Politike štednje u Europi – Nema alternative

Povodom konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i Asbjørn Wahl koji u naslovu rabi frazu “Nema alternative” Margaret Thatcher jer ona “opisuje i ogroman izazov s kojim se sindikati i radnički pokret u Europi suočavaju i nedostatak alternativa trenutnim neoliberalnim politikama štednje – odnosno, otvoreno rečeno, duboku ideološku i političku krizu ljevice.” Više o konferenciji možete saznati na http://commons.mi2.hr/


Nema alternative („There is no alternative“) – jedan je od notornih slogana Margaret Thatcher. Taj je slogan za Thatcher imao normativni značaj, bio je dio njene ideološke borbe. Thatcher je željela uvjeriti ljude da su njene neoliberalne politike jedine moguće politike, dok su sve ostale alternative otišle u ropotarnicu povijesti. Moja upotreba te fraze u naslovu ovog članka nije mišljena normativno nego deskriptivno te opisuje realno postojeću političku situaciju danas u Europi. Dakle, ona opisuje i ogroman izazov s kojim se sindikati i radnički pokret u Europi suočavaju i nedostatak alternativa trenutnim neoliberalnim politikama štednje – odnosno, otvoreno rečeno, duboku ideološku i političku krizu ljevice.

Pozadina radikalnih politika štednje koje se provode u velikom dijelu Europe većini je već dobro znana. Financijska kriza zahvatila je Europu punom snagom u jesen 2008. Kako bi spriječile kolaps svjetskih financijskih tržišta vlade su donijele opsežne pakete mjera za spašavanje ekonomije. Većina vlada preuzela je ogromne kredite zafinanciranje tih paketa što ih je, pak, gurnulo u krizu javnog duga.

Mnogi su očekivali da će financijska kriza sa svojim pogubnim posljedicama, značiti konačni oproštaj od neoliberalizma, spekulativne ekonomije i vladavine sila slobodnog tržišta. Ta politika dovela je do dramatične preraspodjele bogatstva – od radne snage na kapital, od javnog na privatni sektor, od siromašnih na bogate. Sistem je time diskreditiran – i tada je političarima svakako trebalo biti jasno da sistemska deregulacija, privatizacija i slobodan protok kapitala nisu polučili uspjeh – dapače, postali su otvoreno destruktivni. Mnogi su mislila da je došlo vrijeme za nadzor i regulaciju.

No to se nije dogodilo. Vlade nisu iskoristile priliku da osiguraju pojačani demokratski nadzor i trajno javno vlasništvo nad financijskim institucijama. Istina, kao reakcija na krizu iznosili su se brojni prijedlozi reguliranja financijskih tržišta i oporezivanja financijskih institucija i financijskih transakcija. Elite i zgrtači novaca očigledno su bili nervozni zbog reakcije ljudi. Međutim, zahvata one vrste koji bi ugrozili njihove interese nije bilo, tako da se i takve prijedloge sve više ublažavalo.

Dapače, morali smo se suočiti s drakonskim programima štednje, masivnim privatizacijama svega što je još ostalo za privatizirati i velikim napadima na nadnice u javnom sektoru, mirovine i sindikalna prava – nadasve u onim zemljama koje su najdublje pogođene krizom. Mirovine su srezane 15-20%, dok su razine nadnica u javnom sektoru smanjivane u rasponu od 5% (Španjolska) do preko 40% (u pribaltičkim zemljama). Kolektivni ugovori i sindikalna prava se dokidaju – ne uslijed pregovora sa sindikatima, već vladinim uredbama i političkim odlukama. To se dogodilo u barem devet zemalja Europske unije (pribaltičkim zemljama, Bugarskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Irskoj). Ako sindikalni i radnički pokret ne uspiju obuzdati tu tendenciju, suočit će se s presudnim i povijesnim porazom u Europi.

Kako se to moglo dogoditi u onom dijelu svijeta u kojem se nalaze neki od najjačih i najangažiranijih sindikalnih i radničkih pokreta u svijetu? Zašto protivljenje i otpor nisu bili snažniji? Kako to da je većina prijedloga za regulacijom i povećanom demokratskom kontrolom isparila kao rosa na suncu? I tko je mogao zamisliti da će mnoge od silovitih napada na javne usluge, nadnice, penzije i sindikate provoditi upravo socijaldemokratske vlade – kao što je to bio slučaj u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu, sve dok ih ogorčeni glasači nisu smijenili s vlasti i zamijenili desničarskim vladama?

Dakako, to je povezano s odnosima moći u društvu i dubokom političkom krizom na ljevici. Pri odabiru “rješenjâ” ne odlučuje zdravi razum, već dominantan odnos snaga – nadasve između rada i kapitala. Da je prevladao razum, tada bismo, naravno, besmislenu spekulativnu ekonomiju zaustavili regulacijom, stvaranjem pojačane demokratske kontrole nad bankama i drugim financijskim institucijama. Stimulirali bismo ekonomiju, investirali u infrastrukturu i proizvodne aktivnosti koje stvaraju radna mjesta, ali bismo i jačali mrežu socijalnih prava.

Međutim, unutar dominantnog odnosa snaga nije se preferiralo tu politiku. Neoliberali i spekulanti koji su, uostalom, najviše doprinijeli generiranju krize još uvijek sjede za kormilom. Zato interesi financijskog kapitala imaju prednost. Kao što su mnogi već isticali, paketi pomoći Europske unije nisu napravljeni kako bi spasili Grčku, Irsku, Portugal i druge zemlje koje bi mogle suočiti se s njihovim problemima , već njemačke, francuske i britanske banke od kojih su te zemlje posuđivale novac.

Uloga EU u tom razvoju situacije je ključna. Pored toga što je demokratski deficit ugrađen u EU institucije, te su institucije su svoj oblik i sadržaj uvelike poprimile tijekom neoliberalnog razdoblja. Stoga njima dominiraju interesi kapitala. Kroz Lisabonski ugovor neoliberalizam je ustavno uspostavljen kao ekonomski sustav EU. Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond – popularno znani kao trojka – sada, zajedno s nacionalnim vlastima, koriste krizu ne bi li društva nastavila oblikovati prema interesima financijskog kapitala. To je recept za depresiju i socijalnu krizu.

U toj slici zapanjuje nedostatak političkih alternativa na ljevici. Trenutna duboka ideološka i politička kriza na široj ljevici može se samo shvatiti u kontekstu socijalno mirnog razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, zlatnog doba socijalne države i klasnog kompromisa između rada i kapitala u Europi. Taj historijski kompromis bio je rezultat vrlo specifičnog povijesnog razvoja događaja u kojem su kapitalističke snage ponudile ustupke dobro organiziranoj radničkoj klasi u zapadnoj Europi ne bi li ublažile njen radikalizam i dobile podršku radnika u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza. Međutim, u dominantnim sindikalnim i radničkim pokretima ta povijesno specifična postignuća postupno su stvorila temelj za poopćenu ideologiju socijalnog partnerstva koja se sve više i više odvajala od analize odnosa snaga na kojima je izgrađena. Tako je i dovela do određene depolitizacije i deradikalizacije sindikata i radničkog pokreta. Povijesna uloga socijaldemokratskih partija postala je upravljanje klasnim kompromisom, a ne mobilizacija radničke klase kako bi se nastavilo sa socijalnim napretkom.

Stoga zadnjih 30 godina u Europi gledamo vlade koje, iako u različitim mjerama, provode ovu ili onu vrstu neoliberalnih politika – bez obzira bile one desne, vlade centra ili takozvanog lijevog centra. Socijaldemokratske stranke u zemljama članicama EU bez iznimke su podržavale neoliberalne ustavne promjene u EU i cjelokupni proces izgradnje jedinstvenog tržišta koje je u stvari bio sustavni projekt deregulacije, privatizacije i podrivanja uloge sindikata i socijalnog blagostanja. Primjeri participacije u vlasti političkih opcija koje su bile više na lijevo od socijaldemokratskih stranaka (primjerice u Francuskoj ) koje smo dosad mogli vidjeti, pokazali su se negativnim pa čak i katastrofalnim.

Većina europskih sindikalnih konfederacija grčevito se drži onoga što se u EU jeziku naziva “socijalnim dijalogom”. Znači, većina tih konfederacija djeluju kao da je klasni kompromis još uvijek netaknut i kao da je mirna bilateralna i trilateralna suradnja između radništva, kapitala i države još uvijek najučinkovitiji način promicanja radničkih interesa. Činjenica da je s klasnim kompromisom gotovo i da društvene snage s kojima one traže dijalog danonoćno napadaju javne usluge, nadnice, mirovine i sindikalna prava izgleda nije poljuljala vjeru većine europskih sindikalnih konfederacija u socijalni dijalog kao glavni put naprijed.

U svakom slučaju, socijalne borbe u Europi ulaze u novu fazu. Kriza polarizira razlike i generira sukobe pogotovo na lokalnoj i nacionalnoj razini. Opći štrajkovi vratili su se na agendu sindikata u mnogim zemljama, a nadasve u Grčkoj u kojoj je stanovništvo izloženo drakonskim mjerama koje ugrožavaju opće ekonomske i socijalne životne uvjete. Opći štrajkovi i masovne demonstracije također su organizirani u Portugalu, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Velikoj Britaniji, mada s različitim stupnjem siline i intenziteta. Iako je ishod tih borbi za sada poprilično neizvjestan, u njima možemo naći nadu za budućnost – kao i u drugim, novim i netradicionalnim društvenim pokretima. Europski socijalni model kakav je bio na svom vrhuncu, europske su elite u svakom slučaju napustile, iako se i dalje pozivaju na njega.

Demokratsko rješenje krize iziskivat će masovnu mobilizaciju ne bi li se promijenio odnos snaga u društvu. Spekulanti i njihovi politički poslušnici počet će popuštati samo kada sindikalni, radnički i društveni pokreti postanu dovoljno snažni da postanu prijetnja postojećem ekonomskom poretku. Zbog toga je tako bitno podržati one koji se sada bore da zaustave politiku rezova. Restrukturiranje političke ljevice morat će biti dijelom te zadaće. Ili će sindikalni, radnički i društveni pokreti uspjeti obraniti društveni napredak koji je stečen socijalnom državom ili će se u budućnosti morati suočiti s desno autoritarnom i socijalno devastiranom Europom. Veliki dio društvenog napretka prethodnog stoljeća je na kocki – a alternativa je mnogo.

S engleskog preveo Tomislav Medak u povodu konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i autor teksta.
Više možete saznati na http://commons.mi2.hr/
Članak izvorno objavljen u Global Labor Journal, vol. 3, br. 1 – 2012. i prenesen u čitavom nizu drugih izdanja – između ostalog u www.social-europe.eu, 17. ožujka, 2012. Također, objavljen na talijanskom i francuskom.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve