasla čak za 6,6 posto (muškarci) i 2,2 posto (žene).
Ako spojimo obaveze radnika-migranata prema njihovim obiteljima s povećanim rastom nezaposlenosti među njima, dolazimo do srži tamne strane jake ovisnosti o (ne)formalnim sustavima pomoći koji počivaju na primanjima migranata. Što se, naime, događa kada primanja migranta nisu više stabilna? Ili ako se potpuno zaustave? Sve više se tako događa da radnici-migranti u hitnom traženju novih radnih mjesta u pokušaju osiguranja stalnih primanja još dublje padaju u već spomenute nisko plaćene i vrlo nesigurne obrasce rada, koji se, pored toga, “nadograđuju” visokim intenzitetom narušavanja prava radnika. Radnici-migranti (i njihovi članovi obitelji) tako su prisiljeni uzimati uvijek nova, još gora, još slabije plaćena, sve opasnija i u još većoj mjeri nevidljiva radna mjesta. I tako se želja za boljim životnim uvjetima promijeni u borbu za goli opstanak. Mnogi radnici-migranti koji su u posljednje vrijeme ostali bez zaposlenja uslijed stečajnog vala građevinskih poduzeća u Sloveniji tako sada obavljaju različite vrste poslova bez ugovora o radu, s obzirom da su im zatvorena vrata formalnog zaposlenja i prava socijalnog osiguranja. Nevidljivi rad se može proširiti i na druge članove njihovih obitelji. Prema izvješćima Ujedinjenih naroda, pad iznosa novca kojega migranti šalju u Vijetnam doveo je do toga da je velik broj tamošnjih žena pao u neformalnu ekonomiju (Nguanbanchong, 2010).
Ako povučemo crtu pod argumente “pozitivno” orijentiranog tabora, vidimo da su vrlo jednostrani, s obzirom da ih bez problema možemo svesti pod makroekonomsku perspektivu potraživanja, koja se pita isključivo “što država/gospodarstvo dobiva migracijama”, je li rezultat povećanje doprinosa državnom proračunu, odnosno proračunu socijalnog osiguranja, veća produktivnost rada i/ili smanjenje siromaštva. U međuvremenu, tamna strana migracijskih tokova ostaje skrivena. Upravo zbog toga ćemo u posljednjem dijelu članka navesti konkretne primjere kršenja prava radnika-migranata, što će ukazati na realne razlike između makroekonomske i mikrotržišne slike migracije.
O specifičnim načinima narušavanja prava radnika
Za bolji prikaz stvarne situacije radnika-migranata u Sloveniji u nastavku dajemo neke odabrane primjere,do kojih smo došli u okviru projekta Integracija nezaposlenih migranata, tražitelja azila i izbjeglica (Zvezasvobodnih sindikatov Slovenije, Slovenski flantropije, 2011-2013) u izravnom radu s migrantima.
Radnik-migrant je zaposlen kao profesionalni vozač u slovenskom privatnom poduzeću. Nedavno je prouzročio manju štetu na kamionu. Ukupni trošak za zamjenu oštećenog dijela kamiona je 960 €. Unatoč činjenici da je kamion osiguran, poslodavac od radnikove plaće skida iznos štete. Isti poslodavac od osiguravajuće kuće dobiva povrat od 3000 eura. Radniku su dugo vremena ograničavali pristup kartici vozača, a u međuvremenu su mu čak prijetili da su toliko jaki, da radnik nikada neće dobiti licencu za rad u Sloveniji. Radnik je uvijek dobivao platnu listu na kojoj je naveden samo iznos minimalne plaće. Puni iznos su mu isplaćivali na ruke. Radnik je također rekao da vozači uglavnom prelaze dopušteno vremensko ograničenje za vožnju. Jedan od najuobičajenijih načina putem kojih se tvrtka skriva jest da vozaču prije nego što nastavi vožnju preko dozvoljene vremenske granice izdaje lažnu potvrdu o odsutnosti zbog odmora. Na taj način se opravdava manjak prijašnjeg tahografskog zapisa u kamionu.
Dvojica radnika-migranata, koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, od 2008. su zaposlena u građevinskoj tvrtki iz Ljubljane. Poslodavac se ne drži dogovora o isplaćivanju i visini plaće iz ugovora o radu. Plaće se isplaćuju nakon isteka mjesečnog roka, tj. 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec. U 2011. samo je plaća za travanj isplaćena na vrijeme. Poslodavac nije isplatio plaće za studeni 2010. i srpanj 2011. Za prosinac i siječanj 2010., radnici su dobili iznos od 200 €. Općenito, iznos plaće isplaćen iz mjeseca u mjesec je vrlo različit, a često i puno niži od ugovorene plaće. Radnici kod isplate plaće nikada nisu dobili platnu listu. Prema podacima Porezne uprave, poslodavac nije uplatio doprinose za socijalno osiguranje od veljače 2010. Zaposlenici od datuma zaposlenja u listopadu 2008. do danas nisu primili plaće za vrijeme provedeno na godišnjem odmoru. Troškovi hrane nisu plaćeni od siječnja 2010. do danas.
Radnici su zaposleni u građevinskom poduzeću. Jedan od njih ima vidljive zdravstvene probleme, hoda uz pomoć štaka. Problemi sa zdravljem radnika rezultat su izuzetno loših uvjeta rada u tvrtki. Prema izjavama radnika, moraju dnevno ručno dizati izuzetno teške terete, znatno teže od 30 kg. Često se događa da moraju ručno pomaknuti teret od nekoliko stotina kilograma. Radi se svaki dan od 7 do 17 sati. Plaćen im je samo prekovremeni rad koji još uvijek spada u zakonsko ograničenje sati, prekovremeni sati iznad toga se ne plaćaju. Obično rade i subotom. Jedan radnik je u radnom odnosu s tim poslodavcem već jedanaest godina. Tijekom tog vremena toliko je ozlijedio kralježnicu da je sada već osam mjeseci na bolničkom liječenju. Već nekoliko dana prima pozive iz računovodstva firme da mora doći potpisati otkaz jer ga “tako i tako ne trebaju”. Drugi radnik s kojim smo razgovarali izjavljuje da je imao već dvije operacije povezane s radom. Ukupni broj radnika koji rade u takvim uslovima je sedam. Sva sedmorica su tijekom radnog odnosa s istim poslodavcem zadobila teške ozljede kralježnice, ali i dalje rade. Jedan od njih s liječnikom prolazi dnevne vježbe istezanja prije odlaska na posao. Drugi nam spominje primjer bivšeg kolege, Albanca, koji je radio na ovom poslu dvanaest godina. Na radnom mjestu je imao tešku ozljedu od koje je izgubio vid na jednome oku. Poslodavac mu je odmah dao otkaz. Spominje se primjer još jednog kolege kojemu je liječnik kod pregleda rekao da ga zbog težine oštećenja kralježnice u slučaju samo jednog krivog poteza “definitivno čekaju invalidska kolica”. Jedan radnik izjavljuje da mu njegova liječnica namjerava prekinuti bolnički boravak, dok on smatra da jednostavno više nije sposoban za rad. Kod radnika su se, prema njegovim riječima, počeli pojavljivati i psihološki problemi. Podvrgnuti su i verbalnom šikaniranju, kako na radnom mjestu tako i u lokalnoj sredini. Šef tvrtke im je tako jednom prilikom rekao da su se “Bosanci popeli preko ogradu u Sloveniju, a sada bi trebali raditi i ne spominjati prava”. Sličnog je mišljenja i njegova ovlaštena liječnica.
Toliko o besprijekornom, krasnom novom svijetu globalnih migracija…
Literatura:
AFP, (2009): Chinese workers stranded in crisis-hit Romania. Dostupno na:
http://www.google.com/hostednews/afp/article/ ALeqM5gnYtucHIpQrb0P1V4_LaTDbChx7Q
Allamby, L., Bell, J. Hamilton J., Hansson,U., Jarman, N.,Potter, M., Toma, T. (2011: Forced labour in Northern Ireland: Exploiting vulnerability, Joseph Rowntree Foundation. Dostupno na:
http://www.jrf.org.uk/sites/fles/jrf/forced-labour-Northern-Ireland-full.pdf
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine (2007): APD, konačni rezultati. Dostupno na: http://www.fzs.ba/Anketa/Publikacija%20hbs07_bos.pdf
EUROSTAT, Statistics in Focus 45/2010. Dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-SF-10-045/EN/KS-SF-10-045-EN.PDF
IOM (2000): World Migration Report 2010, International Organisation for Migration, Geneva. Dostupno na: http://publications.iom.int/7F5A32F5-DEB8-42CE-8BB1-E2F089439B76/FinalDownload/DownloadId-99ED4A1A79070B96629562C66B79C042/7F5A32F5-DEB8-42CE-8BB1-E2F089439B76/bookstore/free/WMR_2010_ENGLISH.pdf
Legrain, P. (2007): Immigrants: Your country needs them. Princeton University Press
Maccanico, Yasha, 2009. The massacre continues: 459 deaths in the first 6 months of 2009 /cited 23rd August 2009/. Dostupno na:
http://fortresseurope.blogspot.com/2007/01/eu-massacre-continues-459-deaths-in.html
OECD (2007): Migration: New Policies for Greater Gains. Dostupno na:
http://www.oecd.org/document/36/0,3343,en_2649_33935_39281508_1_1_1_1,00.html
Nguanbanchong (2010), v: UN (2011): The Great Recession and the jobs crisis. Dostupno na: http://social.un.org/index/ LinkClick.aspx?fleticket=cO3JAiiX-NE%3D&tabid=1562
Wade, Robert, H. (2011): “The Great Slump: What next?” U: IJLR, 2011, vol.3, issue 1. Dostupno na:
http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/@ed_dialogue/@actrav/documents/publication/ wcms_158927.pdf
Vidiportal.ba (2011): Milion ljudi u BiH na ivici siromaštva. Dostupno na:
http://www.vidiportal.ba/drutvo/3122-milion-ljudi-u-bih-na-ivici-siromatva
World Bank, (2011). Global Economic Prospects 2011, vol.3, june 2011. Dostupno na: http://siteresources.worldbank.org/INTGEP/Resources/335315-1307471336123/7983902-1307479336019/Full-Report.pdf
Online stranica projekta Integracijski paket za brezposelne migrante, prosilce za azil in begunce: www.integracijskipaket.si
