Graditi progresivna savezništva

Povodom konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i Asbjørn Wahl donosimo njegov tekst na temu gradnje savezništva. Wahl opisuje norveška iskustva u povezivanju sindikata javnog sektora s nevladinim pokretima i organizacijama što je dovelo do stvaranja Kampanje za socijalnu državu koja je od 1999. do 2005. okupila milijun ljudi pomjerivši političku ravnotežu u norveškom društvu ulijevo omogućivši izbornu pobjedu radikalnije ljevice. Više o konferenciji možete saznati na http://commons.mi2.hr/



Socijalni konflikti u Europi uvelike su se intenzivirali tijekom posljednjih nekoliko godina uslijed financijske krize. Radnički i sindikalni pokret nalaze se u defanzivi otkako je oko 1980. godine krenula neoliberalna ofanziva. Ravnoteža moći u našim društvima u posljednjih trideset godina značajno se premjestila s rada na kapital, s demokracije na tržišne sile. Došlo je vrijeme da se odupremo, da izgradimo široka društvena savezništva i revidiramo naše strategije i taktike.

U ovom članku pobliže ću razmotriti trenutnu situaciju, pozabaviti se problematikom izgradnji savezništava i prvenstveno sažeti neka od iskustava koja smo imali u izgradnji savezništva u Norveškoj. Moje je polazište da je društveni razvitak pitanje moći, društvene moći – i snage. Ako nismo sposobni mobilizirati dovoljno društvene moći da podupre naše mnogobrojne izvrsne zahtjeve, oni će na kraju ostati tek puste želje.

Trenutna situacija


Situacija u Europi trenutno se razvija od lošeg na gore. Sada smo nakon financijske krize suočeni i s krizom javnog duga koja se, pak, postupno pretvara u duboku socijalnu i političku krizu. Ako tome dodamo ekološku i klimatsku krizu, scenarij budućnosti postaje poprilično dramatičan.

Možda smo trebali očekivati da će financijska kriza rezultirati strožom regulacijom financijskog kapitala i okončanjem neoliberalnih eksperimenata koji su tako snažno doprinijeli krizi. Međutim, dogodilo se upravo suprotno: neoliberali još uvijek i politički i financijski vode igru. Uspjeli su uspostaviti hegemoniju svoje interpretacije krize. Više nije kapitalistička kriza ta koja je dovela do kaosa, već obični ljudi koji su živjeli preko vlastitih mogućnosti! Stoga radnici i umirovljenici moraju platiti račun – nakon što su njihove vlade spašavale financijske institucije i spekulante. To je dovelo do reakcionarnih i antisocijalnih politika štednje diljem Europe koje su pratili snažni napadi kako na sindikate, tako i na nadnice, mirovine i socijalne usluge.

Jedan od razloga za takav razvoj događaja preslab je otpor sindikata i društvenih snaga u Europi. Dokle god ne uspijemo promijeniti ravnotežu snaga u društvu, neoliberali će i dalje provoditi svoju tihu revoluciju (kako je predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso okarakterizirao trenutne napore da se dodatno od-demokratizira i preuzme kontrola nad ekonomskim upravljanjem u EU). Nadnice u javnom sektoru već su srezane u deset zemalja-članica , a kolektivni sporazumi suspendirani političkim nalozima – bez pregovora s nadležnim sindikatima. Dok poslodavci i vlade time posve raskidaju poratne politike konsenzusa, mnogi sindikati još uvijek se grčevito drže iluzije da socijalno partnerstvo funkcionira pa bi razumni poslodavci trebali biti uvjereni našim argumentima. Međutim, taj se konsenzus zasnivao na specifičnoj ravnoteži moći koja se značajno premjestila tijekom neoliberalne era posljednjih trideset godina. Ono što se trenutno događa jest bjesomučna interesna borba i svi nas znakovi upućuju na to da će se sukobi samo nastaviti zaoštravati. Nalazimo se pod napadom i moramo hitno uzvratiti.

Izgradnja savezništava


Kako bismo se suprotstavili napadima, moramo promijeniti orijentaciju svojih sindikata i izgraditi široka društvena savezništva ne bismo li povećali našu snagu. Borba je to za moć, a ta borba mora biti politička (ne stranački politička, već politička u smislu usmjerenosti na društveni razvitak u širokom smislu). Cilj je proširiti društvenu bazu naše borbe. Kako bismo to ostvarili, morat ćemo proširiti perspektivu naših politika i zahtjeva.

Savezništva se mogu mijenjati u skladu sa situacijom i ciljem naše borbe. U trenutnoj situaciji, u kojoj su sami temelji naših socijalnih postignuća izloženi napadu, presudna su upravo široka društvena savezništva. Drugim riječima, moramo detektirati interese koje dijelimo s drugim skupinama u društvu. Dakle, naša politika savezništva treba se izgraditi na klasnim analizama i praksi, a ne praznoj retorici i ispraznim proklamacijama.

Kao prvo, moramo ojačati naše zajedništvo unutar sindikalnog pokreta, tj. u samoj radničkoj klasi, tako da prevladamo podjele na javno i privatno, proizvodnju i ured, stručno i nestručno, radnike i uslužne profesije, zaposlene i nezaposlene, kao i formalni i neformalni rad. Kao drugo, trebamo graditi savezništva među klasama i slojevima, primjerice sa značajnim dijelovima srednje klase, seljaštva, omladine i žena koje se može mobilizirati za zaštitu socijalnih prava i socijalni napredak. Kao treće, važni saveznici su progresivni pripadnici akademske zajednice i istraživači, NGO-i te organizacije i kampanje koje imaju svijest o širem društvenom kontekstu. Kao četvrto i posljednje, zbog zabrinjavajuće klimatske krize moramo uspostavljati savezništva s onim segmentima ekološkog pokreta koji imaju svijest o socijalnim konfliktima.

Norveška iskustva


U Norveškoj već godinama gradimo savezništva između sindikata i drugih organizacija i pokreta. Jedno savezništvo kojeg ja predvodim je Kampanja za socijalnu državu koju je 1999. pokrenulo šest sindikata u javnom sektoru. Postupno smo rasli, prvo unutar sindikalnog pokreta, a zatim isto tako među drugim organizacijama poput organizacija umirovljenika, seljaka, društveno isključenih skupina, korisnika socijalnih usluga, žena i studenata. Sve u svemu okupili smo organizacije s više od milijun članova, što uopće nije loše u zemlji od niti pet milijuna stanovnika. Naravno, da su te organizacije uključene na različitim razinima, no čak i podrška onih pasivnijih puno pomaže u pogledu legitimacije u društvenoj borbi.

Do općih izbora 2005. to savezništvo, a u suradnji s drugim organizacijama i širokim sindikalnim pokretom, uspjelo je promijeniti političku situaciju u Norveškoj. Klima za promjenu bila je povoljna jer je tadašnja vlada desnog centra bila krajnje nepopularna zbog svojih politika privatizacije i deregulacije. K tome, glasači su četiri godine ranije teško kaznili Laburističku stranku koja je zbog svog pomaka udesno dobila najnižu podršku na izborima od 1924. godine što nam je dalo priliku da Laburističku stranku pomaknemo ulijevo te u koaliciju sa Socijalističkom lijevom strankom i Strankom centra. Uslijed tog pritiska sve tri stranke vodile su kampanju zasnovanu na antiprivatizacijskoj platformi, dobile su izbore i formirale vladu baziranu na najprogresivnijoj političkoj platformi u Europi.

Što nezavisniji – to političniji


Možemo detektirati tri stupa koja su doprinijela tom uspjehu:

1. Fokus na alternativne analize – pogled koji polazi u sagledavanju trenutne situacije polazi od kritike sistema.

2. Izgradnja novih, širokih i netradicionalnih savezništava.

3. Razvoj konkretnih alternativa privatizaciji i komercijalizaciji.

4. Razvoj sindikata kao nezavisnih političkih aktera.

Ovi su koraci doprinijeli polarizaciji borbe između desnice i ljevice, nešto što je ljudima ponudilo jasne političke alternative i pomoglo u mobilizaciji za progresivnu promjenu.

Godine 2005. crveno-zelena vlada u Norveškoj krenula je s provođenjem čitavog niza progresivnih politika. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a pritisak pokreta slabio, vlada je počela klizati natrag na stare političke pozicije. Iako je velik dio sindikalnog pokreta postao politički neovisniji o Laburističkoj stranci, ostali su bili prelojalni da bi se suprotstavili i održali pritisak u trenutku kada je socijalna prava slabila i podrivala “njihova” vlada. Upravo zbog tog pomaka udesno tradicionalnih socijaldemokratskih/socijalističkih stranaka nužno je da sindikati u trenutnoj situaciji postanu politički neovisniji i preuzmu širu političku odgovornost.

Zasad smo vidjeli tek početak socijalne i političke krize u Europi. Drugim riječima, sada je trenutak da sindikati koji su staromodni, koji se boje novih savezništava, koji se boje gubitka kontrole, koji su u braku sa socijaldemokratskim/socijalističkim strankama i zarobljeni u nepokolebanoj vjeri u socijalno partnerstvo – revidiraju svoju poziciju. Društveni otpor politikama štednje intenzivira se diljem Europe, ali nedostaje europska koordinacija i vodstvo. Moramo poduprijeti one koji se bore i slijediti njihov primjer. Moramo preokrenuti defanzivu u ofanzivu. U moći je sve – ne samo u obraćanju moći, već preuzimanju moći – ako želimo zaustaviti trenutni razvoj događaja prema sve više autoritarnoj i antisocijalnoj Europi.



(Članak izvorno objavljen u Global Labour Column [http://column.global-labour-university.org/2011/01/building-progressive-alliances.html#more], br. 65 – 2011 i prenesen u mnogobrojnim drugim izdanjima – uključujući Social Europe Journal [http://www.social-europe.eu/2011/07/builiding-progressive-alliances/], 11. srpnja 2011.
Na njemačkom je objavljen u časopisu DGB-a Gegenblende [http://www.gegenblende.de/++co++2a1fe13c-cc94-11e0-56d9-001ec9b03e44], 23. kolovoza 2011
Na španjolskom u časopisu CCOO Tribuna [http://www.fsc.ccoo.es/comunes/recursos/99922/pub48718_Tribuna_de_los_Servicios_a_la_Ciudadania_n_11.pdf], br. 11, listopad 2011.)



S engleskog preveo Tomislav Medak

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve