EU ne mari za grčke dugove

Novim paketom štednje bi se u Grčkoj u naredne dvije godine trebalo uštediti 11,5 milijardi eura. Posljedice po grčko društvo bit će katastrofalne. Sociolog Panagiotis Sotiris iz Antarsye („Koalicije antikapitalističke ljevice za udar“) razgovarao je s Federicom Matteoni o nužnosti napuštanja Eurozone.



Kakve će posljedice imati nove mjere štednje po grčko društvo?

Novi se paket sastoji od radikalnih rezova, a naročito mirovina i plaća u javnom sektoru. Rezanje mirovina ne pogađa samo starije ljude, već smanjuju i njihovu sposobnost da podupiru mlađe generacije. Ta međugeneracijska solidarnost veoma je važna za Grčku i zbog toga u toj zemlji dosad nije bilo ekstremnih oblika društvene isključenosti. Zatim se srezalo obrazovni i zdravstveni sustav koji su već bili na rubu kolapsa. Ne može se drugačije reći: došli smo do krajnje granice. Sada počinjemo uviđati da se bolnice uistinu zatvaraju, a isto će se uskoro dogoditi sa sveučilištima.


No ne radi se samo o štednji. Predviđene su i strukturne promjene na tržištu rada.

Trojka od početka nije zahtijevala samo fiskalne mjere kako bi Grčka platila svoje dugove. Njezin je cilj bio i ostao promjena socijalnog krajobraza u Grčkoj. Pojam štednje ne može opisati razmjere promjena koje su nametnute grčkom društvu. Radi se o eksperimentu neoliberalnog socijalnog inženjerstva. Minimalna nadnica je već smanjena za 22 posto te se zahtijevaju daljnja smanjenja. Na kraju ćemo imati minimalce od 300 do 400 eura, a nadnice stručne radne snage bit će između 800 i 900 eura. Također se predviđa uvođenje šestodnevnog ili sedmodnevnog radnog tjedna što znači potpunu fleksibilizaciju radnog vremena i ograničavanje vremena za odmor između radnih smjena na jedanaest sati. Isto tako se planira i ukidanja inspektorata rada, dakle posljednje prepreke za despotizam na radnom mjestu. Vizija je to potpuno dereguliranog i jeftinog tržišta rada.


Nedavno ste u jednom tekstu upotrijebili pojam „downsizing“ kako biste opisali dugoročne političke i socijalne transformacije koje Grčka proživljava.

To što se događa u Grčkoj nije samo štednja u neoliberalnom smislu: ne radi se o tome da se tržišta rada učini jeftinijima, da se napravi dobra poduzetnička klima u gospodarstvu ili da se više privatizira. Grčka će na koncu ovog procesa biti drugačija zemlja. Ali i Europa će se promijeniti, nastat će nova podjela rada u Europi između centra i periferije. Grčku će se učiniti zemljom jeftinih nadnica i sve će više konkurirati drugim zemljama jugoistoka Europe. Dat ću samo jedan primjer: trenutno se po prvi put u povijesti ove zemlje uništava visoko obrazovanje. Visokoškolsko obrazovanje je prije krize bilo u dobrom stanju, bilo je više instituta, više mjesta za studente, za akademsko i znanstveno osoblje. Odsad će sve malo-pomalo rasipati što će dovesti do situcaije koju opisujem kao „društvo smanjenih očekivanja“ – društvo u kojem se primarno radi o opstanku. „Downsizing“ je dublji i temeljitiji od šok terapije.

Institucije EU ne mare za grčke dugove, dakle za to da Grčka bude u poziciji da može platiti svoje dugove, već o provođenju europskog ekonomskog upravljanja. Pri tome se radi o strateškom konceptu koji bismo mogli nazvati europskim građenjem nacije. Popratni diskurs ovog procesa, ne samo da je arogantan, već je u određenoj smislu neokolonijalistički: zemlje s europskog Sjevera, a naročito Njemačka, smatraju da su dužne pokazati i diktirati zemljama na Jugu kako bi trebale sanirati svoje gospodarstvo, zaštititi „te ljude“ od samih sebe.


Mislite li da je moguće promijeniti takav razvoj događaja i zadržati Grčku u Eurozoni?

Smatram da je došlo krajnje vrijeme da se jasno kaže: euro kao jedinstvena valuta u gospodarskoj regiji koja je obilježena dubokim razlikama u produktivnosti i konkurentnosti – nije strukturno održiva. Ne pričam samo o monetarnoj politici, već i o aspektu Eurozone o kojemu se ne raspravlja dovoljno na europskoj ljevice – naime, o gubitku suverenosti. Pri tome ne mislim na nacionalizam, već na demokratsku kontrolu nad gospodarskom politikom. EU birokracija će sve više diktirati politiku koja će se odnositi na na rad ljudi.

Izlazak Grčke iz EU, koji podupire moja stranka i ja osobno, nije samo ideološko pitanje, već je i pitanje taktike. Odluka o napuštanju Eurozone ne bi trebala doći iz EU, kao privremena kazna, već kao suverena odluka čiji će nositelj biti širok pokret i koji će se artikulirati nizom radikalnih zahtjeva.

Jer u konačnici je pitanje ipak sasvim jednostavno: Koja je alternativa? Što može biti lošije od pete, šeste, sedme godine recesije zaredom i nezaposlenosti koja će u narednim mjesecima doseći 30 posto?


Na koju ljevicu mislite? Parlamentarna opozicija uvijek iznova naglašava da drahma nije opcija za Grčku.

U Grčkoj postoji veliko proturječje: imamo veoma jaku lijevu stranku, Syrizu, koja predstavlja nade i očekivanja puno ljudi. Vodstvo stranke tvrdoglavo se drži eura i ponavlja kao mantru da su proeuropski te da će spasiti euro. Syriza je u početku zahtijevala da se završi s politikom memoranduma, a sada pričaju o ponovnom pregovaranju.

Ne vidim izlaz iz mjera štednje i dužničke krize bez restrukturiranja proizvodnih kapaciteta grčkog gospodarstva i društva. Čini mi se da to nije izvedivo bez raskida s eurom. Nema to nikakve veze s ideologijom. Za mene je to stvar otpora protiv agresivno neoliberalnog ustroja EU.


Zauzimate se za izlaz iz Eurozone i restrukturiranje grčkog gospodarstva prema socijalističkoj programatici. No kakve bi šanse za preživljavanje Grčka imala u tako izoliranoj poziciji u Europi?

Naravno da bi bilo bolje kada bismo se mogli osloniti na europski pokret koji bi mogao nametnuti radikalno novu politiku. No najbolji oblik internacionalizma danas je raskid s Eurozonom u suverenom, demokratičnom obliku. To će prouzrokovati politički potres u Europi, ali bi istovremeno moglo biti najsnažnija poruka koju bi Grčka mogla poslati europskom radničkom pokretu. Ne govorim o tome da bi Grčka vraćanjem drahme postala konkurentnija u odnosu na druge zemlje-dužnice. Radi se samo o tome da se jedno društvo zaštiti od nasilja kapitala.


Nakon izbora oslabila su masovna mobiliziranja. Je li protest delegiran na opoziciju?
U određenom smislu to je točno. No socijalni prosvjedi nisu izgledni. U narednim mjesecima će biti daljnjih mobilizacija. Situacija je postala mirnija, a to ima veze i s problemima na grčkoj ljevici. Govorim to i samokritično, Antarsya je dio problema. To također ima veze s političkom dinamikom koju sam označio kao postdemokratsku. U protekle dvije godine imali smo vlade koje su provodile takve politike, znajući itekako dobro da će izgubiti sljedeće izbore. Istovremeno imamo masovne prosvjede u kojima je u lipnju 2011. sudjelovalo sveukupno više od 2,5 milijuna ljudi. Koja vlada može izdržati takav pritisak? Mjere su donesene unatoč tome. Socijalne mobilizacije nisu imale ikakvog utjecaja na vladinu politiku. S političkim se uspjehom Syrize dogodila politička promjena koja je bila važna, ali samo kao pretpostavka socijalnih promjena. I to je problematično. Syriza sada čeka na političku moć. Bez snažnog pokreta, bez oblika organiziranja od dolje svejedno ne može biti ikakvih socijalnih promjena. Strategija parlamentarne ljevice ne može biti samo da se čeka na izbornu pobjedu.


Kako grčka ljevica reagira na pokušaje neofašista da artikuliraju bijes i očaj stanovništva?

To je jedan od najvećih izazova. Neofašiste poput Chrysi Avgi ne može se uspoređivati s drugim desnim ekstremističkim skupinama u Europi poput Front national, možda tek s mađarskim fašistima. Organizirani su u kriminalne bande, ubojice su; manifestacija su socijalne i političke krize u Grčkoj, no nisu nastali samo zbog krize. Ne smije se zaboraviti da u Grčkoj do 1974. nije bilo demokracije. Antikomunizam, nacionalizam, rasizam i seksizam duboko su ukorijenjeni u ovom društvu. Podupire ih politički establišment, koji svjesno cilja na rasističku retoriku kako bi se ravnoteža moći pomaknula nadesno.

Ljevica mora dekonstruirati politiku neofašista. Ljudi moraju razumjeti da Chrysi Avgi nije antisistemska stranka. To je mit. Ali opasnost jeste konkretna. Mora se boriti s tim ljudima, ne smije im se uopće ostaviti prostora. Ljevica ne smije dopustiti da neofašisti artikuliraju odgovore na potrebe ljudi. Moramo nanovo osvojiti susjedstva, stvoriti strukture samopomoći i materijalne potpore koje će se temeljiti na solidarnosti, a ne na mržnji i isključivanju.

Razgovor vodila Federica Matteoni
Prevela Marija Ćaćić
Na njemačkom objavljeno u Jungle Worldu

Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve