Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?

Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina Tešija za Zarez su napisale osvrt na devetu godišnju konferenciju časopisa Historical Materialism održane u Londonu u studenom, posebno obraćajući pažnju na tretman feminističkih i “ženskih” perspektiva u programu konferencije.



Na devetoj godišnjoj konferenciji časopisa Historical Materialism pod nazivom “Weighs like a nightmare”, održanoj na londonskom SOAS-u, po prvi su puta uvedeni zasebni marksistički i feministički streamovi, konkretnije, organizirani su odvojeni marksistički paneli i oni posvećeni marksističkom feminizmu.

Odluku o izdvajanju feminističkih panela iz glavnog programa organizatori su objasnili dosadašnjom nedovoljnom zainteresiranošću samih panelista – tek nakon što su poslali zaseban poziv, dobili su dovoljan broj tekstova koji sagledavaju aktualne teme iz feminističkog rakursa.

U ovom izvještaju osvrnut ćemo se na pitanje getoiziranja progresivnih feminističkih praksi ne samo u sklopu konferencije, nego i općenito unutar lijevih organizacija te na same feminističke panele i (ne)sposobnost artikulacije položaja žena u krizi neoliberalnog kapitalizma iz feminističke perspektive.

Kada kažemo “nesposobnost”, pritom dakako imamo u vidu neopravdano rijetku materijalističku kritiku ekonomske krize koja bi u bitnom smislu ukazivala na spolnu strukturiranost neoliberalne ideologije. Ovogodišnja HM konferencija je bez daljnjeg pokušala utjecati na otvaranje feminističkog diskursa u kontekstu suvremenih rasprava o marksističkoj kritici i heterodoksnoj političkoj ekonomiji, što je u konačnici imalo najmanje trostruke posljedice.
Simptomatična je i činjenica da na velikoj većini općih panela ni u jednom trenu nije ponuđena feministička perspektiva pretpostavljenih tema – na panelima koji su se bavili krizom nije bilo riječi o utjecaju krize na žene, u raspravama o lijevim organizacijama nije analiziran njihov odnos prema feminizmu i položaj žena unutar takvih struktura i slično
U prvom redu, kao što je već spomenuto, zasebno pozivno pismo je otvorilo mogućnost za prijavu specifičnih feminističkih i “ženskih“ tema – kako iz organizacije kažu, u puno većem broju nego što bi se to dogodilo u slučaju samo jednoga poziva – u drugom to je ukazalo na tvrdoglavi problem posve rijetke artikulacije feminističkih pitanja u horizontu marksističke teorije. U trećem pak slučaju velika želja da se na ovogodišnjem Historijskom materijalizmu smjesti čim veći broj izlagačica i ženskih tema, rezultirao je stanovitom zbrkom u odabiru kriterija pa se tu našlo raznih rodno-teorijskih tema koje nemaju veze s historijsko-materijalističkom analizom. Tako smo mogli čuti predavanja o feminizmu kao kulturnoj ili političkoj kritici, o kritici heteronormativnosti, postkolonijalnoj teoriji, simboličkom femininom, pitanjima hidžaba, fundamentalizmu, rodu, revoluciji, dakle, sve redom ozbiljna pitanja koja nisu bila smisleno uklopljena u širi zadani teorijski okvir.

Da je moderacija preuzela inicijativu za strukturiranjem tema i diskusije, cjelina bi se možda i obuhvatila, ali ovako je sve skupa odavalo dojam nabacivanja tema bez povezne niti.

Činjenicu da je ovakva, možda i ponešto oštrija ocjena opravdana, podupire i paralelno organiziranje nekolicine veoma uspješnih panela o feminističkoj političkoj ekonomiji koji su bitno nadmašili ne samo kvalitetu velike većine ostalih feminističkih panela, već i brojnih općih marksističkih čija je uvjerljivost često bila upitna s obzirom da su mnogi izlagači, moguće zbog velikog broja registriranih participanata, svoje teze krajnje uopćavali i pojednostavljivali bez jasno razrađene kritike, a kamoli ponuđenih alternativa.

Referati o feminističkim odgovorima na krizu, kritike mjera štednje, radovi koji tematiziraju probleme ženske radne snage, društvenu reprodukciju, dvostruku žensku opresivnost i probleme organiziranja kućanstva su se prva dva dana gotovo skromno pojavljivali u programu da bi se u posljednja dva dana sadržajno stvar u cijelosti korigirala, prije svega zaslugom kanadske feminističke škole (Adrienne Roberts, Sandra Rein, Abigail Bakan, Susan Ferguson, Kathi Weeks, David McNally) i intervencijama Silvie Federici.

Simptomatična je i činjenica da na velikoj većini općih panela ni u jednom trenu nije ponuđena feministička perspektiva pretpostavljenih tema – na panelima koji su se bavili krizom nije bilo riječi o utjecaju krize na žene, u raspravama o lijevim organizacijama nije analiziran njihov odnos prema feminizmu i položaj žena unutar takvih struktura i slično.

Tako su feministička pitanja izdvojena iz “ozbiljnih” marksističkih rasprava, zatvarajući ih u zasebnu nišu kojoj se priznaje važnost, ali ona ni u jednom trenu ne postaje predmetom zajedničkog razgovora. Kao što se moglo i očekivati, na marksističkom i feminističkom streamu participirale su mahom žene, dok su na ostalim panelima muškarci bili brojčano znatno nadmoćniji.

Ipak, da osvrt ne ostane na pobrojavanju negativnih aspekata same konferencije i njezinog feminističkog dijela, donosimo kraći izvještaj s dvaju izlaganja koja su po našem mišljenju svojom sadržajnom i formalnom prezentacijom nadmašili većinu drugih panela cjelokupne konferencije.

Tako su feministička pitanja izdvojena iz “ozbiljnih” marksističkih rasprava, zatvarajući ih u zasebnu nišu kojoj se priznaje važnost, ali ona ni u jednom trenu ne postaje predmetom zajedničkog razgovora
Adrianne Roberts, doktorandica na Sveučilištu Queen’s u svom se izlaganju pod nazivom “Recentering Corporate Power in the Governance of Gender and Class: Extending the Dialogue Between Marxist and Feminist International Political Economy” kritički osvrnula na odvajanje roda od šire društvene strukture te na tumačenje suvremene krize kapitalizma pomoću biologističkih pretpostavki. Roberts smatra da je potrebno dekonstruirati viđenje prema kojem je “transnacionalni poduzetnički feminizam lijek za maskulinizam koji je uzrokovao ekonomsku krizu”. Ova ahistorijska i depolitizirana perspektiva, koristeći naturalizirano viđenje roda, zapravo radi u korist kapitalizma, vraća legitimitet globalnom financijskom sustavu te odvlači pažnju od strukturalnih uzroka krize. Roberts je u svom izlaganju navela više primjera takvog naturalističkog uvida poput teza koje krizu objašnjavaju nedovoljnom zastupljenosti žena u globalnom financijskom sustavu te onih koje govore da žene nisu toliko sklone riziku zbog biološkog poriva koji razvijaju kao majke u brizi za djecu. Takve teze, dakako, dio su širih i trajnijih procesa odvajanja produkcije i društvene reprodukcije. Izlagačica je zauzela marksističko-feminističku perspektivu koja omogućava historizirani i politizirani uvid u društvene odnose koji se tiču spola te pojasnila kako on povijesno korelira s obzirom na kapitalizam. Tržišta rada i financijska tržišta trebaju se razumijevati kao rodno konstituirana – s obzirom da i ona proizvode specifične oblike rodne opresije, rodna nejednakost neće biti niti je bila uklonjena isključivo ulaskom žena u određena područja rada.

Na završnoj plenarnoj diskusiji pod nazivom “Gender, Work and Reproduction in the Crisis”, svoja izlaganja održali su Silvia Federici, Kathi Weeks i David MacNally.

Poznata kanadska marksistička feministica Kathi Weeks je na predavanju pod nazivom “Feminist Politics, Social Reproduction, and Life after Work” iz perspektive socijalističkog feminizma govorila o feminističkom zahtjevu iz 70-ih – o nadnicama za kućanski rad i autonomističkom marksističkom zahtjevu “odbijanja rada”.

Weeks smatra da je zahtjev za nadnice za kućanski rad zanimljiv kao intelektualna provokacija te je važan zbog političke perspektive odnosa neproduktivnog i produktivnog rada. Kada kućanski rad promatramo kao rad, on postaje nužan dio svake ekonomske analize i antikapitalističke politike. Druga važna dimenzija njezinog izlaganja odnosila se na zamišljanje društva bez rada kao naturalizacije društvenog poretka, aparata discipline i heteronormativno nametnute radne etike kao sustava kontrole koji, kako Weeks kaže, “održava status quo”.
Ako pod širim pojmom feminističkog marksizma ponovno govorimo o transhistorijskim pozicioniranostima, subjektima performativnosti i esencijalističkim argumentima, tada ne samo da zapadamo u kategorijalnu zbrku, nego se metodološki i sadržajno ne bavimo historijskim materijalizmom
Socijalna reprodukcija se prema Weeks može gledati u užem i širem smislu. U užem smislu, socijalna reprodukcija je društveni rad izjednačen s kućanskim radom koji omogućuje reprodukciju radne snage, a time i kapitalističkog sustava. Na ovaj se način kućanstvo u formi obitelji uspostavlja kao normativni model kapitalizma. Weeks preferira šire gledanje na društvenu reprodukciju koje omogućuje snažniju antagonističku poziciju spram kapitalizma. Širi smisao društvene reprodukcije Weeks zagovara u okviru pojma “život protiv rada” (u najekstenzivnijim značenjima pojma života i rada), ali upozorava da kod ovakvog shvaćanja reprodukcije može doći do previđanja problematike kućanskog rada, pa i izostavljanja perspektive spolne nejednakosti. Stoga je naglasila je da je iz feminističke perspektive, uz zahtjeve za odbijanjem rada, važno uspostaviti i zahtjeve za dekonstrukcijom obitelji kao kulturne norme. Analogno zahtjevu za uspostavljanjem distinkcije između rada i ne-rada, treba uspostaviti i distinkciju obitelj i ne-obitelj.

Budući da se feminizam od 70-ih naovamo kretao u smjeru kulturno-identitetske politike i stanovite depacifikacije tradicije ženskog otpora, pitanje o ulaznoj diskursnoj točki lijevog feminizma u kontekst konferencije Historijskog materijalizma postaje dvostruko bitan. Prvi je razlog ponovno smještanje feminizma u polje (teorijske) ljevice. Drugi je onaj koji upućuje na činjenicu da marksistička teorija bez feminističkih inklinacija u kritici ortodoksne političke ekonomije ostaje reduktivna. Ako pod širim pojmom feminističkog marksizma ponovno govorimo o transhistorijskim pozicioniranostima, subjektima performativnosti i esencijalističkim argumentima, tada ne samo da zapadamo u kategorijalnu zbrku, nego se metodološki i sadržajno ne bavimo historijskim materijalizmom. Nakon što smo čuli izlaganja kanadske feminističke škole i nekih drugih marksistica, to da se standardni marksistički paneli i sljedeće godine ne bave feminističkim materijalizmom ili marksizmom, naprosto ne moramo tumačiti samo kao problem teorijskog redukcionizma, već i upitnosti progresivnih nakana konferencije.




Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve