Povijesni kontekst razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj II.

Donosimo drugi dio teksta Gorana Đulića, u kojemu autor prikazuje uzroke stagnacije u poljoprivrednoj proizvodnji. Autor piše o odnosu uvoza i izvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te njihov utjecaj na vanjskotrgovinske razmjenu i vanjskotrgovinsku bilancu.

Napredak ostvaren u proizvodnji nije paralelno pratilo poboljšanje u vidu strukture zemljišnog posjeda. Hrvatska je od početka dvadesetog stoljeća pa sve do danas ostala poljoprivreda sitnog posjeda. Reforme u poljoprivredi nakon svjetskih ratova, zajedno s raspodjelom posjeda, povećale su broj poljoprivrednih gospodarstava i još više parcelizirale zemljište.


U pedesetima, taj proces je agrarni ekonomist Mijo Mirković nazvao „pulverizacija“ posjeda. Nakon propasti kolektivizacije od 1947. do 1953., formiranje poljoprivrednih kombinata značajno je poboljšalo ekonomiku korištenja zemljišta, ali na samo 23% oraničnih površina (prema podacima iz 1989.). Nakon 1990. napredak u stvaranju racionalnih ekonomskih jedinica je obustavljen. Dio zemljišta vraća se seljačkom posjedu, a i privatizacija je išla u tom pravcu. Iz tog razloga, prosječna veličina poljoprivrednog posjeda od početka dvadesetog stoljeća pa do danas ostala je ista, između 3,4 i 4,1 hektar po posjedu što je u potpunosti suprotno s povećanjem prosječene površine gospodarstva u drugim razvijenim zemljama (jednako u Danskoj i Francuskoj). Ukrupnjavanje proizvodnje u stočarstvu je izostalo, a time je država izgubila priključak sa svijetom u vidu snižavanja troškova proizvodnje po jedinici proizvodnje. Domaći proizvodi su postali skuplji u odnosu na strane. Bez carinske zaštite i ulaskom u WTO, sve ono što je desetljećima stvarano otišlo je u par godina u nepovrat, a Hrvatska je izgubila sve značajke agrarno-izvozne zemlje i postala agrarno-uvozna sa značajnim deficitom u trgovinskoj bilanci na stavkama uvoza poljoprivrednih proizvoda.

Vanjskotrgovinska razmjena poljoprivrednih proizvoda

U ovom dijelu bit će prikazana ukupna vanjskotrgovinska razmjena poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za razdoblje od 2000. do 2010., a po proizvodima od 2005. pa do 2010.

Na prosjeku od 2000. pa do 2010., poljoprivredno-prehrambeni sektor sudjeluje s 9,7% u ukupnoj razmjeni Hrvatske s inozemstvom i to manje u uvozu (9,1%) nego u izvozu (10,9%). U isto vrijeme, Hrvatska ima deficit kod poljoprivredno-prehrambenih proizvoda između 280 milijuna u 2000. i 1.225 milijuna dolara u 2008. godini. Pokrivenost uvoza izvozom kod poljoprivrednih proizvoda nešto je bolja (58,7%) u odnosu na ukupnu vanjskotrgovinsku razmjenu (48,9%). Najviše se izvozi šećer od šećerne repe i trske, cigare i cigarete od duhana te čokolada, dok se najviše uvozi svježe svinjsko meso i živa goveda. Najveći dio poljoprivrednih proizvoda izvozi se u Bosnu i Hercegovinu (oko trećine ukupnog), a najveći uvoz dolazi iz Njemačke (11,8%) i Italije (11,6%). Također je bitno napomenuti da su najvažnija trgovinska tržišta za Hrvatsku ona sa zemljama bivše Jugoslavije; pozitivna vanjskotrgovinska bilanca je s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Slovenijom i Srbijom dok je negativna s Makedonijom.

Vanjskotrgovinska razmjena poljoprivredno-prehrambenih proizvoda ne bi bila moguća da ne postoji neka fundamentalna infrastruktura u domaćoj proizvodnji, razvijenosti industrije prehrambenih proizvoda, stvarnoj i potencijalnoj domaćoj potražnji, promjenama na svjetskom tržištu i da Hrvatska iskoristi svoje prednosti te ostvari veći izvoz uz što manji uvoz. Postoji snažna veza između vanjske trgovine i rasta društvenog proizvoda pa se može reći da su veće stope rasta onih država s uspješnijim i konkurentnijim izvoznim sektorima i razvijenim domaćim tržištem. Ekonomska teorija rasta nam govori da postoji pozitivna korelacija između izvoza i ekonomskog rasta. Procjena je da trgovinski sustav s rastom izvoza za 1% pridonosi 0,7% višoj stopi rasta BDP-a u odnosu na druge gospodarske sustave.

Vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske rasla je sve do 2008. godine, nakon čega dolazi do smanjenja pri čemu je veće smanjenje kod uvoza. U 2008. godini dolazi do najvećeg deficita za promatrano razdoblje, od čak 16,6 milijardi dolara, a nakon toga dolazi do smanjenja deficita na 8,3 milijarde dolara u 2010.

Istovjetne promjene desile su se i u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda gdje je do 2008. godine uvoz brže rastao od izvoza, a nakon toga dolazi do smanjenja trgovinske bilance, a sukladno tome i veće smanjenje uvoza. Što se tiče poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, negativan saldo je također prisutan pa je najveći deficit bio 2008. godine u iznosu 1,2 milijarde dolara.


Negativna vanjskotrgovinska bilanca poljoprivredno-prehrambenih proizvoda nastaje kao posljedica devedesetih; prelaska s

Bez carinske zaštite i ulaskom u WTO, sve ono što je desetljećima stvarano otišlo je u par godina u nepovrat, a Hrvatska je izgubila sve značajke agrarno-izvozne zemlje i postala agrarno-uvozna sa značajnim deficitom u trgovinskoj bilanci na stavkama uvoza poljoprivrednih proizvoda.

planske na tržišnu privredu, ratna razaranja i nepostojanje agrarne politike.

Zato danas imamo spori porast poljoprivredne proizvodnje u odnosu na povećanje ukupne potražnje i ono što je izrazito porazno, Hrvatska još uvijek nije dosegla razinu od prije 20 godina. Tijekom analiziranog razdoblja veći je udjel poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u ukupnom izvozu s 11% u odnosu na uvoz s 9%.

U 2013. ulaskom Hrvatske u Europsku uniju očekuje se smanjenje ukupnog negativnog vanjsko-trgovinskog salda, ali i povećanje vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Ovakve promjene su posljedica ulaska Hrvatske u EU pri čemu će najveći, ali i negativan utjecaj, doživjeti poljoprivredno-prehrambeni sektor zbog cjenovne nekonkurentnosti proizvodima iz poljoprivredno razvijenih članica Unije.

U ovakvim podacima što se tiče vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda nema razloga za optimizam, međutim komparirajući ukupnu vanjskotrgovinsku razmjenu s podacima vezanim samo za poljoprivredno-prehrambene proizvode dolazi se do podataka da je pokrivenost uvoza izvozom veća od pokrivenosti ukupne privrede i to 59,6% u odnosu na 48,7% za cijelu privredu. Tijekom promatranog razdoblja vanjskotrgovinska razmjena poljoprivredno-prehrambenih proizvoda dolazi do veće promjene, porast uvoza sa 1.615 na 2.168 te izvoza sa 920 na 1.355 milijardi dolara, ukupna struktura izvoza i uvoza nije se promijenila. U Tablici 2 prikazan je udjel deset najznačajnijih proizvoda i skupina proizvoda, prema carinskoj tarifi, u ukupnom izvozu koji, kao prosjek razdoblja, čini preko polovice ukupnog izvoza.

Zahvaljujući napretku u proizvodnji šećerne repe i njenoj preradi u šećer, šećer je najznačajniji izvozni proizvod. Usprkos antiduhanskoj kampanji, duhanski sektor je drugi po izvozu. Treće mjesto zauzima čokolada i drugi proizvodi iz CT 1806. Važan položaj u izvozu ima riba i to pretežno morska. Pivo i mineralna voda imaju značajne izvozne udjele kao posljedica akvizicija hrvatskih kompanija u zemljama bivše Jugoslavije. Bitno je naglasiti da u uvoznoj strukturi postoji velika disperzija proizvoda, deset po udjelu najznačajnijih proizvoda čine „samo“ 35,7% ukupnog uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Zabrinjavajuće je visoka pozicija uvoza svinjskog mesa i stoke, a uvoz CT 1701 predstavlja uvoz šećera od šećerne trske.

Oko 80% hrvatskog izvoza je u deset zemalja od čega je izvan Europe jedino Japan (najviše zbog izvoza tunjevine). Ovakva distribucija izvoza ima dobre i loše strane. Dobra strana je da hrvatski izvoznici dobro poznaju ukuse potrošača izvoznih odredišta te potrošači također prepoznaju hrvatske proizvode. Loša strana je što se ne koriste mogućnosti izvoza na puno veća potrošačka tržišta kao što su Rusija, zemlje Bliskog istoka itd. Blizu polovice hrvatskog izvoza plasira se u zemlje bivše Jugoslavije, ali i skoro 40% u zemlje Europske unije.

Zemlje koje najviše uvoze hrvatske poljoprivredno-prehrambene proizvode su Bosna i Hercegovina, Italija, Slovenija, Austrija i Njemačka: vrijednost izvoza u te zemlje nešto je iznad polovice ukupnog izvoza. Pri kraju razdoblja dolazi do smanjenja izvoza u Austriju i Italiju, no to je nadoknađeno povećanjem udjela izvoza u Sloveniju. Kod uvoza, stanje je drugačije.

Prvih deset zemalja iz kojih Hrvatska uvozi sudjeluju s oko 66% u ukupnom Hrvatskom uvozu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Većinu čine europske zemlje s iznimkom Brazila koji se nalazi na trećem mjestu zbog velikog uvoza govedine. Uvoz iz zemalja bivše Jugoslavije čini samo 8% ukupnog

Hrvatska ima deficit kod poljoprivredno-prehrambenih proizvoda između 280 milijuna u 2000. i 1.225 milijuna dolara u 2008. godini.

uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda Hrvatske. U razdoblju od 2005. do 2010. godine najvažnije države iz kojih smo najviše uvozili njihovih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda bile su Njemačka (s tendencijom rasta uvoza), Italija (gdje zadržavamo stalno približno jednaki udio u ukupnom uvozu), Brazil, Austrija i Slovenija (kod tih država postoji lagani pad udjela uvoza), a kod uvoza iz Bosne i Hercegovine trend je povećanje uvoza.

Za Hrvatsku su najvažnija tržišta susjednih zemalja s kojima pojedinačno imamo različitu razinu vanjskotrgovinske razmjene i različito vanjskotrgovinsku bilancu.

Sa susjednim državama Hrvatska ima pozitivnu ukupnu vanjskotrgovinsku bilancu, od 221 milijuna dolara u 2005. pa do 451 milijun dolara u 2009. godini. S Bosnom i Hercegovinom ostvarena je najveća razmjena, od čak 52,8%, zatim sa Slovenijom od 22% i sa Srbijom od 15,7%. Tijekom cijelog razdoblja Hrvatska jedino s Makedonijom ima deficit te sa Slovenijom u prve dvije godine.

Ulaskom u EU osim što će doći do sloma domaće poljoprivrede i prehrambene industrije, iznimno bitno je napomenuti da će se dogoditi i negativne posljedice na izgubljenim CEFTA tržištima, a to se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu i Srbiju kao najvažnije vanjskotrgovinske partnere.

Goran Đulić

Literatura:

Grbić, Čedo (1988), Seljačko pitanje. Zagreb: Porodica i domaćinstvo – list “Mjesna zajednica”.
Stipetić, Vladimir (1987), Poljoprivreda i privredni razvoj. Zagreb: Informator.
Stipetić, Vladimir (2005), “Razvitak poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj: tendencije, stanje i osnovni problemi”, U: Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci 23, 1; str. 25-49. Rijeka: Ekonomski fakultet.
Žimbrek, Tito i suradnici (2003), Agrarna politika Republike Hrvatske. Zbornik odabranih radova. Interna skripta.. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za ekonomiku poljoprivrede i agrarnu sociologiju.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve